Price, odlomci, citati, slobodne forme....

[dacina_curica]

Žena i galeb


Glasovi su naglo dolazili s mora kao da dolaze s neba, odnikud. Bijahu to prigušeni i brzi jezici žena, koje veslahu svojim brodicama s hrpom sijena u srijedi i skamenjenim magarcem na krmi, s nekog drugog otoka ili pustog školja. Dolazili su ti glasovi i isto tako nestajali u daljini, glasovi i tijela crnih žena u pokretu, a more ostajalo samo sa svojim valovima, svojim zmorcem, bućkanjem u grotama i osamljenim galebom na stijeni u moru i djevojkom na obali.

Kad bi me glasovi žena s brodice koje oko otoka plove uznemirili, glasovi žena koji se odjednom jave, jedno vrijeme traju i opet naglo nestanu, tada bih ja iz svoje osamljene kuće izlazio na obalu. Iako to bijahu glasovi pomalo odbojni, glasovi brbljavih žena koje sve u isto vrijeme govore, pa makar ih na brodu bilo i po pet-šest, ipak bi mi u mojoj samoći uzmanjkali kada ih više nije bilo i ja bih probuđen iz svojih tlapnji izlazio van, kao da ih želim opet čuti, a možda i vidjeti njihove likove. U takvom jednom trenutku izašao sam i ugledao galeba i ženu. Galeb je možda i prije tu bio, ali ga ja nisam zamjećivao. Postao mi je vidljiv tek onda kada sam ugledao i nju i njega.

Od toga dana uvijek bih nju viđao na obali, nju i njega – oni su za me bili jedna jedin pojava, iako oni nisu marili jedno za drugo, vjerojatno se nisu ni zamjećivali. Nisu oni zamjećivali, jednako galeb i jednako žena, ni mene. Svakog dana sam dolazio njih gledati, ali me oni nisu vidjeli kao što nisu vidjeli ni jedno drugo. Galeb bi stajao na školju i čistio svoje perje ili bi drijemao. Ona bi sunčala svoje tijelo i milovala i stiskala si noge i gladila si ruke i vlasi preplitala, i struk ustezala: obujimala ga je često rukama kao da je željela da je još uži nego li je bio. Bedra su joj bila puna, obla, čvrsta; bila je sva sjeverni tip kao neka Čehinja, Njemica, iako je morala biti Hrvatica, tu, s ove obale. Nije mogla pocrnjeti: njezine su noge od dugog sunčanja poprimile svjetlosmeđu boju, a dlačice na njima bijahu zlataste.

Vidio sam joj iz daljine oči, bile su modre, ali odnekud čudne, duboko usađene; njezin pogled je očito morao svakoga opsjeniti. Svakog dana sam dolazio na obalu i gledao mrkog i osamljenog galeba kojega ništa ne zanima, koji drijema s glavom pod kljunom; gledao ga kako uvijek stoji na istom mjestu u isto vrijeme i tu djevojku tako bijelu, tako čistu, dugih, toplih nogu, zlatnih vlasi i velikih modrih očiju, neobično tužnih.

Želio sam ih uznemiriti oboje, ali nisam znao kako. Nisam se usuđivao učiniti to, bojeći se da ih više ne ću ugledati, a oboje su mi bili jako potrebni, uzbudljivi i nezamjenjivi u tom prostoru u kojem su živjeli samotnim životom, tu među morem, kamenom i drvećem; oni su postali potpuno dio krajolika. Bez njih taj predio mislim da nebi mogao više postojati. Želio sam ih uznemiriti, ne znajući što da radim. Bio sam duboko nesretan. Oni me nisu nijednom pogledali tolike dane, a ja sam ili stajao na obali pred njima ili se šetao na zapad, pa natrag na istok, obalom otoka. Njihove su oči bile mrtve za me.

Pomišjao sam da se bacim u more i doplivam k njima. Što bi se dogodilo? On bi odletio. A ona? Otišla bi i ona ili bi me izgrdila i otjerala ili pak ne bi uopće zamijetila da sam došao na njezin školj, ne bi odgovorila na moje riječi, a to bi bilo gore od svega. I tako sam i dalje dolazio na obalu i gledao njih dvoje u moru. Galeb i žena, svatko na svojem školju, živjeli su uz šum i prskanje mora; slušali su njegov šum i ono ih je smirivalo i uspavljivalo, a mene, kao i uvijek, uznemirivalo. Uvijek bi oni bili tamo kada se je more kretalo, kada se je more burljalo, sukljalo, pjenilo i gutalo i povraćalo samo sebe iz samog sebe!

Gledao sam u nju: kako je lijepo tijelo imala! I ona je to znala, zato ga je uvijek gledala: istezala noge, okretala stopalo, podizala rukama dojke, trljala se po kukovima, stiskala stegna, gladila dlanom vrške sisa, milovala si koljena i listove, jagodicama prstiju tiho dodirivala natkoljenice... Ona bijaše zaljubljena u samu sebe, u svoje prekrasno mlado tijelo, izrezano kao iz žada... Kupaći kostim na njoj bio je svjetlosmeđ sa smeđim i crvenkastim cvjetićima, veoma sličan boji kože, a utegnut uz tijelo tako kao da se s njim i rodila. Cijeli je dan ona tako sebe gledala, ogledavala, dodirivala, pipkala, gladila, trljala, stezala. Od toga je moje uzbuđenje sve to više raslo. Da je nepomično ležala i sunčala se, kao što rade mnoge žene, i tada bi ona privlačila moj pogled. A ovako nisam znao što ću. Odlazio sam odatle i hodao kroz sredinu otoka, kroz vinograde ili dugo hodao obalom uz drugu stranu otoka, ali me uvijek nešto opet vuklo k njima natrag...

