Pada prvi snijeg
U decembru, kad napada snijeg , tišina postane dominantan zvuk. Nema automobila, nema tramvaja, nema nikakve buke. Kontrarevolucija, grad se topi u selo. Sjećanje na ono predratno, urbano Sarajevo, gubi svaki smisao pred rustikalnom atmosferom koju isijava ulica. Sudarila su se dva svijeta podjednako nestvarna. Privid gospodari ovim prostorima. Ulicom prolazi čovjek sa kariolom i djetetom. Disharmoničan par, čovjek i to njegovo dijete. On je obučen bez ikakvog stila: gumene čizme, radničke pantalone, jakna iz civilne zaštite. Rasparene rukavice. Dijete ima najviše tri godine i u ovom prizoru ono je antipod čovjeku: žive, komplementarne boje skafandera i kapa s velikom pufnom na vrhu. Mali je živ, nasmijan, ulica zvoni od njegovog smijeha. Na kraju uspijeva ubijediti oca i penje se na kariolu. Ciči od radosti dok ga čovjek gura. Sa prozora zgrade ispred koje prolaze, gledaju ih dvije djevojčice. Smiju se dječaku, ali njihov smijeh je tužan. Sve bi dale da su i one napolju.
Ovom prizoru , da bi u potpunosti bio sarajevski, nedostaje samo jedan detalj. Poslije svega, sječaćemo se samo takvih stvari. Nedostaje mu snajperista: on će se pojaviti kroz minut i po, kad otac i sin izbiju na raskrsnicu, i bez ikakvih emocija povući obarač.
Pogodak je dječaka izbacio iz kariole i razmrskao mu glavu. Otac je od šoka zanijemio. Ljudi su se razbježali, ali to je samo prva reakcija. Neće proći ni pola minute, a oni će se vratiti. Jedan je takstista pokupio malog i, sumanuto vozeći, nestao prema Koševu. Najzloslutniji sarajevski prizor- golf koji sirenom krči put do bolnice. Ljudi su prišli ocu. Njemu više niko ne može pomoći. Gleda preda se i ništa ne čuje, niti ikoga vidi. Za koji minut od cijelog prizoraostaće samo prevrnuta kariola i krv pokraj nje. Prije nego što snijeg napada, napušteni će pekinezer polizati krv. Prije nego što se smrkne, nestaće i kariole. Teška su vremena i uvijek se nađe neko ko u takvim prilikama krade. Za njih je na onom svijetu rezervisano mjesto odmah do snajperiste, kaže jedna nana. Radi se o tome da su istog porijekla ravnodušnost čovjeka koji je povukao obarač i ravnodušnost čovjeka koji krade stvari ubijenih. U moralnom zakoniku religioznih ljudi ravnodušnost je vrlo blizu samog zla. To je zato što mu daje alibi. Mi tad još ništa nismo znali o našoj poziciji. Nismo znali da je beznadežna. Svako ubijeno dijete, mislili smo, povećava sramotu Evrope. Dugo nam je trebalo da shvatimo da je to tek jedan mezar više u Sarajevu. I to je ono što bi po svaku cijenu trebalo zaboraviti. Ali ne odlučujemo mi o tome šta je zaborav, a šta za pamćenje. Prizori biraju nas, a ne mi njih. Isto kao i snajperisti....
Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"
Ratna poezija i proza
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Dok u snu silazim ulicom Kralja Tomislava
Vidim te kako je pretrcavas na onom dijelu izmedu brojeva 17 i 20. Kako izbjegavas gomilu uglja koja zauzima cijeli plocnik i dio ulice. Julsko je prijepodne ali domacin se pripremio za zimu. Vidim te kako u prolazu onako ovlas,tenom, guras komadic uglja i onda nestajes u haustoru dok te prati skripa sarki na vratima.
Vidim te ponovo,kao da je potpuno normalno da se mozes pojaviti u isto vrijeme na razlicitim mjestima,sada na suprotnom dijelu ulice kako stojis sa Sasom i Drazenom.
Ali to nije jedino cudo koje se desava u ovoj ulici.
Dok se smijete izgledate kao rode. Jednom se nogom oslanjate na drugu i povijate se kao na vjetru. Da bi se ta slika uokvirila treba spomenuti kako u njenom gornjem uglu izviruje Kemo,obucar ovdasnji. Gleda uz,niz ulicu i ostaje kao zaleden u kadru.
Vidim kako na cosku sa ulicom Sutjeska domacica popunjava loto listice. Ceker je odlozila na beton. Nagnuta nad aluminijski pult,sporo upisuje brojeve. Nogom odguruje kera koga privlaci samo ceker. Kada zavrsi vraca olovku nekom iza nje. Na kraju dugog reda vidim i jednu nervoznu nogu koja se ritmicki krece gore- dolje. Prazna pivska flasa. Vidim postara Mitra koji ulazi u kadar na samom dnu ulice. Deset je sati i on izranja na mjestu bivseg paviljona. Ako imas dovoljno vremena,to znaci sate,vidjeces kako se lijeno vuce prateci izlomljeni ritam ulicnih brojeva. Treba li da te podsjetim da trebaju sati trake da zabiljezis kako se prazni njegova torba. Izgubicemo ga negdje poslije dva sata. Ali ti si iskusni vuk popodnevne pitomine u ulici Kralja Tomislava i znas da je on u to vrijeme u bifeu « Sibenik». Tamo se horski raspravlja i uvijek postoji pitanje dana. Mitar ne ucestvuje u diskusiji osim sto povremeno i glasno potvrdi zvanicne istine.
Pazi sad ovo. Samo malo je potrebno,jednim zamahom krila i odmah sam iznad zgrada. Kroz potkrovni prozor posmatram te kako u Lipa blok prepisujes naslove iz knjige « 101 sevdalinka » Na vrhu je zapisano Dugum kuje dugamdija Aljo, pa onda u nizu budila majka Mujagu,umorih se ruze trgajuci,majka Fatu kroz tri gore vice, konja kuje Dizdarevic Meho. Na dnu papira stoji jos i uzeh djugum i mastrafu,podoh na vodu. Pa sad ti vidi.
Evo nas u basti kafane Kosevo.Vec satima traje takmicenje ko se moze sjetiti najsmjesnijeg naslova u Oslobodenju. U finalu su Utakmica za nezaborav (on je kandidat i za najzesci ) i Skuplji medunarodni halo ( sarajevska hronika,nakon poskupljenja telefonski impulsa). Sta vidis oko sebe? Zatvori oci,ja cu govoriti.
Najblizi sto,urednici sa Radio Sarajeva. Njih je petoro a na stolu je 40 pivskih flasa. Sitna matematska neusaglasenost biva nadoknadena inspirativnim dijalogom o najkvalitetnijem telecom pecenju u BiH. Napustamo ih dok u vazduhu lebdi tek postavljeno pitanje a da li si probao rakiju od repe?
Naredni sto su pripravnici iz iste kuce.
Taksisti kojima je dosadilo da cekaju dole na ulici,
Onaj ljubavni par iz Kikiceve.
Cupo koji ceka ekipu za balote.
Ima i praznih stolova ali ja ne vidim u buducnost.
Podnevni je sat.Pola ulice je u sjeni. Sjaji tamo prema gimnazijskom parku. Vidim profesora Strucu kako kod komse ispija dnevnu dozu boze. Mukelefa uzima novine na trafici. Studenti i daci. Dimnjacar. Ona dvojica koji vicu staarii stvaari.Cvjecara. Gospoda Ljubica prije nego sto zamakne u haustor osmatra izlog granapa u naivnoj nadi da se tamo pojavilo nesto novo. Bajadera. Nije samo da vidim,dio sam svega toga ali sad kad bi me upitao nemam pojma gdje sam krenuo
Vidim vas kako se primicete zgradi radija. Zenit sa kosom do ramena ,drcan.ono u smislu sta treba da uradimo. Nesko kratko osisan,ne mogu ni pretpostaviti sta misli,Roki kao i obicno,tek je slucajno tu. Stojite na cosku i prvo ste pogledali u sat.Ranije ste stigli i sada osmatrate okolne zgrade. Vidim vas i mislim sta ce sutra biti u onom djelu Primusa koji nosi priglup naslov Top Lista Nadrealista. Treba da napravite prvu emisiju i jos uvijek se pitam sta mi je trebalo da vam kazem ajde pokusajte .
Vidim te dok silazis niz ulicu Kralja Tomislava. Brzo i ne okrecuci se. U rukama samo futrola za gitaru. Htio bih da te zovnem ali si suvise daleko. Ukoso prelazis ulicu i u mom vidokrugu ostaje samo treperece svjetlo semafora.
Dok ne protrljam oci i samo me poznati obrisi zgrada uvjere da je sve po starom i da se sve promjenilo...
Boro Kontic
(e-mail koji je septembra 1996 Boro Kontic umjesto recenzije uputio Zlatku Arslanagicu nakon sto mu je ovaj iz Toronta poslao knjigu pjesama «Izmedu nekad i sad» sa pitanjem...volio bih,ako moze,da se ovo objavi u Sarajevu?)
Vidim te kako je pretrcavas na onom dijelu izmedu brojeva 17 i 20. Kako izbjegavas gomilu uglja koja zauzima cijeli plocnik i dio ulice. Julsko je prijepodne ali domacin se pripremio za zimu. Vidim te kako u prolazu onako ovlas,tenom, guras komadic uglja i onda nestajes u haustoru dok te prati skripa sarki na vratima.
Vidim te ponovo,kao da je potpuno normalno da se mozes pojaviti u isto vrijeme na razlicitim mjestima,sada na suprotnom dijelu ulice kako stojis sa Sasom i Drazenom.
Ali to nije jedino cudo koje se desava u ovoj ulici.
Dok se smijete izgledate kao rode. Jednom se nogom oslanjate na drugu i povijate se kao na vjetru. Da bi se ta slika uokvirila treba spomenuti kako u njenom gornjem uglu izviruje Kemo,obucar ovdasnji. Gleda uz,niz ulicu i ostaje kao zaleden u kadru.
Vidim kako na cosku sa ulicom Sutjeska domacica popunjava loto listice. Ceker je odlozila na beton. Nagnuta nad aluminijski pult,sporo upisuje brojeve. Nogom odguruje kera koga privlaci samo ceker. Kada zavrsi vraca olovku nekom iza nje. Na kraju dugog reda vidim i jednu nervoznu nogu koja se ritmicki krece gore- dolje. Prazna pivska flasa. Vidim postara Mitra koji ulazi u kadar na samom dnu ulice. Deset je sati i on izranja na mjestu bivseg paviljona. Ako imas dovoljno vremena,to znaci sate,vidjeces kako se lijeno vuce prateci izlomljeni ritam ulicnih brojeva. Treba li da te podsjetim da trebaju sati trake da zabiljezis kako se prazni njegova torba. Izgubicemo ga negdje poslije dva sata. Ali ti si iskusni vuk popodnevne pitomine u ulici Kralja Tomislava i znas da je on u to vrijeme u bifeu « Sibenik». Tamo se horski raspravlja i uvijek postoji pitanje dana. Mitar ne ucestvuje u diskusiji osim sto povremeno i glasno potvrdi zvanicne istine.
Pazi sad ovo. Samo malo je potrebno,jednim zamahom krila i odmah sam iznad zgrada. Kroz potkrovni prozor posmatram te kako u Lipa blok prepisujes naslove iz knjige « 101 sevdalinka » Na vrhu je zapisano Dugum kuje dugamdija Aljo, pa onda u nizu budila majka Mujagu,umorih se ruze trgajuci,majka Fatu kroz tri gore vice, konja kuje Dizdarevic Meho. Na dnu papira stoji jos i uzeh djugum i mastrafu,podoh na vodu. Pa sad ti vidi.
Evo nas u basti kafane Kosevo.Vec satima traje takmicenje ko se moze sjetiti najsmjesnijeg naslova u Oslobodenju. U finalu su Utakmica za nezaborav (on je kandidat i za najzesci ) i Skuplji medunarodni halo ( sarajevska hronika,nakon poskupljenja telefonski impulsa). Sta vidis oko sebe? Zatvori oci,ja cu govoriti.
Najblizi sto,urednici sa Radio Sarajeva. Njih je petoro a na stolu je 40 pivskih flasa. Sitna matematska neusaglasenost biva nadoknadena inspirativnim dijalogom o najkvalitetnijem telecom pecenju u BiH. Napustamo ih dok u vazduhu lebdi tek postavljeno pitanje a da li si probao rakiju od repe?
Naredni sto su pripravnici iz iste kuce.
Taksisti kojima je dosadilo da cekaju dole na ulici,
Onaj ljubavni par iz Kikiceve.
Cupo koji ceka ekipu za balote.
Ima i praznih stolova ali ja ne vidim u buducnost.
Podnevni je sat.Pola ulice je u sjeni. Sjaji tamo prema gimnazijskom parku. Vidim profesora Strucu kako kod komse ispija dnevnu dozu boze. Mukelefa uzima novine na trafici. Studenti i daci. Dimnjacar. Ona dvojica koji vicu staarii stvaari.Cvjecara. Gospoda Ljubica prije nego sto zamakne u haustor osmatra izlog granapa u naivnoj nadi da se tamo pojavilo nesto novo. Bajadera. Nije samo da vidim,dio sam svega toga ali sad kad bi me upitao nemam pojma gdje sam krenuo
Vidim vas kako se primicete zgradi radija. Zenit sa kosom do ramena ,drcan.ono u smislu sta treba da uradimo. Nesko kratko osisan,ne mogu ni pretpostaviti sta misli,Roki kao i obicno,tek je slucajno tu. Stojite na cosku i prvo ste pogledali u sat.Ranije ste stigli i sada osmatrate okolne zgrade. Vidim vas i mislim sta ce sutra biti u onom djelu Primusa koji nosi priglup naslov Top Lista Nadrealista. Treba da napravite prvu emisiju i jos uvijek se pitam sta mi je trebalo da vam kazem ajde pokusajte .
Vidim te dok silazis niz ulicu Kralja Tomislava. Brzo i ne okrecuci se. U rukama samo futrola za gitaru. Htio bih da te zovnem ali si suvise daleko. Ukoso prelazis ulicu i u mom vidokrugu ostaje samo treperece svjetlo semafora.
Dok ne protrljam oci i samo me poznati obrisi zgrada uvjere da je sve po starom i da se sve promjenilo...
Boro Kontic
(e-mail koji je septembra 1996 Boro Kontic umjesto recenzije uputio Zlatku Arslanagicu nakon sto mu je ovaj iz Toronta poslao knjigu pjesama «Izmedu nekad i sad» sa pitanjem...volio bih,ako moze,da se ovo objavi u Sarajevu?)
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Ubica
Bio sam na putu.
Tih dana sam zivio
Od putovanja.
Pio sam kafu u kaficu svog prijatelja,
U tom gradu,
Gore na sjeveru.
Sjedili smo u bastici ispred kafica,
Moj prijatelj I ja.
Vrijeme je bilo lijepo.
Kasno proljece.
Pored nas su prolazili
Penzioneri,
Majke sa djecom,
Zaljubljeni parovi.
Za susjednim stolom su sjedili
Poznanici mog prijatelja.
Lovci.
Pricali su o lovu.
Nas dvojica smo pricali
O ratu.
Pocele su podjele,
Barikade I napetost.
Pitali smo se:
Da li ce biti rata?
Nekih 50tak kilometara od te male bastice
Sa cvijecem
Vec se pucalo,
Ali mi smo se nadali
Da rata nece biti.
Onda je moj prijatelj otisao
Da sredi nesto oko nabavke
Piva, a ja sam ostao da sjedim
Na lijenom suncu,
Slusajuci lovce, koji su pricali o lovu
I o njemu,
Svom drugu, koj je noc ranije
Upucao jelena
Kapitalca.
On nije samo da je ubio tog,
Jelena,
On je bio tamo.
Neki su to vec zvali front.
Platio je da ga tamo
Odvedu.
Ponio je svoje puske.
Oni nisu znali kako to tamo izgleda.
Oni nisu znali kako je pucati u covjeka.
