Turski genocid nad Armencima

[The 51st State]

Svaki slucaj za sebe, samo mojne vertikalisanja kad i sam neke dubiozne stavove zastupas

[insomnia]

Pa jest. To je isto ko kad CNN izvjestava iz Sarajeva i iz ostatka svijeta. Nikad o istoriji nisu rekli istinu osim kad su izvjestavali o Bosni
Ne samo CNN. Naprimjer i Bernard Levy. Kad prica o Aliji i o odbrani onda je filozof koji govori istinu i samo istini ako se usudi drzati stranu Kurdima, Armenina ili Izraelu onda je pogani lazljivi cionista

[insomnia]

Btv braca iz Turske i nisu bas toliko brzi u priznavanju genocida u BiH al jbg suti i trpi

[The 51st State]

Jedno po jedno da protabirimo ili nema potrebe jer si vec uz brlju sa lokalnim franko armenom skonto?

[bosnjakinja]

Ne volim armene cak i ako je bio genocid boli me

[Krokodil Behko]

Jel moguce da samo zbog vjerske povezanosti sa Turcima pjenite ovoliko na rijec gdnocid?
Narod koji ih je dozivio nekoliko, zadnji od njih prije cetvrt vijeka?
Strasno

Evo tebi opis grčko-turskog rata, pažljivo prouči i živ bio, odgovori mi na jedno pitanje, ako može.
Na koju te godinu, koju zemlju i koje narode, ovo sve podsjeća ??

Pozadina sukoba
Geopolitički okvir sukoba
Geopolitički kontekst sukoba proizlazi iz posljedica Prvog svjetskog rata, kao i u činjenici da je Otomansko Carstvo bilo uključeno u Blisko istočne intrige.

Grci su dobili naredbu da se iskrcaju u Smirnu ( turski: Izmir ) od stane Antante, kao dio dogovora o diobi Otomanskog Carstva. Tijekom tog sukoba, Otomansko Carstvo se potpuno urušilo, i pobjednička Antanta ga je prisilila potpisati Mirovni ugovor u Sèvresu 10. kolovoza 1920. Bilo je puno tajnih sporazuma koji su uključivali komadanje Otomanskog Carstva, nakon Prvog svjetskog rata. Trojna Antanta je davala kontradiktorna obećanja Grcima na račun Male Azije.

Na Pariškoj mirovnoj konferenciji, 1919., grčki premijer Venizelos, snažno je lobirao je za veliko proširenje Grčke tzv. ( Veliku Ideju, grčki: Megali Idea) koja bi uključivala brojne grčke zajednice u Sjevernom Epiru, Trakiji i Maloj Aziji. Savezici, a osobito britanski premijer David Lloyd George su obećali Grčkoj teritorije u zamjenu za velike žrtve i troškove koje su Grci podnijeli za rata na strani saveznika iz Antante.

To je uključivalo istočnu Trakiju, otoke Imbros (turski: Gökçeada) i Tenedos (turski: Bozcaada), kao i dijelove zapadne Anatolije, oko grada Smirne, gdje je u to vrijeme živjela značajna grčka zajednica.

Italo-anglo-francuski Sporazum iz St.-Jean-de-Maurienne, potpisan 26. travnja, 1917., ustanovio je "srednje-istočne interese Italije" , ali je taj dogovor prekršen grčkom okupacijom Smirne, koja je obećana Italiji. Prije same okupacije, talijanska delegacija se opirala ideji grčke okupacije zapadne Anatolije, nakon toga napustila je Parišku mirovnu konferenciju i nije se vratila do 5. svibnja. Odlazak talijana olakšao je posao Lloyd Georgeu da uvjeri Francusku i Sjedinjene Američke Države da daju prednost Grcima u vojnim operacijama u Zapadnoj Anatoliji u odnosu na talijane.

