Pročitali smo jučer tekst na Vašem portalu o Ruskinjama koje su se udale u jedno malo selo u Hercegovini, pa nam je na pamet došla ideja da i mi svoju sreću potražimo u inozemstvu. Mi smo dva rođaka iz jednog malog hercegovačkog sela, i bliži smo četrdesetoj nego li tridesetoj godini. Već su nas obitelj i prijatelji pokušali oženiti nekoliko puta, ali to nije uspjelo ni njima, a ni nama naravno.
Premda svako u selu ima svoje objašnjenje za taj fenomen mi se ne slažemo ni sa jednim od njih. Možda je naš vlak za ženidbu zaista davno prošao, ali mi još ne gubimo nadu.
Fenomen ženidbe i udaje u našim krajevima teško je objasniti, i čim cura napuni 19 godina, a još se ne uda postaje čudna za okolinu. Slično je sa muškarcima koji napune koju godinu više, a još ne uplove u bračnu luku.
Djevojke iz našeg sela zato čim postanu punoljetne odu daleko odavde potražiti svoju sreću. Muškarci pak ostaju na rodnoj grudi, ali teško im se oženiti jer djevojke masovno odlaze i ne žele život na selu.
Imamo satelitsku televiziju, Internet i sve blagodeti modernog svijeta
Selo danas nije što je bilo prije dvadesetak godina. Naše kuće su uređene kao one u gradu. Imamo satelitsku televiziju, Internet i sve blagodeti modernog svijeta. Kada su one Ruskinje iz vašeg jučerašnjeg članka mogle doći u neki zaseok i tamo se skrasiti sigurno postoje i neke koje bi se htjele udati i za nas.
Ovo je poziv svim djevojkama iz inozemstva koje žele biti voljene da se jave dvojici rođaka kojima su dosadile priče o neženjama i zadnjim vlakovima, kaže se na kraju pisma, koje je upućeno na adresu hercegovačkog portala Hercegovina.info
(Doznajemo.com)
. 
,volem Hercegovinu,majkemi....
Dzaba Vama hercegovkama nisanit namene,nema fajde,slab vam je domet-pocev,kad progovorite samo prve dvije rijeci-ne Treba mi nista vise od toga.