Price, odlomci, citati, slobodne forme....

[dacina_curica]

To je ljubav.
Pokušaću da se sakrijem ili pobegnem.

Rastu zidovi njene tamnice, kao u strašnom snu.
Lepa maska se promenila, ali, kao i uvek, jednistvena je.
Čemu moji talismani: bavljenje književnošću, nepouzdana erudicija, učenje reči koje je koristio oštri sever da opeva svoja mora i svoje mačeve, vedrina prijateljstva, galerije Biblioteke, obične stvari, navike, mlada ljubav moje majke, ratničke seni predaka, bezvremena noć, ukus sna?
Biti sa tobom ili ne biti sa tobom je mera moga vremena.
Već se vrč razbija na izvoru, već čovek ustaje na cvrkut ptice, potamneli su oni koji gledaju sa prozora, ali tama nije donela spokoj.
To je, već znam, ljubav: nemir i olakšanje kad čujem tvoj glas, čekanje i sećanje, užas življenja u budućnosti.
To je ljubav sa svojim mitologijama, sa svojim nepotrebnim malim vradžbinama.
Ima jedan ulični ugao kojim se ne usuđujem da prođem.
Vojske me već opkoljavaju, horde.
(Ova soba je nestvarna; ona je nije videla.)
Ime jedne žene me odaje.
Boli me jedna žena svuda po telu.

Jorge Louis Borges

[dacina_curica]

San za zimu
Njoj


U ružičasti vagon sa plavim jastucima
Sešćemo, zimi, pa na put!
Biće nam lepo. Gnezdo s pomamnim poljupcima
Skrivaće svaki dremljiv kut.

Sklopićeš tada oči, da ne vidiš kroz prozor
Sav čudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
Crn demon ceri, crni vuk.

Tad će ti iznenada pecnuti obraz nešto.
I sićušni poljubac vratom će tvojim vešto
Potrčati, k’o pauk lud...

Rekavši: „Traži“, ti ćeš prignuti glavu k meni,
I tražićemo dugo tu bubu, zaneseni,
– A ona će da skita svud...

Archie (Rimbaud)

[dacina_curica]

Utjeha kose

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.


Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.


Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,


U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.


Anton Gustav Matos

[dacina_curica]

Povratnik

Moj najbolji prijatelj
Bio je šlem pun mraka
Na glavi bez torbe
Sa našivenom rupom.
Voleo sam ga
Kao Narcis svoj list lovora
Onda kada sam negde davno
Na sreću gledao kao na
Epolete i dugu
Kolonu marširajućeg puka.
Kada sam na
Redeniku nosio osmeh
Kao uspavanu senicu,
Kao uniformu,
Barut zariven u meso,
Epolete
I dugu
Nad pukom što maršira u pepeo.
Sada je moja sreća
Sa ribarnice i
Ponoćne kaldrme
Ničiji pas
Toliko sličan meni
Da likujem nad krastama
Po gnojavoj štenećoj koži,
Upalom trbuhu,
Prebijenoj šapi
I jaucima
Besno,
Kao da tučem sebe
A već dugo me ništa ne boli.
Topim se kao sveća
Na mome grobu.

Jelena Stankovic

[dacina_curica]

Triptihon za Euridiku

I


Na ukletoj obali od dana dužoj, gde su slavuji
svi mrtvi, gde je pre mene crveni čelik bio,
gorki sam ukus tvoga odsustva osetio
u ustima. Još mi smrt u ušima zuji

Noć s ove strane meseca često ogrezne
u nepotrebne istine i oduševljena klanja.
O, ispod kože mlaz krvi moje čezne
noć s one strane meseca, noć višanja.

Al sva su zatvorena vrata. Svi su
odjeci mrtvi. Nikad tako voleli nisu.
Da li ću iznenaditi tajnu smrti, ja žrtva.

Gorka suza u srcu. Na kužnom vetru sam.
Nikad da se završi taj kameni san
Probuditi te moram Euridiko mrtva.

II

Na dno slepog predela gde me nema, jezoviti
gde su prizori, s one strane krvi gde voće
otrovno raste, siđoh, tamo gde uskoro noć će
pokrasti sazvežđe suza koje će u oku mi zriti.

O, u slepoočnice se svoje nastaniti.
Evo me bez odbrane ispred strašne samoće.
Ne okrenuti se ma koliko da se to hoće.
Lice bez očiju na pustome zidu biti.