Po nekim povjesničarima, Grčka okupacija Izmira ( Smirne), bila je kap koja je prelila čašu i uzrokovala Turski nacionalni pokret. Po britanskom povjesničaru Arnold J. Toynbeeu, to je bila sramota političara Venizelosa i Lloyd Georgea, koji su načinili velike pogreške i izazvali velike patnje grčkog i turskog stanovništva (masovnog preseljenja). Tako su nestali Pontski Grci, istovremeno to je izazvalo i promjenu etičkog stanja stanovništva u Sjevernoj Grčkoj, gdje je većina prognanika upućena, osobito u Makedoniji i Trakiji, gdje se promijenio etički sastav stanovništva, a to je izazvalo daljnje krize koje se protežu gotovo do današnjeg dana.

Grčka zajednica u Anatoliji
Jedan od glavnih argumenata Grčke vlade za upućivanje vojne ekspedicije u Malu Aziju, bila je i brojna Grčka zajednica u Anatoliji.

Grci su naselili Malu Aziju (Lidija), još za antike (Jonjani). Grčke kolonije u Maloj Aziji, bile su značajan dio grčkog svijeta, i uvijek pod kontrolom Grka, od brončanog doba, preko helenizma, Bizanta pa sve do kraja XV st., kad su Turci Seldžuci osvojili i posljednje enklave otpora. Prije Prvog svjetskog rata oko 2,5 milijuna Grka živjelo je unutar teritorija Turske (kakva je danas ). 1915. Novoustanovljena turska vlada, započela je s rigidnom nacionalističkom politikom protiv manjinskih zajednica, koja se po nekim povjesničarima može nazvati - genocidom (najpoznatiji su masakri i progoni Armenaca), i progon drugih manjinskih zajednica (uglavnom kršćana). Između ostalog na taj način je i proganjana i terorizirana brojna grčka zajednica u Pontu, Maloj Aziji i Zapadnoj Anatoliji).

Tadašnji grčki premijer Elefterios Venizelos, u izjavi danoj britanskim novinarima rekao je: - Da Grčka ne ratuje protiv islama, već protiv anakrone, korumpirane i nesposobne vlasti, koju će istjerati s onih područja gdje Grci čine većinu stanovništva.

Protivnici grčkih stajališta, branili su novu tursku vladu, činjenicama da je ona tek ustanovljena, i preslaba, da bi mogla učinkovito djelovati, kao i time da je ona ionako pod kontrolom britanskih okupacionih vlasti.

Grčki nacionalizam
Jedan od velikih pokretača rata bila je grčka nacionalističko - iredentistička Velika Ideja ( grčki: Megali Idea ), zapravo jedna vrsta ponovnog uskrsnuća Bizantskog Carstva, na obje obale Egejskog mora. U vrijeme grčke borbe za nezavisnost od Otomanskog Carstva ( 1830.), - Megali Idea, igrala je veliku ulogu u grčkoj politici i nacionalnoj svijesti. Velika Ideja ipak nije samo ideja XIX. stoljetnog probuđenog nacionalizma, ona je u korijenima mnogih grčkih vjerovanja, a to je da Konstatinopolis ponovo treba obnoviti kao sjedište kršćanstva, i da treba ponovno osnovati kršćansko Bizantinsko Carstvo koje je propalo 1453., kao i da crkva Sveta Sofija ponovno treba biti u kršćanskim rukama.

Velika Ideja, uključivala je Konstantinopolis, Kretu, Tesaliju, Epir, Makedoniju, Tračku, Egejske otoke, Cipar, obalu Male Azije, pa čak i Pont u Crnom moru.

Vojne operacije

Vojna djelovanja u Anatoliji tijekom Grčko-turskog rata
Vojni aspekt sukoba počeo je Sporazumom o prekidu vatre iz Mudrosa. Grčko-turski rat se može podijeliti u tri perioda.

Prvi dio, ( od svibnja, 1919. do studenog, 1920.), uključuje iskrcavanje grčke vojske u Maloj Aziji i njezino učvršćivanje po obali Egeja.