I ja sam se vraćao na obalu gdje bijahu žena i galeb.

Znao sam da je galeb ptica nemirna, proždrljiva, nikad joj dosta jela, jakog je, oštrog glasa, dugih krila, sve sam to znao, ali ovaj kao od svega toga što galebi rade nije ništa učinio. On kao da i nije nikada letio, jeo, kričao ili plivao u moru, da bi sjeo na površinu mora i puštao da ga valovi nose i morske struje i backaju ga kao mrtvu čep tamo-amo, što su drugi galebi činili. Ne, on je uvijek bio na svojem školju i ništa od toga nije činio; a ipak nije bio bolestan, bio je zdrav, čudak, ravnodušan, nije ga ništa zanimalo, najviše je volio ljenčariti, živjeti najmanjim dijelom svojeg bića.

A ona? Odmah sam vidio da je to neka čudna djevojka, da je to neobična mlada žena, koja uvijek sanjari, a onaj koji uvijek sanjari taj je s tim i zadovoljan, njega zapravo i nema u zbilji. Sanjarila je ona beskrajno, vječno, cijelo ljeto, cijeli život, a o čemu?... Sve ono što takvo biće doživi u mašti nikada se ne obistinjuje u zbilji, pa čak ni onda kada bi to maštatelj ne znam kako vruće želio! A zapravo to on možda u stvarnosti i ne želi. Maštaju i žene i muškarci, ali mnogo više žene, njihova je mašta neiscrpiva i nevjerojatna. Kada bi muškarci znali o čemu sve i na koji način žene sanjare jako bi se iznenadili. U njihovoj je mašti sve moguće: i ono najljepše i ono najluđe i najstrašnije, od čega bi se mnogi muškarac zgrozio. A muževi bi poludjeli kada bi otkrili o čemu sve sanjare njihove žene.

Uz galeba i ženu nije nikada nikoga tu bilo, bijaše to obala pusta, a valovi su bacakali po sprudu komadiće daščica, loptice smole, sipinu kost i druge naplavine... Stajao sam na toj obali ili uz nju hodao i čekao da me zamijete galeb i žena, ali uzalud!

Ona je očito zamišljala nekog ljubavnika kojega je vidjela u duhu, a možda i neku drugu ženu koja ju miluje, a ja sam gledao samo u nju... U nju i u galeba. Čekao sam da galeb poleti i ona bućne u more i dopliva do obale, ali to se nikada nije dogodilo...

Kada bih otišao, tajnovito bi nestalo i njih dvoje. Vratio bih se, a njih više ne bi bilo! Kada bih drugi put došao, oni bi bili tamo...

Gledao sam u nju i želio sam miilovati njezina stegna, ruke i gladiti joj glavu i ljubiti ju u usta, a ona to nikako nije oćutjela, nije vidjela moju želju i nije znala za me! Tako je to trajalo danima, tjednima. Bilo je dana kada se ona nije pojavila. Tada sam ja bio još luđi nego inače, nego tada kada bih ju gledao s obale kako se ogleda i dodiruje. Nije nikada ležala, uvijek je samo sjedila ispruženih nogu i gledala svoje lijepe noge, zaljubljeno i u dubokoj zamišljenosti, no ipak uvijek pomalo nemirna; svaki čas bi se trzala i zabacivala glavom kao da ju netko nevidljiv ljubi, a duge zlatne vlasi kao teški bič udarale su po njezinim ramenima i plećima...

Volio sam taj pusti otok koji me izluđivao svojim sjajem, mirisima, toplinom, kamen je mirisao na barut, sunce je palilo u dubinu tijela, do dna duše, ćutio se samo žar i ludi san, sve je bilo puno neizrecive strasti, na ljubav je sve pokazivalo, a samoća je bila neizmjerna, i moja, i galebova, i ženina. Titravi vid je izazivao maštu i javljala se svakojaka priviđenja, pa sam mislio i da su ta žena i taj galeb isto prividni, samo moje vizije, a da ih u stvarnosti i nema! Gledao sam u daljinu i tražio odgonetke svojih misli u nepoznatom vidiku, u moru, krikovima, cvrčanju cvrčaka, skakanju riba, pljuskanju mora s obale. Sve je titralo i igralo preda mnom i iskrsivali su i neki udaljeni likovi i ja nisam znao jesu li bili stvarni ili nestvarni i jesam li ja stvaran ili nestvaran i postojim li ja uopće ili je sve to neki ludi san kakav se može javiti samo mladiću punom krvi i sanjarija na obali mora, koje mami i odvraća, uzbuđuje i izluđuje one koji ga ljube.



