ndh-10.04.1941.

[insomnia]

Zanimljivo kako im isto ovo ne smeta u Hr i Hercegovini
Predstavnici jevrejske zajednice u Australiji žele da vlasti imaju više mogućnosti za obračun s nacističkim simbolima, uključujući ustaške.

"Uznemiran sam saznanjem o širenju ustaških i drugih fašističkih simbola. Ustaše su bili nacistički pomoćnici, odgovorni za ubistva stotina hiljada ljudi, uključujući i jevrejsko stanovništvo Hrvatske, tokom Drugog svjetskog rata", rekao je predsjednik Vijeća jevrejske zajednice Victorije Daniel Aghion.

[ElTriconi]

Zanimljivo kako im isto ovo ne smeta u Hr i Hercegovini
Predstavnici jevrejske zajednice u Australiji žele da vlasti imaju više mogućnosti za obračun s nacističkim simbolima, uključujući ustaške.

"Uznemiran sam saznanjem o širenju ustaških i drugih fašističkih simbola. Ustaše su bili nacistički pomoćnici, odgovorni za ubistva stotina hiljada ljudi, uključujući i jevrejsko stanovništvo Hrvatske, tokom Drugog svjetskog rata", rekao je predsjednik Vijeća jevrejske zajednice Victorije Daniel Aghion.

Bolan sve je fino i ruzicasto dok ti narkoman il kakva budala ne dodje u komsiluk.

Valjali su dok su bili u matici, nisu im tad pravili probleme

[Duh]

a igraju uzicko? !

[insomnia]

A niko nije skuzio u tekstu?

Ambasadorica Hrvatske u Australiji Betty Pavelich odgovorila je na istragu da u društvu nema mjesta za "veličanje totalitarnih režima, ekstremizma ili netolerancije".

[ElTriconi]

A niko nije skuzio u tekstu?

Ambasadorica Hrvatske u Australiji Betty Pavelich odgovorila je na istragu da u društvu nema mjesta za "veličanje totalitarnih režima, ekstremizma ili netolerancije".

Ante pavelic joj bio dido

[TAFKAP]

Australija?
Who gives a fuck..

Nije to samo Australija, ima ih svuda.

Gledao sam nekad davno dokumentaciju kako su UDBAši ganjali ustaše i četnike po Njemačkoj

[ironman]

Australija?
Who gives a fuck..

Nije to samo Australija.

Gledao sam nekad davno dokumentaciju kako su UDBAši ganjali ustaše i četnike po Njemačkoj

Ma zajebavam se. Zohare bih istrijebio gdje god se nalaze i krpelje isto.

[Fuddo]

Cuj, Betty Pavelich

[zo11]

skejo & co imaju ozbiljnih mentalnih problema...a hrvatska je toliko šugava da ih ne želi liječiti...

[Tokmak]

„Rodi, majko, još jednoga bracu, da mi bude pomoćnik na šarcu!“

25.5.1945.-25.5.2024.

[Anestzijaaa]

„Rodi, majko, još jednoga bracu, da mi bude pomoćnik na šarcu!“

25.5.1945.-25.5.2024.

Bujrum Stup

[Sioux]

Jovan Dučić

Sinu tisućljetne kulture

Ti ne znade mreti kraj slomljenog mača,
Na poljima rodnim, braneći ih časno
Kitio si cvećem svakog osvajača,
Pevajuć’ mu himne, bestidno i glasno.

Slobodu si večno, zakržljala raso,
Ček’o da donesu tuđi bajoneti,
Po gorama svojim tuđa stada pas’o,
Jer dostojno ne znaš za Slobodu mreti.

Pokaži mi redom Viteze tvog roda,
Što balčakom s ruku slomiše ti lance,
Gde je Karađorđe tvojega naroda,
Pokaži mi tvoje termopilske klance.

S tuđinskom si kamom puzio po blatu,
S krvološtvom zvera, pogane hijene,
Da bi mučki udar s leđa dao Bratu,
I ubio porod u utrobi žene.

Još bezbrojna groblja zatravio nisi,
A krvavu kamu u nedrima skrivaš,
Sa vešala starih novi konop visi,
U sumraku uma novog gazdu snivaš.

Pokaži mi redom Viteze tvog roda,
Što balčakom s ruku slomiše ti lance,
Gde je Karađorđe tvojega naroda,
Pokaži mi tvoje termopilske klance.

Branio si zemlju od nejači naše,
Iz kolevke pio krv nevine dece,
Pod znamenje srama uz ime ustaše,
Stavio si Hrista, Slobodu i Svece.

U bezumlju gledaš ko će nove kame,
Oštrije i ljuće opet da ti skuje,
Čiju li ćeš pušku obesit’ o rame,
Ko najbolje ume da ti komanduje.

Pokaži mi redom Viteze tvog roda,
Što balčakom s ruku slomiše ti lance,
Gde je Karađorđe tvojega naroda,
Pokaži mi tvoje termopilske klance.

[Krokodil Behko]

lobodu si večno, zakržljala raso,

Fala, dovoljno.
Ono kad četnik ima nešto da kaže ustašama.

A siti se načitasmo srpskog "heroizma" u otomanskoj vojsci, a neki su bili toliko napredni, da su smaknuli tog Karađorđa u ime sultana, jer je previše civila pobio, previše pljačke učinio, itd.
Karadžić onih dana.

[Sioux]

Nemoj kritce da ti pośaljem maćori jbt e..

