2002g. taman kad sam krenula na faks vratili smo naš stan kojeg smo odmah počeli krečiti, brusiti, lakirati...
Na prvoj godini je uvijek puno predavanja i ja sam bila na jednom, pa sam trebala na drugo, ali je između njih bila pauza od dva sata. Trebala sam da odem u stan i da majstorima zalijem kafu na rešou i kupim sendviće. Čim sam ušla jaknom sam zakačila svježe obojena vrata
Onaj jedan majstor mi je dao razređivač i krpu da očistim i zaista, boja se skine... prebacim jaknu preko stolice i krenem praviti kafu. Kad je sve bilo gotovo, obučem jaknu i na faks. Kad smo sjeli u salu počela sam osjećati miris razređivača... a uskoro i ostali koji su se počeli okretati oko sebe i mirisati zrak uz pitanja ma šta je ovo...šta se ovo čuje...isto lak...ili je aceton.. Da nekA ne lakira nokte, začu se u pozadini. A ja se pravim luda

Sad mi nije jasno zašto nisam otvoreno rekla šta je bilo.
A stid mene...jedva čekam kad ću kući... Nekako sam izdržala do kraja predavanja i pobjegla uz neki izgovor ne čekajući prijateljice jer bi možda osjetile putem smrad. Je li ikad iko skontao, ne znam. Mislim da nije jer niko nije gledao u mom pravcu...ali to je sve bilo jako mučno za mene