Zlatko Tomičić

[dacina_curica]

Za sve su kriva djetinjstva naša

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama zajedno rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti
našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela
zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.

I pjesme su nam takve kao i mi
oteščale i tužne.

Vesna Parun

[dacina_curica]

Preobrazba

Sad kad se moja duša odvikava
od drhtaja večernjeg, i dah tamni,
čujem slobodu što mi ide ususret
ispruženih ruku iznad vrtova koji spavaju uz ostarjelo ljeto.

Šta će mi moja preostala krv
šta će mi čelo nespokojno.
Evo stojim na raskršću, moja pustoši,
i čekam te!

Prođite kroz mene, snjegovi od prosinca do travanj,
vjetri što nosite od nas pjesme i suze.

Svakog dana, svakog trena
jedan se djelić moje duše useli
u hladnu koru zimskog drveća.
I dozvilje me odande glasom odletjele zvijezde
glasom poruke ili glasom ljubavi
što je kosturi ptica pretvoriše u samilost.

Vesna Parun

[dacina_curica]

Stijena u kojoj bi trebalo zapisati baladu

Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:
ima čas kad ljubav i život postanu jedno.
U crnom kamenu može se pročitati san zemlje.
U kapi kiše na listu mrke smokve
svečanost ljeta trajala bi stoljeća
i sunce nikad ne bi silazilo
iza golih smežuranih brda.
U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi
skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.
S njegovim blijeđenjem i mir je zašao,
srce ga ne može graditi iznova.
I misao je nemoćna da ga traži
u mržnji stvari što jedna drugu poriču.
Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo
našim čelom koje je prestalo žudjeti.
Ljubavi, i tebe smo izmjerili
lažnom mjerom poljuljanog svijeta.

Vesna Parun

[dacina_curica]

Bez nekog posebnog razloga

Ja dođem tek tako.
Bez nekog posebnog razloga.
Dođem da odem
i ništa neću.
Dođem da te probudim ili
izvučem ispod tuša.
Dođem na pola “Casablance”.
Da te prekinem u jelu ili čitanju knjige.
Dođem da zaboraviš
dokle si došla.
I ništa neću.
Osim, možda, da zaboraviš
dokle si došla.
I da te probudim, možda.
Vrućim kroasanima i čajem.
Jabuka s cimetom,
pisao sam ti već o tome.
Samo to.
I da te ponekad
u zoru,
nazovem iz neke govornice.
Kad se barovi zatvaraju,
a ja sam još nedovoljno p’jan da zaspim.
Ništa više.
Jer, ja samo tako dođem.
Da te nađem
kad se kriješ od ljudi, recimo.
Dođem i s ružom, možda.
I, prije nego išta kažeš,
teatralno dotaknem obod kačketa i
uhvatim prvi autobus.
Jer,
ne moraš ništa ni reći.

Ja sam došao samo tako,
da odem,
i ništa neću.
Jedino možda
da se smiješ u snu.
I da te gledam.

Moje smeđe odijelo
prebačeno preko naslona stolice
i cedulja sa naručenim buđenjem.
Napolju vrane.
Ništa više, rekoh već.
Da me ponekad onako
pogledaš i…
I da ti bude drago što sam tu.

Da me ponekad onako
pogledaš i…
I da ti ne bude žao što idem
Možda samo malo.
Ne, ni to.
Ipak sam tu samo da odem
i ništa neću.

Armin Huseinović

[dacina_curica]

Rukom pod ruku

Život nije suprotnost smrti
već njeno sredstvo
ni smrt nije suprotnost životu
već njegov vrhunac


Ubrizgava sada u moje vene
profinjene nade i žal za nadmetanjem
tekućinu koja će nestati u tren
kao pljesak ruku i osrednji vic

Takva je to tvar, što je zovemo život
oslobađa materiju zloslutne patnje vječnosti
provjeravajući nas u dobru i zlu, kao s da i ne
od početka umiranja sve do kraja
držeći nas u stalnom izazovu
neizvjesnosti i otkrića

U ubrizganoj dozi kao da nema pogreške
moram priznati da bi višak bio smrtonosan
i zaključiti da su iskustva života i smrti
u nedvosmislenoj sprezi
budući da su rizici neizbježno fatalni

Bernardo Almeida

[dacina_curica]

Svud smo, i nigdje

Svud smo. I nigdje. Kročiš,
i zimski te vjetar susreće.
U crkvi, po danu i po noći,
pjeva i gasi nam svijeće.

I često se čini – u tami,
kraj zida, na uglu, daleko,
gdje smo već pjevali sami,
jos pjeva i hoda Netko.

Gledam taj vjetar, ko vezan:
shvatit ću – to plaši mene.
I blijedim. Čekam. Al’ ne znam
na koga je red da krene.

Ja znam sve. Jer nas je – dvoje.
I nitko sad reći neće,
da još netko ovdje poje,
i netko tu gasi svijeće.

Aleksander Aleksandrovič Blok

[dacina_curica]

Nisam spavao

Nisam spavao, lutao sam limbom
u kom predmeti mijenjaju oblike,
tajanstvenim prostranstvom koje dijeli
san od besanice.

