Ono što sam znao od ljudi sa druge strane se uglavnom nikad nisu vratili. Tu mislim na 5,6 drugova i drugarica iz drugog osnovne, komšije, kolege roditelja. Sa komšijama ispod mene do rata bili u sjajnim odnosima a kasnije kao da su drugi ljudi. Češće je dolazio samo njihov sin..šutnja,nikakva priča o ratu, tek onako nešto vezano za komšiluk, zgradu, posao - prodavali su stan.
Bila je i starija žena, generacija moje nene i ujedno njena prva i najbolja komšinica. Vraćala se poslije rata par puta, pokušavala da se nastani, nastavi sa životom ali je skontala da joj više nije mjesto tu, prvo u svojoj kući, pa ju je prodala i kupila manji stan ali ni to nije išlo.
Pričala je kako je 92. bila uplašena, kako joj se nije išlo, da se patila tamo na drugoj strani u smislu nedostatka para, dragih ljudi, komšiluka. E sad ne znam koliko je vjerovati tome.
Ali bilo ju je stid, neprijatno pričati o tome, stalno je pričala o tim nekim prijeratnim vremenima. tu i tamo spomenula nešto o tome gdje je bila sve godine, uglavnom pirčala o teškoj životnoj sudbini i kukala.
Njen sin...on je ratovao u Hrvatskoj, pričali su za njega da je u Šešeljevim ili Arkanovim jedinicama(to mi je ostalo u sjećanju) ali su to možda samo priče, i dolazio je kući često i pokazivao nama djeci kakvog sve oružja ima, a imao pun gepek stojadina. On se nije vraćao kući nakon 92, bio je u ratu u Hrvatskoj, kasnije u Bosni, završio u SAD.
I o njemu ništa ne bih znao da nije nekako pronašao brojeve kućnih telefona pa zvao nenu, poslije toga nas, pa komšije.
Nenu je zvao prije nekih 6 ili 7 godina dok je ova još bila koliko-toliko sposobna za priču, stalno plakao na telefon, pričao o uspomenama, izvinjavao se, tražio oprost i slično. i Zvao je u noćnim terminima, oko 3 ujutro kod nas.
Onda je odmorio par godina pa počeo zvati češće. Nas kad je zvao pa hoće da priča sa mnom, sa bratom, sa tatom, mamom, pita za ovog, za onog, kako je u Gračanici, ko je umro, kako nam je bilo u ratu, jesmo išli gdje vani. Hajde, mislili smo da neće zvati više ali se nakanio pa počeo zvati svakih 15 minuta. Pa tata nije htio da se javi na telefon ali je nekako progovorio i nešto mu rekao pa se ovaj ko i uvrijedio pa je nakon toga ponovo zvao, bio i ljut što otac nije htio da govori sa njim.
Priča kako se sjeća dok smo mi djeca bili mali, kako smo se igrali, kako mu je nena mazala kriške prije 40 godina, o rođaku, materi.
Morali smo ga prijaviti policiji, da blokiraju broj nakon nekog vremena, počeo je plašiti.
Jedno vrijeme je zvao sa nekog čudnog broja a kasnije je sakrivao broj ali je jednom zaboravio i pisalo je 063..mi mislili da je u SAD.
Onda sam malo tražio po googlu pa našao da je imao i krivični dosije tamo ali nešto u saobraćaju. Pa sam našao i stranicu nekog mjesta ili udruženja, ne sjećam se tačno, nazvano po rodnom im mjestu.