Sada su cekali njega da im to
Isprica.
Gledao sam njihova lica.
Razmisljao sam cime se bave ti lovci?
Sta rade kada ne idu u lov
Na nepotrebne srne?
Vjerovatno su sluzbenici,
Vlasnici kafana,
Ili magacioneri,
Ili su doktori,
Advokati.
Onda se dovezao on.
Njegov automobil je vukao prikolicu,
A na njoj jelen
Kapitalac.
Parkirao je ispred kafica.
Vjerovatno se citavo jutro vozikao
Okolo pokazujuci jelena.
Njegovi prijatelji su se okupili
Oko prikolice, na kojoj je lezala
Predivna zivotinja.
Nakon cestitanja
I zagledanja jelena, vratili su se u basticu
I narucili jos jednu turu piva.
Njegove prijatelje nije zanimao
Jelen.
Pitali su ga kako je tamo?
On je rekao da nema sad vremena
Da im prica, jer zuri da kcerci
Kupi poklon za rodendan.
Vidjelo se da je njemu vazno
Da je vazan.
Nagovarali su ga da im nesto kaze
Makar nesto.
Onda je on poceo
Kako je tamo opasno,
Platio je za svoju sigurnost,
Ali tamo ne mozes biti
Apsolutno siguran.
Pricao je kako je cekao skoro
Citav dan, jer oni sa druge strane
Su pazljivi I dobro se kriju.
U sumrak je ugledao covjeka
Kroz nisan snajpera.
Covjek je nosio kesu,
Trcao je izmedu kuca.
On je pucao.
“ mogao sam da vidim kako pada”,
rekao je.
Njegovi prijatelji su klimali glavama
I pili pivo.
Izgledali su kao drustvance
Koje se okupilo da komentarise
Rezultate nedeljnih utakmica.
Neko dijete je plakalo
U prolazu,
Moleci oca da mu kupi sladoled.
Na klupi u parku
Mladic je svirao gitaru.
Djevojcice su se glasno smijale
Pretrcavajuci ulicu.
Ovi za susjednim stolom su se
Poceli razilaziti
Cekao ih je subotnji rucak,
Cekale su ih zene
I djeca.
I on je otisao, da kupi poklon
Kcerci za rodendan.
Odvezao se u svojim kolima,
Sa prikolicom
I jelenom.
Sunce je sijalo,
I proljecu je bio kraj.
Rat je mogao
Da pocne.
Zlatko Arslanagić "Izmedju nekad i sad"
Bio sam na putu.
Tih dana sam zivio
Od putovanja.
Pio sam kafu u kaficu svog prijatelja,
U tom gradu,
Gore na sjeveru.
Sjedili smo u bastici ispred kafica,
Moj prijatelj I ja.
Vrijeme je bilo lijepo.
Kasno proljece.
Pored nas su prolazili
Penzioneri,
Majke sa djecom,
Zaljubljeni parovi.
Za susjednim stolom su sjedili
Poznanici mog prijatelja.
Lovci.
Pricali su o lovu.
Nas dvojica smo pricali
O ratu.
Pocele su podjele,
Barikade I napetost.
Pitali smo se:
Da li ce biti rata?
Nekih 50tak kilometara od te male bastice
Sa cvijecem
Vec se pucalo,
Ali mi smo se nadali
Da rata nece biti.
Onda je moj prijatelj otisao
Da sredi nesto oko nabavke
Piva, a ja sam ostao da sjedim
Na lijenom suncu,
Slusajuci lovce, koji su pricali o lovu
I o njemu,
Svom drugu, koj je noc ranije
Upucao jelena
Kapitalca.
On nije samo da je ubio tog,
Jelena,
On je bio tamo.
Neki su to vec zvali front.
Platio je da ga tamo
Odvedu.
Ponio je svoje puske.
Oni nisu znali kako to tamo izgleda.
Oni nisu znali kako je pucati u covjeka.
Sada su cekali njega da im to
Isprica.
Gledao sam njihova lica.
Razmisljao sam cime se bave ti lovci?
Sta rade kada ne idu u lov
Na nepotrebne srne?
Vjerovatno su sluzbenici,
Vlasnici kafana,
Ili magacioneri,
Ili su doktori,
Advokati.
Onda se dovezao on.
Njegov automobil je vukao prikolicu,
A na njoj jelen
Kapitalac.
Parkirao je ispred kafica.
Vjerovatno se citavo jutro vozikao
Okolo pokazujuci jelena.
Njegovi prijatelji su se okupili
Oko prikolice, na kojoj je lezala
Predivna zivotinja.
Nakon cestitanja
I zagledanja jelena, vratili su se u basticu
I narucili jos jednu turu piva.
Njegove prijatelje nije zanimao
Jelen.
Pitali su ga kako je tamo?
On je rekao da nema sad vremena
Da im prica, jer zuri da kcerci
Kupi poklon za rodendan.
Vidjelo se da je njemu vazno
Da je vazan.
Nagovarali su ga da im nesto kaze
Makar nesto.
Onda je on poceo
Kako je tamo opasno,
Platio je za svoju sigurnost,
Ali tamo ne mozes biti
Apsolutno siguran.
Pricao je kako je cekao skoro
Citav dan, jer oni sa druge strane
Su pazljivi I dobro se kriju.
U sumrak je ugledao covjeka
Kroz nisan snajpera.
Covjek je nosio kesu,
Trcao je izmedu kuca.
On je pucao.
“ mogao sam da vidim kako pada”,
rekao je.
Njegovi prijatelji su klimali glavama
I pili pivo.
Izgledali su kao drustvance
Koje se okupilo da komentarise
Rezultate nedeljnih utakmica.
Neko dijete je plakalo
U prolazu,
Moleci oca da mu kupi sladoled.
Na klupi u parku
Mladic je svirao gitaru.
Djevojcice su se glasno smijale
Pretrcavajuci ulicu.
Ovi za susjednim stolom su se
Poceli razilaziti
Cekao ih je subotnji rucak,
Cekale su ih zene
I djeca.
I on je otisao, da kupi poklon
Kcerci za rodendan.
Odvezao se u svojim kolima,
Sa prikolicom
I jelenom.
Sunce je sijalo,
I proljecu je bio kraj.
Rat je mogao
Da pocne.
Zlatko Arslanagić "Izmedju nekad i sad"
-
niska grana
- Aktivni forumaš
- Posts: 2441
- Joined: 21 May 2011, 23:01
- Location: Osamnaesti tetrapak
- Been thanked: 2 times
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Uh, posramljen tom smjelom izjavom pokušah se sjetiti prvog što mi je palo na pamet, a to bi bila divna kratka pjesmica jedne djevojčice iz Bosanske Otoke, koju sam danima čitao na zidu izbjegličke zgrade pokraj škole....ali ne ide pa ne idedacina_curica wrote:Znas da cu cekati tvoj doprinos temi, vjerujem da imas riznicu zastekanu ispod stripova negdje
.... ništa zato, samo nastavite, lijepo vas je čitati & korisno svega se prisjetiti 
Gratias ago Tibi, Domine, quia fui in hoc mundo.
-
Spanac_113
- Inventar foruma
- Posts: 8389
- Joined: 09 Oct 2013, 18:58
- Location: post iskljucenje
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Podjela
W. H. Auden
Nepristran bar bio je kad je došao radi svoje misije,
nikad nije vidio zemlju koju su ga pozvali da dijeli je
između dva naroda, fanatično posvađana,
s nepomirljvim bogovima, a različita im hrana.
„Vrijeme je “, dobio je upute u Londonu, „kratko. Odveć je kasno
Za međusobna pomirenja i razumne pregovore i, jasno,
Jedino rješenje jeste separacija.
Vicekralj misli, i njegov dopis to vam daje na znanje,
Bolje je da vas u njegovu društvu viđaju što manje,
Te za vas imamo drugi aranžman.
Četvoricu vam sudija možemo dati, dva Muslimana i dva Indusa, da se s snjima
konsultujete, ali konačna odluka vaša biti ima“.
Zatvoren u samotnu palaču, s policijom što noću i danomice
Patrolira baštama da drži podalje najmljene ubice,
Latio se zadatka kojim je udes miliona riješen.
Od mapa kojim je raspolagao svaka zastarjela bješe,
A Popis Stanovništa gotovo izvjesno netačan, ali nije
Imao vremena da ga provjeri, ni vremena za inspekcije
Spornih oblasti. Klima je užasno vruća bila,
I dizenterija napadima konstantno ga je gnjavila,
Ali za sedam nedjelja sve je svršeno, granice je odredio,
I kontinent, za bolje ili gore, podijeljen je bio.
Sljedeći dan je otplovio za Englesku, gdje je stvar mogao zatim
Brzo zaboraviti, što dobar pravnik mora. Nije htio da se vrati,
Iz straha, govoro je svom Klubu, da bi ga mogli upucati.
(1966)
W. H. Auden
Nepristran bar bio je kad je došao radi svoje misije,
nikad nije vidio zemlju koju su ga pozvali da dijeli je
između dva naroda, fanatično posvađana,
s nepomirljvim bogovima, a različita im hrana.
„Vrijeme je “, dobio je upute u Londonu, „kratko. Odveć je kasno
Za međusobna pomirenja i razumne pregovore i, jasno,
Jedino rješenje jeste separacija.
Vicekralj misli, i njegov dopis to vam daje na znanje,
Bolje je da vas u njegovu društvu viđaju što manje,
Te za vas imamo drugi aranžman.
Četvoricu vam sudija možemo dati, dva Muslimana i dva Indusa, da se s snjima
konsultujete, ali konačna odluka vaša biti ima“.
Zatvoren u samotnu palaču, s policijom što noću i danomice
Patrolira baštama da drži podalje najmljene ubice,
Latio se zadatka kojim je udes miliona riješen.
Od mapa kojim je raspolagao svaka zastarjela bješe,
A Popis Stanovništa gotovo izvjesno netačan, ali nije
Imao vremena da ga provjeri, ni vremena za inspekcije
Spornih oblasti. Klima je užasno vruća bila,
I dizenterija napadima konstantno ga je gnjavila,
Ali za sedam nedjelja sve je svršeno, granice je odredio,
I kontinent, za bolje ili gore, podijeljen je bio.
Sljedeći dan je otplovio za Englesku, gdje je stvar mogao zatim
Brzo zaboraviti, što dobar pravnik mora. Nije htio da se vrati,
Iz straha, govoro je svom Klubu, da bi ga mogli upucati.
(1966)
-
Spanac_113
- Inventar foruma
- Posts: 8389
- Joined: 09 Oct 2013, 18:58
- Location: post iskljucenje
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Pismo prvom čovjeku čiju smrt sam vidjela
Nisam ni znala tvoje ime, ali postao si dio moje duše u trenuku svoje smrti. Bilo mi je šesnaest godina i rat u Bosni je tek počeo. Obična šetnja gradom je bila kao igra ruskog ruleta. Svaki korak je mogao biti posljednji i smrt se činila neminovnom. Usprkos tome, iskušavali smo svoju sreću u svakodnevnim potragama za vodom i hranom.
To jutro je počelo kao i svako drugo. U zoru, moja sestra i ja smo otišle po vodu. Rana jutarnja pucnjava i snajperska paljba su nam otežavale put. Hodale smo uz zgrade, i samo jednom smo bile prisiljene da pretrčimo snajpersku aleju. Nijedan od jutarnjih dogadjaja nije nagovjestavao sudbinsko ukrštavanje našihputeva koje se desilo kasnije, tog istog dana.
Da li je bilo rano proljeće ili kasna zima, ne mogu se sjetiti. Ratna sjećanja nisu pravolinijska; ona su nekako haotična. Zvukovi, mirisi i emocije opisuju događaje, a ne hronolski poredani podaci,. Hrpice još neotopljenog, prljavog snijega sporadično su prekrivale zemlju. Ujedajući za nos, miris zapaljene gume je ispunjavao vazduh. Krenula sam sa prijateljem u drugi dio grada gdje je Caritas izdavao porcije brašna, nervozno iščekujući obaveznu trku niz ulicu koja je bila pod svakodnevnim nadzorom snajpera. Skriveni u praznim prozorima, na okolnim brdima, snajperi su se često igrali sa civilima kojima je ta ulica bila jedini put ka drugom kraju grada.
Odbrojavajući do tri, moj prijatelj i ja smo se stuštilii niz ulicu, prešli ogradu i došli do porušene željezničke stanice. Osjećajući vrućinu metaka koji su fijukali pored moje glave, trčala sam toliko brzo da sam mislila da ću se onesvijestiti od straha koji mi je grmio u grudima. Uspjeli smo preći na drugu stranu. Dok sam nastojala da dođem do daha i savladam iznenadnu mucninu, kroz ogradu sam ugledala jednog čovjeka kako trči prema nama. Puščana paljba se tad pojačala i on je bio pogođen nekoliko puta. Noge su mu otkazale i on je pao na zemlju, krvareći, nemoćan da se izvuče na sigurno, van dometa vatre. Vrištali smo na njega da se digne sve dok nas glas nije izdao.
Tada sam vidjela tebe. Izašao si iz trošne kuće na ivici snajperske aleje. Jedna žena, drugi muskarac i nekoliko djece, svi šćućureni iza kuće, pomno su te posmatrali. Je li to bila tvoja porodica? Usprkos protivljenju uplakane žene i djece, istrčao si na ulicu i zgrabio čovjeka na zemlji u namjeri da ga izvučeš na sigurno. U tom trenutku kao da je milion snajpera otvorilo paljbu. Meci su letjeli svuda oko vas, preko naših glava, zabijajući se u okolne zgrade. Gledala sam te kako padaš, tvoje tijelo ispunjeno mecima. Kao da si bio papirnata meta, tvoja lobanja pretvorena u kašu, noga okrenuta pod nemogućim uglom, vrućina i silina metaka cijepali su tvoje odjeću na komadiće. Iako si očigledno već bio mrtav, paljba nije prestajala. Kao da su u tebi pronašli fizičku manifestaciju svoje mržnje, i da spasu svoju dušu, morali su da muče tvoje tijelo.
Zaštićen od direktnog snajperske vatre, čovjek na zemlji je otpuzao u sigurnost tvoje kuće, gdje se tvoja izbezumljena našla u bolnom zagrljaju. Vrištali su i plakali, znajući da ti više nema pomoći i da ne mogu izvući tvoje tijelo.
Ne ispustajući je ni za tren, moj prijatelj je držao moju ruku. Nijemo smo se gledali izvjesno vrijeme. Na kraju, pokupili smo naše ruksake i krenuli dalje, bez i jedne riječi o tvojoj tragičnoj smrti.
Nikada nisam saznala tvoje ime, niti ko si bio, ali ti si postao značajan dio mog ratnog “ja.” Postao si rat za mene. Postao si iznenadna okrutnost, tragedija i besmislenost rata. Ti nisi bio vojnik već heroj, mucenik i žrtva—sve u jednom. Nikad se nismo upoznali, ali smo podijelili nesto tako intimno. Trenutak tvoje smrti je dio moje duše i sjecanje je koje nikad ne mogu i neću izbrisati.
-Ana Turck
Nisam ni znala tvoje ime, ali postao si dio moje duše u trenuku svoje smrti. Bilo mi je šesnaest godina i rat u Bosni je tek počeo. Obična šetnja gradom je bila kao igra ruskog ruleta. Svaki korak je mogao biti posljednji i smrt se činila neminovnom. Usprkos tome, iskušavali smo svoju sreću u svakodnevnim potragama za vodom i hranom.
To jutro je počelo kao i svako drugo. U zoru, moja sestra i ja smo otišle po vodu. Rana jutarnja pucnjava i snajperska paljba su nam otežavale put. Hodale smo uz zgrade, i samo jednom smo bile prisiljene da pretrčimo snajpersku aleju. Nijedan od jutarnjih dogadjaja nije nagovjestavao sudbinsko ukrštavanje našihputeva koje se desilo kasnije, tog istog dana.