A misli što su oko moga mozga
obilazile u kruženju tihom,
stišavale su ples svoj polagano
sve sporijim ritmom.

Vjeđe skrivahu odraze svjetlosti
kojom kroz oči ispunja se duša,
no svijet vizija od drugoga svjetla
sjao je unutra.

Tada odjeknu u mojemu sluhu
šum neki, sličan onom što zamršen
po hramu luta kad vjernici s amen
molitvu završe.

I čuh glas neki ugodan i tužan
gdje me imenom zove izdaleka,
osjetih miris tamjana i vlage
i pogašenih svijeća.

Spusti se noć, u ruke zaborava
padoh, ko kamen, u krilo mu tmurno.
Tu usnih, a prenuvši se viknuh:
"Netko moj je umro!"

Gustavo Adolfo Bécquer

[dacina_curica]

Odlazi ljeto, dolazi jesen
i ona će otići kad dode zima
da ponovno razlista se proljeće
i tako u krugovima, osipa se
vrijeme, u njemu i život moj
- jednom sav ću biti takav
pola more, pola žalo
kad nestane me sasvim
more donost će i ponovno odnositi
glasove o meni kojeg više neće biti
a na žalu sjedit će već netko
razgrćući razasute oblutke
s maglenom slutnojm u očima
pipapjući u ruci izbrušen trag
- netko je već bio ovdje
šaptat će mu kamen
i taj netko to će znati
ta obla nježnost u njemu
eto, to je sve što želim biti ja

Vinko Kalinić

[dacina_curica]

...

[dacina_curica]

O stidu i sramoti

Jedan se stideo da pita gde je klozet.
I šta je bilo?
Ništa. Upiškio se u gaće.
Jedan se stideo da kaže gde ga boli.
I šta je bilo?
Ništa. Nisu ga izlečili.
Jedan se stideo da kupi u radnji gaće.
I šta je bilo?
Ništa. Išao je bez gaća.
Jedan se stideo da kaže devojci da je voli.
I šta je bilo?
Ništa. Udala se za drugog.

[dacina_curica]

Vječna sjena

Vjerovah da mi svjetlost bješe dana,
a sad se vidim u tmini bez kraja.
Sunčana vatra i radost zvjezdana,
pjena ognjena, od čežnje, od sjaja.

Lagana krv i mogranj* zaobljeni:
dahtanje snažno bez obrisa i sjene.
Napolju, svjetlost u svjetlost sahranjena.
Znam, samo tama obasjava mene.

Jedino tama. Bez neba. Bez zvijezda.
Bića. Oblici. Opipljiva tijela
u nutrini zraka kojem nema leta,
u nutrini stabla nemogućih djela.

Plavkasti kruži, strasti u crnini,
a zubi željni da budu obojeni.
Mrak opće mržnje svuda u mrklini.
Tjelesa kao zdenci zatvoreni.

Prostora nema. A smijehu ni traga.
Već je nemoguće letjet u visinu.
Srce bi htjelo da postane snaga
koja razgoni uzanu crninu.

Tijelo bez smjera što s talasom juri
u noć zlokobnu, u noć poharanu.
Kakva bi zraka mogla prodrijet u nju?
Tražim. Al nigdje niti traga danu.

Samo pesnice stisnute se sjaju,
blistavi zubi vrebaju iz tmine.
Zubi i pesnice svud, u svakom kraju.
Više od ruku stišću se planine.

Mutna je borba bez žeđi za zorom.
Daljinom tamni lavež odjekuje.
Ja sam tamnica s jedinim prozorom
prema samoći gdje se rika čuje.

Prozor sam otvoren koji prisluškiva
kakve to pute mračni život slijedi.
Ali u borbi ima zraka živa
što uvijek mora da tamu pobijedi.

Miguel Hernández

[dacina_curica]

Čekanje
(Espera)

Putnice,
kad se ovamo vratiš
ja ću se
svojim jezikom
drveća
vratiti tvojemu tijelu.

Ponovno ću doći
tvojemu milosrdnome
srcu,

tvojim suzama
i smijehu,

tvojim iskrenim
molitvama.

Divno iščekivanje:
zvala se ti putnicom
ili polovicom
moje povijesti.


Alfredo Pérez Alencart

[dacina_curica]

Dolazak
(Llegada)

Otvaram oči
i ukidam granice
između svjetova
koje nastaju upravo na mjestu odsutnosti.

Ne znam je li sve znači oproštaj
ili se slojevi svjetlosti i sjene
lome na posvudašnjemu obzorju.

Ali, ovoga puta moram naučiti.

Cijena koja se mora platiti nije žurba
već skretanja s ljubavne točke
mladića koji se budi u nekome dalekome gradu,
dešifrira iznenađenja
i prilagođava svoj razum jasnoći
riječi.

Otvaram oči kako bih zacrtao plan puta
koji snaži srce.

Ovdje sam pronašao posljednji kutak
u koji sam zakasnio
jer sam postavljao pravila klijanja.

Treba se pružati otpor,
zaraziti se otjecanjem vječnosti
koja se uzdiže dok predosjećamo poeziju.

Ali svaki sjaj zahtijeva vječno nebo
i glas iz pozadine koji će mu diktirati
izgled grada vezanoga uz njegovu sudbinu.