[Rum]

Otkud odjednom ovolike ustaše? Zar ih Titini partizani nisu “potamanili” tamo davne ’45?
Izgleda da historija kod nas ima devet života. Svakih par decenija, taman kad pomisliš da je arhivirana i zaključana, ona izađe iz podruma, otrese prašinu i otvori profil na društvenim mrežama.
Možda nisu nestali, možda su samo prešli u fazu mirovanja, kao medvjedi. Zimovali po porodičnim albumima, škrinjama i kafanskim pričama, pa se sad probudili kad je klima postala pogodna.
A možda je i jednostavnije: ideologije kod nas nikad ne umiru - samo promijene majicu, zastavu ili hashtag.

FB_IMG_1771194539445.jpg

[Krokodil Behko]

BERLIN PAO, ODŽAK SE NIJE DAO: Naredba iz Beograda bila je jasna – svi branitelji moraju nestati do Titovog rođendana

Drugi svjetski rat u Europi službeno je završio 8. svibnja 1945. kapitulacijom Njemačke, ali u bosanskoj Posavini borbe se nisu prekinule. Oko četiri tisuće ustaških i domobranskih vojnika u Odžaku i okolnim selima nastavilo je pružati otpor partizanskim snagama u bici koja je u povijesti ušla kao posljednja bitka Drugog svjetskog rata u Europi.





Bitka za Odžak počela je još 19. travnja 1945. , praktički uoči njemačke kapitulacije. Obranom su rukovodili ustaški oficiri Petar Rajkovačić i Ivan Čalušić, mladi časnici iz odžačke okoline koji su se dokazali u ranijim borbama. Zbog njihovih vojnih uspjeha Bosanska posavina važila je u to doba za sigurno područje – toliko da su iz Odžaka Anti Paveliću upućivali poruku: "Ako nisi siguran u Zagrebu, dođi kod nas u Posavinu." Procjene broja ustaških i domobranskih vojnika variraju, no svakako su bili suočeni s partizanskim snagama u omjeru od jedanaest prema jedan.

Jedanaest partizana na jednog branitelja

3. korpus Jugoslavenske armije u akciju je angažirao 16. muslimansku brigadu , 19. birčansku brigadu te 14. i 27. srednjebosansku brigadu. Komandant akcije Miloš Zekić odredio je 4. svibnja za početak opkoljavanja i "čišćenja" terena. Branitelji, međutim, nisu popuštali – znajući da zarobljenika nema, borili su se do posljednjeg metka i čak prelazili u protivnapade nakon kraha partizanskih juriša, tjereći protivnika u povlačenje. Sve je to navelo partizanskog komandanta Stevu Kovačevića da štabu javi: "Neprijatelj se očajnički bori, tako da ni stari borci takvo što nikad nisu vidjeli. Svaki ustaša mora najprije da se ubije, pa tek onda može da se osvoji neki objekt."





Krajem aprila iz Titovog štaba stigla je jasna poruka: "Ako se odžački teren brzo ne očisti, snosit ćete, svi, punu odgovornost." Rok koji je implicitno postavljen bio je 25. svibnja – Titov rođendan. Ni peta brigada angažirana na odžačkom frontu nije promijenila situaciju na terenu.

Avijacija odlučuje sudbinu Odžaka

Kad ni višetjedne kopnene borbe ni pet brigada nisu slomile otpor, iz Beograda je stigla naredba za angažman avijacije. Dvije eskadrile s ukupno 12 aviona bombardirale su odžačka sela 23. i 24. svibnja neprekidno, bez prestanka. Partizanske snage nadirale su na iscrpljene branitelje koji više nisu imali svježe snage ni dovoljno streljiva. Vlaška Mala, posljednje ustaško uporište, pala je 25. svibnja 1945. – na sam dan Titovog rođendana. Nakon 36 dana krvavih borbi završena je posljednja bitka već zvanično okončanog Drugog svjetskog rata u Europi.

Nakon slamanja otpora uslijedila je odmazda. U bolnici u selu Prud partizani su pobili sve ranjenike, njih oko 80 , zajedno s medicinskim osobljem. Dvjestotinjak zarobljenih vojnika likvidiran je bez suđenja. Po selima su ubijani svi muškarci stariji od 15 godina – nakon rata u tom dijelu sjeverne Bosne nije bilo učenika koji je imao živog oca.





Grupa od oko 170 vojnika ipak je pošla za rukom probiti se kroz partizanski obruč, nanevši prije teške gubitke elitnoj 14. partizanskoj brigadi Steve Kovačevića – epizoda koja je Kovačeviću pratila cijelu karijeru i za koju se smatra da mu je blokirala unapređenje u generalskom činu dugi niz godina. Čalušić se borio u šumama sjeverne i srednje Bosne još dvije godine, da bi bio uhvaćen u Tuzli i osuđen na smrt. Sudbina Rajkovačića ostala je nerazriješena – jedni tvrde da je počelo samoubistvo, drugi navode da su ga vidjeli u Španiji.

[Sioux]

Gorjeće i koraće, tulek, sjekovac.. novo selo, kolibe, ljeteće u zrak..

[Krokodil Behko]

ILUZIJA O "CVIJETU HRVATSTVA": Odnosi Bošnjaka i Hrvata u rascjepu ustaške ideologije i ratne stvarnosti

Prvi mjeseci nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske u aprilu 1941. godine protekli su na političkoj sceni Bosne i Hercegovine u znaku glasne, propagandno režirane euforije. Ustaški režim u Zagrebu, u nastojanju da obezbijedi demografski i teritorijalni legitimitet za svoju novostvorenu državu, promovisao je doktrinu o navodnom neraskidivom hrvatsko-muslimanskom jedinstvu. U toj ideološkoj konstrukciji, bosanskohercegovački Muslimani proglašeni su „najčistijim dijelom hrvatskog naroda“ i ponosno okitljeni epitetom „hrvatskog cvijeća“, piše Bosna.hr.