Da li je bilo rano proljeće ili kasna zima, ne mogu se sjetiti. Ratna sjećanja nisu pravolinijska; ona su nekako haotična. Zvukovi, mirisi i emocije opisuju događaje, a ne hronolski poredani podaci,. Hrpice još neotopljenog, prljavog snijega sporadično su prekrivale zemlju. Ujedajući za nos, miris zapaljene gume je ispunjavao vazduh. Krenula sam sa prijateljem u drugi dio grada gdje je Caritas izdavao porcije brašna, nervozno iščekujući obaveznu trku niz ulicu koja je bila pod svakodnevnim nadzorom snajpera. Skriveni u praznim prozorima, na okolnim brdima, snajperi su se često igrali sa civilima kojima je ta ulica bila jedini put ka drugom kraju grada.
Odbrojavajući do tri, moj prijatelj i ja smo se stuštilii niz ulicu, prešli ogradu i došli do porušene željezničke stanice. Osjećajući vrućinu metaka koji su fijukali pored moje glave, trčala sam toliko brzo da sam mislila da ću se onesvijestiti od straha koji mi je grmio u grudima. Uspjeli smo preći na drugu stranu. Dok sam nastojala da dođem do daha i savladam iznenadnu mucninu, kroz ogradu sam ugledala jednog čovjeka kako trči prema nama. Puščana paljba se tad pojačala i on je bio pogođen nekoliko puta. Noge su mu otkazale i on je pao na zemlju, krvareći, nemoćan da se izvuče na sigurno, van dometa vatre. Vrištali smo na njega da se digne sve dok nas glas nije izdao.
Tada sam vidjela tebe. Izašao si iz trošne kuće na ivici snajperske aleje. Jedna žena, drugi muskarac i nekoliko djece, svi šćućureni iza kuće, pomno su te posmatrali. Je li to bila tvoja porodica? Usprkos protivljenju uplakane žene i djece, istrčao si na ulicu i zgrabio čovjeka na zemlji u namjeri da ga izvučeš na sigurno. U tom trenutku kao da je milion snajpera otvorilo paljbu. Meci su letjeli svuda oko vas, preko naših glava, zabijajući se u okolne zgrade. Gledala sam te kako padaš, tvoje tijelo ispunjeno mecima. Kao da si bio papirnata meta, tvoja lobanja pretvorena u kašu, noga okrenuta pod nemogućim uglom, vrućina i silina metaka cijepali su tvoje odjeću na komadiće. Iako si očigledno već bio mrtav, paljba nije prestajala. Kao da su u tebi pronašli fizičku manifestaciju svoje mržnje, i da spasu svoju dušu, morali su da muče tvoje tijelo.
Zaštićen od direktnog snajperske vatre, čovjek na zemlji je otpuzao u sigurnost tvoje kuće, gdje se tvoja izbezumljena našla u bolnom zagrljaju. Vrištali su i plakali, znajući da ti više nema pomoći i da ne mogu izvući tvoje tijelo.
Ne ispustajući je ni za tren, moj prijatelj je držao moju ruku. Nijemo smo se gledali izvjesno vrijeme. Na kraju, pokupili smo naše ruksake i krenuli dalje, bez i jedne riječi o tvojoj tragičnoj smrti.
Nikada nisam saznala tvoje ime, niti ko si bio, ali ti si postao značajan dio mog ratnog “ja.” Postao si rat za mene. Postao si iznenadna okrutnost, tragedija i besmislenost rata. Ti nisi bio vojnik već heroj, mucenik i žrtva—sve u jednom. Nikad se nismo upoznali, ali smo podijelili nesto tako intimno. Trenutak tvoje smrti je dio moje duše i sjecanje je koje nikad ne mogu i neću izbrisati.
-Ana Turck
-
Spanac_113
- Inventar foruma
- Posts: 8389
- Joined: 09 Oct 2013, 18:58
- Location: post iskljucenje
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Putovi
Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
I ništiš
Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put
Do mene
Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
(A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)
Ti poznaješ samo one puteve
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka
Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene
Veoma sigurna i česna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna
Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa sjevera
Ili
Juga
Ali to nije sve
Kuga
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vjetru raži
Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina
A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjače
Može
Mora
Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon raskrsnice
Između svjetlila
I
Tmice
Ali to nije sve
Jer najmanje znaš da u svome žiću
Najteža rvanja su
I ratovi pravi
U samome
biću
Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
između mnogih
Mojih
Velikih
Zala
Ti ne znaš s kim
Imaš posla
Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe
Ti ne znaš ništa o mom bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
(Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)
Ti si nakanio da me po svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš istinski put
Do mene
(Shvatam te:
Čovjek si u u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični
Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jučer
Do dalekog sjutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve)
-Mak Dizdar
Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu
Ideš prema meni. I u jurišu
Smijući se i plačući
Pred sobom
Sve čistiš
I ništiš
Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš
Istinski put
Do mene
Jer
Ti poznaješ uklesane i utrte pute
I niti ijedan drugi
(A mali su zapravo i jalovi
Bez obzira koliko su
Za tebe
Oholog i jakog
I preteški
I
Dugi)
Ti poznaješ samo one puteve
Što prolaze
Od srca
I
Oka
Ali to nije sve
Ima puteva što su se ispružili pred nama
Bez javnog traga kolovoza
Bez voznog reda
Bez vremena
I roka
Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene
Veoma sigurna i česna
Ona
Što dolazi
S lijeva
Ili
Zdesna
Zavaravaš se stalno da do mene treba ići
Smjerovima sličnim
Sa sjevera
Ili
Juga
Ali to nije sve
Kuga
Oči uvijek
Pametno mi traži
Ispod ustalasale na vjetru raži
Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina
A iz bezmjernih visina
Odozgora
Pritiskivati
Grudi
Najjače
Može
Mora
Ali to nije sve
Ti ne znaš zakon raskrsnice
Između svjetlila
I
Tmice
Ali to nije sve
Jer najmanje znaš da u svome žiću
Najteža rvanja su
I ratovi pravi
U samome
biću
Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje
između mnogih
Mojih
Velikih
Zala
Ti ne znaš s kim
Imaš posla
Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova
Ti ne znaš da put od tebe do mene
Nije isto što i put
Od mene
Do tebe
Ti ne znaš ništa o mom bogatstvu
Skrivenom za tvoje moćne oči
(Ti ne znaš da meni je
Mnogo više
Nego što misliš
Sudbina
Namrijela
I
Dala)
Ti si nakanio da me po svaku cijenu uništiš
Ali nikako da nađeš istinski put
Do mene
(Shvatam te:
Čovjek si u u jednom prostoru i vremenu
Što živi tek sada i ovdje
I ne zna za bezgranični
Prostor vremena
U kojem se nalazim
Prisutan
Od dalekog jučer
Do dalekog sjutra
Misleći
O tebi
Ali to nije sve)
-Mak Dizdar
-
Spanac_113
- Inventar foruma
- Posts: 8389
- Joined: 09 Oct 2013, 18:58
- Location: post iskljucenje
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Zapis o štitu
Poiskah štit dobri da štiti me
Bacih ga potom dobrog jer
Tišti me
-Mak Dizdar
Poiskah štit dobri da štiti me
Bacih ga potom dobrog jer
Tišti me
-Mak Dizdar
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Pljusak. Pokušavam da odem do zgrade Televizije. Nekada, na početku rata, automobili su se obavezno zaustavljali. Sada je taj oblik solidarnosti prevazidjen.
Čekam i kisnem.
Treba da dpdje Pap Ivan Pavao II. Karađić izjavljuje da mu ne može garantovati sigurnost.
Noćas sam sanjao da jedem kiselu čorbu u beogradskoj krčmi "Proleće" sa glumcem Draganom Čumom. On mi reče da svako mora platiti svoje jelo i da je to tako u ovoj krčmi. Shvatio sam poruku, ali ne znam čime sam platio.
Čekam i kisnem.
Mislim na Jadranku Minić. Poginula je kod Markala. Na sahrani kod "lava" njen muž Jovo Jovanović nam je rekao da je bila otišla da kupi cigarete. Šestogodišnji sin Igor nije bio na sahrani. On još ne zna da više nema majku. Ostao je da se igra sa djecom u komšiluku. Nad grobom Jadrankin brat Slobodan poželje da njegova sestra bude posljednja žrtva.
Nekoliko dana prije njene pogibije, bili smo u gostima kod Jadranke, Igora i Jove. Napravila je pravu gozbu od humanitarne pomoći. Šalila se i radovala životu. Pili so pivo. Zaboravili rat. Pričali anegdote o Mirku Kamenjaševiću. Nismo čak ni vijesti slušali. Jadranka je pustila kasetu "Nadrealista".
Čekam i kisnem.
Zaustavlja se veliki kombi.
"Ja, Englez"-kaže visok, plav čovjek.
Te riječi me podsjetiše na starog prijatelja.
Zvao se Peter Loney. Obavezno je za vrijeme veselih sarajevskih noći, zanesem pićem uzvikivao:
"Ja Englez, daj cigaru!"
Gdje li je sad taj veselnik? Ustvari, bio je Irac.
Pljušti kiša. Pere ulice pustog Sarajeva i ispira memoriju. Grčevito pokušavam da se prisjetim nekih davnih prizora. Uzalud!
"Šta mislite o ovom ratu?"-pitam Engleza.
"Lud!"-odgovara.
"Zašto ste došli?"
"To su me pitali i moji sinovi."
"Šta radite?"
"Uvodim gas. Radim na srpskoj strani."
"Ko zatvara gas?"
"Oni!"
"Za koga Vi navijate?"
"Za Totenham!"
"Dobar klub?"
"Odličan!"
Izlazim pred RTV Domom. Imam radio most sa rediteljem Goranom Markovićem, koji za francuske producente snima film u Bugarskoj. Razgovor vodi Omer Karabeg, nekadašnji voditelj Beogradskog televizijskog dnevnika. Otpušten je jer mu je ime Omer, a prezime Karabeg. Goran napada Miloševića i režim u Beogradu. Pominjem Akademiju nauka.
"Kompromituje moj rodni Beograd"-kaže Goran Marković, potomak stare beogradske porodice.
Televizijski kombi me vozi prema "Darivi". Vrijeme se promjenilo.
Sija sunce.
Snimatelj Hakija snima kadrove iz kola. Uživam u njegovoj vještini. Bio je hrabar borac. U toku rata nagovarao sma ga da se vrati starom zanatu.
Drago mi je da je konačno uzeo kameru u ruke. Hakija Topić je talentovan snimatelj. Malo je takvih.
Dok šarmantna rediteljka Ines Tanović sa snimateljem Hakijom Topićem kadrira scenu, govorim uredniku Dubravku Brigiću o freskama na duvarovima Quasyr Amre, transjordanskog ljetnjikovca i kupališta Omajada. Na tim zidovima se nalaze slike šest kraljeva, uključujući samog kalifa Walida i posljednjeg vizigotskog kralja Španije, Roderika kome se izgubio svaki trag. I španski i arapski hroničari tvrde da je njega, jednostavno, nestalo kad se pojavio vojskovođa plemenitog kova, po imenu Tarik, koji je sa svojih sedam hiljada berbera, kao od šale, projahao Španiju i pripojio je moćnom arapskom kalifatu čiji su vladari do tada stolovali u Damasku.
Kakve to veze ima sa starom sarajevskom "Banjom" na Bembaši? Nema nikakve! Naziv Bembaša nastao je birvaktile, čak u petnaestom vijeku, avuče korijen od "Benta" , brane koju sagradi Isa Beg Isaković, da mu skreće vodu na mlinove koji su bili smješteni ispod basamaka, današnje ulice "Nadmlin". Benbaša. Bembaša, kako ko hoće...
Gledam u bazen i mislim na dane kada su ovuda šetale sarajevske ljepotice. Sa krova kabina za presvlačenje, koje su bile izgrađene visoko, na dva sprata, izvjesni Alijica, svakodnevno je izvodio svoj čuveni skok "lastu". Penjao se na krov. Stajao dugo sa rukama na kukovima i čekao da ga svi primjete. Širio je ruke i lebdio kroz vazduh. Kada bi izronio iz vode, vadio je iz usta upaljenu cigaretu i zaneseno povlačio dimove.
"Dpđi na rub bazena i kad mahnem, počni da govoriš"- reče Ines.
Da li da govorim o pajdašima sakojima sma igrao vaterpolo: Milan, Paja, Bane, Stevo, Rešo, Nikša, Nedžad, Sreto, Alija, Dedo, Omer, Meša, Ufo, Mili, Raka, Mirko, Zecko..? Bojim se da ću nekoga zaboraviti. Da pričam o staroj tekiji derviša Mevlevije u kojoj se dešava radnja glasovitog romana "Derviš i smrt". Tekija je razrušena i nestala u tami vremena. Ostao je roman.
Ars longa vita bravis.
Da pripovjedam o okretnom Talijanu Josipu da Rivi, koji je na početku druma uz Moščanicu otvorio krčmu po kojoj je cijelio predio dobio ime Dariva?
Ines odmahnu rukom.
Šezdesetih godina postojao je interes Sarajlija za Bembašu.
Neki mudrac iz gradske vlasti odlučio je da sagradi branu i napravi jezero. Jezero je uništilo bazen. Drugi mudrac je zabranio jezero! U plitkoj rijeci Miljacki kupala su se dječurlija. Sarajlije koje su držale do sebe, napravile su vile na moru, tamo im je bilo ljepše i skuplje.
"Stop! odlično!Idemo još jednom!"- reče Ines.
Prelazimo u bašču restorana smještenog u nekadašnjoj ulaznoj zgradi. Bašča je sjenovita. Prijatna. Lijepa. Kazujem u kemaru:
"Poput neke goleme oluje dotutnjao je u ove krajeve opak i krvav rat. Sve se promjenilo. Obala ili kako se nekada, na turskom jeziku zvala "Jalija" je oživjela. Zembilje, cekere i bardake ispunjene: pitama, ćevapima, dolmama, sarmama, krzamatima, pilavima, sogan dolmama, gurabijama, lokumima, hurmašicama, baklavama, dinjama, grožđem i lubenicama, zamjenile su najlon kese sa tankom humanitarnom pomoći i kanisteri sa taze vodom iz Pivare. Oživjeli su restorani i prijatne bašče. Doduše nema strasnih Jermenki, koje su igrale vatreni čoček po kafanama uz Miljacku. Ali, nikad se ne zna..."
Neki ljudi vuku drva na kolicima na kuglagerima. Teška su. Mokra. Velika buka. Nailazi komšija Fadil. Išao je po humanitarnu pomoć. Dali su mu- trideset grama šećera, trideset grama ulja, trideset grama mlijeka u prahu, kilogram graha i kilogram brašna.
"Dosta " reče Fadil-"ja sma ledičan"
Fadil ode zadovoljan.
U junu mjesecu proveo sam nekoliko mirnih dana u Salcburgu. Tamo sam sreo starog prijatelja čije su sve priče počinjale i završavale na prostoru od Bembaše do Darive.
Salvador Dali je tvrdio da je željeznička stanica u Parpinjanu "pupak svijeta". Bio sam u Perpinjanu, Salvador Dali nije u pravu.
Mirza Idrizović "Spomenar"
Čekam i kisnem.
Treba da dpdje Pap Ivan Pavao II. Karađić izjavljuje da mu ne može garantovati sigurnost.
Noćas sam sanjao da jedem kiselu čorbu u beogradskoj krčmi "Proleće" sa glumcem Draganom Čumom. On mi reče da svako mora platiti svoje jelo i da je to tako u ovoj krčmi. Shvatio sam poruku, ali ne znam čime sam platio.
Čekam i kisnem.
Mislim na Jadranku Minić. Poginula je kod Markala. Na sahrani kod "lava" njen muž Jovo Jovanović nam je rekao da je bila otišla da kupi cigarete. Šestogodišnji sin Igor nije bio na sahrani. On još ne zna da više nema majku. Ostao je da se igra sa djecom u komšiluku. Nad grobom Jadrankin brat Slobodan poželje da njegova sestra bude posljednja žrtva.
Nekoliko dana prije njene pogibije, bili smo u gostima kod Jadranke, Igora i Jove. Napravila je pravu gozbu od humanitarne pomoći. Šalila se i radovala životu. Pili so pivo. Zaboravili rat. Pričali anegdote o Mirku Kamenjaševiću. Nismo čak ni vijesti slušali. Jadranka je pustila kasetu "Nadrealista".
