Ne znam je li ovo samo besmisleno ili je istovremeno i uvredljivo za Bosance...
A za 30 km po danu se ne mozes hraniti ni u Lidlu.
No, vidim da se necemo sloziti. Nista, uzivajte dok ima budala.
Ima negdje na donjim policama YouTubea sačuvan stari, požutjeli filmski dokument iz arhiva Hrvatske televizije, djevojačko Televizije Zagreb, o nježnim godinama dalmatinskog turizma, iz vremena kad je u naš jezik tek ušao neobičan termin „vanpasionska potrošnja“: reportaža s naše male rivijere, iz crno-bijelih Mimica, godine 1967. – ili je to 1968.? – u kojoj se ponosni predsjednik mjesne turističke zajednice hvali kako u selu imaju petsto kreveta, u prosjeku stotinu pedeset dinara noćenje, a od takozvane „vanpasionske potrošnje“ cijelih nula dinara. Ništa. Zero.
Ako vam se učinilo da sam napisao kako se drug iz Mimica ponosan pohvalio nulom u knjigovodstvenoj koloni „vanpansionske potrošnje“, to je zato što sam upravo tako i napisao.
Danas to, dopuštam mogućnost, izgleda prilično poremećeno, ali drug predsjednik turističke zajednice objasnio je reporteru Televizije Zagreb kako je iznajmljivačima u Mimicama nezamislivo da gostima koji su platili noćenje domaćini naplate još i suhe smokve, pršut, vino ili slane inćune. Ta, kako se zove, vanpansionska potrošnja bila je nešto nepristojno, znak osobite negostoljubivosti – kako, zaboga, čovjeku koji je krevet pošteno platio stotinu pedeset dinara naplatiti još i skuše, koje će se ionako ispeći za večeru i zajedno pojesti? – pa se izgovarala poput psovke: znalo se po malim mistima tko zarađuje od vanpansionske potrošnje, i taj je bio na zlu glasu, kao gulikoža i prevarant što sramoti selo, pa stoga vjerojatno i ne „naš čovik“. U toj reportaži, recimo, kao jedina „ponuda“ i „sadržaj“ iz vanpansionske potrošnje prilično prezirnim riječima označen je i snimljen nekakav nesretnik iz zaleđa, što je turistima na plaži bezuspješno pokušavao uvaliti legendarne drvene čaplje, dugo godina jedini, hm, autentični dalmatinski suvenir.
Da, tako je bilo na početku, prije pola vijeka, u ono davno crno-bijelo vrijeme kad su Dalmatinci, neobično pleme u mornarskim majicama, bili na glasu kao gostoljubivi domaćini široke ruke.
Ove subote, obilježavajući valjda pola vijeka „vanpansionske potrošnje“, hrvatski su mediji objavili – a strani prenijeli – dvije priče pod zajedničkom egidom „Pedeset godina kasnije“. Pedeset godina kasnije, na otoku Visu nepoznati se poduzetnički genij dosjetio turistima naplaćivati hlad, pa na svom improviziranom parkiralištu pola dana parkiranja na suncu naplaćuje trideset kuna, a u hladu – pedeset. A mi na našoj maloj rivijeri malo smo se povrijeđeno štrecnuli, jer već odavno u Krilu kraj Omiša parking na suncu naplaćujemo deset kuna, a u hladu dvostruko više.
Pedeset godina kasnije, na drugom jednom našem srednjodalmatinskom otoku, Braču, u jednoj pizzeriji naplaćuju čak i rezanje pizze, i to tri kune po komadu. Da, rezanje pizze. Da, tri kune. Da, po komadu: želite li da vam njihov glasoviti, vrhunski obučeni rezač ručno isječe pizzu na osam kriški, to ćete platiti dvadeset četiri kune. Kad se doda i ona zloglasna usluga „postavljanja stola“, što košta dvanaest kuna, jedna obična pučka narezana pizza i prije nego je uopće naručite već košta trideset šest kuna.
Pedeset godina kasnije, gostoljubivo pleme Dalmatinaca - kojima je nekad bila sramota gostu naplatiti i večeru, a kamoli parking – turistima posebno naplaćuju i parkiranje u hladu i rezanje večere. Baš sve iza južnog izlaza iz tunela Sveti Rok danas je tako golemi i neiscrpan resurs vanpansionske potrošnje, ima te vanpansionske potrošnje u nas kao nafte u Arapa. Već u Zadru, dolje pod Svetim Rokom – ne treba nam dalje – u kafićima, čitali smo, naplaćuju korištenje WC-a. Na Silbi preko puta Zadra, čitali smo, naplaćuju vodu iz slavine, dvije kune čaša. U Biogradu kraj Zadra, čitali smo, sat vremena korištenja klima-uređaja naplaćuju pet eura. Pet eura. Sat. Klime.
Pedeset godina kasnije, iznajmljuje se, prodaje, plaća i naplaćuje baš sve, neka je vječna slava i hvala onome tko je izmislio vanpansionsku potrošnju, gdje čuo i ne čuo: hlad u kući, hlad na parkiralištu, rezanje pizze, naručivanje pizze, listanje jelovnika, listanje jelovnika u boji, ležaljka na plaži, ulaz na plažu, pogled na plažu, hodanje po plaži, disanje na plaži, smrt na plaži, prirodna smrt na plaži, ubojstvo na plaži, ubojstvo na plaži sjekirom s predumišljajem po želji: iste one subote kad smo čitali kako se naplaćuju i hlad za automobil i rezanje pizze, mediji su zabilježili kako je u Starigradu kraj Zadra – još se nismo makli od Zadra! – pobješnjeli domaćin, dva puta prodavši isti apartman, zajedno s grupom urođenika sjekirom potjerao grupu od četiri mlada Slovenca. Sjekirom!
Pedeset godina kasnije, novac, gramzivost i pohlepa domorocima su potpuno pomutile razum, u samo dvije generacije Dalmatinci, nadaleko poznati gostoljubivi domaćini široke ruke, pokvarili su se kao mljeveno meso na akciji u Konzumu, pa se na našoj maloj rivijeri – gdje je nekad bila sramota naplatiti pršut, sir i vino, pjat brujeta ili ribu s gradela – danas plaća čak i skakanje u more.
Koji dan prije nego se saznalo za povoljne cijene parkiranja u hladu, na Visu - gdje očito imaju najviše mašte u crpljenju vanpansionske potrošnje – čitali smo, eto, kako je jedan turistički neimar zaskočio grupu mladih Šveđana što je skakala s visokih stijena, ljubazno im objasnio da je to park prirode i da je skakanje u more strogo zabranjeno, pa im oduzeo GoPro kameru i povjerio da im zapravo čini uslugu, jer je trebao zvati policiju. A kameru će im, jasno, vratiti u portu, čim mu donesu hiljadu kuna. Pretpostavljam u sitnim i neoznačenim novčanicama.
Ukratko, što da vam kažem: otkako smo otkrili tu, kako ste rekli da se zove, „vanpansionsku potrošnju“, bogami nas je krenulo. Što će pak biti poslijepodne, kad sunce jednom prijeđe na drugu stranu neba i sjenoviti se parking od pedeset kuna nađe na vrelom suncu, o tome ćemo razmišljati kad dođe.
Bit će već neke vanpansionske potrošnje.