Međutim, politički spektakl i patetična retorika nisu mogli dugo prikriti duboke strukturalne proturječnosti novog poretka. Već s prvim jesenjim maglama 1941. godine, početno oduševljenje zamijenili su hladnoća, duboka sumnjičavost i tjeskobno preispitivanje vlastite odgovornosti za stanje koje niko među vodećim muslimanskim prvacima nije želio niti mogao predvidjeti. Bosna i Hercegovina postala je poprište krvavog rata, represije i masovnih stradanja, a stvarni odnosi između Hrvata i Muslimana počeli su se ubrzano urušavati pod teretom ustaškog terora, nasilnih prekrštavanja i geopolitičkog sloma režima u Zagrebu.

Urušavanje iluzije o međusobnom jedinstvu nije bilo posljedica puke političke taktike, nego direktan rezultat sukoba između fašističke ideologije etničkog čišćenja i historijske potrebe bosanskih Muslimana za vlastitim opstankom i očuvanjem društvenog mira. Dok je ustaški vrh nastojao pretvoriti Bosnu i Hercegovinu u puko poprište homogenizacije hrvatskog nacionalnog prostora na račun srpskog i jevrejskog stanovništva, muslimansko stanovništvo se vrlo brzo našlo usamljeno, u sendviču između brutalnosti državnog aparata NDH i osvetničkih zamaha četničkog pokreta. Razvoj ratnih događaja u razdoblju od 1941. do 1945. godine ogolio je sve zablude ustaške političke računice i pokazao da se iza proklamovanog „bratstva“ krila nespremnost režima da uvaži autentične vjerske, političke i egzistencijalne interese muslimanskog naroda.

Jedan od prvih i najdubljih rascjepa u odnosima između Hrvata katolika i Hrvata muslimana izbio je na pitanju nasilnog prevjeravanja pravoslavnog i jevrejskog stanovništva. Kampanja masovnog i prisilnog pokatoličavanja Srba i Jevreja, koju su ustaške vlasti uz podršku dijela katoličkog svećenstva pokrenule već u ljeto 1941. godine, naišla je u muslimanskim krugovima na izrazitu odbojnost. Pored moralnog zgražavanja nad nasiljem nad ljudskom savješću, kod Muslimana se ubrzo javio i snažan osjećaj diskriminacije i nejednakog položaja. Režim u Zagrebu jasno je favorizovao prelazak na katolicizam, dok je konvertitima na islam uskraćivao elementarna građanska i zaštitna prava.

Na ove pojave nejednakog tretmana reagovali su i najviši politički i vjerski predstavnici Muslimana u strukturi NDH. Doglavnik Ademaga Mešić, dugogodišnji nepokolebljivi propagator hrvatske nacionalne ideje među Muslimanima, obratio se ministru unutrašnjih poslova sa izričitim zahtjevom da se osobama koje pređu na islam omogući zaštita od deportacije i iseljavanja, na isti način kako je to bilo dopušteno onima koji su prihvatili katoličku vjeru. Mešić se posebno žalio na pristrasan i diskriminatoran odnos prema Jevrejima koji su primili islam.

Sličan protest uputio je i vrh Islamske vjerske zajednice. Kada je reisu-l-ulema Fehim ef. Spaho obaviješten da su pojedini Jevreji u Zavidovićima, odmah nakon prelaska na islam, proglašeni komunistima i deportovani u logor u Gospiću, dok su istovremeno Jevreji konvertiti na katolicizam slobodno i bez straha šetali gradom, zatražio je od Ministarstva unutrašnjih poslova donošenje jasnih uputstava kako bi se obezbijedila potpunopravna jednakost konvertita na islam.

Ovi ranim protesti otkrivaju specifičnu i složenu poziciju muslimanske elite u prvim mjesecima rata. Vodeći muslimanski akteri tog vremena nisu se u prvom koraku otvoreno suprotstavljali samom principu državnog nasilja i uskraćivanju slobode savjesti, već su prvenstveno tražili formalno-pravnu jednakopravnost između katoličkih i islamskih prelaznika. Međutim, upravo ti zahtjevi za jednakim postupanjem vlasti otvorili su duboku pukotinu između Hrvata katolika i Hrvata muslimana. Ta pukotina u početku je imala nacionalno-politički karakter, ali je ubrzo prerasla u sveopći osjećaj nesigurnosti. U muslimanske redove uvukao se opravdan strah da će, nakon što ustaški aparat završi sa obračunom sa Srbima i Jevrejima, na red za eliminaciju ili potčinjavanje doći upravo Muslimani.

Odnosi su se dodatno zaoštrili kada su na adrese muslimanskih ministara u Vladi NDH, dr. Džafera Kulenovića i inženjera Hilmije Bešlagića, kao i samog reisa Spahe, počele pristizati brojne žalbe vakufsko-mearifskih povjereništava sa terena. Ljudi sa terena izvještavali su o masovnim hapšenjima muslimanskih mladića pod lažnim optužbama za komunističku djelatnost, ali i o sistematskim ustaškim optužbama da su isključivo Muslimani odgovorni za zločine počinjene nad srpskim stanovništvom. Režim je pokušavao prebaciti krivicu za vlastita nedjela na muslimanski seoski i gradski sloj, čime se u potpunosti razbila iluzija o ravnopravnom partnerstvu unutar NDH.



Samo pola godine od proglašenja NDH bilo je dovoljno da se u potpunosti razotkriju sve političke, vojne i organizacione slabosti ustaške države. Do jeseni 1941. godine na naplatu su stigli pogubni računi kampanje za etničku homogenizaciju. Radikalni kurs biološkog zatiranja i protjerivanja Srba nije doveo do očekivanog stvaranja etnički čiste države, nego je proizveo opštenarodni ustanak koji je NDH doveo do ivice sloma. Na političkom tkivu države otvorile su se rane koje više niko nije mogao zacijeliti, a propagandni aparat u Zagrebu ostao je nemoćan pred stvarnošću na terenu.

