DAMIR AVDIĆ

[Hurija]

Čovjek kojeg možete mrziti ili voljeti


Samo čovjek i njegova električna gitara na pozornici omanje sale u kojoj se gura neveliki broj onih koji žele čuti šta ima za reći. Damir Avdić u Kinu Šiška, već kultnom ljubljanskom prostoru u istoimenom kvartu u kojem Avdić, rođeni Tuzlak, danas živi, prvi put predstavlja svoj novi album Manjina. Ružičasta boja koja dominira vizuelnim identitetom albuma, saznat ćemo poslije koncerta na piću s autorom i grafičkim dizajnerom koji potpisuje nekoliko posljednjih omota Avdićevih albuma, Sarajlijom s ljubljanskom adresom Ajdinom Bašićem, inspirisana je radovima hrvatskog umjetnika Mladena Stilinovića i kraljevskom nijansom ružičaste, suprotnošću ljevičarske crvene, koja je dominirala na prethodna dva albuma.

Avdićev rad možete voljeti ili ne voljeti: ili vas “bubnu” u glavu njegova prokazivanja kapitalizma, komunizma, profita i dobro uhljebljenih i desnih i navodno lijevih, ili ste na poziciji s koje vam nije ni potrebno ni poželjno razumjeti njegove stihove, jer baš takav kakav jeste sistem radi za vas. S Damirom Avdićem, Grahom, bosanskim psihom, “naturalizovanim Šiškarom”, kako su ga prozvali slovenački mediji, muzičarom, književnikom i pozorišnim umjetnikom, razgovarali smo nakon koncerta na kojem je oživjela Manjina.

O slobodi na pozornici

Ljudi koji te poznaju redovno idu na koncerte, prate tvoja medijska pojavljivanja, potpuno su fascinirani tom razlikom između energije punog Damira Avdića na bini i mirnog čovjeka Damira Avdića privatno. Je li pozornica neka vrsta tvog ispusnog ventila?

Volim biti na bini, i to se vidi. Naročito otkako nastupam sam, imam tu slobodu da tokom nastupa idem kuda želim i uživam u tome. Nose me zvuk gitare, publika, sve to stvara potpuno drugačiju atmosferu i druga energija vlada na pozornici, nastup je uvijek nošen adrenalinom. Sjećam se, kad sam bio klinac, sjedim na zidiću, čitam o nekoj rock zvijezdi, a on tamo kaže: “Ja živim ovaj život 24 sata dnevno”, pa misliš, a vidi mene. Kad nakon pet godina pročitaš da je na liječenju metadonima i da je odustao od sviranja i pronašao se u nečemu drugom, shvatiš da ne da nije živio taj život pet minuta nego da se sve vrijeme stidio svog stvarnog života. Najgore je “primiti” se na komplimente koje ti ljudi daju i početi glumiti to okolo. Srećom, imam dovoljno godina da mi se to ne može desiti. Odgovor na pitanje bi, dakle, bio, da sam ja oboje: i ono što vidite na bini i ovo što vidite na jutarnjoj kafi; jedno bez drugog ne ide.

Ranije si svirao u bendu Rupa u zidu, ali se već godinama držiš koncepta da ste za sve dovoljni ti i gitara. Šta ti sve omogućava samostalnost? Je li to najekspresivniji i najintimniji način da kažeš ono šta želiš?

Intiman svakako jeste. Prvi album koji sam objavio, Od trnja do žaoka, kao i ovaj sad, Manjina, dobrim dijelom se sastoje od pjesama o ljubavi, o životu i ponekad se pitam ko će se pronaći u mojoj intimi, ali, u suštini, naše intime se ne razlikuju toliko; intima je intima. Najveća prednost samostalnog rada vidi se u slobodi na pozornici: s bendom nikad ne bih mogao iz jedne pjesme skakati u drugu, vraćati se, proširiti nešto što me povuče.

Kako gledaš na to što se, ipak, većina nas koji te slušamo fokusira na političko u tvojim pjesmama, a ne na intimno? To političko je, čini se, toliko upečatljivo da su te neki okrunili i titulom “barda”.

