Umro Vinko Coce
Iako se nakon operacije dobro osjećao, a obitelj se nadala skorom oporavku, Coce ipak nije izdržao. Pjevač je u svibnju 2012. godine otkrio da je početkom godine otišao u Slovenske toplice kako bi smršavio jer mu je bilo nemoguće odoljeti hrani u rodnom Trogiru.
Vinko Coce preminuo je u ponoć u splitskoj bolnici u 59. godini života, potvrdio je njegov brat Duje, dodavši da je obitelj shrvana, prenosi 24sata.hr
Trogirski tenor završio je 13. svibnja na jedinici intenzivnog liječenja u KBC-u Split zbog teške infekcije. Bio je stabilno, kontaktirao je s okolinom, no zdravlje mu je bilo ozbiljno ugroženo jer je infekcija bila jako ozbiljna.
Posljednji put su ga zbog infekcije na trtici operirali početkom listopada. Coce je dobio temperaturu, dosta je oslabio jer nije mogao jesti.
Iako se nakon operacije dobro osjećao, a obitelj se nadala skorom oporavku, Coce ipak nije izdržao. Pjevač je u svibnju 2012. godine otkrio da je početkom godine otišao u Slovenske toplice kako bi smršavio jer mu je bilo nemoguće odoljeti hrani u rodnom Trogiru.
- Svi prijašnji pokušaji bili su zapravo neozbiljni. Supruga me puno naučila o zdravoj prehrani, ali čim sam se vratio u Trogir i sjeo u konobu, sve je tada palo u vodu - priznao je tada.
Otkrio je da se odrekao alkohola i cigareta i dodao da je prestao piti i bevandu uz omiljene srdele.
Pjevač je godinama imao problem s pretilošću. U prosincu 2011. godine priznao je da mu je krvna slika loša te da uz dijabetes ima visok tlak. Zbog pretjerane težine imao je problema sa srcem pa mu je terapija bila strogo liječnički kontrolirana.
- Bilo mi je teško kad sam bio gladan. Iscrpljen sjeo bih na krevet i tužno razmišljao o janjetini - otkrio je tada pjevač i dodao kako je zbog strogog režima ponekad jeo skrivećki.
Svaki slobodan trenutak provodio je na imanju na kojem ima 200-tinjak maslina dok se zimi povlačio na kopno i odlazio u lov, no nije volio i želio ubijati životinje pa je pucao u glinene golubove.
- Lovim samo na ravnim mjestima. Ondje se ne bih smio polomiti. Druženja s lovcima uvijek su vesela, ali još su mi draže njihove delicije - rekao je jednom.
Sa suprugom Janjom u braku je bio 33 godine.
- Tad nisam bio popularan. Na plesnjaku sam je zamolio za ples. Tresle su mi se noge i sav sam drhtao od treme - priznao je jednom.
Pjevač je 2009. godine otkrio da su supruga i on punih 20 godina pokušavali dobiti dijete i zaključio da su današnje metode potpomognute oplodnje drugačije iako se ne razlikuju u proceduri.
- Vjerujem da će većina parova, kao što smo moja supruga Janja i ja, pokušati sve ne bi li dobili toliko željeno dijete. Kada smo mi krenuli po pomoć, a to je bilo 80-tih godina nije bilo metoda kao danas. A prošli smo sve moguće: od Zagreba, Slovenije do Rima, čak i alternativu. Bili smo kod cijenjenih stručnjaka dr Šimunića, Kurjaka i Jukića, ali nažalost nismo uspjeli - rekao je.
Zbog godina i zdravlja odustali su 2000. godine kad su imali posljednji pokušaj kod doktora Šimunića.
- Kada smo shvatili da jednostavno ne ide, pomirili smo se da nećemo imati vlastito dijete. Mnogi su nam predlagali da ga posvojimo, ali zbog prirode mog posla nekako nisam mogao dopustiti da sve padne na teret ženi. Ipak, svojevrsna satisfakcija su nam nećaci koje jako volimo i o kojima jako brinemo - priznao je tada Coce.
Vinko Coce rođen je 22. prosinca 1954. godine u Trogiru. Njegov glazbeni talent uočen je već u osnovnoj školi. U dobi od 13 godina počeo je s vježbanjem solfeggia kod maestra Marinka Lukasa dok je s 15 godina postao tenor u kvintetu Mali Kanti.
Nakon završene Obrtne škole počinje raditi u trogirskom brodogradilištu, no ne odustaje od pjevanja. Klapi Trogir priključio se 1972. godine i u njoj je ostao sve do početka svoje samostalne karijere 1991. godine. Klapski angažman započeo je kao prvi tenor, a kasnije se razvio u tenora solista.
Surađivao je s vrsnim pedagozima i glazbenicima kao što su Ljubo Stipišić, Josip Veršić, Eduard Tudor, Silvije Bombardelli, Nikola Žličar, Duško Tambača, Loris Voltolini, Nikola Buble, Joško Ćaleta i drugi. Paralelno s pjevanjem u klapi, Coce je 80-ih godina svoj talent brusio u splitskoj glazbenoj školi "Josip Hatze" na odjelu solo pjevanja kod profesorice Branke Ristić.
Krajem 80-ih završava sa školovanjem, a 1983. godine postaje zborski tenor u profesionalnom mješovitom zboru splitskog HNK-a u kojem je sljedećih pet godina pjevao cjelovit operni repertoar i nastavio s radom u klapi Trogir. U tom vremenu često je pjevao i pojedine tenorske dionice u zagrebačkom HNK-u, no uskoro dobiva ponudu da asistira u zboru teatra Comunale iz Firence, gdje u operi Boris Godunov, izvedenoj pod ravnanjem maestra Seiji Ozawe, pjeva s Lucianom Pavarottijem.
- Neostvarena želja mi je bila s Pavarottijem pojesti špagete u nekoj od trogirskih konobi. Nažalost, to nisam nikad dočekao - izjavio je jednom.
Prestaje s klapskim angažmanom i 1991. godine počinje sa samostalnom karijerom. Četiri godine kasnije cijela klapa Trogir prestaje s radom. Tijekom rata je nastupao diljem zemlje i inozemstva na raznim prosvjedima protiv rata i pružao potporu braniteljima na mnogim humanitarnim koncertima.
Započeo je suradnju s Nenom Ninčevićem i Joškom Banovom i 1993. godine snimio svoj prvi album 'Mirno spavaj, ružo moja'. Te godine osvaja i Grand Prix na Splitskom festivalu zabavne glazbe s pjesmom "Sićaš li se, Lungomare" dok sljedeće godine nastupa na Dori s pjesmom "Zlato moje".
Uskoro s klapom Trogir dobiva Porina za pjesmu "Kora kruha u vinu" i to kao priznanje za rad na polju njegovanja i unaprijeđenja tradicionalnog klapsko-dalmatinskog pjevanja.
Dvije godine nakon objavljivanja prvog albuma, objavljuje drugi album 'Mama, adio' iz 1995. godine. Klapa Trogir ponovno se okupila na 40. godišnjicu svog djelovanja što je obilježeno monografijom "Povratak iskonu", autora Stanka Geića. Klapa nastavlja s daljnjim obradama glazbenih djela iz ciklusa Narodno blago grada Trogira, u okrilju KUD-a Kolo. Snimio je i nekoliko antologijskih kompozicija karakterističnog dalmatinskog melosa, uključujući "Ribare" te duet sa Zoricom Kondžom "Sto mandolina".
dnevno.ba
Neka joj je vječni rahmet... 