Unutrašnju krizu u Bosni i Hercegovini dodatno je usložnjavalo držanje fašističke Italije. Iako zvanična saveznica NDH, Italija se na terenu ponašala kao neprijateljska i okupatorska sila. Prizori „drugarskih odnosa“ između civilnog stanovništva i italijanske vojske postali su prošlost onog trenutka kada je rimska komanda uspostavila protektorski odnos prema četničkim formacijama u svojoj okupacionoj zoni, dok je prema Hrvatima i Muslimanima koji su odbijali predati oružje primjenjivala brutalne mjere represije.

Najteži udarac ustaškom poretku zadao je masovni ustanak srpskog stanovništva. Pod uticajem masovnih ustaških zločina, otpor Srba pretvorio se u bespoštedni rat za uništenje NDH. Suočena s gubitkom kontrole nad ogromnim dijelovima teritorije, državna vlast iz Zagreba pokušala je promijeniti taktiku. Poglavnikov proglas takozvanim „grkoistočnjacima“ nudio je obećanje građanskih prava i siguran povratak domovima svima koji napuste šumska zbjegove i podvrgnu se državnoj vlasti. Bio je to jasan znak da je ustaški radikalizam doživio debakl i da se moralo pribjeći mekšoj taktici. Takva razmišljanja javljala su se sporadično i u redovima domobranstva i civilnih organa na terenu, gdje su pojedini funkcioneri smatrali da bi pokazivanje izvjesne pažnje prema pravoslavnom življu doprinijelo smirivanju situacije. Međutim, ti usamljeni pokušaji nisu mogli promijeniti opšti protvsrpski kurs režima, niti su spriječili dalju eskalaciju rata.

Glavni instrument ustaške politike ostala je policijska i logorska mašinerija. Koncentracioni logori, među kojima se svojom svirepošću posebno izdvojio Jasenovac, služili su za masovno i plansko uništenje svih onih koji su označeni kao neprijatelji države, u prvom redu Srba i Jevreja, ali i Hrvata i Muslimana osumnjičenih za neslaganje s režimom. Zgražavajući se nad ubijanjem pravoslavnih sveštenika, streljanjima nevinih žena i djece te prisilnim prekrštavanjima, ugledni muslimanski građani širom Bosne i Hercegovine počeli su javno protestovati.

U svojim pismima upućenim muslimanskim ministrima u Vladi NDH, oni su oštro osuđivali postupke ustaške vojnice, ali i takozvani „muslimanski ološ“, pojedince iz vlastitih redova koji su učestvovali u zločinima nad komšijama. Građani su upozoravali da ustaški teror ne donosi mir, nego direktno gura stanovništvo u ruke komunističkog pokreta, nakon čega se za komunizam optužuju i proganjaju nevini Muslimani koji sa tom ideologijom nikada nisu imali veze.

Krajem 1941. godine političko stanje u Bosni i Hercegovini u potpunosti se udaljilo od koncepcije koju je zamišljao ustaški vrh u Zagrebu. Ustaška vlast gubila je kontrolu nad teritorijom, a unutar muslimanskog naroda jasno se profilisala opozicija priključenju Bosne i Hercegovine NDH. Ova opozicija izrasla je iz snažnog muslimanskog autonomističkog kruga koji nije bio spreman prihvatiti nestanak historijskog subjektiviteta Bosne i Hercegovine i njeno potpuno utapanje u hrvatsku državu. Već u aprilu 1941. godine, odmah po ulasku njemačkih trupa u Sarajevo, vodeći predstavnici ovog pokreta obratili su se njemačkim vojim i političkim vlastima sa zahtjevom da se uspostavi autonomni položaj Bosne i Hercegovine pod direktnim protektoratom njemačkog Rajha.

Državni vrh NDH nikada nije zaboravio ovaj autonomistički pokušaj, pa su od samog početka odnosi između ustaškog centra i muslimanske javnosti bili prožeti trajnim nesporazumima, rezervama i obostranom sumnjičavošću. Izvještaji koji su krajem 1941. godine pristizali u Ministarstvo unutrašnjih poslova u Zagrebu svjedoče o dramatičnom porastu nezadovoljstva na terenu. Posebno je upečatljiv izvještaj velikog župana Velike župe Usora i Soli od 9. decembra 1941. godine. Veliki župan izvijestio je Zagreb da su u dotadašnjim borbama i neredima stradale desetine hiljada Muslimana, jer su se sukobi vodili u krajevima sa najgušćim muslimanskim stanovništvom.

U svom izvještaju župan stoga prenosi da se među Muslimanima sa šapatom širi opasno i duboko ukorijenjeno shvatanje kako je hrvatska vojna akcija protiv četnika namjerno izostala s ciljem da se što više međusobno posvađaju i unište Muslimani i pravoslavci. U takvim okolnostima, u narodu se javila samoinicijativna ideja o organizovanju vlastitih muslimanskih odbrambenih jedinica za borbu protiv četničkih i komunističkih bandi. Župan navodi da upečatljivo i pasivno držanje seljaka Hrvata katolika u pogledu odbrane države izaziva veliku čuđenje i ogorčenje kod Hrvata muslimana. Na pogoršanje raspoloženja dodatno je utjecala i neprekidna akcija Katoličke crkve na ubrzanom prevođenju pravoslavaca na katolicizam.