To je potpuno očekivano. Nedavno sam davao intervju za jedan hrvatski medij, baš u vrijeme kad je u Hrvatskoj trajala predizborna kampanja, i naravno da je najviše pitanja bilo o politici, naprimjer o stihovima iz pjesama koje su se našle na albumu Manjina, poput “čuvaj se patriota i najboljih sinova”, jer je to upravo ono što oni gledaju na svojoj političkoj sceni, premda ta pjesma svakako nije vezana direktno za izbore u Hrvatskoj. Na koncertima je, međutim, zanimljivo pratiti šta ljudi traže, čini mi se da podjednako žele čuti političke i ljubavne pjesme. Politika se ljudi tiče, smatrali se oni političnim ili apolitičnim, tako da mi je jasno da ti stihovi “na prvu” pokupe veću pažnju. A bard ili nekakav glasnogovornik nisam, takav doživljaj se ionako mijenja u zavisnosti od generacije.

Misliš li da dobar dio tvoje publike to što govoriš smatra vjerodostojnijim zato što imaš dovoljno godina i iskustva da možeš znati šta pričaš?

Ne volim pričati mlađima s visine, niti pričati protiv mlađih, ali istina je da čak i ako si pedeset godina sjedio ispod šljive, nešto si naučio. Ne bih volio da zvučim pretenciozno, ali radi se naprosto o protoku vremena kroz materiju. Jednostavno, ne mislim o nekim temama kao što sam mislio kad mi je bilo dvadeset godina. Ali, takav doživljaj publike uvijek ima veze s tim kako ljudi sami sebe vide, kako vide sebe mlađeg, sebe od ranije, kao i taj protok vremena i šta se sve u njemu promijenilo.



O intimi i komercijalnom

Koncert u Kinu Šiška završio si pjesmama Ljubim te i U očima moje djece, a ovom posljednjom završava i album Manjina. Je li to neka vrsta poruke, je li u ljubavi i vlastitom mikrokosmosu spas?

Na koncertima uvijek znam čime ću početi i najčešće znam čime ću završiti, tako da sigurno jeste neka vrsta poruke, ali ljudi imaju slobodu da to sami protumače kako žele. Intimom sigurno završavaš, uvijek se vraćaš u svoju intimu, šta god se dešavalo izvana.



Imaš li dojam da je većina današnje muzike koja nastaje i kod nas i u svijetu apolitična, neangažovana?

Čak i kad je politična, pretvorena u robu prestaje imati težinu. Kapitalizam i tržište su uvijek korak ispred: možeš ih kritikovati koliko hoćeš, ali ako u tome leži potencijal profitabilnog, bit će iskorišteno za profit, a onda oni koji su te i doveli do te pozicije, koji su te podržavali jer si kritikovao, odustaju od tebe. Zanimljivo je to kako te diktatura pokušava ušutkati, skloniti ustranu, a kapitalizam ne, on će te dovesti u prvi plan i još ti platiti, učinivši te tako nevjerodostojnim. O Julianu Assangeu i o Edwardu Snowdenu su odmah snimljeni filmovi, to je dobar primjer kako u isto vrijeme zaraditi i banalizirati društvenu kritiku. Puno toga se bavi dnevnopolitičkim dešavanjima, što možda nema dovoljnu snagu da bi se nazvalo političnim, a onda postoji i taj apsurd da su brojne velike zvijezde svirale svjetskim diktatorima bez problema, jer im je bilo plaćeno.

Što nas dovodi do pitanja: može li se živjeti od hardcore punka danas? Svaki tvoj album može se do mile volje preslušavati besplatno na Bandcampu, a oni koji te podržavaju pozvani su da sami odrede cijenu albuma, ako baš žele da plate.

Free download je vrhunski marketing, to je odličan način da dođeš do svoje publike kvalitetnom snimkom, a još jedna ljepota takvog pristupa jeste sloboda izbora: tvoja sloboda da to ponudiš na slušanje, sloboda ljudi da to slušaju i sloboda da plate koliko žele, ako žele. Ima ljudi koji i plate. A ja lično živim od novca iz više izvora: sviram koncerte, pišem muziku za predstave, za kratke i dokumentarne filmove, pišem knjige, pa onda kad spojiš sve to, možeš na kraju mjeseca ne biti dužan nikome. Pjesma Kapitalizam macht frei bavi se tom idejom da umjetnost treba biti dostupna svima; raširena je teza da se ranije, u Jugoslaviji, nisu plaćali ulazi na koncert, što nije tačno: plaćao se ulaz i na svirke demo bendova. Kapitalizam je obezvrijedio sve, najprije fizički rad, fizički radnici su danas najpotplaćeniji i njihov rad se ne vrednuje, a potom je došlo obezvređivanje kulture i umjetnosti, pa sad imaš situaciju gdje neko želi da se bogati na osnovu tuđeg besplatnog intelektualnog rada.