Ovdje započinje prostor zreo za snove;
još uvijek u naznakama sloma,
još uvijek uz snažne trzaje zaborava
ili usred boli koja nas pritišće,
život tu počinje pružati sigurnost.

Poput bistroga šegrta,
u tome času otvaram oči
ne bih li sredio misli
o životu i naletima svjetlosti
bliskoga mi područja stare Kastilje.

Poslije, kad budem samo kost ili pepeo
možda će me ovaj svežanj odanih riječi
i dalje nanovo vezati uz viziju onoga što volim.

(Joséu Alfredu, istinskome plodu čarolije)


Alfredo Pérez Alencart

[dacina_curica]

Ako se sretnemo mrtvi

Daj mi blagoslov kad odeš, daj i onda
ako nisam bio dobar.
Nećemo se smjeti pogledati od boli
kad nas posloži grobar.
Pogledaj naše krupne mrtve oči
upitno sja tama: jesmo li još krivi?
Zašto nismo bili dobri jedno s drugim
dok smo bili živi.

Ady Endre

[dacina_curica]

Da li da joj se javi na neki poseban način, da iskoči pred nju s grane, da joj kaže nešto lijepo i neobično.

Šta bi mogao da joj kaže?

»Gospođice, samo o vama mislim...«
Banalno.

»Srce mi zadrhti kad vas ugledam.«
Nametljivo.

»S vama mi osviće vedar dan.«
Glupo.

»Pustite da budem vaša sjenka.«
Neozbiljno.

(Ostrvo)

[dacina_curica]

So cold, I know you can't believe it 
Sometimes you gotta face the feeling 
When you don't care if you get up again 
There's a thousand things I will not understand 
How you dealing with the hell I put you through? 
If I had my way I would be right there next to you 
There's certain things in life you cannot change 
There's certain things I hope you know I care 
I've been alone too many nights 
Too proud to tell you when you're right 
A little patience would have helped me then 
A lot like the break has been the common standard 
All the angels above the earth I prayed 
Send this message right into her head 
There's certain things in life I cannot take 
And I will wait I hope you know I care
(I hope you know I care) 

So cold, I know you can't believe it 
Sometimes you gotta face the feeling 
When you don't care if you get up again 
There's a thousand things I will not understand 
(I hope you know I care) 
How you dealing with the hell I put you through? 
If I had my way I would be right there next to you 
There's certain things in life you cannot change 
There's certain things I hope you know I care

[dacina_curica]

Kada se stvari pocnu zvati pravi imenom

Jednom…
Kada se stvari pocnu zvati pravim imenima,
Bice bezobrazno lako
Pustiti ih preko usana.

Ista ona,
Sto se kotrljaju u ustima
I sada,
Teska,
Ali ni slucajno
Izgovorena.
Osjecamo njihovu snagu,
Ali jos dugo cemo cekati
Da se stvari pocnu zvati
Pravim imenima.
Tada ce sve izgledati jednostavno
Kao gutljaj mlijeka
Obicno
Kao kisa
U Londonu.

A mi cemo biti umorni,
Tacnije: zajebano stari,
I zivo ce nas boliti dupe,
Sto su se stvari konacno
Pocele zvati pravim
Imenima.

Zlatko Arslanagic "Izmedju nekad i sad"

[dacina_curica]

Objavljeno: 11. juni / lipanj 1999. DANI, # 106; Razgovor vodio Ahmed Buric

DANI: Zivotna prica Darija, "po nacionalnosti Dzamonje", kako stoji u biografskoj biljesci Vase knjige Donji ves, zadnjih se 10 godina odvijala izmedju Sarajeva i Sjedinjenih Drzava. Je li to vesela ili tuzna storija? 

DZAMONJA: Ne znam, ali znam da je jako jednostavna. Prezivio sam, kao i vecina Sarajlija i gradjana ove drzave, sve uzase rata, samo je za mene to krace trajalo. Uvijek posteno kazem "pobjegao sam iz Sarajeva", u julu 1993, tako da sam ipak bio postedjen nekih stvari. 

DANI: Jeste li sad postedjeni trauma postratnog perioda? 

DZAMONJA: A, to za stan. Ja sam u Americi sve vrijeme imao garancije za posao i stan. To je osnovno svugdje u svijetu. Kad sam napustao Ameriku, moja zena Amerikanka uopce nije mogla shvatiti da je moja odluka da idem u Sarajevo definitivna. Pokusao sam joj objasniti - a koliko je ona shvatila, nisam siguran - da vise volim umrijeti u Sarajevu, kao pisac nego u Americi kao konobar ili kuhar. Druga je stvar da sam tamo ostavio dvoje djece a da nisam pojma imao koliko ce mi nedostajati. Sada se svaku noc budim u znoju i premisljam jesu li te moje odluke bile pogresne... molim vas da ovdje s tim stanemo jer jako mi je tesko o tome govoriti. 

DANI: Ipak ne mozemo pobjeci od nostalgije: oni sto su u Sarajevu isli bi vani, oni sto su vani pate za Sarajevom? 