Čekam i kisnem.
Zaustavlja se veliki kombi.
"Ja, Englez"-kaže visok, plav čovjek.
Te riječi me podsjetiše na starog prijatelja.
Zvao se Peter Loney. Obavezno je za vrijeme veselih sarajevskih noći, zanesem pićem uzvikivao:
"Ja Englez, daj cigaru!"
Gdje li je sad taj veselnik? Ustvari, bio je Irac.
Pljušti kiša. Pere ulice pustog Sarajeva i ispira memoriju. Grčevito pokušavam da se prisjetim nekih davnih prizora. Uzalud!
"Šta mislite o ovom ratu?"-pitam Engleza.
"Lud!"-odgovara.
"Zašto ste došli?"
"To su me pitali i moji sinovi."
"Šta radite?"
"Uvodim gas. Radim na srpskoj strani."
"Ko zatvara gas?"
"Oni!"
"Za koga Vi navijate?"
"Za Totenham!"
"Dobar klub?"
"Odličan!"
Izlazim pred RTV Domom. Imam radio most sa rediteljem Goranom Markovićem, koji za francuske producente snima film u Bugarskoj. Razgovor vodi Omer Karabeg, nekadašnji voditelj Beogradskog televizijskog dnevnika. Otpušten je jer mu je ime Omer, a prezime Karabeg. Goran napada Miloševića i režim u Beogradu. Pominjem Akademiju nauka.
"Kompromituje moj rodni Beograd"-kaže Goran Marković, potomak stare beogradske porodice.
Televizijski kombi me vozi prema "Darivi". Vrijeme se promjenilo.
Sija sunce.
Snimatelj Hakija snima kadrove iz kola. Uživam u njegovoj vještini. Bio je hrabar borac. U toku rata nagovarao sma ga da se vrati starom zanatu.
Drago mi je da je konačno uzeo kameru u ruke. Hakija Topić je talentovan snimatelj. Malo je takvih.
Dok šarmantna rediteljka Ines Tanović sa snimateljem Hakijom Topićem kadrira scenu, govorim uredniku Dubravku Brigiću o freskama na duvarovima Quasyr Amre, transjordanskog ljetnjikovca i kupališta Omajada. Na tim zidovima se nalaze slike šest kraljeva, uključujući samog kalifa Walida i posljednjeg vizigotskog kralja Španije, Roderika kome se izgubio svaki trag. I španski i arapski hroničari tvrde da je njega, jednostavno, nestalo kad se pojavio vojskovođa plemenitog kova, po imenu Tarik, koji je sa svojih sedam hiljada berbera, kao od šale, projahao Španiju i pripojio je moćnom arapskom kalifatu čiji su vladari do tada stolovali u Damasku.
Kakve to veze ima sa starom sarajevskom "Banjom" na Bembaši? Nema nikakve! Naziv Bembaša nastao je birvaktile, čak u petnaestom vijeku, avuče korijen od "Benta" , brane koju sagradi Isa Beg Isaković, da mu skreće vodu na mlinove koji su bili smješteni ispod basamaka, današnje ulice "Nadmlin". Benbaša. Bembaša, kako ko hoće...
Gledam u bazen i mislim na dane kada su ovuda šetale sarajevske ljepotice. Sa krova kabina za presvlačenje, koje su bile izgrađene visoko, na dva sprata, izvjesni Alijica, svakodnevno je izvodio svoj čuveni skok "lastu". Penjao se na krov. Stajao dugo sa rukama na kukovima i čekao da ga svi primjete. Širio je ruke i lebdio kroz vazduh. Kada bi izronio iz vode, vadio je iz usta upaljenu cigaretu i zaneseno povlačio dimove.
"Dpđi na rub bazena i kad mahnem, počni da govoriš"- reče Ines.
Da li da govorim o pajdašima sakojima sma igrao vaterpolo: Milan, Paja, Bane, Stevo, Rešo, Nikša, Nedžad, Sreto, Alija, Dedo, Omer, Meša, Ufo, Mili, Raka, Mirko, Zecko..? Bojim se da ću nekoga zaboraviti. Da pričam o staroj tekiji derviša Mevlevije u kojoj se dešava radnja glasovitog romana "Derviš i smrt". Tekija je razrušena i nestala u tami vremena. Ostao je roman.
Ars longa vita bravis.
Da pripovjedam o okretnom Talijanu Josipu da Rivi, koji je na početku druma uz Moščanicu otvorio krčmu po kojoj je cijelio predio dobio ime Dariva?
Ines odmahnu rukom.
Šezdesetih godina postojao je interes Sarajlija za Bembašu.
Neki mudrac iz gradske vlasti odlučio je da sagradi branu i napravi jezero. Jezero je uništilo bazen. Drugi mudrac je zabranio jezero! U plitkoj rijeci Miljacki kupala su se dječurlija. Sarajlije koje su držale do sebe, napravile su vile na moru, tamo im je bilo ljepše i skuplje.
"Stop! odlično!Idemo još jednom!"- reče Ines.
Prelazimo u bašču restorana smještenog u nekadašnjoj ulaznoj zgradi. Bašča je sjenovita. Prijatna. Lijepa. Kazujem u kemaru:
"Poput neke goleme oluje dotutnjao je u ove krajeve opak i krvav rat. Sve se promjenilo. Obala ili kako se nekada, na turskom jeziku zvala "Jalija" je oživjela. Zembilje, cekere i bardake ispunjene: pitama, ćevapima, dolmama, sarmama, krzamatima, pilavima, sogan dolmama, gurabijama, lokumima, hurmašicama, baklavama, dinjama, grožđem i lubenicama, zamjenile su najlon kese sa tankom humanitarnom pomoći i kanisteri sa taze vodom iz Pivare. Oživjeli su restorani i prijatne bašče. Doduše nema strasnih Jermenki, koje su igrale vatreni čoček po kafanama uz Miljacku. Ali, nikad se ne zna..."
Neki ljudi vuku drva na kolicima na kuglagerima. Teška su. Mokra. Velika buka. Nailazi komšija Fadil. Išao je po humanitarnu pomoć. Dali su mu- trideset grama šećera, trideset grama ulja, trideset grama mlijeka u prahu, kilogram graha i kilogram brašna.
"Dosta " reče Fadil-"ja sma ledičan"
Fadil ode zadovoljan.
U junu mjesecu proveo sam nekoliko mirnih dana u Salcburgu. Tamo sam sreo starog prijatelja čije su sve priče počinjale i završavale na prostoru od Bembaše do Darive.
Salvador Dali je tvrdio da je željeznička stanica u Parpinjanu "pupak svijeta". Bio sam u Perpinjanu, Salvador Dali nije u pravu.
Mirza Idrizović "Spomenar"
-
Spanac_113
- Inventar foruma
- Posts: 8389
- Joined: 09 Oct 2013, 18:58
- Location: post iskljucenje
- Status: Offline
dobar, dobar 
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Umijeće stvaranja
Jelena Mrkić
Život u urbanom naselju, dakle gradu, podrazumijeva maksimalno korištenje svih blagodati civilizacije. Čak u tolikom obimu da se neupućenima može učiniti da je bez struje, tekuće vode i plina, nemoguć. Na sreću, Sarajlije su toplu vodu izmišljale i onda kad je ona tekla u svim stanovima, pa im nije bio nikakav problem da od ostataka jedne stvore sasvim novu civilizaciju. Manje komfornu, ali civilizaciju
Sarajevska hidrocentrala
ljeto 1992. prvi put je nestalo struje na duži period. Prvi put su tada Sarajlije morale da izmišljaju nove načine za pripremanje hrane, naprimjer. Počelo je loženje na balkonima, najčešće u šerpama. S dolaskom prvih hladnih dana, šerpe su izašle iz mode, a njihovo mjesto zauzele su peći pravljene od najrazličitijih materijala i koje su još uvijek u upotrebi. Trebalo je izumiti i svjetlo. Pored peći nastale su svjetiljke, kolica i drugi predmeti bez kojih bi opstanak u Sarajevu vjerovatno bio nemoguć. Svi oni rađeni su iz nužde, da se preživi, ali bilo je i zabave. U Hrasnom je, naprimjer, organizovan pravi dernek na ulici, a zadatak DJ-a bio je da "vozi" bicikl koji je izdignut na postolje. Okretanje pedala proizvodilo je struju za radio prikopčan za bicikl. Dakle, protiv mraka, hladnoće i tuge, borimo se svim sredstvima. Ovo su samo neka:
ROŠTILJ-ŠERPA: Na dnu široke, plitke šerpe napravi se nekoliko rupica. Na pod se stave dvije cigle, šerpa na cigle a na šerpu rešetka, najčešće iz električnog šporeta. Sud u kome se kuha stavi se na rešetku i već za nekoliko minuta tako pocrni da se ne može prepoznati.
PEĆ OD METALNOG BOLNIČKOG ORMARIĆA: Niski ormarić obložen je malo debljim limom. Na dnu je izrezan jedan dio ispod koga je postavljena ladica od istog ormarića koja služi kao pepelnica. Na mjesto gdje je ladica do tada bila, zakuje se komad istog lima kojim je ormarić obložen. Otvor za solunar napravljen je na vrhu peći. Solunar se sastoji od praznih konzervi za ulje, koje čine njegov valjkasti dio, i konzerve za vegetu koja služi kao kriva.
PEĆ OD CIJEVI ZA KANALIZACIJU: Pored cijevi potrebna su još dva komada lima, prečnika kao i cijev. Limovi se pričvrste na otvore cijevi, tako da je ona potpuno zatvorena. Zatim se naprave otvori za vrata i solunar. Otvor za pepeo može se napraviti, a i ne mora. Solunar je od oluka a onaj dio oluka koji se nalazi pri dnu i kroz koji se kiša sliva na ulicu služi kao kriva.
PEĆ OD BOJLERA: Prvi put zvanično promovisana u emisiji Stereo fliper. Bojler se skine sa zida u kupatilu, izrežu se vrata, otvori za solunar i pepeo. Solunar je takođe od oluka.
PEĆ OD KONZERVE ILI MANJE KANTE: Koristi se za brzo kuhanje kafe ili čaja. Pravi se od veće konzerve (npr. konzerva za maslo iz humanitarne pomoći) ili manje limene kante. Na konzervu ili kantu stavi se ringla sa šporeta na struju, tako da se ova peć brzo zagrije. Solunar se pravi od bočica za dezodorans. Peć-konzerva obično se stavi na kraj prave peći. Tada se u solunaru te peći napravi otvor u koji ide kraj solunara od dezodoransa, tako da dim iz konzerve ide pravo u dimnjak.
KANDILO: U posudu veličine čaše od jednog decilitra naspe se malo više od pola posude vode pa zatim ulja u visini od pola do jednog centimetra. Komadić kartona ovije se aluminijskom folijom i na sredini se napravi rupica. Dobar pamučni fitilj provuče se kroz tu rupicu i onda se karton stavi da pluta u čaši. Tako je duži kraj fitilja u vodi, a onaj gornji dio treba, prije nego se zapali, malo nauljiti, ali paziti da ne dođe u dodir sa vodom.
NAFTARICA: Za ovu svjetiljku najčešće se koristi neka flašica, npr. od kokakole. Ustvari, jedini uslov je da flaša ima čep. Čep se probuši i kroz njega provuče fitilj, najbolje od peškira. U flašu se naspe nafta, stavi se malo soli i čep, tako da kratki kraj fitilja ostane gore. Taj kraj se zapali. Od svih ratnih svjetiljki ova daje najslabiju svjetlost.
SVIJEĆA OD OSTATAKA: U prodaji su razne svijeće lošeg kvaliteta koje gore samo iznutra, dok "zidovi" svijeće postepeno otpadaju. Ti ostaci iskorištavaju se na dva načina: 1. Ponovo se istope u nekoj šerpici i taj istopljeni vosak se izlije u ranije pripremljeni kalup. Vosak se jednom rukom sipa u kalup a drugom se iznad kalupa drži fitilj koji treba da prolazi kroz sredinu, tj. da se vosak razlije svuda oko fitilja. Sve to zajedno ostavi se da se stvrdne i nakon sat-dva izvadi iz kalupa.
2. Fitilj se položi na plitku posudu, kao što je tanjirić od šoljice za kafu. Ostaci svijeće se ne tope, nego se isjeckaju i lijepo naslažu preko fitilja, s tim da jedan njegov kraj ostane slobodan, i taj kraj se zapali. Svijeću treba narezati krupnije jer ako su komadići tanki i mali - brzo izgore.
PLINSKA SVJETILJKA: Igla sa jednog kraja cjevčice za infuziju ubode se u crijevo kroz koje prolazi plin, dok se druga igla pričvrsti za zid. Tako je plin u cjevčici, a plamen nastaje na vrhu igle koja je na zidu. Plin se u nju propusti regulatorom koji je na cjevčici i kojim se smanjuje ili povećava plamen.
LAMPA NA VINTANJE: Proizvodi svjetlo slično pravom. Potrebno je: aluminijska cijev, dinama (ne može sa bicikla, nego manja), sijalica i ručica sa ručnog mlina za kafu. Lampa ustvari radi na principu mlina za kafu. U cijev se stave dinama i sijalica, ali sijalica - naravno - na vrh, da se vidi. Ručica se okreće, i sve dok se okreće, sijalica svijetli a jačina svjetla zavisi od brzine okretanja.
HIDROCENTRALA: Napravljena na Mošćanici, funkcioniše dobro.
VJETRENJAČA: Vjetrenjača je priključena na elektromotor u kome bi se okretanjem vjetrenjače proizvodila struja. Pokušaj nije uspio jer vjetar nije bio dovoljno jak da bi je okretao.
TRIM-BICIKL: Koristi se za slušanje radija ili gledanje televizora. Dvije diname sa bicikla za vožnju sastave se u seriju, prikopčaju na bicikl, a radio ili televizor priključe na diname. Struja se proizvodi okretanjem pedala.
OBIČNI BICIKL: Funkcija ista. Razlike: Nisu potrebne nikakve dopunske diname, ali ni bicikl ne može biti na zemlji. Treba ga izdići na neko postolje dovoljno stabilno da onaj ko okreće pedale i tako proizvodi struju ne padne.
SOROŠKA: Solarna lampa, takozvana "soroška", koja ima u sebi bateriju od 12 ili 7,5 volti, koristi se u iste svrhe. Jednostavnije je nego sa biciklom jer se televizor ili radio samo žicom priključe na ovu lampu.
PRESLICA: Preslica je sprava na kojoj se prede vuna. U ovom slučaju ne radi se o ravnoj preslici, nego o onoj koja je manje poznata jer se uglavnom koristila na selima i to davno. Ova preslica ima dva točka preko kojih prelazi vuna kad se prede. Umjesto vune, preko točkova se stavi konopac koji se omota i oko motora iz nekog radija. Motor se prije toga izvadi iz radija, ali tako da sa njim ostane povezan žicama. Na jednom od točkova preslice nalazi se ručica. Kad se ručica okreće, konopac se pomjera preko točkova i motora, i tako se u motoru stvara struja koja dalje pokreće radio.
Bojler koji je postao peć
USISIVAČ: Mini usisivač (koji se ne uključuje u struju, nego se puni), kad je pun - služi za slušanje radija. Radio se samo priključi na žice usisivača.
TELEFON: Struja iz telefona koristi se u istu svrhu, na isti način. Žice iz radio-aparata spoje se sa telefonskim žicama.
SIGNALNA TABLA: Kad je u jedan stan provedena struja sa više prioriteta, koristi se signalna tabla koja pokazuje iz kog je pravca struja stigla. Na toj tabli svaki kabl koji dovodi struju posebnom žicom priključen je na sijalicu, tako da svaki kabl ima svoju sijalicu a one su sve različite boje. Kad se upali jedna od njih, to je znak da je struja iz određenog pravca stigla.
