Price, odlomci, citati, slobodne forme....

[dacina_curica]

Budis se, nesto te golica po nosu...
"Ma nije moguce da su suncevi zraci, prodavacica je tvrdila da kroz ove paravane ne moze prodrijeti ni svjetlo stadionskog reflektora". Svejedno, ne smeta, nista ne moze pokvariti ovo jutro...
Okreces se na lijevo i gledas kako spava, kao da nema nijedne brige na svijetu. Pozelis da je ovaj trenutak ono sto nazivaju vjecnost, strah te da na momenat zatvoris oci jer se plasis da ce nestati.
I onda cujes jedno tiho, promuklo "Ludo jedna, sto ne spavas?" i pomislis "Zar da trosim ovakve momente na zatvorene oci, na mrak?"

A onda zazvoni budilnik.....*ebi ga...

[Heidi]

[dacina_curica]

Katana....najostrija....

[dacina_curica]

Prvo ova....


I Thought of You

I thought of you and how you love this beauty,

And walking up the long beach all alone

I heard the waves breaking in measured thunder
As you and I once heard their monotone.



Around me were the echoing dunes, beyond me

The cold and sparkling silver of the sea -

-
We two will pass through death and ages lengthen

Before you hear that sound again with me.

[dacina_curica]

Dreams Lost In Water

No distance ever separates

Dreams and desires

No mirror ever dissolves

Reflection and water

In one's eye


What graph would you make

Of lines of thought?

The triangle of pain

Is without any angle



Countless races

Have dreams alike

But sleep and night-watch

Are never the same!



Names are forgotten

Codes alone come to mind

In nuclear setups


Dreams of radiant generations

Are smitten

By atomic explosions

Cities sink

Nuclei dissipate

Orbits dwindle

What remains 


Are terra and sol

In the dance of death

God is a casualty.



A moment of brightness

In a light year

Breaking into smithereens

In a million eons
An accident - yes

But not an event 

History is continuity

Broken once 

Telescopic eyes, tired out, give up

Their distance watching

Lost planets

Bygone epoches

Have no interposition.



Who will look for
Flowers

In spring-fresh hands

Of tiny tots? 

Who will see

Dreams

In eyes-yours and mine

In centuries to be? 

No one is sure

Of things lost in water! 



[dacina_curica]

Ev'

All You Who Sleep Tonight

All you who sleep tonight

Far from the ones you love,

No hand to left or right

And emptiness above

Know that you aren't alone

The whole world shares your tears,

Some for two nights or one,

And some for all their years.

Vikram Seth

[dacina_curica]

Raskucio me.......raskucio!!!!!!!!


Only one who knows longing
Understands what I suffer!
Alone and separated
From all joy,
I look to the heavens
Towards the other side.

Oh! the one who loves and knows me,
Is far away.
I feel dizzy, and it burns
my insides.
Only one who knows longing
Understands what I suffer!

[Zagorka]

Sinko,ne dajem te sto ce ti biti dobro i lako,nego sto je tako,zar suđeno.Ona je kuća teška i opaka.Nećeš biti gladna hljeba,nego lijepe riječi i pogleda.Ali ti otrpi,doći će vrijeme pa ćeš ih sve zadjenuti za pojas.Gore nego što je meni sa tvojim ocem neće ti biti.Čovjeka pazi i njih slušaj,ali nedaj na se.A dotuži li ti,pa da baš ne možeš,znaš gdje su naša vrata.

[dacina_curica]

I šta se to odjednom desi, koji se to kamen iz temelja izmakne pa sve počne da se ruši i odronjava? Život je izgledao čvrsta zidanica, nijedna pukotina se nije vidjela, a iznenadan potres, besmislen i neskrivljen, porušio je ponosnu zidanicu kao da je od pijeska.

[dacina_curica]

BEZ OPROSTAJA

Ne, ja se nisam oprostio s njom kad nestade na svoju stranu.
Sam slušah svojih nada lom
U jednom zabačenom restoranu.
Kako je bilo? Nije teško reći!
U žamoru oglasila se trublja,
I vlak je krenuo obično i lijeno,
Sa svime što još ljubljah.
Da l` mišljaše da u tom gradu
Ostavlja dušu njome bonu?
Da l` iskahu me njene oči
Pogledom čeznje po peronu?
Daleko negdje juri sada vlak,
Al što to moje srce kuca jače?
Nije l` to možda nada, tajni znak,
Da neko u daljini plače?
Ah kakav plač! Uobraženje, san!
Ta njene čežnje davno sve su
Već ugašene.
Ti si malko pjan,
A stvari jesu - kakve jesu.
Možda zape koji svijetli tren
Na svome letu u njezinoj duši;
A i taj spomen past će kao list
Minulog ljeta, što se suši.

( Dobriša Cesarić)

[dacina_curica]

Ja cjelova se tvojih bojim,
Ti mojih se ne boj;
Pod teškim duhom jedva stojim,
I što da mučim tvoj.
Tvoj glas me plaši, kretnje, lice,
Ti mojih se ne boj;
Nevinim srcem, djevojčice,
Ja slavim drhtaj tvoj.