Drugi dio trajao je od listopada, 1920. do lipnja, 1921., njega su karakterizirale grčke ofanzivne vojne operacije. U trećem, završnom periodu, koji je trajao do kolovaza, 1922., Turci su preuzeli stratešku inicijativu i prisilili grčku vojsku na napuštanje Male Azije.

Grčko zaposjedanje Smirne, svibanj 1919.
Dne 15. svibnja, 1919., dvadeset tisuća grčkih vojnika iskrcalo se u Izmiru (Smirni) i preuzelo kontrolu nad gradom i okolicom, pod zaštitom grčke, francuske i britanske mornarice. Pravna osnova tog čina bio je član 7. Primirja iz Mudrosa, koji je dozvoljavao Saveznicima "zauzeće bilo koje strategijske pozicije ako bi to zahtijevala sigurnost Saveznika".

Grčke snage su u međuvremenu ušle i u istočnu Trakiju.

Grci u Izmiru (Smirna) i ostali kršćani, (većinom Armenci, tvorili su manjinu po turskim izvorima, a većinu po grčkim), dočekali su grčke vojnike kao oslobodioce. Nasuprot tome tursko stanovništvo, u njima je vidjelo - zavojevače. Grčko iskrcavanje prošlo je uz manje sporadične otpore, manjih neregularnih turskih vojnih grupa po periferiji. Većina regularne vojske dočekala je Grke u miru ili se povukla dublje u unutrašnjost.

Dok je turskoj vojsci naređeno da ne puca, turski nacionalist - Hasan Tahsin ubio je grčkog službenika, na to su grčki vojnici, otvorili vatru na turske vojnike i vladinu zgradu, oko 300 do 400 Turaka i oko 100 Grka poginulo je tog prvog dana. Grčka uprava bila je ponižavajuća za muslimane, osobito kad se zahtijevalo skidanje fesova (sa muških glava) i feredža sa ženskih lica, što su ortodoksni islamski vjernici doživljavali kao tešku uvredu i teror nad sobom.

Grčka ljetna ofenziva 1920.
U ljeto 1920., grčka vojska poduzela je seriju uspješnih napada u pravcu doline Meander (Menderes), Peramosa i Filadelfije. Ciljevi ove ofenzive bili su osiguranje strateške dubine za obranu Smirne (Izmira ) i njezine okolice. Na kraju te kampanje Grci su povećali svoj okupacioni teritorij u Anatoliji.

Mirovni ugovor u Sèvresu, (kolovoz, 1920.)
10. kolovoza, 1920., Otomanski Imperij, potpisao je Sporazum iz Sèvresa, prepuštajući Grčkoj, Trakiju, sve do linije Čatalja. Ono što je bilo još značajnije, je da je Turska dala prava Grčkoj na otoke Imbros i Tenedos, zadržavši mali teritorij oko Konstantinopolisa, otoke u Mramornom moru, i "i mali uski pojas Europskog tla". Bosporski tjesnac, prepušten je pod kontrolu Međunarodne komisije, i otvoren za promet svima. Turska je bila prisiljena prepustiti svoj teritorij oko grada Smirne ( Izmir ). Grci su upravljali enklavom Izmir, ali suverinitet je nominalno ostao pod sultanom. Po provizornom sporazumu, Smirnom (Izmirom ) će upravljati lokalni parlament u razdoblju od pet godina, a zatim bi se uključila u Kraljevinu Grčku ako se tako odluči na plebiscitu koji bi se trebao održati pod pokroviteljstvom Lige Naroda.

Sporazum nikad nije ratificiralo ni Otomansko Carstvo, a ni Grčka.

Grčka ekspanzija, listopad 1920.
U listopadu,1920., grčka vojska napredovala je unutrašnjost Anatolije uz podršku Lloyda George, koji je time želio povećati pritisak na Turke da potpišu Ugovor iz Sèvresa. Ova avantura otpočela je za liberalne vlade Elefteriosa Venizelosa, koji je ubrzo je izgubio izbore i vlast i zamjenjen je Dimitriosom Gounarisom, koji je unaprijedio neiskusne monarhističke časnike za vrhovne zapovjednike. Kralj Konstantin I. osobno je preuzeo komandu nad vojskom iz Smirne ( Izmir ). Strategijski ciljevi ovih operacija bili su poraziti Turske nacionaliste i prisiliti Mustafu Kemala Atatürka, na mirovne pregovore. Grci, su bili brojniji i modernije opremljeni i željeli što brži sukob sa slabo opremljenom turskom vojskom.