Uočavajući potpunu krizu poretka, župan Usore i Soli postavio je centralnim vlastima u Zagrebu dva urgentna zahtjeva. Tražio je da se zapovjedniku vojnog zdruga u Tuzli hitno stavi na raspolaganje dovoljna količina oružja kako bi se naoružali seoski dobrovoljci Muslimani i njima zamijenile domobranske jedinice koje su se izuzetno slabo borile protiv ustanika. Pored toga, izričito je zahtijevao da se u postojećim ratnim uslovima potpuno obustavi svaka akcija pokatoličavanja pravoslavnog stanovništva, jer je ona djelovala izuzetno negativno i razarajuće na raspoloženje muslimanske javnosti. U tom trenutku samo na području ove župe nalazilo se više od petnaest hiljada izbjeglica iz Hercegovine i okolnih krajeva čije je zbrinjavanje predstavljalo nerešiv problem.



Slično, pa i još složenije stanje bilo je u pograničnom pojasu prema Crnoj Gori. Kotarski predstojnik u Gacku izvještavao je o sveopćem osjećaju napuštenosti i uvjerenju stanovništva da centralne vlasti u Zagrebu uopće nemaju ozbiljnih aspiracija da zadrže te krajeve pod svojom kontrolom. Među domobranima je vladao potpuni nedostatak discipline i paničan strah od napada privremeno smirenih ustanika. U kotaru Gacko bilo je skoncentrirano više od četiri hiljade izbjeglica, i muslimana i pravoslavaca, koji su živjeli u uslovima teške gladi. Položaj muslimana na ovom području dodatno su otežavale italijanske vojne vlasti koje su primjenjivale nejednake aršine: prema muslimanima su provodile stroge represivne mjere za najmanji prekršaj, dok su pravoslavnim ustanicima i četnicima gledale kroz prste. Zbog svega toga, lokalni predstojnik je upozorio Zagreb da bi gatački muslimani, dovedeni do ruba propasti, mogli krenuti istim putem kao i pravoslavci i podići otvorenu pobunu protiv NDH.

Svijest o tome da su upravo muslimani podnijeli najteže žrtve ratnog haosa dovela je do direktnih obraćanja građana samom potpredsjedniku Vlade NDH, dr. Džaferu Kulenoviću. Pismo koje su Kulenoviću uputila dvadeset dvojica uglednih tuzlanskih muslimana sadrži zahtjev za pokretanje krivične odgovornosti protiv neodgovornih ustaških elemenata koji su izazvali prvotne ispade i zločine nad Srbima. Tuzlanski prvaci istakli su da je to jedini način da se pred licem javnosti utvrdi istina i dokaže da je obični muslimanski narod najmanje kriv za nastale nerede, iako su upravo njega najteže pogodile strašne posljedice nezakonitih postupaka i osvetničkih odmazdi. Ovaj apel predstavljao je jasan zahtjev za uspostavljanjem pravne države u trenutku kada su ratni frontovi diktirali potpuno rasulo.

Krajem 1941. godine najteža vojno-politička i humanitarna katastrofa zadesila je područje istočne Bosne. Prema zvaničnim analizama hrvatskih vojnih zapovjedništava, neprekidna četnička ofanziva u ovom regionu izazvala je opštu paniku i duboku zabrinutost među stanovništvom. Režim u Zagrebu pokazao se potpuno nesposobnim da pruži bilo kakvu zaštitu građanima. Unutar višegradskog, rogatičkog i fočanskog kotara ustaška država praktično je prestala postojati, NDH je na tom prostoru u potpunosti izgubila šest kotareva, usljed čega je oko 130 hiljada muslimana izloženo nezapamćenim masakrima, progonima i mukama.

Vidjevši da ih je država prepustila na milost i nemilost, moral među muslimanima u istočnoj Bosni u potpunosti je pao. U narodu su se počeli samoinicijativno formirati posebni komiteti sastavljeni od uglednih ljudi svih vjera radi direktnih pregovora sa ustanicima i odmetnicima kako bi se po svaku cijenu uspostavio kakav-takav red i spriječilo dalje krvoproliće. Dodatni udarac lojalnosti muslimana zadao je sam poglavnik Ante Pavelić svojim govorom pred prelaznicima sa pravoslavlja na katolicizam u Velikoj župi Baranja. Pavelić je tada javno izjavio da je za državu „najbolje ako je u njoj jedna vjera“. Ova izjava, praćena trajnim nerazumijevanjem vlasti za eventualni prelazak pravoslavaca na islam, izazvala je ogorčenje u muslimanskim redovima. Pod uticajem ovih okolnosti, među muslimanima se počeo masovno formirati pokret za iseljavanje u Tursku, kao jedini spas od potpune biološke likvidacije.

Razmjeru sloma ustaške državne politike u Bosni i Hercegovini detaljno je analiziralo Zapovjedništvo Trećeg domobranskog zbora sa sjedištem u Sarajevu u svom povjerljivom decembarskom izvještaju za 1941. godinu. Iako nastao u visokom vojnom štabu, ovaj dokument se gotovo u potpunosti bavi političkom analizom stanja. U izvještaju se otvoreno konstatuje da je cjelokupno katoličko i muslimansko stanovništvo izgubilo svako povjerenje u vlasti NDH jer je ostavljeno bez odbrane. Vojni analitičari ističu da su lokalni komiteti na terenu spremni priznati bilo čiju vlast, bilo četničku bilo partizansku, samo da bi sačuvali goli život. U izvještaju se izričito naglašava da partizanski pokret dobija sve više pristalica i da komunistički agitatori veoma vješto i uspješno rade na potpunom odvajanju muslimana od Hrvata katolika.