DZAMONJA: Mislim da su ljudi olako isli preko bare, u velikom neznanju, privuceni famoznim americkim standardom. Ne znam kako je u Evropi jer imam americko iskustvo. Uvijek kazem da bi Amerika bila savrsena zemlja za mene da sam otisao kad mi je bilo 18 ili 20 godina i da se nisam dvaput zenio. Ovi koji hoce da se vrate a tamo imaju porodicu ili posao i stekli su neku rutinu, pravo da kazem, iako ne bih htio da ovo antipatriotski zvuci, ne bih im preporucio da se vracaju. Pogotovo mislim na parove koji imaju djecu, jer je Amerika najbolja zemlja za edukaciju. Americka politika zaista stvara strucne kadrove. Nasa politika je istjerivanje strucnih kadrova. 

DANI: Znaci li to da je, ipak, bolje biti americki kuhar nego bosanski pisac? 

DZAMONJA: Ne, to nije istina. Kad govorim o Americi, imam na umu da je to surova zemlja u svakom pogledu. Ovdje, ako nista, imam sansu da redovno objavim pricu u novinama. Tamo si egzoticna lutka kad si uspjesan pisac. Jedan moj prijatelj, Chris Merrill, posudio mi je agenta da moje price i tekstovi idu preko njega i ja sam cekao da li ce neka izdavacka kuca prihvatiti moj rukopis. To bi bilo savrseno, jer prosjecna americka primanja jedne porodice su oko 36 hiljada dolara godisnje, a ja bih, da mi je prihvacen rukopis, mogao dobiti 40 hiljada dolara predujma da ga zavrsim, a poslije sve zavisi od ugovora i procenta. Ovdje pisci kukaju da se ne moze zivjeti od pisanja. I u Americi su rijetki pisci koji zive od pisanja. Oni rade kao konji u fabrici, negdje, a u slobodno vrijeme pisu i nadaju se lutriji da ce im knjiga biti prihvacena. Tek onda ide prica o ugovoru. Jedino dobro sto sam ponio iz Amerike je da sam naucio da radim zaista tesko, i da sam spreman da ovdje radim iste te poslove, ali ovdje niti ih ima niti su placeni. 

DANI: Koji su to poslovi? 

DZAMONJA: Bio sam cuvar u ludnici. Brinuo sam o sest ljudi u jednoj privatnoj kuci, davao im lijekove, prao ih, kuhao, cistio. Radio sam 24 sata dnevno, a znalo se desiti da u 9 sati podijelim lijekove, smjestim ih u krevete, i kad taman dahnem dusom, neko kuca na vrata moje sobe da pita kad ce dorucak. Radio sam u tvornici, ja to zovem Kljuc, to je bila dobra firma. Radio sam konobarske, kuharske poslove, cak sam skidao trnje s ruza za St. Valentine's day... Radio sam na branju grozdja. To je seoski posao. Dobro je bilo sto si imao vina koliko hoces, ali je vino ocajno, pa nisam koristio tu privilegiju. 

DANI: Kako Sarajevo izgleda njegovom pjesniku godinu dana nakon sto se odlucio vratiti u njega? 

DZAMONJA: Pa, fala. Sarajevo je isto, samo se struktura stanovnistva promijenila. Izgubio sam puno prijatelja u ratu, zauvijek, a puno je ljudi otislo, tako da je tesko samom sebi objasniti da, recimo, udjes u "Park" kafanu ili "Cyrano" i ne vidis nijednu poznatu facu. To su stvari koje tesko padaju, ali izgleda da se Sarajevo oporavlja. 

DANI: Je li moguce ocijeniti nasu knjizevnost u posljednjih nekoliko godina? 

DZAMONJA: Razocaralo me. Ljudi su, izgleda, potrcali, pogotovo ovi mladji pisci, da iz rata, kao i svi, nazalost, izvuku neku korist. Narodilo se novokomponovanih pisaca, knjizevnika, pjesnika, koji su proveli mozda tri dana kod Cace na kopanju i koji daju sebi za pravo da to neko svoje zivotno iskustvo stampaju, i sto mi je potpuno apsurdno, da imaju neciju podrsku. Oni uvijek mogu, kao sto je to bilo prije rata, da sve svoje neuspjele netalentovane pokusaje sami plate. 

DANI: Ekskluzivnost i pravo na spregu "lose politike i jos gore knjizevnosti" uglavnom drze stariji a ne mladji pisci... 

DZAMONJA: Dobro. Mislim da su svi oni sami sebe pokopali kao pisce, jer ja nisam vidio da je ista dobro iz toga izaslo. Opet kazem da sam odsustvovao pet godina, tako da sam potpuno bio van svih tokova. Ali ono malo sto sam procitao, ne vidim da su se usrecili. Ne znam koliko je njihova politika i koliko su njihove stranke sretne s njima. Ja mislim da je to jedan potpuni debakl i politike i knjizevnosti. 

DANI: Novinarstvo? 