Smrt kralja Aleksandra i odstupanje premijera Venizelosa, listopad, 1920.
U listopadu, 1920. kralj Aleksandar je umro zbog ugriza svog kućnog ljubimca - majmuna. Taj incident zove se "majmunski ugriz koji je promijenio grčku povijest ". Venizelos je i tako želio republiku i to jedva dočekao da ukine monarhiju. Nakon smrti kralja Aleksandra, zakazani su novi izbori za 1. studeni, 1920., ubrzo je izbio sukob između podupiratelja Venizelosa i onih novog pretendenta za grčkog kralja Konstantina. Rat je natjerao mnoge Grke da promjene mišljenje, i glasaju za promjene. Na veliko iznenađenje mnogih, Venizelos je dobio samo 118 od mogućih 369 mjesta. Veliki poraz primorao je Venizelosa i brojne njegove bliske suradnike da napuste zemlju. Nova vlada pripremila je plebiscit za povratak kralja Konstantina. Plebiscitom je kralj pozvan da se vrati u domovinu, a grčka vojska koja je trebala štititi Smirnu i Egejsku obalu uputila se u marš na Ankaru.

Prva bitka kod Inenija, prosinac, 1920.
U prosincu, 1920. Grci su dospjeli do Eskişehira. Naišavši na snažan otpor, vratili su se na prvobitne pozicije. Na početku 1921. Grci su obnovili svoje napade, ali su opet naišli na snažan otpor turskih nacionalista, koji su se borili neuporedivo bolje i motiviranije i bili opremljeni poput regularne vojske. Grčka strateška inicijativa je prvi put zaustavljena u Prvoj bitci kod Inenija (11. siječnja, 1921.) Taj razvoj događaja naveo je Saveznike da predlože na osnovi Ugovora iz Sèvresa, Konferenciju u Londonu gdje su i obje turske strane bile prisutne; Turski revolucionari ( koji Ugovor iz Sèvresa nisu priznavali), kao i otomanska vlada. I pored toga što su postignuti neki dogovori s Italijom, Francuskom i Britanijom, odluku nije podržala Grčka vlada koja je vjerovala da i dalje ima stratešku inicijativu i da će pregovarati s jačih pozicija. Grci su započeli, drugu bitku kod Inenija( 27. ožujka,), i uspjeli poraziti Turke ( 30.ožujka ). Britanci su podržavali drčku teritorijalnu ekspanziju, ali nisu htjeli direktno sudjelovati u vojnim operacijama da ne provociraju Francuze.