Ovakve ocjene u potpunosti su se podudarale sa zapažanjima njemačkog komandujućeg generala u NDH, Edmunda Glaisea von Horstenaua. U svom opsežnom izvještaju komandantu njemačkih oružanih snaga na Jugoistoku od 14. decembra 1941. godine, general Horstenau daje poraznu dijagnozu stanja u ustaškoj državi. Njemački general uočava duboku zabrinutost muslimana koja se ispoljavala u neprekidnim peticijama i apelima upućenim njihovim predstavnicima u Vladi. Horstenau se prisjeća da su muslimani još u aprilu 1941. godine, prilikom ulaska njemačkih trupa, otvoreno tražili da se za Bosnu i Hercegovinu uspostavi poseban položaj u vidu njemačke pokrajine pod protektoratom Rajha.

General Horstenau oštro je osudio politiku ustaškog režima i Katoličke crkve, označivši njihove postupke prisilnog prozelitizma i prekrštavanja pravoslavaca kao teške i neoprostive greške. On navodi da je ustaška težnja da se NDH kreira kao država jedne jedine nacionalnosti bila potpuno pogrešna i neprirodna, te da je zahtijevala neshvatljive žrtve u krvi kojima se nije nazirao kraj. Srbi su na režimski teror odgovorili opštim ustankom koji je zahvatio čitavu sjevernu i istočnu Bosnu, a pravoslavnim ustanicima se, pored hrvatskih intelektualaca i komunista, u sve većem broju pridružuju i sami muslimani. Horstenau na kraju izvodi zaključak da bi, s obzirom na sveopće nezadovoljstvo narodnih masa, ne samo ugnjetavani Srbi, nego i većina hrvatskog i muslimanskog naroda pozdravila njemački protektorat kao spas i oslobođenje od ustaškog haosa.

Projekat stvaranja etnički homogene hrvatske države u Bosni i Hercegovini tako se već krajem prve godine rata pretvorio u svoju potpunu suprotnost. NDH nije imala moralno-političke ni vojne snage da ovlada prostorom koji joj je dodijeljen bečkim odlukama osovinskih sila. Apatija i defetizam zahvatili su široke slojeve hrvatskog naroda, domobranstvo kao redovna vojska pokazivalo je potpunu nespremnost da beskompromisno gine za ustaške ciljeve, dok je muslimanski narod, izuzev uskog sloja proustaških pojedinaca, iz minute u minutu sve više odstupao od ustaškog pokreta, tražeći vlastite puteve spasenja.

Kako bi popravio katastrofalan položaj države i pokušao povratiti poljuljano povjerenje javnosti, ustaški vrh na čelu sa poglavnikom Antom Pavelićem odlučio je početkom 1942. godine posegnuti za političkim manevrom. Procijenjeno je da režimu treba institucija koja je u prošlosti smatrana nosiocem hrvatskog državnog prava, pa je dekretom obnovljen rad Hrvatskog državnog sabora, čije je djelovanje bilo prekinuto još 1918. godine. Sabor je svečano otvoreno 28. februara 1942. godine govorom u kojem je Pavelić naglasio da u ratno doba državu mora voditi jedna jedina volja, dok je Sabor pozvan da bude tek dekorativni narodni reprezent.

U sastavu ovog obnovljenog Sabora našli su se i pojedini muslimanski zastupnici sa područja Bosne i Hercegovine koji su ranije birani u jugoslovensku skupštinu 1938. godine, a koji su bili poznati po svojoj hrvatskoj nacionalnoj orijentaciji. Muslimanski zastupnici u Saboru i muslimanski ministri u Vladi služili su režimu kao prozirno političko svjedočanstvo o tvrdnji da Bosna i Hercegovina čini sastavni i nerazdvojivi dio hrvatskog nacionalnog prostora. Na svom zasjedanju Sabor je donio formalnu odluku o ništavnosti svih državnopravnih akata donesenih od 1918. do 10. aprila 1941. godine. Međutim, ovaj parlamentarni spektakl imao je minimalan odjek u bosanskohercegovačkoj javnosti. Sabor pod ustaškom diktaturom nije imao nikakvu stvarnu zakonodavnu funkciju, te je ubrzo u potpunosti iščezao iz javnog života, a da njegov odlazak niko u Bosni i Hercegovini nije ni primijetio.

Uporedo s predstavom oko Državnog sabora, u proljeće 1942. godine otvorilo se izuzetno važno i osjetljivo pitanje vjersko-prosvjetne autonomije Islamske vjerske zajednice i izbora novog reisu-l-uleme. Nakon smrti reisa Fehima Spahe, proustaški krugovi predvođeni Salihom Kulovićem, Munirom Šahinovićem i Asimom Ugljenom pokušali su na mjesto vjerskog poglavara postaviti Ismeta Muftića, zagrebačkog imama koji je od samog početka bio čvrsto usmeren prema ustaškom pokretu.



Ovom imenovanju oštro se suprotstavio sam doglavnik Ademaga Mešić, podržavajući inicijativu polaznika i profesora Više islamske šerijatsko-teološke škole u Sarajevu koji su izradili vlastiti nacrt vjersko-prosvjetne autonomije. U svom pismu Paveliću od 16. marta 1942. godine, Mešić opominje poglavnika da bi izbor Ismeta Muftića predstavljao fatalnu grešku. Mešić je podsjetio Pavelića na njegovu historijsku odgovornost pred „Hrvatima islamske vjere“ i upozorio ga da nipošto ne dozvoli uvlačenje politike u vjerski život muslimanskog naroda. Upozorio je režim na iskustva iz doba austrougarske uprave, kada je ugnjetavanje vjerskih prava dovelo do masovnog iseljavanja Muslimana u Tursku, te je izrazio bojazan da bi politički diktat pri izboru reisa mogao izazvati nesaglediv narodni bunt.