P. B. Shelley

[dacina_curica]

The sun has come.
The mist has gone.
We see in the distance... our long way home.
I was always yours to have.
You were always mine.
We have loved each other in and out of time.

When the first stone looked up at the blazing sun
and the first tree struggled up from the forest floor
I had always loved you more.

You freed your braids... gave your hair to the breeze.
It hummed like a hive of honey bees.
I reached in the mass for the sweet honey comb there....
Mmmm...God how I love your hair.

You saw me bludgeoned by circumstance.
Lost, injured, hurt by chance.
I screamed to the heavens....loudly screamed....
Trying to change our nightmares into dreams...

The sun has come.
The mist has gone.
We see in the distance our long way home.
I was always yours to have.
You were always mine.
We have loved each other in and out in and out in and out of time.

[dacina_curica]

Do not stand at my grave and weep,
I am not there; I do not sleep.
I am a thousand winds that blow,
I am the diamond glints on snow,
Iam the sun on ripened grain,
I am the gentle autumn rain.

When you awaken in the morning’s hush
I am the swift uplifting rush
Of quiet birds in circling flight.
I am the soft starlight at night.
Do not stand at my grave and cry,
I am not there; I did not die.

[dacina_curica]

Samoća je poput kise,
U veceri iz mora se dize,
Iz ravnica pustih
I dalekih stize,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije neg svijetlost je izasla,
Kad ulice se okrecu spram zore,
I kad se tijela sto nisu nista nasla,
Razocarano dijele puna mora,
I kada ljudi sto od mrznje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.

Tad dolaze valovi samoće…

Rainer Maria Rilke

Die Einsamkeit ist wie ein Regen. 
Sie steigt vom Meer den Abenden entgegen; 
von Ebenen, die fern sind und entlegen, 
geht sie zum Himmel, der sie immer hat. 
Und erst vom Himmel fällt sie auf die Stadt. 

Regnet hernieder in den Zwitterstunden, 
wenn sich nach Morgen wenden alle Gassen 
und wenn die Leiber, welche nichts gefunden, 
enttäuscht und traurig von einander lassen; 
und wenn die Menschen, die einander hassen, 
in einem Bett zusammen schlafen müssen: 

dann geht die Einsamkeit mit den Flüssen... 

[dacina_curica]

Ljudi su naša misao i slika o njima. Mi sanjamo život i svijet. A kako možemo sačuvati svoje i tuđe snove? Drugi vide nas, mi vidimo druge, i sve se otkriva, kao u šaljivoj igri s maskama, samo što ovo nije šaljivo. Jednom se probudimo, i pogledamo se zaprepašteno: šta se to desilo s našim snovima?

Mesa

[dacina_curica]

Najmanje se govori kad te se najviše tiče....

Navikao sam da tražim i ne nalazim, jedno je zavisilo do mene, drugo je zavisilo ne znam od koga… :)

Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.
A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega,veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri…

[dacina_curica]

Ako je ponekad tužan, to je zato što se sjeća sebe željenog, sebe sanjanog, kakav bi mogao biti da nije ovo što jest. 


Uh......

[dacina_curica]

— A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek, i on nije ono što bi htio biti, već ono što mora da bude. Umiljava se sudbini, moli se sutrašnjem danu, poslušno ponavlja zakon,ponizno se smiješi mrskom moćnom čovjeku, pomiren da bude nakazna tvorevina sačinjena od straha i postajanja. 

☆☆☆☆☆☆☆

Lakše je nagovoriti ljude na zlo i mržnju nego na dobro i ljubav. Zlo je privlačno, i bliže je ljudskoj prirodi. Za dobro i ljubav treba izrasti, treba se pomučiti.

[dacina_curica]

TO SAMO TAMA ZNA

Nije to samo tama, pa da kažeš : tama,
tama kao svaka druga tama.
To je tama kroz koju je ona prošla
Ne pitaj ko je ta.
To samo tama zna,
samo grana zna,
samo ptica......

Ne reci tama, tama...
Ne reci ništa .

Ćamil Sijarić

[dacina_curica]

Sjećaj me se kada zora bijela
sunce u svoj dvor začaran vodi.
Sjećaj me se dokle ispod vrela srebrenoga
noć snivajući hodi.

Uzdrhtiš li kad te zadovoljstvo zove
ili sijenka mami u večernje snove,
čuj iz tamnog granja, glas kako odzvanja :
Sjećaj me se.

Sjećaj me se kada volja sudbine
zauvijek te rastavi od mene
kad od tuge, godina daljine
ovo srce očajničko svene.
Za moju tužnu ljubav ti pomoli
Šta su prostor i vrijeme kad se voli.
Dok je moga srca, vječno će da grca:
Sjećaj me se.

Sjećaj me se kada slomljenoga srca
budem u san vječan pao;
sjećaj me se kada vrh groba moga,
cvijet usamljen bude cvao.
Vidjeti me nećeš;
ali neumrlim dahom ću
ko vijerna sestra da te grlim.
Čuj u noćnoj tami ,
glas ko jecaj sami:
Sjećaj me se..........


Alfred de Mise