Bitka kod Sakarje, kolovoz, 1921.
U Srpnju,1921., osvježena grčka vojska pobijedila je turske snage pod komandom Ismeta Inenia, u bitci kod Kutahja - Eskisehira i izbila na obale rijeke Sakarje ( grčki: Sangarios), na manje od 100 km zapadno od Ankare. Turska vojska bili su brojni fanatični dobrovoljci, koji su izgarali u bitci. Ali i pored sovjetske vojne pomoći, bili su slabo opremljeni, s privatnim puškama pokupljenim zbrda zdola, s malo streljiva, i bez odora. Poraz je bio posljedica toga. Grčki kralj Konstantin je likovao, i pozvao britanske časnike na pobjedničku večeru u Kemalov glavni grad. U međuvremenu, turski parlament, nezadovoljan potezima Ismeta Inenija kao zapovjednika na zapadnom frontu, želio je da Mustafa Kemal i stožerni general Fevzi Cakmak preuzmu zapovjedništvo nad odbranom. Strah od grčkog napredovanja kulminirao je za 21 dan u Bitci kod Sakarje ( 23. kolovoz, – 13. rujan, 1921. ). Turske obrambene pozicije bile su na uzvisinama, a Grci su ih trebali na juriš zauzeti. Visovi su padali iz ruke u ruku, po nekoliko puta. Ključni moment bitke bio je grčki pokušaj zauzeća Hajmana, na svega 40 kilometera južno od Ankare, koji su Turci uspjeli zadržati. Bitka je iscrpila obje strane, ali to je bio ipak prvi poraz Grka, koji su se morali povući na ranije pozicije. Slabosti grčke pozicije, bili su velika razvučenost prednjih linija, ispokidane linije opsrbe, i zbog toga, nedostatci streljiva u ključnim momentima. To je bilo najviše što su Grci mogli postići u Anatoliji, za nekoliko tjedana vratili se na pozicije koje su držali u srpnju. Turski Parlament nagradio je oba vojskovođa Mustafu Kemala i Fevzi Cakmaka, činom feldmaršala, za zasluge u bitci. Do današnjeg dana nitko drugi nije dobio čin od pet generalskih zvjezdica u Turskoj republici.

Kraj grčke ofanzive
Po nekima Grci su poraženi jer im je izostala Saveznička vojna podrška. Ali po drugim stajalištima, stvar je stajala obrnuto. britanske snage zauzele su Bosporski tjesnac, najbogatiji i najnapučeniji dio Turske, francuska vojska napadala je na Turke s juga i zauzela gradove na jugu Anatolije (uključivo Adanu) a Turci su za vratom imali i armenske borce koji su digli pobunu i tako otvorili i treći front. Sve to bilo je i više nego izdašna pomoć. U međuvremenu su Turci osigurali sovjetsku podršku, vrativši Sovjetima grad Batum. Talijani su koristili svoju vojnu bazu u Antaliji da naoružaju i izvježbaju turske snage u borbi protiv Grka. U javnim istupima, Mustafa Kemal razvio je misao o Anatoliji kao "tvrđavi protiv agresije na Istok". Bitka nije bila dakle samo za Tursku već za čitav Istok. To je mobilizirale muslimane po čitavoj Aziji, i pribavilo Turskom nacionalnom pokretu brojne simpatizere i podupiratelje. Kilafetski komitet u Bombayu počeo je prikupljati pomoć, Turskom nacionalnom otporu, oni su izjavili: "Mustafa Kemal Paša učinio je čuda i nemate pojma koliko u Indiji ljudi obožava njegovo ime ..." Ipak glavni razlog grčkog poraza bio je loše planiran strategijski cilj cijele te vojne avanture. Grčka vojska nije oskudjevala jedino u motiviranom ljudstvu, ali u svemu drugom jest, zbog siromašnog gospodarstva koje nije moglo izdržati tako dugu mobilizaciju ljudstva. Uskoro grčka okupaciona vojska, dosegla je svoj limit u logistici i počela pokazivati ozbiljne slabosti proizašle iz držanja tako velike teritorije. Grčka ekspediciona vojska trpjela je i stalne napade turskih regularnih, ali i brojnih dobrovoljačkih iregularnih snaga.

Zatišje - ožujak, 1922.
Kad su im propali vojni pokušaji, Grci su stali apelirati naSaveznike za pomoć, ali na početku 1922. britanci, Francuzi i Talijani odlučili su da Sporazum iz Sèvresa, nije moguće više podržavati, i da se ga mora revidirati. Nakon te odluke stali su potpisivati separatne sporazume i napuštati svoje pozicije po Turskoj, i ostavili Grke same. U ožujku, 1922. Saveznici su predložili primirje, ali Mustafa Kemal Atatürk osjećao je da ima strategijsku prednost, i odbio svake pregovore sve dok su god Grci u Anatoliji. Nastavio je s reorganizacijom turske vojske i pripremama za konačni protudar na Grke.