Sukob oko izbora reisu-l-uleme pokazao je da su u ustaško-muslimanskim odnosima nastupili duboki poremećaji čak i među onim pojedincima koji su se ranije isticali bezrezervnim povjerenjem u režim. Mešićev protest predstavljao je direktnu kritiku ustaške politike prema Islamskoj vjerskoj zajednici i otpor pokušajima da se vjerska uprava pretvori u puki instrument diktature iz Zagreba. Prvi krug muslimanskih pristalica ustaškog pokreta ubrzano se sužavao, a povjerenje u NDH definitivno se topilo. Uz ustaški vrh ostali su još samo rijetki pojedinci koji su radi očuvanja vlastitih pozicija u potpunosti raskinuli sve veze sa autentičnim interesima vlastitog naroda.

Slom ustaške doktrine pratio je i sve veći vojni raspad na terenu. Krajem aprila 1942. godine uslijedili su prvi lokalni sporazumi između ustaških i četničkih zapovjednika u Bosni i Hercegovini. Suočeni s vojnom nadmoći i nezadrživim širenjem partizanskog Narodnooslobodilačkog pokreta, ustaše i četnici su, uz posredovanje Nijemaca, sklopili taktičke paktove o nenapadanju i zajedničkoj borbi protiv partizana. Za muslimansko stanovništvo, koje je mjesecima bilo izloženo četničkim klanjima, ovaj savez između ustaške države i njihovih primarnih dželata predstavljao je konačne dokaz potpune izdaje i hipokrizije režima u Zagrebu.

Do 1944. godine odnosi između ustaških vlasti i muslimanskog naroda prerasli su u otvorenu i nepremostivu konfrontaciju. Svjesna da gubi svaki uticaj u Bosni i Hercegovini, ustaška država je umjesto dijaloga pribjegla otvorenom teroru, naročito na području Hercegovine i u gradu Mostaru. Mostar je tokom rata izrastao u izuzetno snažan i aktivan centar partizanskog pokreta, u kome je učestvovao veliki broj muslimanskih omladinaca, radnika i intelektualaca. Reagirajući na to, ustaške redarstvene službe pokrenule su talas masovnih hapšenja, mučenja i deportacija muslimanske inteligencije.

Pritisak režima postao je toliko izražajan da je krajem aprila 1944. godine zvaničnu posjetu Sarajevu učinila delegacija Vlade NDH na čelu sa predsjednikom dr. Nikolom Mandićem. Mandić se tom prilikom sastao sa autoritativnom delegacijom sarajevskih muslimana, koju su činili najugledniji predstavnici svih političkih opcija aktivnih među muslimanima u protekle dvije decenije. Taj susret ostao je zabilježen kao jedan od najvažnijih političkih događaja u završnoj fazi rata.

Muslimanska delegacija predala je premijeru Mandiću obimnu Promemoriju i prateću dokumentaciju o sistematskom ustaškom proganjanju muslimana u Bosni i Hercegovini. Dokument je sadržavao potresne dokaze o masovnom slanju nevinih ljudi u koncentracione logore, otvorenoj diskriminaciji muslimana u javnim službama, otimačini imovine i svakodnevnim nasiljima koja su po pravilu ostajala potpuno nekažnjena od strane državnih organa. Unutar ustaških upravnih krugova ova Promemorija ocijenjena je kao drzak i opasan „atentat na suverenitet i jedinstvo NDH“. Režimski analitičari predlagali su da se nezadovoljstvo umiri tako što će se na par formalnih funkcija postaviti nekoliko „pouzdanih“ muslimana i konačno potpisati Ustav Islamske vjerske zajednice, čime bi se navodno zauvijek likvidirao zahtjev za političkom autonomijom Bosne i Hercegovine.

Iako je ustaški vrh oštro osudio sarajevsku Promemoriju kao neprijateljski akt, težina optužbi i ugled njenih potpisnika primorali su Vladu na formalno preispitivanje stanja. Izvještaji o provjeri navoda sa terena potvrdili su da je nezadovoljstvo muslimana opravdano i da se državni poredak nalazi u potpunom rasulu. Analitičari su morali priznati da se u NDH hitno mora zavesti kakav-takav pravni poredak u kome bi svim građanima bio zagarantovan život i jednaka zaštita pred zakonom. Međutim, dok se na jednoj strani formalno tražila korekcija odnosa prema muslimanima, u povjerljivim dokumentima vlasti otvoreno se podvlačilo da se ustaška država može pouzdati „isključivo u svjesne Hrvate katolike“.

Ova izjava, izrečena u četvrtoj godini rata od strane samih predstavnika vlasti NDH, predstavljala je de facto službeno priznanje potpunog sloma ustaške politike integracije muslimana u hrvatski nacionalni korpus. Projekat katoličko-muslimanskog hrvatstva potpuno se istrošio i potonuo u nepremostivim sukobima, međusobnim optužbama i dubokom nepovjerenju. Režim više nije vjerovao muslimanima, a muslimani su u ustaškoj državi vidjeli svoju direktnu propast.

Pored unutrašnjeg sloma, u ljeto 1944. godine u potpunosti su otkazale i vojne poluge režima. Njemačke oružane snage, pritisnute iskrcavanjem saveznika u Normandiji i nezadrživim napredovanjem Crvene armije na Istoku, nisu više imale razumijevanja za potpunu borbenu nesposobnost hrvatskog domobranstva. Njemački oficiri reagirali su izuzetno oštro na sve učestalije slučajeve predaje i napuštanja fronta, pa su nerijetko hapsili zapovjednike domobranskih pukovnija i preuzimali direktnu komandu nad jedinicama kako bi spriječili njihovo potpuno rasulo. Međutim, nikakve drastične mjere nisu mogle zaustaviti defetistički proces. Partizanima su se masovno i organizovano predavali i vojnici i oficiri, i Hrvati i muslimani, prelazeći na stranu NOP-a sa kompletnim naoružanjem i opremom. U sarajevskim višim krugovima otvoreno se govorilo o skorom i neizbježnom slomu Njemačke, a ustaška država se raspadala pred očima savremenika.