Crvene ptice pevaju u mome mesu.
Crne ptice obleću oko moje glave.
Neka mi čelo bude načeto u lesu

gubom i kamenom ispod letnje trave,
ako izgubim tvoje divno lice
na ovoj gorkoj obali od mraka i groznice.

III

Noć to su zvezde. Iz moje zaspale glave izleće
ptica.
Između dve gorke dubine jedna ptica: I rt
dobre nade. O mrtav da sam. Al ne pomažu
kletve. Smrt
svoju u glavi nosim ja putnik bez prtljaga i lica.

Izgubio sam te noći podzemnoj daleku
ja divlji lovac zvezda krivotvorno suočen
sa neistinom, nepomirljivi spavač uočen
od sudbine, ja čije suze sada niz tuđe lice teku.

Gde si osim u mojoj pesmi divna Euridiko?
Prezrela si svaki oblik pojavljivanja o sliko
moga crnoga grada i izgubljenog cilja.

Svuda u svetu užasna ljubav vlada.
Na horizontu se ukazuju kao poslednja nada
Oblaci puni ptica i budućeg bilja.

[dacina_curica]

Umem da te prepoznam
Da ti vratim sve što sam ti oduzeo
Da te volim
Da te u mislima svlačim dok ti srce ne ugledam
Da samo na tebe mislim dok me lažna smrt muči
Dok mi krv slika užase u glavi
Dok me šume zaobilaze pevajući
Dok dan raste od zadobijenih rana



To je san koji te potvrđuje
To je ptica koja te dokazuje
To je cvet koji ti lice otvara...

Branko Miljkovic

[dacina_curica]

"Ubi me prejaka reč" ...............



jebat ga

[dacina_curica]

Postoji jedan čas u toku dana kad se zatvaramo u ćutanje kao u školjku. Obično pred veče, kad se prikrada rani sumrak, u nejasnom razmeđu između dana i noći.

(Tišine)

[Bla]

Odbojna mi je bila svaka ideja da postanem nešto, od toga mi je bilo muka.

Ch.B. "Bludni sin"

[dacina_curica]

SAMOTNA LJUBAV

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi—
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?
Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi—
Poginut ću noćas i za dragom poć.
— Ljubav nije sreća!—znaš li kad mi reče?—
— Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
— Ljubav boli, boli, kao život boli,
— Teško, teško onom koji jako voli.—
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam — ko kamen.

A.G. Matoš

[dacina_curica]

Gdje počinju ceste, ja gubim svoj put.
Na širokoj pučini i na plaveti neba ne ostaju tragovi.
Staza je skrita krilima ptičjim, vatrama zvijezda, cvijećem putujućih
godišnjih doba.
I ja pitam svoje srce nosi li u svojoj krvi mudrost nevidljivog puta.

Tebe više nema pred mojim pjesmama,
jer si jedno s njima.
Došla si k meni s prvim zrakom zore.
Izgubio sam te sa zadnjim zlatom predvečerja.
Otada te vazda nalazim u tami.

Rabindranath Tagore

[dacina_curica]

PRVE KAPI KIŠE

Ne postojim, ni ti ne postojiš,
možda si me sanjala,
možda sam te stvorio
od modrog kamenja,
od zvijezda koje ne vidiš,
od mesa obilježenog tvojim noktima,
od krvi koja te traži
dok napušta moje srce,
od ptica i njihova perja
visoko iznad zvonika,
od izmišljenih ruža bez imena,
od ljekovitih trava na kojima se odmaraju
tvoj plamen, tvoja košulja
i tvoje gusle,
od tebe same okupane u riječi
koja izvire iz moga grla,
od godišnjih doba koja podiže
ruža vjetrova, od snijega
koji će pasti gdje ti staneš,
od svega što nemam, miješajući sve to
sa onim što sam imao
ili sam vjerovao da imam.

Možda sam mijenjao skretnice
očekujući vlakove koji ne stižu
skupljajući ono što si odbacila,
možda sam učio napamet
stare molitve
i tvoj hljeb i tvoje vino
još su kraj moje postelje.
Nedjelja je svaki dan
ako još znam da postojiš,
naše se riječi sudaraju
i uspinju visoko na nebo,
držeći se za ruke.

Možda sam te posadio duboko u zemlju
čekajući da nikneš kad dođe vrijeme,
možda sam želio samo da me sanjaš,
ali ti spavaš zatvorenih očiju,
gledajući kroz prozor
prve kapi kiše.