O sjećanjima, ljevici, desnici, kapitalizmu

Krajem ‘90-ih živio si u Americi, a posljednjih godina živiš u Ljubljani. U kontekstu tvog ličnog iskustva, ali i odlaska mladih i obrazovanih iz Bosne i Hercegovine, s Balkana, pa i aktuelne situacije s izbjeglicama koje dolaze s Bliskog istoka u Evropu, je li kapitalistički Zapad ipak najbolja opcija, budući da svi i dalje teže upravo njemu?

Lično, ne bih mijenjao Ljubljanu ni za jedan grad u koji hrle izbjeglice ili mladi i obrazovani s Balkana, u Njemačkoj ili bilo gdje dalje. Ljubljana je dovoljno zapadno, dovoljno je uređena, a još uvijek je dovoljno blizu mom mentalitetu i načinu razmišljanja. Ako želiš pratiti umjetničku scenu, ovdje ćeš naći ista dešavanja kao i u glavnim centrima, Ljubljana je na svim mapama i malih i velikih umjetnika. Još uvijek je ovdje život dobar, još uvijek ja mogu naći onaj zidić na koji ću sjesti, dok, recimo, u Americi to nisam pronašao, tamo su stvari uniformisane. A kad smo kod izbjeglica, aktuelnu situaciju su i desni i lijevi iskoristili da kriminalizuju i izbjeglice i migrante; niko od njih ne ide na drugi kraj svijeta zato što mu je lijepo, zato što mu je život dobar tamo gdje je rođen. Potpuno je svejedno je li neko migrant ili izbjeglica. Zanimljiv je i taj fenomen nostalgije ljudi koji odu prema onome šta su ostavili: oni svi žale za nekom zemljom kakva više ne postoji. U Americi sam među našim ljudima tačno mogao pogoditi ko je kad otišao s ovih prostora: prije rata, u ratu, poslije rata, u zavisnosti od toga kakva je bila ta zemlja iz njihovih sjećanja. Svi pričaju o zemlji koje više nema kao da je ona živa. Identitetski, ti ljudi nisu više ni ono od čega su potekli, niti su se pokušali uklopiti u svojoj novoj državi, a tako odgajaju i djecu, djecu koja su rođena u toj novoj zemlji, ali identitet im ne pripada tome.

To je još jedna tema kojom se rado baviš u pjesmama, nostalgija za Jugoslavijom.

Nostalgija sama po sebi nije pogubna, ali kad nostalgija nekad pređe u žal za samim sobom, postaje tragedija. Moja generacija i ljudi stariji od nas danas su na svim položajima s kojih ne dopuštaju mlađima da imaju glas, da se bave sadašnjošću. Kad slušaš te starije, rekao bi, čovječe, pa tih godina u Jugoslaviji je sve grmjelo, sviralo se na sve strane, najbolja muzika je nastajala. Najbolji primjer koliko to nije tačno jeste dokumentarni film o Pankrtima Dolgcajt, kako se zvao njihov prvi album. Sjećam se, tih godina, sjedim ja u Tuzli na onom spomenutom zidiću, ništa se ne dešava, a onda gledam Džuboks i tamo vidim, Pankrti u Ljubljani vise s tenka koji je stajao ispred Muzeja revolucije, a prije toga su ispisali simbol anarhije na tenku… Mislio sam tada, čovječe, Ljubljana gori. Onda u tom filmu saznaš da tih godina u Ljubljani nije bilo ničeg; Marin, jedan od najvećih ljubitelja Pankrta u filmu, govori: “U pola deset navečer mogao si samo ići na željezničku stanicu i piti u bifeu”, a nakon njega gitarista grupe Film kaže: “Kad su Pankrti došli u Zagreb, to je nama bilo čudo jer u Zagrebu tih godina nije bilo ničega.” Kao što jedan lik u mojoj knjizi Tiket za revoluciju kaže: “Nije bilo kako je bilo, već kako se priča da je bilo.” Sjećanja uvijek pobjeđuju, bez obzira na to jesu li loša ili dobra. Tako da, bit će zanimljivo za dvadeset godina čuti kako je bilo danas.

