Ja imam blažu socijalnu anksioznost iako zadnjih par godina čak i manju nego prije. A možda sam samo teški introvert. Po meni je najbolji način za upoznavanje online način, dakle dating apps. Ali tu je problem što mi se onda 300 njih javi i to samo radi slika, većinu njih zanima samo seks a ne zanimam ih uopće ja kao osoba. Još lijepo napišem u opisu 6-7 rečenica o sebi i što tražim te fino napišem da se ja ne mogu brzo naći sa nekim, da mi treba par tjedana ili čak mjeseci i nitko uopće ni ne čita te opise, samo gledaju slike. Oni mene upitaju bezvezna pitanja koja mi već pišu na profilu kao: odakle sam, koliko imam godina I odmah žele da se nađemo.
Uživo u mojoj blizini nema ništa, jedino noćni klubovi što ne volim i tu bi mi onda samo pijanci prilazili. Uvijek sam bila jako povučena, ne volim alkohol i pušenje. Volim samo mala druženja, ono sa par prijatelja. Kad se nalazim na glasnim mjestima gdje je puno ljudi osjećam se nelagodno i ne znam što bih pričala sa njima jer ni nemam ništa zajedničko sa njima i ne pašu mi ljudi sa toliko drugačijim karakterima.
Mogu ja čak i naći nekoga sličnog sebi, samo što je onda problem prevelika udaljenost. Stalno se pitam pa zar je moguće da nema nitko poput mene u krugu od 100 km od mene?
Nažalost ovake ljude poput mene obično smatraju čudacima, nikad nam ni ne dadnu priliku da nas upoznaju. Ali svejedno niti ja ne volim one glasne dečke koji se uvijek prave face u društvu, uvijek pričaju neke priče o pijanstvu ili neke mačo priče. Većina se cura pali na te neke popularne dečke koji su uvijek najglasniji. Ja takve ne volim a samo takve i slične nailazim. Možda sam samo baksuz. Ne sviđaju mi se dečki koji su totalno drugačiji od mene, sa kojima nemam ništa zajedničko. Ne vjerujem u ono da se suprotnosti privlače jer ja ne mogu niti pričati sa nekim tko je toliko drugačiji od mene.
Voljela bih čuti slične priče.