KOLICA OD GAJBE: Koriste se za prevoz drva ili vode, što je češći slučaj. Na dno plastične ili drvene gajbe pričvrste se točkovi i na jedan kraj veže konopac.
KOLICA OD STOLA: Trpezarijski sto za šest osoba okrenut je naopako i točkovi su pričvršćeni na uglovima ploče stola. Onda je sto okrenut naopako i tako su nastala kolica koja čak imaju i ogradu. Slaba strana ovog izuma je u tome što tanka šperploča, predviđena za tanjire i kašike, rijetko može izdržati težinu kanistera s vodom, tako da treba biti spreman na iznenađenja.
KOLICA OD SANKI: Postoje dvije vrste:
1. Točkovi se pričvrste na sanke, a na sjedište se stave dvije-tri gajbe.
2. Sanke se okrenu naopako, a točkovi se postave na sjedište.
ČEKRK: Služi za izvlačenje vode i zemlje za vrtove na balkonima na višim spratovima. Potreban je deblji konopac i jedan točak, kao što su točkovi pomoću kojih se prave štrikovi za veš između dvije zgrade. Potrebna je još i jedna kuka na koju se prilikom izvlačenja zakači kanister, ceker ili nešto treće.
PUNJENE GUME: Automobilske gume, lopte i dušeci za plažu punjeni su plinom koji je tako ostavljan za dane kad ga u gradu ne bude. Ovaj izum može biti više opasan nego koristan, pa ga primjenjuju samo najhrabriji.
VOJNI IZUMI: Prvi vojni izum bio je bacač raketa, napravljen od vodovodne cijevi u koju se stavlja raketa a paljenje se vrši preko akumulatora.
Jelena Mrkić
Život u urbanom naselju, dakle gradu, podrazumijeva maksimalno korištenje svih blagodati civilizacije. Čak u tolikom obimu da se neupućenima može učiniti da je bez struje, tekuće vode i plina, nemoguć. Na sreću, Sarajlije su toplu vodu izmišljale i onda kad je ona tekla u svim stanovima, pa im nije bio nikakav problem da od ostataka jedne stvore sasvim novu civilizaciju. Manje komfornu, ali civilizaciju
Sarajevska hidrocentrala
ljeto 1992. prvi put je nestalo struje na duži period. Prvi put su tada Sarajlije morale da izmišljaju nove načine za pripremanje hrane, naprimjer. Počelo je loženje na balkonima, najčešće u šerpama. S dolaskom prvih hladnih dana, šerpe su izašle iz mode, a njihovo mjesto zauzele su peći pravljene od najrazličitijih materijala i koje su još uvijek u upotrebi. Trebalo je izumiti i svjetlo. Pored peći nastale su svjetiljke, kolica i drugi predmeti bez kojih bi opstanak u Sarajevu vjerovatno bio nemoguć. Svi oni rađeni su iz nužde, da se preživi, ali bilo je i zabave. U Hrasnom je, naprimjer, organizovan pravi dernek na ulici, a zadatak DJ-a bio je da "vozi" bicikl koji je izdignut na postolje. Okretanje pedala proizvodilo je struju za radio prikopčan za bicikl. Dakle, protiv mraka, hladnoće i tuge, borimo se svim sredstvima. Ovo su samo neka:
ROŠTILJ-ŠERPA: Na dnu široke, plitke šerpe napravi se nekoliko rupica. Na pod se stave dvije cigle, šerpa na cigle a na šerpu rešetka, najčešće iz električnog šporeta. Sud u kome se kuha stavi se na rešetku i već za nekoliko minuta tako pocrni da se ne može prepoznati.
PEĆ OD METALNOG BOLNIČKOG ORMARIĆA: Niski ormarić obložen je malo debljim limom. Na dnu je izrezan jedan dio ispod koga je postavljena ladica od istog ormarića koja služi kao pepelnica. Na mjesto gdje je ladica do tada bila, zakuje se komad istog lima kojim je ormarić obložen. Otvor za solunar napravljen je na vrhu peći. Solunar se sastoji od praznih konzervi za ulje, koje čine njegov valjkasti dio, i konzerve za vegetu koja služi kao kriva.
PEĆ OD CIJEVI ZA KANALIZACIJU: Pored cijevi potrebna su još dva komada lima, prečnika kao i cijev. Limovi se pričvrste na otvore cijevi, tako da je ona potpuno zatvorena. Zatim se naprave otvori za vrata i solunar. Otvor za pepeo može se napraviti, a i ne mora. Solunar je od oluka a onaj dio oluka koji se nalazi pri dnu i kroz koji se kiša sliva na ulicu služi kao kriva.
PEĆ OD BOJLERA: Prvi put zvanično promovisana u emisiji Stereo fliper. Bojler se skine sa zida u kupatilu, izrežu se vrata, otvori za solunar i pepeo. Solunar je takođe od oluka.
PEĆ OD KONZERVE ILI MANJE KANTE: Koristi se za brzo kuhanje kafe ili čaja. Pravi se od veće konzerve (npr. konzerva za maslo iz humanitarne pomoći) ili manje limene kante. Na konzervu ili kantu stavi se ringla sa šporeta na struju, tako da se ova peć brzo zagrije. Solunar se pravi od bočica za dezodorans. Peć-konzerva obično se stavi na kraj prave peći. Tada se u solunaru te peći napravi otvor u koji ide kraj solunara od dezodoransa, tako da dim iz konzerve ide pravo u dimnjak.
KANDILO: U posudu veličine čaše od jednog decilitra naspe se malo više od pola posude vode pa zatim ulja u visini od pola do jednog centimetra. Komadić kartona ovije se aluminijskom folijom i na sredini se napravi rupica. Dobar pamučni fitilj provuče se kroz tu rupicu i onda se karton stavi da pluta u čaši. Tako je duži kraj fitilja u vodi, a onaj gornji dio treba, prije nego se zapali, malo nauljiti, ali paziti da ne dođe u dodir sa vodom.
NAFTARICA: Za ovu svjetiljku najčešće se koristi neka flašica, npr. od kokakole. Ustvari, jedini uslov je da flaša ima čep. Čep se probuši i kroz njega provuče fitilj, najbolje od peškira. U flašu se naspe nafta, stavi se malo soli i čep, tako da kratki kraj fitilja ostane gore. Taj kraj se zapali. Od svih ratnih svjetiljki ova daje najslabiju svjetlost.
SVIJEĆA OD OSTATAKA: U prodaji su razne svijeće lošeg kvaliteta koje gore samo iznutra, dok "zidovi" svijeće postepeno otpadaju. Ti ostaci iskorištavaju se na dva načina: 1. Ponovo se istope u nekoj šerpici i taj istopljeni vosak se izlije u ranije pripremljeni kalup. Vosak se jednom rukom sipa u kalup a drugom se iznad kalupa drži fitilj koji treba da prolazi kroz sredinu, tj. da se vosak razlije svuda oko fitilja. Sve to zajedno ostavi se da se stvrdne i nakon sat-dva izvadi iz kalupa.
2. Fitilj se položi na plitku posudu, kao što je tanjirić od šoljice za kafu. Ostaci svijeće se ne tope, nego se isjeckaju i lijepo naslažu preko fitilja, s tim da jedan njegov kraj ostane slobodan, i taj kraj se zapali. Svijeću treba narezati krupnije jer ako su komadići tanki i mali - brzo izgore.
PLINSKA SVJETILJKA: Igla sa jednog kraja cjevčice za infuziju ubode se u crijevo kroz koje prolazi plin, dok se druga igla pričvrsti za zid. Tako je plin u cjevčici, a plamen nastaje na vrhu igle koja je na zidu. Plin se u nju propusti regulatorom koji je na cjevčici i kojim se smanjuje ili povećava plamen.
LAMPA NA VINTANJE: Proizvodi svjetlo slično pravom. Potrebno je: aluminijska cijev, dinama (ne može sa bicikla, nego manja), sijalica i ručica sa ručnog mlina za kafu. Lampa ustvari radi na principu mlina za kafu. U cijev se stave dinama i sijalica, ali sijalica - naravno - na vrh, da se vidi. Ručica se okreće, i sve dok se okreće, sijalica svijetli a jačina svjetla zavisi od brzine okretanja.
HIDROCENTRALA: Napravljena na Mošćanici, funkcioniše dobro.
VJETRENJAČA: Vjetrenjača je priključena na elektromotor u kome bi se okretanjem vjetrenjače proizvodila struja. Pokušaj nije uspio jer vjetar nije bio dovoljno jak da bi je okretao.
TRIM-BICIKL: Koristi se za slušanje radija ili gledanje televizora. Dvije diname sa bicikla za vožnju sastave se u seriju, prikopčaju na bicikl, a radio ili televizor priključe na diname. Struja se proizvodi okretanjem pedala.
OBIČNI BICIKL: Funkcija ista. Razlike: Nisu potrebne nikakve dopunske diname, ali ni bicikl ne može biti na zemlji. Treba ga izdići na neko postolje dovoljno stabilno da onaj ko okreće pedale i tako proizvodi struju ne padne.
SOROŠKA: Solarna lampa, takozvana "soroška", koja ima u sebi bateriju od 12 ili 7,5 volti, koristi se u iste svrhe. Jednostavnije je nego sa biciklom jer se televizor ili radio samo žicom priključe na ovu lampu.
PRESLICA: Preslica je sprava na kojoj se prede vuna. U ovom slučaju ne radi se o ravnoj preslici, nego o onoj koja je manje poznata jer se uglavnom koristila na selima i to davno. Ova preslica ima dva točka preko kojih prelazi vuna kad se prede. Umjesto vune, preko točkova se stavi konopac koji se omota i oko motora iz nekog radija. Motor se prije toga izvadi iz radija, ali tako da sa njim ostane povezan žicama. Na jednom od točkova preslice nalazi se ručica. Kad se ručica okreće, konopac se pomjera preko točkova i motora, i tako se u motoru stvara struja koja dalje pokreće radio.
Bojler koji je postao peć
USISIVAČ: Mini usisivač (koji se ne uključuje u struju, nego se puni), kad je pun - služi za slušanje radija. Radio se samo priključi na žice usisivača.
TELEFON: Struja iz telefona koristi se u istu svrhu, na isti način. Žice iz radio-aparata spoje se sa telefonskim žicama.
SIGNALNA TABLA: Kad je u jedan stan provedena struja sa više prioriteta, koristi se signalna tabla koja pokazuje iz kog je pravca struja stigla. Na toj tabli svaki kabl koji dovodi struju posebnom žicom priključen je na sijalicu, tako da svaki kabl ima svoju sijalicu a one su sve različite boje. Kad se upali jedna od njih, to je znak da je struja iz određenog pravca stigla.
KOLICA OD GAJBE: Koriste se za prevoz drva ili vode, što je češći slučaj. Na dno plastične ili drvene gajbe pričvrste se točkovi i na jedan kraj veže konopac.
KOLICA OD STOLA: Trpezarijski sto za šest osoba okrenut je naopako i točkovi su pričvršćeni na uglovima ploče stola. Onda je sto okrenut naopako i tako su nastala kolica koja čak imaju i ogradu. Slaba strana ovog izuma je u tome što tanka šperploča, predviđena za tanjire i kašike, rijetko može izdržati težinu kanistera s vodom, tako da treba biti spreman na iznenađenja.
KOLICA OD SANKI: Postoje dvije vrste:
1. Točkovi se pričvrste na sanke, a na sjedište se stave dvije-tri gajbe.
2. Sanke se okrenu naopako, a točkovi se postave na sjedište.
ČEKRK: Služi za izvlačenje vode i zemlje za vrtove na balkonima na višim spratovima. Potreban je deblji konopac i jedan točak, kao što su točkovi pomoću kojih se prave štrikovi za veš između dvije zgrade. Potrebna je još i jedna kuka na koju se prilikom izvlačenja zakači kanister, ceker ili nešto treće.
PUNJENE GUME: Automobilske gume, lopte i dušeci za plažu punjeni su plinom koji je tako ostavljan za dane kad ga u gradu ne bude. Ovaj izum može biti više opasan nego koristan, pa ga primjenjuju samo najhrabriji.
VOJNI IZUMI: Prvi vojni izum bio je bacač raketa, napravljen od vodovodne cijevi u koju se stavlja raketa a paljenje se vrši preko akumulatora.
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Pripremio: Saša Rukavina
"To ti je isto kao da Robinzona kad se vratio pitaš šta mu je falilo", rekao nam je jedan od ljudi s kojima smo pokušali napraviti blic-anketu s pitanjem šta im prvo padne na pamet kad im se spomene opsada Sarajeva. Na listi onoga što je ljudima nedostajalo, neke stvari se, definitivno, ponavljaju kod svih i njih smo uvrstili među prvih 15. Interesantno je, međutim, i ono za šta nije bilo mjesta. Pa kaže jedan bivši vojnik da mu je u te četiri godine najviše falilo municije: "Nisam je mogao imati, koliko sam mogao rokati". Drugom su, opet, nedostajale "dobre gumene čizme rudarke za blato u rovovima". Na toj listi su i nafta, sjekire, argeta pašteta, insulin, poštar, stalna dozvola za tunel, Unproforova akreditacija, dozvola za policijski sat, samoposluga ili sendvič sa salamom i sirom... Šta je, međutim, ono čega su svi bili željni?
1. Kanisteri i dovoljno velika burad za vodu
Nakon sarajevske opsade, voda i sprave za njen ručni transport i kućno skladištenje definitivno su postale opšte mjesto svih budućih opsada i ratova. A u knjigama koje se bave proučavanjem umjetnosti preživljavanja jedna od obaveznih lekcija moraće biti sarajevsko iskustvo najracionalnijeg korištenja vode do posljednje kapi. Na mapama opsade upisani su neki toponimi za koje prosječne Sarajlije prije rata nisu ni čule (postrojenje za prečišćavanje Miljacke na Mošćanici, izvor kod Sarajevske pivare...), a među sarajevskim slikama koje su obilazile svijet jedan od najčešćih motiva je pranje veša u rijekama i potocima. Odmah za njim je onaj kad se, tokom kišnih dana, uhvati red kanistera pred probušenim olukom.
2. Kolica
Vjerovatno neopravdano, ostala su u sjenci onoga što je bilo lakše nabaviti, proizvesti ili smisliti. Bilo bi, međutim, interesantno sad pokušati napraviti pregled toga što se u ratu časno zvalo kolica i vidjeti ima li nešto i sad upotrebljivo. A na kolicima je najbolje proučavati svu maštovitost Sarajlija. Bilo ih je s točkićima poskidanim s kontejnera za smeće, bilo je dječijih kolica prerađenih u prikolice za bicikle, bilo ih je na skijama, sankama, s gumama na točkovima i bez njih. Nije ih bilo, valjda, samo s krilima. I bila su nasušna potreba: dovući bez njih vodu od Pivare do stana na Koševskom Brdu moglo se samo u količinama nedovoljnim ni da se saperu znoj i prašina od tog puta.
3. UNHCR-ova folija
Na prvi pogled podsjećala je na ona armirana mutna stakla kakva su se nekad stavljala na vrata ulaza u zgrade. Na drugi, i na opip, lako je bilo ustanoviti da nije ni nalik. Kombinacija nekoliko vrsta plastičnih masa, spresovanih u nešto mutno, prošarana bijelom trakom s plavim beskonačnim natpisom "UNHCR", isporučivana je u rolnama širokim metar i po. Ponekad je bila savršena zamjena za staklo na prozorima - nije se rasipala od detonacije, ali... Ko god kaže kako je zimi čuvala toplotu jednako kao i staklo - nije spavao u prostoriji zatvorenoj ovom folijom. Postojala je teorija po kojoj je to bila posljedica manjka one original crne smole kojom se lijepila za štokove, ali na januarskim minusima ispostavljalo se da to nije tačno.