Turski protuudar - kolovoz 1922.
Turci su otpočeli sa svojim protuudarom 26. kolovoza, taj događaj oni zovu Velika ofenziva (turski: Buyuk Taaruz). Većina grčkih obrambenih pozicija bila je pregažena u 26. kolovoza, sljedeći dan pao je grad Afijon. 30. kolovoza grčka vojska pretrpila je odlučujući poraz u bitci kod Dumlipinara, sa zarobljenom ili izbačenom polovicom vojske, i s potpunim gubitkom opreme. Ovaj dan slavi se u Turskoj kao Nacionalni praznik - Dan Pobjede. Za bitke kod Dumlipinara, grčki generali; Tricupis i Dionis pali su u zarobljeništvo. Nakon toga 1. rujna, Mustafa Kemal naredio je turskoj vojsci, - "Vojnici, Vaš prvi cilj je Mediteran, naprijed". 2. rujna, pao je Eskisehir, i grčka vlada molila je Britance da im pomognu barem zadržati enklavu Izmir ( Smirna ) . Balikesir i Bilecik zauzeti su - 6. Rujna, a sljedećeg dana Ajdin. Manisa je pala - 8. Rujna . Vlada u Ateni podnijela je ostavku, a turska konjica ušla je u Izmir( Smirna )9. Rujna. Nakon toga pali su Gemlik ( 9. rujna ), i Mudanja ( 11. rujna), s čitavom grčkom divizijom u okruženju. Izbacivanje grčkih snaga iz Anatolije dovršeno je 14. rujna.Kemalove snage nalazile su se sjeverno od Bospora, na Mramornom moru, i Dardanelima gdje su Saveznički garnizoni osvježeni vojnicima, Britanije, Francuske i Italije iz Konstantinopolisa. Britanski kabinet odlučio se oduprijeti Turcima, kod Dardanela i zatražio pomoć od Francuza i Talijana, da tako pomogne Grcima da zadrže istočnu Trakiju. Unatoč tom apelu, Talijani i Francuzi napustili su svoje položaje, i ostavili Britance same. 24. rujna, Kemalove snage izbile su na tjesnac i odbile britanski zahtjev za povlačenjem. Ovo je podvojilo britansku vladu, Saveznički zapovjednik britanski general Harington, naredio je svojim ljudima da ne pucaju na Turke, i upozorio kabinet da ne srlja u avanturu. Grčka mornarica, napustila je Istanbul nakon njegovog zahtjeva, napokon prisilio je Grke da se povuku iza rijeke Marice u Trakiji. Ovi potezi naveli su Mustafu Kemala Atatürk da prihvati pregovore o prekidu vatre.

Grčka politika spaljene zemlje
Po mnogim izvorima, prilikom svog povlačenja iz Anatolije u zadnjoj fazi rata, grčka vojska je provodila politiku masovne odmazde i spaljivala sve od kuda se povlačila. Po izvještajima Jamesa Loder Parka, američkog vice-konzula u Istanbulu u to vrijeme, koji je posjetio uništene krajeve odmah nakon grčke evakuacije, situacija je izgledala ovako; "Manisa... gotovo potpuno uništena vatrom... 10.300 kuća, 15 mošeja, dva javna kupališta, 2278 trgovina, 19 hotela, 26 vila…uništeno."

[insomnia]

Ne volim armene cak i ako je bio genocid boli me

[The 51st State]

Armenci nisu nista drugo radili nego recimo ko srbi, srbima proslo, ovi popusili foru, ne znam otkud insomniji sentiment za njima

[insomnia]

Pa evo sejh kaze da se isto desilo u Srebrenici. Ti s turcinomratovo za djavola pesta godina pa kasnie dobio preko picke

[Krokodil Behko]

SERIFE CETIN – Strani historičari i analitičari koji istražuju dešavanja iz 1915. godine ističu da su armenske tvrdnje o navodom genocidu bazirane na lažima i obmanama, a ne na konkretnim dokazima i historijskim činjenicama, javlja Anadolu Agency (AA).