DZAMONJA: To je takav neprofesionalizam da je to, zaista, sramota. Vjerujem da postoje kadrovi koji se mogu, ako nista obuciti, a ne onako ad hoc primati. Evo primjera: javlja se neka novinarka, ne znam joj ime, naravno, kad su bila iskopavanja leseva iz masovnih grobnica u Srebrenici i kaze: "rezultati su mnogo bolji od ocekivanih". Sto znaci: vise je zrtava nego sto se ocekivalo. To je morbidno i stupidno. Ne znam je li morbidnije ili stupidnije. A nije ni ona kriva. Postoje instance u novinarstvu, od urednika do lektora. Pustiti takvu stvar nije samo njena krivica, nego cijelog novinarskog sistema. S druge strane, sramotno je da ima toliko antagonizama medju novinarima i medju listovima. Ja mislim da prvenstveni cilj treba biti da se borimo za neko bolje, pravednije, naprednije drustvo. 

DANI: Je li Dario Dzamonja prvi autenticni urbani pisac iz Sarajeva? 

DZAMONJA: Mislim da kroz sve moje price provejava, sto je Marko Vesovic dobro napisao u svojim recenzijama, taj osjecaj samoce pisca suocenog sa svijetom, koji prenosi svoja iskustva nekome ko hoce da ih prihvati. S druge strane, meni je najveci kompliment kad mi neko procita pricu, tekst, clanak u novinama i kaze "jeb'o ono, ono bih i ja znao napisati". Pa, niko ti ne brani, probaj. Postoje sjajni, da kazem seljacki pisci, samo da navedem Branka Copica. Bog ne moze reci da je los pisac. E, to sto je on zivio u sad nezeljenom vremenu i sto je bio drzavni pisac, to uopce ne umanjuje vrijednost njegovih pripovijetki, romana. Ali, ima tu nesto: ja sam jos pred rat za svoju knjigu koja se zvala Drugo izdanje dobio godisnju nagradu kuce "Veselin Maslesa" i to je objavljeno, da bi poslije povukli odluku. Ne mogu da se otmem utisku da tome nije kumovao jedan clan zirija, dokazani zlocinac Vojislav Maksimovic. 

DANI: Nedostaje li nasoj knjizevnosti sistema? 

DZAMONJA: Ne znam zasto bi bilo sistema. Francuski novi roman nije imao nikakvog sistema. Nije jednostavno uvoditi sistem u knjizevnost, to je pokusao socrealizam, a nista dobro nije ispalo iz toga. Ili ja nisam nista dobro odatle procitao a smatram se dobrim poznavaocem ruske literature izmedju dva rata. Jedini pisci koji su tada pisali dobre knjige bili su oni koji nisu podlegli pod rudu socrealizma, od Hlebnjikova, Bulgakova, da ne nabrajam dalje. Knjizevnost ne smije da sluzi sistemu, a sistem ne smije da potiskuje knjizevnost. To je valjda jedina vrsta sistema koju treba uvesti. 

DANI: "Nelijeganje na rudu" sadasnje vlasti je jedan od sigurnijih nacina da se dobro pise. Jednom ste izjavili da je Nedzad Ibrisimovic Vas prvi literarni idol, a prije par sedmica objavili ste pricu pod naslovom Ugursuz, koja lici na obracun s njim... 

DZAMONJA: Ne, ne bih slozio da je to obracun s njim. U toj sam prici napisao da je Nedzad od mojih najranijih radova uvijek govorio - ako hocu da budem pisac, treba samo da pisem istinu. To je nekima licilo, obzirom na sadasnji i danasnji Nedzadov politicki stav, na obracun s njim. To nema nikakve veze. To je prica iz nekog drugog zivota. Ja nisam pisao o Nedzadu Ibrisimovicu, ja sam pisao o Ugursuzu. Treba da se stavi u kontekst godina kad je on pisao Ugursuza. Nigdje se, pritom, ne kaze da je to o Nedzadu Ibrisimovicu. Normalno da sam ja to tendenciozno napisao, ali mislim da to nije nikakav obracun. Ne znam zasto su se ljudi bas toga okacili. 

DANI: Valjda zbog toga sto ste dugo bili nerazdvojni prijatelji pa ste nakon svega zavrsili na razlicitim stranama: Dzamonja dosljedno vjeran svom backgroundu sarajevskog buntovnika i marginalca, a Nedzad, uglavnom, kao politkomesar i apologet nove vlasti. 

DZAMONJA: Ja se apsolutno ne slazem sa njegovim stavovima, od pokusaja da se oformi bosnjacki PEN klub, do njegovih zaista bijednih knjizevnih pokusaja kroz sve ove godine rata, mada to traje i od prije rata. Ne vjerujem da je to moj obracun s njim, vjerujem da smo mi ostali prijatelji. Ja sada sjedim u kafani, a on ima svoje stavove prema vjeri. To se ostavlja za kucu, jer anatemisati nekoga je malo licemjerno, pogotovo od covjeka koji je prosao kroz pakao alkohola i kroz mnoge lose stvari u prethodnom sistemu. Necu da kazem ni to da sam protiv SDA, zato sto ja nisam u njoj. Nisam ni u jednoj stranci nikada bio, niti cu ikada biti. To sto je on u SDA, to je potpuno licno opredjeljenje, ali ako on nekome cini zlo, onda nije, po meni, ni dobar predsjednik udruzenja, ni dobar musliman ni dobar covjek. A, eto, ne znam sto nam je trebalo pominjati njega. 