4. Plinsko crijevo i prioritet za struju
Nije, dakle, bio problem što nema ni struje ni plina. Važno je bilo imati dovoljno crijeva za plin da se provede instalacija iz komšijinog stana i dozvolu da se pruži kabal za struju iz susjednog štaba. Sami energenti ponekad su se činili manje važnim - dok ih nema. Tek kad dođu, cijenile su se prave vrijednosti instalacija. O kvalitetu crijeva kojima su izvođene plinske instalacije ratni Nadrealisti snimili su čuveni skeč iz ambulante: "Granata, komšija? Nije, nego doš'o plin". Skeč su, opet, u premijernom prikazivanju vidjeli samo oni s prioritetom za struju. No, dobro: šest godina nakon deblokade, ostalo je malo tragova. Tu i tamo neka ulica koja je prekopana u ratu, a onda je obnovitelji sve do sada zaboravili ponovo asfaltirati, te ratne plinske instalacije, već odavno van upotrebe, ali sačuvane za "ne daj Bože"...
5. Peć
Civilizacijski, peć na čvrsto gorivo spada u davno prevaziđene stvari. No, koliko je civilizacija varljiva, žestoko su osjetili svi oni koji su u sarajevsku opsadu ušli s grijanjem iz Toplaninih radijatora i osuđeni na kuhanje strujom ili plinom. Peći na čvrsta goriva na mala su se vrata u živote opsjednutih Sarajlija vratile već u prvim danima, kad su iznošene iz budžaka i montirane u ulazima, pa je onda pravljen komšijski raspored kad ko kuha. Pravi bum doživjele su u prvim hladnim jesenjim danima i onda su proradili inovatori. Peći su klepane od bilo kakvih komada lima i ložene bilo čime što gori dovoljno dobro i dugo da stvori privid ognjišta. Plinski gorionici napravljeni od u kolut savijene metalne cijevi, nataknute na crijevo, izbušene i stučene s druge strane, pojavili su se tek kasnije. Na šta je to sve ličilo, vidio je (opet čitav) svijet tokom ratne izložbe peći, a mnogi su i danas ogorčeni i peći, potpuno neopravdano, krive za sve one izložene kućne biblioteke.
6. Drvo
Drvo kao gorivo, drvo kao proizvođač kiseonika i drvo kao objekat uljepšavanja grada - u svakoj varijanti opsada Sarajeva započela je bez dovoljno drveta. Vremenom, dok je opsada trajala, posječeno je sve što se moglo i smjelo posjeći. Vremenom, da je opsada potrajala, neko bi pronašao način da posiječe i aleju u Vilsonovom šetalištu i drveće u Velikom parku. Prvu je, objektivno, spasilo samo to što je s druge strane Miljacke bio agresorski položaj, drugo je, opet objektivno, spasio Dom policije i baza Vikićevih specijalaca u njemu. Pritisak na gradsko zelenilo lagano je pao kad se snabdijevanje grada ovim energentom polako prebacilo na područje Žuči, te vreće koje su pronošene kroz tunel.
7. Grbavica
Trebalo je 19. marta 1996., dok je Avdo Hebib zakucavao posljednju tablu s oznakama RMUP-a u reintegrisanim dijelovima grada, biti na stadionu Grbavica, pa shvatiti o čemu je, u stvari, Tifa govorio kad je otpjevao "...Heeeejjjjjjjj, rano ljuta..." Razvaljen stadion, na njemu grupa ljudi iz NK-a Željezničar ne silazi s betona tribina jer ne zna šta je na travi terena minirano, a šta nije i... Pravi planove kako što prije odigrati utakmicu. O tome se radi: Grbavica, dio grada, bila je simbol podijeljenosti i simbol ujedinjenosti. Grbavica, stadion, bila je simbol opstanka i simbol kraja opsade. Koliko god je prva ratna utakmica na Koševu bila propagandni trik generala Michaela Rosea, tadašnjeg komandanta Unprofora, toliko je prva poslijeratna utakmica na Grbavici bila simbol konačnog kraja opsade.
8. Akumulator, tranzistor
Zamjene za struju. Komplikovane: početkom rata iz većine izrešetanih i nepokretnih automobila povađeni su akumulatori koji su se pokazali kao zabluda kad ih je trebalo ponovo puniti. S druge strane, tranzistore je ponekad bilo bolje nemati. Početak rata obilježio je, recimo, kolega Željko Ružičić svojim divnim "Drage moje, dobri moji", hrabrio nas je onim "Jadovani s brda", a onda nam je taj isti tranzistor rekao kako je Ružičić stradao od granate koja je pala kod zgrade Predsjedništva. Ipak: da nije bilo akumulatora i tranzistora, ne bismo znali koliko su puta avioni s nosača američke Šeste flote grijali motore da započnu bombardovanje, ne bismo znali kad se dijeli humanitarna na već poznatim mjestima, ali ni kakav su dnevni učinak imali snajperista s Jevrejskog groblja i sijač smrti sa Špicaste stijene.
9. Svijeća, uljarice, baterije
Jedna od najjezivijih ratnih slika koja se tokom rata mogla vidjeti, bila je ona noćna s Igmana. Raspored mraka tačno je pokazivao linije opsade: krug svjetala koji je završavao na gradskoj liniji fronta od slobodnog dijela Sarajeva činio je doslovno i bukvalno crnu rupu. Utisak se, međutim, mijenjao kada se prođe tunel i krene prema čaršiji: traperava svjetlost svijeća, lojanica, kandila, uljarica, baterija, sijalica na akumulator, petrolejki (...) uspijevala je probiti se kroz krpe i ćebad kojima je grad bio, kao, zamračen. S koliko se malo svjetla živjelo tih noći, zna se kad se sjeti onog starog načina kupovanja sijalica "Daj mi jednu od 60 svijeća"... Pa i to malo svjetla znalo je izazvati svađe u kući čije je uzroke danas jedan kolega sveo na prostu dilemu: "Da li ulje sipati u kandilo ili u lonac?"
10. "Golf dvica"
Taj automobil neopravdano je ostao bez Zlatnog ljiljana, smatraju upućeni. Golf dvica, i to dizelaš, pokazao je nekoliko stvari: ide po svim mogućim podlogama, a može se u njega točiti šta ima - od prave nafte, preko raznih surogata, do trafo-ulja. Ne smetaju mu nagla nalijetanja na trotoare niti pun gepek municije i putnika mnogo više od onih pet koje su konstruktori Volkswagena predvidjeli. I, dvica je odigrala ulogu i u svim sarajevskim tragedijama: otvoren gepek, iz kojeg viri nešto, krvavo i masakrirano, s upaljenim svim žmigavcima, bjesomučno i urlajući sirenom prosto leti prema najbližoj bolnici... Zbog te slike koja je pratila svaki sarajevski masakr, dobro je što su ga prestali proizvoditi.
11. Cigarete
"Mogao si za njih sve kupiti", pomalo sjetno kaže jedan bivši vojnik. Jedan bivši civil ponekad se sjeti kako je umjesto gelera u ratu počeo skupljati one razne stranice iz knjiga od kojih je FDS pravio kutije za drinu. Neki se sjećaju jednog od priloga sarajevskom rječniku opsade: vebeer su na pijacama zvali bunt od 30 cigareta umotanih u tanki, neuvjerljivi celofan. U svakoj od tih varijanti cigareta je samo dokazivala kako se istorija stalno ponavlja. Karl Marks nam je, naime, objašnjavao transformacije ljudskog društva promjenom principa razmjene: robu za robu smijenio je robu za novac, pa novac za robu, a vrhunac je bio novac za novac. Cigarete tokom opsade vratile su stvar u robu za robu, period koji je u civilizovanom ljudskom društvu definitivno završio negdje s padom Rimskog carstva prije nešto manje od dvije hiljade godina.
12. Prava alkoholna pića
"Falila mi je prava rakija i pravi konjak, a ne one brlje koje smo pravili i pili", kaže jedan danas zakleti antialkoholičar. U brlje koje su se pile spada i još jedna sarajevska autentična tvorevina - sake. Na istoku je to rakija od riže i spada u red specijaliteta. U Sarajevu tokom opsade takođe je to bila rakija od riže, pravljena mutnim procesima u kadama, toliko složenim da je obični novinar teško može zapamtiti. Ukus joj je bio... Čistog metil ili etil alkohola? Nije važno, onog od kojeg se oslijepi. Sreća je pa u opkoljenom Sarajevu ni riže nije bilo dovoljno. A da se pilo, pilo se, čak i ne samo brlje: još jedno od opštih mjesta života u gradu su oni čuveni derneci nakon policijskog sata zalivani sarajevskim pivom donesenim u kanisterima iz, naravno, Pivare.
13. Kafa, šećer, čokolada, coca-cola
Bilo kojim redom poslagane, ove četiri stvari danas toliko predstavljaju svakodnevicu, da je apsurdno čak i pomisliti kako nekome u Sarajevu nedostaju. Tokom opsade, međutim, bilo je nepristojno čak i naglas razmišljati o tolikom luksuzu: čuj kafa, pa još slatka!? Pili su se razni nadomjesci - od onih bljutavih nes kafa, do prženog ječma ili čega li već. Bilo je, naravno, i kafe i čokolada i coca-cole i šećera i u ratnom Sarajevu, bilo ih je čak i na pijacama, ali, ponovo je u pitanju bila pristojnost. Nepristojno je bilo za deset dekagrama prave kafe potrošiti stogodišnju platu čak i ako nađete budalu koja će primiti bh. bonove. Platu? Čuj, platu!
14. Mirišljavi sapun
Ovdje su mišljenja podijeljena. S jedne strane je kategorična tvrdnja: "Ma šta to, kabaš je pravi", s druge je konstatacija "Ne da mati kabaš, hoće veš da pere". Hroničari opsade Sarajeva bilježe kako je tih dana bila sramota izaći na ulicu prljav ("Gdje ćeš takav pred doktora ako te pogodi"), ali bilježe kako je među izbjeglicama i onima koji su spremali pakete vladala zbunjenost: umjesto (očekivanih) brašna, ulja, šećera i takvih stvari, iz Sarajeva su tražili sapune, kolonjske vode, ukratko, lijepe stvari. E, sad, dalo bi se ovdje teoretisati o poznatom i famoznom sarajevskom duhu, ali razloge možda treba tražiti nešto prizemnije: hajde se ti peri svaki dan kabašem...
15. Telefonska veza
Zašto čovjek osjeti koliko mu struja, voda i telefon nedostaju tek kada ih nema? Ima li to veze s onom starom jevrejskom izrekom Da Bog da im'o pa nem'o? No, dobro, telefon, dakle. Postoje ljudi koji su o njemu ovisnici, ali tokom opsade Sarajeva nije se radilo o njima. Radilo se o onoj običnoj, ljudskoj, civilizacijskoj potrebi da se digne slušalica, okrene broj i razgovara. Ne toliko s najbližima koji su se rasuli po izbjeglištvima cijelog svijeta, taj dio priče uspješno su završavali kolega Alirizah Gaši i njegove radijske Pokidane veze. Ma koliko to zvučalo besmisleno, nedostajala je ona svakodnevna komunikacija, ono kad se zove curu s Otoke i dogovara sastanak naveče na čeki ili kad se s komšinicom koja je s Bistrika odselila na Dobrinju satima trača ona koja je nastavila svojim vešom prskati po (odavno neopranim) prozorima.
"To ti je isto kao da Robinzona kad se vratio pitaš šta mu je falilo", rekao nam je jedan od ljudi s kojima smo pokušali napraviti blic-anketu s pitanjem šta im prvo padne na pamet kad im se spomene opsada Sarajeva. Na listi onoga što je ljudima nedostajalo, neke stvari se, definitivno, ponavljaju kod svih i njih smo uvrstili među prvih 15. Interesantno je, međutim, i ono za šta nije bilo mjesta. Pa kaže jedan bivši vojnik da mu je u te četiri godine najviše falilo municije: "Nisam je mogao imati, koliko sam mogao rokati". Drugom su, opet, nedostajale "dobre gumene čizme rudarke za blato u rovovima". Na toj listi su i nafta, sjekire, argeta pašteta, insulin, poštar, stalna dozvola za tunel, Unproforova akreditacija, dozvola za policijski sat, samoposluga ili sendvič sa salamom i sirom... Šta je, međutim, ono čega su svi bili željni?
1. Kanisteri i dovoljno velika burad za vodu
Nakon sarajevske opsade, voda i sprave za njen ručni transport i kućno skladištenje definitivno su postale opšte mjesto svih budućih opsada i ratova. A u knjigama koje se bave proučavanjem umjetnosti preživljavanja jedna od obaveznih lekcija moraće biti sarajevsko iskustvo najracionalnijeg korištenja vode do posljednje kapi. Na mapama opsade upisani su neki toponimi za koje prosječne Sarajlije prije rata nisu ni čule (postrojenje za prečišćavanje Miljacke na Mošćanici, izvor kod Sarajevske pivare...), a među sarajevskim slikama koje su obilazile svijet jedan od najčešćih motiva je pranje veša u rijekama i potocima. Odmah za njim je onaj kad se, tokom kišnih dana, uhvati red kanistera pred probušenim olukom.
2. Kolica
Vjerovatno neopravdano, ostala su u sjenci onoga što je bilo lakše nabaviti, proizvesti ili smisliti. Bilo bi, međutim, interesantno sad pokušati napraviti pregled toga što se u ratu časno zvalo kolica i vidjeti ima li nešto i sad upotrebljivo. A na kolicima je najbolje proučavati svu maštovitost Sarajlija. Bilo ih je s točkićima poskidanim s kontejnera za smeće, bilo je dječijih kolica prerađenih u prikolice za bicikle, bilo ih je na skijama, sankama, s gumama na točkovima i bez njih. Nije ih bilo, valjda, samo s krilima. I bila su nasušna potreba: dovući bez njih vodu od Pivare do stana na Koševskom Brdu moglo se samo u količinama nedovoljnim ni da se saperu znoj i prašina od tog puta.
3. UNHCR-ova folija
Na prvi pogled podsjećala je na ona armirana mutna stakla kakva su se nekad stavljala na vrata ulaza u zgrade. Na drugi, i na opip, lako je bilo ustanoviti da nije ni nalik. Kombinacija nekoliko vrsta plastičnih masa, spresovanih u nešto mutno, prošarana bijelom trakom s plavim beskonačnim natpisom "UNHCR", isporučivana je u rolnama širokim metar i po. Ponekad je bila savršena zamjena za staklo na prozorima - nije se rasipala od detonacije, ali... Ko god kaže kako je zimi čuvala toplotu jednako kao i staklo - nije spavao u prostoriji zatvorenoj ovom folijom. Postojala je teorija po kojoj je to bila posljedica manjka one original crne smole kojom se lijepila za štokove, ali na januarskim minusima ispostavljalo se da to nije tačno.
4. Plinsko crijevo i prioritet za struju
Nije, dakle, bio problem što nema ni struje ni plina. Važno je bilo imati dovoljno crijeva za plin da se provede instalacija iz komšijinog stana i dozvolu da se pruži kabal za struju iz susjednog štaba. Sami energenti ponekad su se činili manje važnim - dok ih nema. Tek kad dođu, cijenile su se prave vrijednosti instalacija. O kvalitetu crijeva kojima su izvođene plinske instalacije ratni Nadrealisti snimili su čuveni skeč iz ambulante: "Granata, komšija? Nije, nego doš'o plin". Skeč su, opet, u premijernom prikazivanju vidjeli samo oni s prioritetom za struju. No, dobro: šest godina nakon deblokade, ostalo je malo tragova. Tu i tamo neka ulica koja je prekopana u ratu, a onda je obnovitelji sve do sada zaboravili ponovo asfaltirati, te ratne plinske instalacije, već odavno van upotrebe, ali sačuvane za "ne daj Bože"...
5. Peć
Civilizacijski, peć na čvrsto gorivo spada u davno prevaziđene stvari. No, koliko je civilizacija varljiva, žestoko su osjetili svi oni koji su u sarajevsku opsadu ušli s grijanjem iz Toplaninih radijatora i osuđeni na kuhanje strujom ili plinom. Peći na čvrsta goriva na mala su se vrata u živote opsjednutih Sarajlija vratile već u prvim danima, kad su iznošene iz budžaka i montirane u ulazima, pa je onda pravljen komšijski raspored kad ko kuha. Pravi bum doživjele su u prvim hladnim jesenjim danima i onda su proradili inovatori. Peći su klepane od bilo kakvih komada lima i ložene bilo čime što gori dovoljno dobro i dugo da stvori privid ognjišta. Plinski gorionici napravljeni od u kolut savijene metalne cijevi, nataknute na crijevo, izbušene i stučene s druge strane, pojavili su se tek kasnije. Na šta je to sve ličilo, vidio je (opet čitav) svijet tokom ratne izložbe peći, a mnogi su i danas ogorčeni i peći, potpuno neopravdano, krive za sve one izložene kućne biblioteke.