Irski historičar Pat Walsh objavilo je niz radova o događajima iz prvih decenija prošlog stoljeća, a za AA je kazao kako se događaji iz 1915. godine moraju posmatrati i razumijevati u širem historijskom kontekstu dešavanja u tom periodu.

Kazao je da je činjenica da je 1915. godine na sceni bio Prvi svjetski rat koji je izazvao velika razaranja širom svijeta i da su sve strane u tom periodu pretrpjele tragedije.

Naglasivši kako se događaji iz 1915. godine moraju posmatrati u kontekstu Prvog svjetskog rata koji je počeo godinu ranije, Walsh je kazao da je to bio period kada je Osmansko carstvo suočeno sa napadima Zemalja Antante i zapalo u egzistencijalnu krizu te da su armenske pobunjeničke grupe tada pokrenule ustanak.

- Walsh: Nema dokaza da su Osmanlije imale plan ili namjeru uništenja Armena -

“Raseljavanje Armena je nešto što se dogodilo kao posljedica aktiviranja armenskih pobunjeničkih grupa koje su željele ostvariti svoje političke ciljeve. Nema niti jednog dokaza da su Osmanlije imale plan ili namjeru za uništavanje Armena“, kazao je Walsh.

Ističući da tragova postojanju takvog plana ili namjere nama niti u osmanskoj literaturi, Walsh je kazao da se Osmansko carstvo u tom periodu ponašalo u skladu sa tadašnjim okolnostima i izazovima.

“Prioritetna zadaća svake države na svijetu je sigurnost njenih građana. Nema sumnje da bi se svaka zemlja slično ponašala da se nađe u situaciji u kojoj je bila osmanska država koja je bila suočena sa prijetnjom opsade sa sve četiri strane i sa pobunama unutar njenih granica“, kazao je Walsh.

Podsjetio je da su i Velika Britanija, SAD i Francuska, koje su i tada slovile za moderne zemlje, posezale za sličnim represivnim taktikama gušenja pobuna i to ne zarad opstojnosti, već zarad ekspanzije i jačanja njihove moći.

“Osmanska odluka o premještanju stanovništva je provođena u uvjetima rata. Historičari ne bi trebali te složene događaje promatrati na prost način i izvan konteksta Prvog svjetskog rata kao temeljne historijske odrednice“, kazao je Walsh.

- Američki historičar Gunn: Turski i armenski intelektualci trebaju surađivati -

Profesor sa američkog Univerziteta ”Costal Carolina” koji je proveo niz istraživanja o aktivnostima armenskih terorističkih grupa Christopher Gunn istakao je kako Turci i Armenci trebaju postići dogovor o prošlosti kako bi postigli i konsenzus o retorici o događajima iz 1915. godine i tako spriječili bilo kakva nasilja u budućnosti.

“Dogovor je moguće postići saradnjom turskih i armenskih intelektualaca koji poznaju potrebne jezike i mogu objektivno analizirati arhive, memoare i druge historijske izvore“, kazao je Gunn.

- Francuski historičar Gauin: Tvrdnje bazirane na lažima i obmanama -

Francuski historičar i istraživač Centra za istraživanja u Euroaziji Maxime Gauin tvrdi da su armenske tvrdnje o navodnom genocidu iz 1915. godine zasnovane na lažima i obmanama poput iskrivljenog tumačenja djela Arama Andoniana ili djela Mevlanzade Rifata.

Kazao je da propagatori tvrdnji o navodnom genocidu zanemaruju historijske činjenice da su Osmanlije oslobodile seobe skoro pola miliona Armenaca i u periodu od oktobra 1915. do januara 1917. godine provele sudske postupke protiv 1.387 osmanskih muslimana koji su se teretili za zločine na Armencima i kršenje zakona o zabrani nasilja.