Zvonimir Golob

[mailed]

Kad bi ona bila pahuljica, ja bih sigurno bio januar.
I ne bi nas mogli zamisliti jedno bez drugog

[dacina_curica]

Ja više ne živim ovdje

Jednoga dana kad pokucaš na moja vrata,
znaj da niko otvoriti neće,
jer ja više ne živim ovdje.

Nemoj čekati da se otvore,
okreni se i nastavi dalje,
jer i ja sam nastavio na nekom ljepšem mjestu sanjam naš san,
I više ne živim ovdje.

Tako je vjerovatno moralo biti
neke druge ptice
me sada bude u kišna jesenja jutra,
i druge usne me ljube
u besanim noćima
jer tvoje su prestale,
zato više ne živim ovdje.

Ipak moje će ruke zauvijek znati
svaki mladež na tvom tijelu
i tražiti ih na drugim ženama,
tvoje umorne oči
tražiće sjaj moga oka,
ali uzalud,
jer ja više ne živim ovdje.

I ne traži me,
pusti,
ja ću uvijek biti dio
tvoga svijeta od snova
Iako više ne živim ovdje.

Bojan Zdrale (ama obozavam ga )

[dacina_curica]

Ti i ja


Osjećam živo srebro tvoje biti
žednu kap u svakom zrncu krvi
životno tkivo od drhtavih niti
koje se raskida, raspleće i mrvi .

Želja ti je žarka. Još nikad ne ostade
kap od mlaza koji dodirnuše usta.
Ne znam zašto nema medju nama mosta
kao da nas dijeli provalija pusta.

Prsti što bi htjeli da se čvrsto spletu
u dva klupka vatre i srebrene slasti
u prostoru dršću - sami su na svijetu
u samoći žudnje, u prokletstvu strasti.

Tijela što bi htjela da se tijesno združe
pretoče u jednu bujicu od milja
venu, usamljena, k'o jesenje ruže
jer na istom putu imamo dva cilja .

Ti bi htjela vječno, čemu nema mjere
ja bi dao sve za zanos jednog časa.
Ti sumnjaš u trenutak, a ja imam vjere,
u vječnost trenutka u trenutak spasa.

Dodji sva od sunca, sva od vrele vatre
na moj pusti ležaj, daj mi svoje krvi.
Bolje da nas munja jedne strasti satre
nego da nas mrtve (jednom) toče crvi.

Propadni u meni, pretoči se, daj se
raspleti kroz moje vijuge i tkiva,
sve je na tom svijetu samo kratka varka,
Raj se osjeti za trenutak - a vječnost je siva !!!

Gustav Krklec

[dacina_curica]

Oslusni moju daleku tisinu
dok jos uvijek u postelji sanjas.
Usnuloj brezi tananim grancicama
prizovi sjecanja.
Udji u skrovista njeznosti
gdje tkanja mojih drhtarenja
izviru iz mene
i mirisu na cvjetice ispod divljeg neba.
Obukao sam ih samo za tebe
u ovoj noci blijedog mjeseca
u kojoj boje mojih jutara
cekaju na vrhovima prstiju.
Tu i ja cekam
da odmotas svaki moj san.
Zaboravi na oluje i kise.
Poljubi me bez razloga
neka se izgube
sve moje daleke misli,
svi obrisi,
svi moji sapati
na tvojoj usni.

[dacina_curica]

I uspio sam da je prizovem, da je stvorim od zelenog šiblja, od odsjaja vode, od sunčevog svjetla.Stajala je, daleka, sva od sjena. Ako se dašak vjetra javi, nestaće. (...)

- Neću ti dozvoliti da me progoniš kao avet. Uvijek stojiš između ovih brda, kao mjesec, kao rijeka, kaoalem na munari, kao svijetla prikaza, ispunila si ovaj prostor sobom, kao ogledalo, natopila ga mirisom, kao postelju. Otići ću u svijet, tamo te nema, u tom drugom kraju, ni tvoje slike neće biti u meni.

(Derviš i smrt)

[Julia-Klara]

...to je to... to je to dacina

Otići ću u svijet, tamo te nema, u tom drugom kraju, ni tvoje slike neće biti u meni.

srz svega moga...bijeg...

[dacina_curica]

Znam...nekada naleti bas u pravi trenutak..

[dacina_curica]

...