DANI: Mozda zato sto je u ovom gradu prepoznat kao Faust koji prodaje dusu umjetnika za socijalni i ekonomski status. 

DZAMONJA: On je za medije i za dosta ljudi upravo sinonim toga. Kao sto sam ja napisao, u tom, kako vi rekoste, obracunu s njim, on je za mene jedan drugi Nedzad. Uvijek mogu napraviti distancu prema ovome Nedzadu i onome Nedzadu kojeg znam i volim, kojeg sam cijenio i obozavao, i s kojim sam imao toliko lijepih trenutaka u zivotu i nadam se da ce ih biti jos. 

DANI: Ako vas ne zavadi zli duh carsije. Kako objasnjavate pojavu da se u ovom casu za nekim od stolova u sarajevskim bastama vodi borba literarnih "argumenata" tipa: "Avdo Sidran i Daco Dzamonja su pijanci, Damir Uzunovic i Goran Samardzic su ukrali pare da sebi otvore knjizaru, Miljenko Jergovic je ovakav"... Hocu da pitam: zasto smo surovi prema svojim talentima? 

DZAMONJA: Ne znam. Ali znam da je to potpuno besmisleno. Cijeli svijet zna da je Proust bio peder, ali ne mozes sad reci da mu zbog toga knjige ne valjaju. To je toliko primitivno, toliko glupo, da ja nemam rijeci. Evo, ja puno cijenim Miljenka Jergovica kao proznog pisca i kao kolumnistu, i ne mogu sad pricati o Miljenku zato sto zdere k'o svinja. Ja ga pitam sta ces Miljenko popit', on kaze "sendvic". Da ja sad pricam protiv njega zbog toga, to je potpuni primitivizam i idiotizam. 

DANI: Jergovic Vas je prvi i nazvao "bosanskim americkim piscem". Je li to stoga sto Vase proze cesto naginju scenaristickoj gradji? Biste li se voljeli iskusati u scenariju o Sarajevu? 

DZAMONJA: Godine 1990. moj scenario je otkupljen od "Bosna filma". Moram ispricati da je Kusta tada htio Mladena Materica da mu radi na scenariju za Strategiju svrake i rekao mi: "Meni se, Daco, svidja tvoj scenario, ali nemoj ga gurati ove godine, ostavi ga za sljedecu, a ja ti se kunem da cu ga ja uzeti i raditi." Ja sam, onako kakav sam kurcevit, rekao: "Ma, kakvi, hocu ove godine." Kaze: "Ja sam te upozorio." I prodje Strategija svrake, koja je imala dva i po gledaoca, i tako je to propalo. Neki dan sam zvao Bakira Tanovica i pitao ga je li taj scenario negdje sacuvan. Znam da je on sacuvan u mojoj kuci, ali posto ja kuce nemam, nema nista od toga. 

DANI: A, naprimjer, film o ratnom Sarajevu? 

DZAMONJA: Trebao bi da bude sastavljen od kratkih ljudskih prica, a ne k'o ono sranje od Welcome to Sarajevo, ili ono nesto po sablonu, ona Muslimanka, on Srbin i obratno. To je potpuno odvratno. Imam neke scene. Ja sam vidio - a necu, iz postovanja prema porodici mog prijatelja koja je izginula, reci njegovo ime - grozne, zaista jezive stvari: gledao sam na televiziji da je on u istoj sekundi posijedio od svog tog uzasa. Film treba praviti od takvih scena. Ako je Spielberg mogao napraviti svog Vojnika Ryana, mozemo i mi, valjda, uraditi nesto svoje. Vidio sam svega: banalnu scenu kad dvojica tipova ulaze u haustor i vuku za rukav neku zensku, a ona vice: "Necu, obecali ste mi da cete mi dati da jedem, guzite me cijeli dan, a jos nisam nista jela." Imam i vrijedno iskustvo kako se ljudi u bolnici ponasaju. Nas je sedam-osam bilo na Traumi i niko nikoga nije pitao koje je nacije, nego kako je danas, boli li te to sto si ranjen. A sve to treba da se slegne. Rat u Sarajevu je bio jedna ogromna slika Hieronymusa Boscha. Ja, eto, pokusavam svemu dati neki smisao koji ne bi bio politicki. Scenario o Sarajevu je tesko napraviti nekome ko zivi u "Holiday Innu" i ima klopu i zasticen je samim statusom "Holiday Inna", gdje su strani novinari, prijemi i to. To se drukcije pise. 

[dacina_curica]

Jesenje sunce je blistalo u zenitu,
njene krupne oči
blistale su kao planinski potok
u proljeće.
Stajao sam pored nje
i posmatrao Sunce
u njenoj kosi.
Mogao bih stajati satima,
danima,
godinama,
gledajući igru sunca
i njene kose.
Nježne note u njenom glasu
pozvale su me da sjednem.
Da upoznam svijet
do tada meni stran,
Svijet malih vila prirode.
Ruke su joj bile bijele,
skoro prozirne,
No ipak tople i mirne.
Dugo mi je pričala,
ja slušao,
svaku riječ upijao
kao pustinja kišu.
Nestala je sa zalaskom Sunca 
obećavajući da će opet doći
kad budem bistrog uma.

Bojan Zdrale