6. Drvo
Drvo kao gorivo, drvo kao proizvođač kiseonika i drvo kao objekat uljepšavanja grada - u svakoj varijanti opsada Sarajeva započela je bez dovoljno drveta. Vremenom, dok je opsada trajala, posječeno je sve što se moglo i smjelo posjeći. Vremenom, da je opsada potrajala, neko bi pronašao način da posiječe i aleju u Vilsonovom šetalištu i drveće u Velikom parku. Prvu je, objektivno, spasilo samo to što je s druge strane Miljacke bio agresorski položaj, drugo je, opet objektivno, spasio Dom policije i baza Vikićevih specijalaca u njemu. Pritisak na gradsko zelenilo lagano je pao kad se snabdijevanje grada ovim energentom polako prebacilo na područje Žuči, te vreće koje su pronošene kroz tunel.
7. Grbavica
Trebalo je 19. marta 1996., dok je Avdo Hebib zakucavao posljednju tablu s oznakama RMUP-a u reintegrisanim dijelovima grada, biti na stadionu Grbavica, pa shvatiti o čemu je, u stvari, Tifa govorio kad je otpjevao "...Heeeejjjjjjjj, rano ljuta..." Razvaljen stadion, na njemu grupa ljudi iz NK-a Željezničar ne silazi s betona tribina jer ne zna šta je na travi terena minirano, a šta nije i... Pravi planove kako što prije odigrati utakmicu. O tome se radi: Grbavica, dio grada, bila je simbol podijeljenosti i simbol ujedinjenosti. Grbavica, stadion, bila je simbol opstanka i simbol kraja opsade. Koliko god je prva ratna utakmica na Koševu bila propagandni trik generala Michaela Rosea, tadašnjeg komandanta Unprofora, toliko je prva poslijeratna utakmica na Grbavici bila simbol konačnog kraja opsade.
8. Akumulator, tranzistor
Zamjene za struju. Komplikovane: početkom rata iz većine izrešetanih i nepokretnih automobila povađeni su akumulatori koji su se pokazali kao zabluda kad ih je trebalo ponovo puniti. S druge strane, tranzistore je ponekad bilo bolje nemati. Početak rata obilježio je, recimo, kolega Željko Ružičić svojim divnim "Drage moje, dobri moji", hrabrio nas je onim "Jadovani s brda", a onda nam je taj isti tranzistor rekao kako je Ružičić stradao od granate koja je pala kod zgrade Predsjedništva. Ipak: da nije bilo akumulatora i tranzistora, ne bismo znali koliko su puta avioni s nosača američke Šeste flote grijali motore da započnu bombardovanje, ne bismo znali kad se dijeli humanitarna na već poznatim mjestima, ali ni kakav su dnevni učinak imali snajperista s Jevrejskog groblja i sijač smrti sa Špicaste stijene.
9. Svijeća, uljarice, baterije
Jedna od najjezivijih ratnih slika koja se tokom rata mogla vidjeti, bila je ona noćna s Igmana. Raspored mraka tačno je pokazivao linije opsade: krug svjetala koji je završavao na gradskoj liniji fronta od slobodnog dijela Sarajeva činio je doslovno i bukvalno crnu rupu. Utisak se, međutim, mijenjao kada se prođe tunel i krene prema čaršiji: traperava svjetlost svijeća, lojanica, kandila, uljarica, baterija, sijalica na akumulator, petrolejki (...) uspijevala je probiti se kroz krpe i ćebad kojima je grad bio, kao, zamračen. S koliko se malo svjetla živjelo tih noći, zna se kad se sjeti onog starog načina kupovanja sijalica "Daj mi jednu od 60 svijeća"... Pa i to malo svjetla znalo je izazvati svađe u kući čije je uzroke danas jedan kolega sveo na prostu dilemu: "Da li ulje sipati u kandilo ili u lonac?"
10. "Golf dvica"
Taj automobil neopravdano je ostao bez Zlatnog ljiljana, smatraju upućeni. Golf dvica, i to dizelaš, pokazao je nekoliko stvari: ide po svim mogućim podlogama, a može se u njega točiti šta ima - od prave nafte, preko raznih surogata, do trafo-ulja. Ne smetaju mu nagla nalijetanja na trotoare niti pun gepek municije i putnika mnogo više od onih pet koje su konstruktori Volkswagena predvidjeli. I, dvica je odigrala ulogu i u svim sarajevskim tragedijama: otvoren gepek, iz kojeg viri nešto, krvavo i masakrirano, s upaljenim svim žmigavcima, bjesomučno i urlajući sirenom prosto leti prema najbližoj bolnici... Zbog te slike koja je pratila svaki sarajevski masakr, dobro je što su ga prestali proizvoditi.
11. Cigarete
"Mogao si za njih sve kupiti", pomalo sjetno kaže jedan bivši vojnik. Jedan bivši civil ponekad se sjeti kako je umjesto gelera u ratu počeo skupljati one razne stranice iz knjiga od kojih je FDS pravio kutije za drinu. Neki se sjećaju jednog od priloga sarajevskom rječniku opsade: vebeer su na pijacama zvali bunt od 30 cigareta umotanih u tanki, neuvjerljivi celofan. U svakoj od tih varijanti cigareta je samo dokazivala kako se istorija stalno ponavlja. Karl Marks nam je, naime, objašnjavao transformacije ljudskog društva promjenom principa razmjene: robu za robu smijenio je robu za novac, pa novac za robu, a vrhunac je bio novac za novac. Cigarete tokom opsade vratile su stvar u robu za robu, period koji je u civilizovanom ljudskom društvu definitivno završio negdje s padom Rimskog carstva prije nešto manje od dvije hiljade godina.
12. Prava alkoholna pića
"Falila mi je prava rakija i pravi konjak, a ne one brlje koje smo pravili i pili", kaže jedan danas zakleti antialkoholičar. U brlje koje su se pile spada i još jedna sarajevska autentična tvorevina - sake. Na istoku je to rakija od riže i spada u red specijaliteta. U Sarajevu tokom opsade takođe je to bila rakija od riže, pravljena mutnim procesima u kadama, toliko složenim da je obični novinar teško može zapamtiti. Ukus joj je bio... Čistog metil ili etil alkohola? Nije važno, onog od kojeg se oslijepi. Sreća je pa u opkoljenom Sarajevu ni riže nije bilo dovoljno. A da se pilo, pilo se, čak i ne samo brlje: još jedno od opštih mjesta života u gradu su oni čuveni derneci nakon policijskog sata zalivani sarajevskim pivom donesenim u kanisterima iz, naravno, Pivare.
13. Kafa, šećer, čokolada, coca-cola
Bilo kojim redom poslagane, ove četiri stvari danas toliko predstavljaju svakodnevicu, da je apsurdno čak i pomisliti kako nekome u Sarajevu nedostaju. Tokom opsade, međutim, bilo je nepristojno čak i naglas razmišljati o tolikom luksuzu: čuj kafa, pa još slatka!? Pili su se razni nadomjesci - od onih bljutavih nes kafa, do prženog ječma ili čega li već. Bilo je, naravno, i kafe i čokolada i coca-cole i šećera i u ratnom Sarajevu, bilo ih je čak i na pijacama, ali, ponovo je u pitanju bila pristojnost. Nepristojno je bilo za deset dekagrama prave kafe potrošiti stogodišnju platu čak i ako nađete budalu koja će primiti bh. bonove. Platu? Čuj, platu!
14. Mirišljavi sapun
Ovdje su mišljenja podijeljena. S jedne strane je kategorična tvrdnja: "Ma šta to, kabaš je pravi", s druge je konstatacija "Ne da mati kabaš, hoće veš da pere". Hroničari opsade Sarajeva bilježe kako je tih dana bila sramota izaći na ulicu prljav ("Gdje ćeš takav pred doktora ako te pogodi"), ali bilježe kako je među izbjeglicama i onima koji su spremali pakete vladala zbunjenost: umjesto (očekivanih) brašna, ulja, šećera i takvih stvari, iz Sarajeva su tražili sapune, kolonjske vode, ukratko, lijepe stvari. E, sad, dalo bi se ovdje teoretisati o poznatom i famoznom sarajevskom duhu, ali razloge možda treba tražiti nešto prizemnije: hajde se ti peri svaki dan kabašem...
15. Telefonska veza
Zašto čovjek osjeti koliko mu struja, voda i telefon nedostaju tek kada ih nema? Ima li to veze s onom starom jevrejskom izrekom Da Bog da im'o pa nem'o? No, dobro, telefon, dakle. Postoje ljudi koji su o njemu ovisnici, ali tokom opsade Sarajeva nije se radilo o njima. Radilo se o onoj običnoj, ljudskoj, civilizacijskoj potrebi da se digne slušalica, okrene broj i razgovara. Ne toliko s najbližima koji su se rasuli po izbjeglištvima cijelog svijeta, taj dio priče uspješno su završavali kolega Alirizah Gaši i njegove radijske Pokidane veze. Ma koliko to zvučalo besmisleno, nedostajala je ona svakodnevna komunikacija, ono kad se zove curu s Otoke i dogovara sastanak naveče na čeki ili kad se s komšinicom koja je s Bistrika odselila na Dobrinju satima trača ona koja je nastavila svojim vešom prskati po (odavno neopranim) prozorima.
Last edited by dacina_curica on 03 Feb 2014, 22:14, edited 1 time in total.
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
SARAJEVSKA TUGA
NA POCETKU,NAKON SVEGA
Nakon sto sam sahranio majku bjezeci sa groblja na
koje su padale granate, nakon sto sam bratovu pusku
vratio vojnicima kad su ga donijeli u satorskom krilu,
nakon sto sam vidio pozar u ocima moje djece dok
bjeze u podrum medju strasne pacove, nakon sto sam
kuhinjskom krpom obrisao lice starice sa strahom da
ce ga prepoznati,nakon sto sam vidio gladnog psa
kako lize krv covjeka koji lezi na raskrsnici,
nakon svega
volio bih pisati pjesme koje bi licile na novinske
izvjestaje, prazne i hladne toliko da bi ih mogao
zaboraviti onoga casa kada me neko u prolazu upita:
Zasto pises pjesme koje lice na novinske izvjestaje?
LJUBAVNA PRICA
Prica o Bosku i Amiri koji su bjezeci iz Sarajeva
pokusali pretrcati most vjerujuci da postoji buducnost na
drugoj strani, na kojoj se vec desavala krvava proslost,
bila je medijski dogadjaj proljeca. Na polovini mosta
vec su bili mrtvi a onaj koji je povukao obarac nosio je
uniformu i nikad nije proglasen ubicom.
Sve svjetske novine pisale su o njima. Italijanski listovi
objavili su price o bosanskom Romeu i Juliji. Francuski
novinari pisali su o romanticnoj ljubavi koja nadrasta
politicke granice. Amerikanci su u njima vidjeli simbole
dvije nacije na podijeljenom mostu. Rusi su cutali.
Fotografije mrtvih ljubavnika odlazile su u mirna
proljeca.
Samo je moj prijatelj Prsic, Bosanac, vojnik na
obezbedjenju mosta, svaki dan morao gledati kako
crvi, musice i gavranovi dovrsavaju naduvena tijela
Boska i Amire. Cujem ga kako psuje dok na lice
stavlja gas masku kada proljetni vjetar, sa druge
strane mosta, ponese *mrad raspadanja.
O tome nisu pisale nijedne novine.
LEJLINA TAJNA
Doktorica Lejla sa Odjela za identifikaciju leseva
poludjela je pred novu godinu. Izasla je iz mrtvacnice,
pobacala je po ulici svoja dokumenta i zakljucala se u
stan sa scenama iskasapljenih tijela, rezbarenih usiju i
glava bez ociju. Na svaki glas u stubistu odgovarala je
vristanjem a nocu bi svirala rastimovani klavir i zavijala
poput ranjene zivotinje.
Sta je vidjela onoga dana u mrtvacnici? To pitanje kao
zarazna bolest pocelo je opsjedati komsiluk a tajna
Lejlinog ludila postala je nasa nocna mora. Lejlin duh
se uselio u haustor koji je postao radionica uzasa. Jedni
su tvrdili da je prepoznala lice svog pokojnog muza.
Drugi su bili blizi lesu koji su zlocinci sasili od tijela
raznih ljudi. Treci su zamisljali bebu u otvorenoj
majcinoj utrobi. Podrumsko skloniste u vrijeme
bombardovanja pretvaralo se u radionicu kosmara sve
dok strah od granate nije postao zanemarljiv u odnosu
na strah od necije maste. Haustori su uskoro opustjeli
a djavo se budio sa Lejlinim klavirom.
Kad su je odnijeli prerezanih vena prvog dana nove
godine niko nije sisao da je isprati. U njenom stanu
sad su izbjeglice i mirno spavaju. A mi jos uvijek nocu
cujemo zvuke Lejlinog klavira.
Goran Simic
NA POCETKU,NAKON SVEGA
Nakon sto sam sahranio majku bjezeci sa groblja na
koje su padale granate, nakon sto sam bratovu pusku
vratio vojnicima kad su ga donijeli u satorskom krilu,
nakon sto sam vidio pozar u ocima moje djece dok
bjeze u podrum medju strasne pacove, nakon sto sam
kuhinjskom krpom obrisao lice starice sa strahom da
ce ga prepoznati,nakon sto sam vidio gladnog psa
kako lize krv covjeka koji lezi na raskrsnici,
nakon svega
volio bih pisati pjesme koje bi licile na novinske
izvjestaje, prazne i hladne toliko da bi ih mogao
zaboraviti onoga casa kada me neko u prolazu upita:
Zasto pises pjesme koje lice na novinske izvjestaje?
LJUBAVNA PRICA
Prica o Bosku i Amiri koji su bjezeci iz Sarajeva
pokusali pretrcati most vjerujuci da postoji buducnost na
drugoj strani, na kojoj se vec desavala krvava proslost,
bila je medijski dogadjaj proljeca. Na polovini mosta
vec su bili mrtvi a onaj koji je povukao obarac nosio je
uniformu i nikad nije proglasen ubicom.
Sve svjetske novine pisale su o njima. Italijanski listovi
objavili su price o bosanskom Romeu i Juliji. Francuski
novinari pisali su o romanticnoj ljubavi koja nadrasta
politicke granice. Amerikanci su u njima vidjeli simbole
dvije nacije na podijeljenom mostu. Rusi su cutali.
Fotografije mrtvih ljubavnika odlazile su u mirna
proljeca.
Samo je moj prijatelj Prsic, Bosanac, vojnik na
obezbedjenju mosta, svaki dan morao gledati kako
crvi, musice i gavranovi dovrsavaju naduvena tijela
Boska i Amire. Cujem ga kako psuje dok na lice
stavlja gas masku kada proljetni vjetar, sa druge
strane mosta, ponese *mrad raspadanja.
O tome nisu pisale nijedne novine.
LEJLINA TAJNA
Doktorica Lejla sa Odjela za identifikaciju leseva
poludjela je pred novu godinu. Izasla je iz mrtvacnice,
pobacala je po ulici svoja dokumenta i zakljucala se u
stan sa scenama iskasapljenih tijela, rezbarenih usiju i
glava bez ociju. Na svaki glas u stubistu odgovarala je
vristanjem a nocu bi svirala rastimovani klavir i zavijala
poput ranjene zivotinje.
Sta je vidjela onoga dana u mrtvacnici? To pitanje kao
zarazna bolest pocelo je opsjedati komsiluk a tajna
Lejlinog ludila postala je nasa nocna mora. Lejlin duh
se uselio u haustor koji je postao radionica uzasa. Jedni
su tvrdili da je prepoznala lice svog pokojnog muza.