U jesen 1944. godine vojno-političko stanje u Bosni i Hercegovini karakteriziralo je potpuno razaranje cjelokupnog državnog ustrojstva NDH. Prilikom paničnog napuštanja ili povremene naknadne provale u pojedine gradove, ustaške jedinice pribjegavale su nasumičnim ubistvima i masovnim odmazdama nad nevinim građanima. Na meti su se ponovo našli ugledni muslimani koji su optuživani za otvorene simpatije i saradnju sa partizanskim pokretom. Režimski teror dostigao je vrhunac u divljanju Jasenovačke ustaške brigade, koja je 20. septembra 1944. godine u Bosanskoj Dubici, direktno pred džamijom, javno objesila sedamnaest uglednih građana islamske i katoličke vjere, da bi početkom oktobra na istom području objesila još dvadeset jednog građanina.

U uslovima općeg bezakonja i neposredne opasnosti od završnih ratnih pustošenja, sarajevska muslimanska društva „El-Hidaje“, „Merhamet“, „Hurijet“, „Đerđelez“ i „Bratstvo“ objavila su krajem septembra 1944. godine zajedničku Rezoluciju. Ovim dokumentom vodeća društva zatražila su hitno organizovanje građanske samoodbrane i samozaštite na strogo nekonfesionalnoj osnovi. Glavni cilj i poruka Rezolucije bili su sprečavanje nepotrebnih ljudskih žrtava do kojih bi moglo doći u završnim operacijama oslobođenja. Autori Rezolucije uputili su dramatičan apel narodnim masama da komšija jedne vjere bezuslovno štiti i brani pripadnika druge i treće vjerske zajednice, kako bi se zajedničkom solidarnošću prebrodile opasnosti koje nosi ratni finale.



Istovremeno, u sjevernim krajevima Bosne, a naročito na području kotara Brčko, muslimansko stanovništvo počelo se masovno okupljati u oružane formacije takozvanog „Zelenog kadra“ pod komandom Nešada Topčića. Iako su ustaške vlasti u početku gajile nadu da bi se Zelenokadrovci mogli iskoristiti za potrebe NDH, analiza Ministarstva unutrašnjih poslova pokazala je da je među njima vladao izrazito antiustaški i antinjemački duh. Prethodne epizodne saradnje pojedinih grupa sa lokalnim vlastima bile su kratkog daha, jer se Zeleni kadar ubrzo pretvorio u masovni pokret čiji su borci u čitavim jedinicama pristupali partizanskim snagama.

U potpunom bezizlazu, dok su partizanske jedinice bez borbe ulazile u hercegovačka mjesta poput Čapljine, Stoca, Imotskog i Ljubuškog nakon povlačenja Nijemaca, ustaški ideolozi i propagandisti pokušali su u očajanju izvršiti potpunu reviziju vlastite doktrine. Zvanični časopis „Spremnost“ počeo je u kasno ljeto 1944. godine objavljivati teorijske članke u kojima se napuštala dosadašnja dogma o nemogućnosti zajedničkog života Hrvata i Srba, kao i učenje da hrvatstvo obuhvata samo katolike i muslimane.

Novi režimski koncept promovisao je ideju takozvanog „integralnog hrvatstva“. Prema toj novoj ideološkoj konstrukciji, hrvatstvo je naprasno prošireno i na pravoslavno stanovništvo u NDH, pri čemu se tvrdilo da ono u sebi jednako spaja „orijentalni duh islama, zapadni duh katolicizma i epsko gledanje hrvatskog pravoslavlja“. Ovim apsurdnim i zakasnjelim ideološkim uzmakom režim je pokušao stvoriti teorijsku podlogu za nekakav „balkanski balans“ i spasiti postojanje ustaške države pred neminovnim porazom Osovine. Međutim, ova teorijska gimnastika na stranicama štampe nije mogla imati nikakvog uticaja na stvarnost. Bilo je isuviše kasno za preoblikovanje ustaškog projekta koji je iza sebe ostavio stotine hiljada žrtava, razorene međuljudske odnose i duboko traumatizovano društvo.

Odnosi između Bošnjaka i Hrvata tokom četverogodišnje vladavine NDH prešli su tragičan put od početne, propagandno nametnute euforije o „jedinstvu“ do potpunog ideološkog, vojnog i ljudskog rascjepa. Ustaški pokušaj da bosanskohercegovačke muslimane pretvori u puko sredstvo za ostvarivanje radikalnog etničkog i konfesionalnog inženjeringa razbio se o stvarnost ratnog stradanja i otpor autentičnih narodnih snaga. Tražeći spas u vjersko-prosvjetnoj autonomiji, pismima protestima, sklapanju lokalnih paktova za samoodbranu i naposletku u masovnom pristupanju antifašističkom pokretu, Bošnjaci su u najvećoj mjeri odbacili fašistički okvir NDH. Kroz tragično iskustvo Drugog svjetskog rata potvrdila se spoznaja da se opstanak i budućnost Bosne i Hercegovine ne mogu graditi na negaciji i uništenju njenih komšija, nego isključivo na očuvanju njenog historijskog subjektiviteta, ravnopravnosti i zajedničkog života svih njenih naroda.

(Za tekst korišten materijal iz knjige Envera Redžića: Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu”)