Ljudi se očito vole držati za nešto, za neko vrijeme, za neku ideologiju, za neki mit. Izgleda da je najteže sjediti sam na zidiću. Kako vidiš današnje ideologije?

Ideologije za koju bi se čovjek mogao uhvatiti danas i nema, ljevica i desnica su se svele na isto. Ideologije su sve protutnjale, prošle, i ne samo da su danas one komercijalizovane nego se nameće i pitanje da li se ikad istinski vjerovalo u te ideologije. Apsurdno je da su danas najvitalnije ideologije one navijačkih grupa, one još i danas pjevaju iste pjesme, one su spremne na pobunu, one su preživjele i zemlju u kojoj su nastale.

Šta je sudbina kapitalizma? Vrijedi li se nadati da je on neodrživ, da će se vremenom samouništiti?

Upali smo u tu zamku posmatranja kapitalizma kao sistema, kao ideologije, a on to nije. Kapitalizam je čisti profit, a taj profit je isti od Kine, preko arapskih zemalja, pa do Evrope i Sjeverne Amerike: svi žele profitirati, na bilo koji način, i zato će se kapitalizam održati, možda će se samo drugačije zvati. San o poštenoj raspodjeli novca neće postati java, trajat će još ovo što gledamo danas. S druge strane, kapitalizam je i ovakav i onakav: u Americi sam imao iskustvo da bijeli Amerikanac zubar mora kako zna i umije naći termin za mene, konobara imigranta koji je tu jedva pola godine i govori s akcentom, jer sam ja zaposlenik hotela Hilton, a svi zubari žele biti na listi zubara koje svojim zaposlenicima preporučuje hotel Hilton. Hoću reći, u kapitalizmu postoje neviđeni apsurdi da konobar dolazi prije zu

[civor]

Abdulahu nema ko da dodje
u posjetu na drugi sprat
treca spavaona
Abdulahu nema ko da dodje
zivi zaboravljaju
mrtve boli kurac
Abdulaha nema ko da stiti
da sredi uslovnu
da izadje za vikend
Abdulaha nema ko da pazi
al da gazi
nece niko nikad
Abdulahu nema ko da sere
ne zna razlomke
al zna da dijeli
lobanje na dva
Abdulahu ima ko da pise
pravosudje
dvaput po dvadeset
Abdulahu ima ko da pise
advokati
stoput odbijeno
Al zato nema ko da sere
ne zna razlomke
al zna da dijeli
lobanje na dva
Abdulaha nema ko da voli
al Abdulah voli
sunce mjesec noc i dan
Abdulaha nema ko da ljubi
al Abdulah ljubi
sunce mjesec noc i dan
I zato nema ko da sere
ne zna razlomke
al zna da dijeli
lobanje na dva

[Ommadawn]

Avdić je jedno od pravih osvježenja bh muzičke scene.
Spada među favorite

[Hurija]

[Hurija]

[insomnia]

A Rupa u Zidu

[Hurija]

Hoppa vidi snimka u čpovoju bio D.A.

[Hurija]

[Hurija]

[Hurija]

[Maja]

Wow, Somica ima nesto zajednicko s Hurijom. Damira Avdica.

[insomnia]

Wow, Somica ima nesto zajednicko s Hurijom. Damira Avdica.

[Hurija]

Ima i Satan Panonski, šejtanska muzika i posla .

[Hurija]

[Hurija]

[civor]

Konačno sam ga gledao i slušao uživo, sad, prije dva mjeseca na Jazz festu u Sarajevu.
Stvarno treba hebena energija skoro dva sata "svađati se sa svim i svakim" kroz svoje pjesme
Uh, bome , pravi hardkor koncert........

[Maja]

Cuj. Zar je uopste aktivan. Nidje ga na mapi godinama.