Drugi su bili blizi lesu koji su zlocinci sasili od tijela
raznih ljudi. Treci su zamisljali bebu u otvorenoj
majcinoj utrobi. Podrumsko skloniste u vrijeme
bombardovanja pretvaralo se u radionicu kosmara sve
dok strah od granate nije postao zanemarljiv u odnosu
na strah od necije maste. Haustori su uskoro opustjeli
a djavo se budio sa Lejlinim klavirom.
Kad su je odnijeli prerezanih vena prvog dana nove
godine niko nije sisao da je isprati. U njenom stanu
sad su izbjeglice i mirno spavaju. A mi jos uvijek nocu
cujemo zvuke Lejlinog klavira.
Goran Simic
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
At your service 
Nazovi Karadžića radi ubistva
U mirni dan padne granata. U tim trenucima važno je preživjeti prvu. Ona je najgora. Dolazi iznenada i niko je ne očekuje, iako svi znaju da je to Sarajevo i da je to 1992 godina.
Najgora je, dakle, prva granata. Drugu svijet već dočeka spreman: u podrumu, ili po hodnicima. Ali ne svi. Kad padne prva, dok ostali bježe u zaklon, izbezumljene majke lete na prozor i sazivaju djecu po dvorištu. Amire, Mirsade, Matija, Zorane, Dženana. Ko kad je u Sarajevu svih vjera. Da nije granata, bilo bi to divno čuti, to sazvučje. Ovako, zna se da je to posmrtna prozivka i samo treba pažljivo slušati. Najmanje jedno ime nikad se više neće odazvati.
Amir je tu, javio se i odmah uletio u haustor. I Mirsad je tu, eno ga već u kući. Matija-tu. Zoran-živ, malo ruka krvari, ali ništa opasno. Majke, jedna po jedna, završavaju prozivku, zatvaraju prozori njihova sjena brzo nestane iza UNHCR-najlona. Ali još jedna nije gotova, ona što doziva Dženanu.
Treba slušati njen glas, on sve govori. Ko umije da osluškuje, iz njenog dozivanja može jasno vidjeti kako majku sustiže istina o ubijenom djetetu. Ona bi da bude mirna, ne radi svijeta, nego radi sebe same. Ne da slutnji da je osvoji i doziva curicu prividom od bezbrižnog glasa. Poslije petog neodaziva napušta privid i prepušta se očaju. Više ne doziva, nego vrišti. Zove Dženanu, ali mala ne čuje. Dženana leži u dvorištu, nepomična, neumoljivo gluha na majčino dozivanje. Smrt je stanje bez zvukova. Njeno tijelo više nije tijelo, u njemu nema života. To je tek privid djeteta koje je sve do maloprije postojalo u Sarajevu i čija je jedina krivica što je živjelo 12 kilometara daleko od Pala, kad je posrijedi geografija, i što je živjelo u doba Radovana Karadžića, kad je riječ o istoriji. Tu, na tom mjestu gdje se sudaraju povijest i zemljopis, dijete i minobacač, koordinate i granate, privid i sudbina, Boutros Ghali i David Owen, Rusija i Francuska, Britanija i Grčka, NATO pakt i zaštićena zona, tu ginu naša djeca...
Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"
Nazovi Karadžića radi ubistva
U mirni dan padne granata. U tim trenucima važno je preživjeti prvu. Ona je najgora. Dolazi iznenada i niko je ne očekuje, iako svi znaju da je to Sarajevo i da je to 1992 godina.
Najgora je, dakle, prva granata. Drugu svijet već dočeka spreman: u podrumu, ili po hodnicima. Ali ne svi. Kad padne prva, dok ostali bježe u zaklon, izbezumljene majke lete na prozor i sazivaju djecu po dvorištu. Amire, Mirsade, Matija, Zorane, Dženana. Ko kad je u Sarajevu svih vjera. Da nije granata, bilo bi to divno čuti, to sazvučje. Ovako, zna se da je to posmrtna prozivka i samo treba pažljivo slušati. Najmanje jedno ime nikad se više neće odazvati.
Amir je tu, javio se i odmah uletio u haustor. I Mirsad je tu, eno ga već u kući. Matija-tu. Zoran-živ, malo ruka krvari, ali ništa opasno. Majke, jedna po jedna, završavaju prozivku, zatvaraju prozori njihova sjena brzo nestane iza UNHCR-najlona. Ali još jedna nije gotova, ona što doziva Dženanu.
Treba slušati njen glas, on sve govori. Ko umije da osluškuje, iz njenog dozivanja može jasno vidjeti kako majku sustiže istina o ubijenom djetetu. Ona bi da bude mirna, ne radi svijeta, nego radi sebe same. Ne da slutnji da je osvoji i doziva curicu prividom od bezbrižnog glasa. Poslije petog neodaziva napušta privid i prepušta se očaju. Više ne doziva, nego vrišti. Zove Dženanu, ali mala ne čuje. Dženana leži u dvorištu, nepomična, neumoljivo gluha na majčino dozivanje. Smrt je stanje bez zvukova. Njeno tijelo više nije tijelo, u njemu nema života. To je tek privid djeteta koje je sve do maloprije postojalo u Sarajevu i čija je jedina krivica što je živjelo 12 kilometara daleko od Pala, kad je posrijedi geografija, i što je živjelo u doba Radovana Karadžića, kad je riječ o istoriji. Tu, na tom mjestu gdje se sudaraju povijest i zemljopis, dijete i minobacač, koordinate i granate, privid i sudbina, Boutros Ghali i David Owen, Rusija i Francuska, Britanija i Grčka, NATO pakt i zaštićena zona, tu ginu naša djeca...
Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"
-
Spanac_113
- Inventar foruma
- Posts: 8389
- Joined: 09 Oct 2013, 18:58
- Location: post iskljucenje
- Status: Offline
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Podsjeti me jedan Seljakov haiku na ovu pricu koju jedared kolega (gospon Pessoa ) ostavi na drugom forumu. ..preneseno sa (tadasnjeg) SaX, tema Ratne price - ona vedrija strana.
1993. Selo kod Mostara. Izbjeglicka soba. Nakon sedam dana sa borbene linije, Capljinac dolazi “kuci” da odmori dan-dva. Noc...vrijeme je za spavanje...njih sedam u sobi. On, supruga, dvoje male djece, njegovi roditelji i mladja mu sestra. Ugase svijecu ( upale mrak).
Tisina...njih dvoje cekaju ujednaceno disanje ostalih, hrkanje...bilo sta sto ce im dati znak da se sjedine. Nakon nekog vremena, on udje lagano u nju, onako sa boka. Napaljen, nije mogao da se suzdrzi...navali zesce na nju, al ne daju ni glasa od sebe. Cuje se samo ono karakteristicno sljapkanje...a potom i svekrvin glas:
Nevjesta, nevjesta, ustani! Macka nam poloka mlijeko!
(I dan danas padnem od smijeha svaki put kad procitam ovo
)
) ostavi na drugom forumu. ..preneseno sa (tadasnjeg) SaX, tema Ratne price - ona vedrija strana. 1993. Selo kod Mostara. Izbjeglicka soba. Nakon sedam dana sa borbene linije, Capljinac dolazi “kuci” da odmori dan-dva. Noc...vrijeme je za spavanje...njih sedam u sobi. On, supruga, dvoje male djece, njegovi roditelji i mladja mu sestra. Ugase svijecu ( upale mrak).
Tisina...njih dvoje cekaju ujednaceno disanje ostalih, hrkanje...bilo sta sto ce im dati znak da se sjedine. Nakon nekog vremena, on udje lagano u nju, onako sa boka. Napaljen, nije mogao da se suzdrzi...navali zesce na nju, al ne daju ni glasa od sebe. Cuje se samo ono karakteristicno sljapkanje...a potom i svekrvin glas:
Nevjesta, nevjesta, ustani! Macka nam poloka mlijeko!
(I dan danas padnem od smijeha svaki put kad procitam ovo
)-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Burka evo jos jedna 
Isti autor, ista tema:
Gledajuci maloprije svog ratnog kolegu na TV, gdje je gostovao kao lingvisticki fenomen, sjetih se ugodnih i veselih ratnih veceri koje nam je priredjivao na liniji.
Zadnje godine rata, iz subjektivnih razloga, presao sam u radio-vezu...znaci u mom bunkeru je bila vise vrsta radio stanica, i postojala je jedna frekvencija na koju smo zajedno dolazili, mi i cetnici, da razgovaramo.
Zbog toga su oni vojnici, koji su u tom momentu bili slobodni, dolazili da pricaju s cetnicima, neko da se zeza, neko da se svadja, ovisno o karakteru ili prilici.
Ovaj gore spomenuti momak je bio redovan gost, i redovno je provaljivao cetnike, superiorno zbijao sale na njihov racun, sjebavajuci ih, onako zbunjene u svakom smislu, toliko da su se i oni na kraju smijali.
Jednom prilikom u eteru je glumio radio- komentatora sa fiktivne ljetne Olimpijade iz Kaira.
Po njegovoj prici u svakom finalu timskih sportova sastajali su se BiH – Srbija. Naravno, nasi su pobjedjivali....Susic, Halilhodzic, Pasic, Bazdarevic i ostali bili su bolji od Stojkovica, Savicevica i ostalih... Aco Knezevic, Puc, Cavar, Jani Cop (Borac), Maglajlija, Mrkonja, Junuzovic, nadmasili su u rukometu Vujovica, Vukovica, Rnica, Isakovica...i tako u svakom sportu dok na kraju nije dosao red na vaterpolo.
Fino je najavio sastav Srbije: Milanovic, Bezmalinovic, Krivokapic i poceo prenos meca. U tom se cetnik ubaci:
-Halo, balija, sto ne rece vas sastav...ko igra za vas? (smijeh u pozadini)
Mi se onako zgledasmo, kontam jbg sad, neslavno propadosmo, nema u nas igraca vateropola ni za lijeka, vecina Bosne ne zna ni da pliva , kad drug, nimalo smeten poce recitovati:
Mehica Droce, Benaid Kalajdzic, Goran Fink...itd.
Za neupucene, ovo su cuveni skakaci sa Starog mosta i cetnici su se toliko iskreno nasmijali da su priznali poraz i u toj utakmici.
Isti autor, ista tema:Gledajuci maloprije svog ratnog kolegu na TV, gdje je gostovao kao lingvisticki fenomen, sjetih se ugodnih i veselih ratnih veceri koje nam je priredjivao na liniji.
Zadnje godine rata, iz subjektivnih razloga, presao sam u radio-vezu...znaci u mom bunkeru je bila vise vrsta radio stanica, i postojala je jedna frekvencija na koju smo zajedno dolazili, mi i cetnici, da razgovaramo.
Zbog toga su oni vojnici, koji su u tom momentu bili slobodni, dolazili da pricaju s cetnicima, neko da se zeza, neko da se svadja, ovisno o karakteru ili prilici.
Ovaj gore spomenuti momak je bio redovan gost, i redovno je provaljivao cetnike, superiorno zbijao sale na njihov racun, sjebavajuci ih, onako zbunjene u svakom smislu, toliko da su se i oni na kraju smijali.
Jednom prilikom u eteru je glumio radio- komentatora sa fiktivne ljetne Olimpijade iz Kaira.
Po njegovoj prici u svakom finalu timskih sportova sastajali su se BiH – Srbija. Naravno, nasi su pobjedjivali....Susic, Halilhodzic, Pasic, Bazdarevic i ostali bili su bolji od Stojkovica, Savicevica i ostalih... Aco Knezevic, Puc, Cavar, Jani Cop (Borac), Maglajlija, Mrkonja, Junuzovic, nadmasili su u rukometu Vujovica, Vukovica, Rnica, Isakovica...i tako u svakom sportu dok na kraju nije dosao red na vaterpolo.
Fino je najavio sastav Srbije: Milanovic, Bezmalinovic, Krivokapic i poceo prenos meca. U tom se cetnik ubaci:
-Halo, balija, sto ne rece vas sastav...ko igra za vas? (smijeh u pozadini)
Mi se onako zgledasmo, kontam jbg sad, neslavno propadosmo, nema u nas igraca vateropola ni za lijeka, vecina Bosne ne zna ni da pliva , kad drug, nimalo smeten poce recitovati:
Mehica Droce, Benaid Kalajdzic, Goran Fink...itd.
Za neupucene, ovo su cuveni skakaci sa Starog mosta i cetnici su se toliko iskreno nasmijali da su priznali poraz i u toj utakmici.
-
dacina_curica
- Status: Offline
Re: Ratna poezija i proza
Dobro, dobro 
http://www.klix.ba/vijesti/kultura/guar ... /140204093Seven Terrors by Selvedin Avdić – review
Longlisted for the Impac award, this remarkable debut illuminating the Bosnian war is like nothing I've ever read before
Sometimes the only way to write about something horrible is to do it obliquely. In Seven Terrors we see the Bosnian war of the early to mid-90s glimpsed fleetingly, out of the corner of the eye, like a ghost passing between two worlds. I choose that metaphor carefully, because this is a book in which two worlds are often in contrast, if not in conflict: the living and the dead, the time before a woman leaves a man and after, the pre- and postwar world, the spirit and human worlds, madness and sanity, dreaming and reality, Muslim and Christian, Muslim and atheist. A bar owner, about to thump the drunken and abusive narrator, and relishing the moment, "was shining like a comet separating two epochs". There is even, mundanely, the difference between the way a radio station operated before digital technology, and afterwards. This recurring motif of division and separation, though, is not laboured; it's woven into the book's structure, but I'm not even totally sure that it's intentional.
Which shows that the author is on to something, and not just by way of a metaphor describing a divided country. It's darker than that, with something of the nature of folk story thrown in, too. This is a story that starts off weird and gets weirder, but with the logic and clamminess of a bad dream. It's quite unlike anything I've read before, but it has all the consistency and force of something major and assured. (Remarkably, this is the author's first novel.) That it has room for humour is testament to Avdić's confidence. In a radio station logbook, we read: "In large letters … the existential wail: 'Does anyone know when we will be paid? Or at least, cigarettes?'"
The story begins with an unnamed narrator, a former radio journalist, pulling himself out of a nine-month torpor following the departure of his wife. (His condition, in its indolence so extreme as to verge on the comedic, would appear to owe something to Beckett.) At the door is Mirna, the daughter of an old friend and colleague, Aleksa, who vanished in 1993. She has his journals, which begin abruptly in July of that year – he'd never kept any before – in which he recounts an underground earthquake at a coal mine he's researching for a story. He sees a djinn, or spirit, specific to mines, called Perkman (in Germany, he learns, he's called Bergmann), and is told this signifies either hidden treasure or a forthcoming disaster. Aleksa has to find out if he's going mad – to see whether or not anyone believes him. Soon the miners start to shun him; at first, he thinks it's because he's a Serb; but now he's seen the djinn, it seems they think he's bad luck. (And, of course, he's a Serb. But this remains unspoken.)
The narrator, in trying to retrace Aleksa's movements, gets into stranger scrapes, but these are presented in precise prose. And there is method in the weirdness. At one point, an old miner who had barred Aleksa from going down the pit again, starts talking about the "strange", "terrible" and "abnormal" things he has seen in the open pits. "How were they abnormal?" asks the narrator. "And what was normal during the war, fuck you? Tell me one normal thing!"
The novel has endnotes, and further notes and reflections. The endnotes include a terrifically scabrous attack on, of all things, Vogue editor Anna Wintour ("Her colleagues say she is a completely untalented writer, almost half-illiterate, insolent"). Seven Terrors is a bulletin from one of the dark places of the earth. (Avdić quotes Marlow's famous line from Heart of Darkness – "'And this also,' said Marlow suddenly, 'has been one of the dark places of the earth,'" which refers, chillingly, to London.) Some of it will give you the heebie-jeebies. And yet it is not without humour, or wisdom, or sympathy. It is the most extraordinary novel: and, as far as I can tell from its readability, very well translated by Coral Petkovich, too.
Nicholas Lezard
Who is online
Users browsing this forum: No registered users and 2 guests