- Gauin: Tvrdnje nemaju nikakvu pravnu osnovu -

Ističući kako armenske tvrdnje o navodnom genocidu nemaju nikakvu legalnu osnovu, Gauin je kazao kako su armenski nacionalisti zato i izgubili slučajeve pred Ustavnim sudom Francuske (2012., 2016. i 2017 godine), Evropskim sudom za ljudska prava (2013., 2015. i 2017. godine) kao i prošle godine pred Ustavnim sudom Belgije.

Gauin je dalje kazao kako su ugledne izdavačke kuće i časopisi objavili brojne knjige i članke kojima se argumentirano negiraju armenske tvrdnje o navodnom genocidu, ali da se to zanemaruje na Zapadu, a posebno u zemljama poput Francuske i Njemačke.

“U tom kontekstu intelektualci Zapada imaju veliku odgovornost. Međutim, nemaju dovoljno hrabrosti sa stvari postave na bazi realnih činjenica“, kazao je Gauin.

Ističući kako bi o toj temi više trebali angažmana pokazati i Turci nastanjeni na Zapadu, Gauin je kazao kako se armenski nacionalisti stavljaju na raspolaganje svim zemljaka koje imaju lođe odnose sa zvaničnom Ankarom i koje žele naštetiti Turskoj.Naglasio je da je jedan od najjasnijih pokazatelja tačnosti njegovih stavova to što je Njemačka 2015. godine odbacila armenske tvrdnje o navodnom genocidu jer ne postoji niti jedna presuda relevantnog međunarodnog suda o tome, a samo godinu kasnije je ista ta Njemačka usvojila rezoluciju o navodnom genocidu iz 1915. godine.

[Remzudin]

To je glupa tema.
Nek imadne Turska atomsku bombu,pa cemo
gledati dalje.

[MorningStar]

Ne volim armene cak i ako je bio genocid boli me

pa onda sjeti se na godisnjicu Srebrenice.

[bosnjakinja]

Ne volim armene cak i ako je bio genocid boli me

pa onda sjeti se na godisnjicu Srebrenice.

Boli me ba za njima kazem ti znam ih ,mrze bosnjake i svako druga Im je prodali vjeru za veceru.dodira s nama nemaju a opet nas mrze :/

[The 51st State]

Pa evo sejh kaze da se isto desilo u Srebrenici. Ti s turcinomratovo za djavola pesta godina pa kasnie dobio preko picke

Jeki ovo onaj ruski sejh? Ako jeste, nisko si pao.

[bosnjakinja]

Armenci nisu nista drugo radili nego recimo ko srbi, srbima proslo, ovi popusili foru, ne znam otkud insomniji sentiment za njima

Pa francuzi ih podrzavaju a on ti je wannabe fransoa

[The 51st State]

Ne volim armene cak i ako je bio genocid boli me

pa onda sjeti se na godisnjicu Srebrenice.

Sazaljenje od tog kluba i ne ocekujem, armenci su sa zaviscu gledali srbe.

[bosnjakinja]

pa onda sjeti se na godisnjicu Srebrenice.

Sazaljenje od tog kluba i ne ocekujem, armenci su sa zaviscu gledali srbe.

Oni idu toliko daleko da I’m je drago vidjet sta je bilo u stebrenici Allahami.ako se srbin pere od zlocina Pravda,ovi govore-zaslusili su,da bogdom i mi ovako mozemo.

[bosnjakinja]

Kazem vam jedini narod koji je pun mrznje prema bosnjacima a da veze s nama nemaju,toliko jak desnicarsko hriscanski duh kod srba ne postoji

I ja da ih zalim? Djavola,briga me za njima.nije turcima moglo biti lako s njima :/

[insomnia]

Armenci nisu nista drugo radili nego recimo ko srbi, srbima proslo, ovi popusili foru, ne znam otkud insomniji sentiment za njima

Pa francuzi ih podrzavaju a on ti je wannabe fransoa

A jok no cu zeljeti da sam Turcin il Pakistanac

[bosnjakinja]

Pa francuzi ih podrzavaju a on ti je wannabe fransoa

A jok no cu zeljeti da sam Turcin il Pakistanac

Niti si turcin nit francuz no si balkanoid