Ratna poezija i proza

[Spanac_113]

moram naci negdje. ti 100% imas

[dacina_curica]

Knjigu? Nemam jos.

Uzecu kad budem dole, sibnem ti jednu.

[dacina_curica]

Vrijedno biljezenja na ovoj temi - hronologija opsade Sarajeva:

1992. 

2. mart: Postavljene barikade u gradu; prilazi gradu blokirani. 
3. april: Snage JNA zauzele rezervoar Mojmilo. 
5. april: Mirne demonstracije građana (između dvije i tri hiljade) ispred zgrade Skupštine; pale prve žrtve na Mostu Vrbanja - Suada Dilberović i Olga Sučić. Napadnuta Policijska akademija na Vracama. 
10. april: Oko 300 građana napušta Sarajevo uz pomoć Jevrejske općine; JNA i srpski dobrovoljci patroliraju Grbavicom. 
11. april: Sve parlamentarne stranke, uključujući SDS, potpisale Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu. 
13. april: Teritorijalna odbrana postavila kontrabarikadu na ulazu u tunel Lapišnica; Vehbija Karić napustio JNA; vojnici JNA pucaju iz Kasarne "Maršal Tito"; Samir Mešetović gine na igralištu prekoputa kasarne; iz Kasarne "Viktor Bubanj" također se puca. 
30. april: Dobrinja potpuno blokirana; niko iz nje ne može izići, niti se u nju može ući. JNA proglašena okupatorskom vojskom. 
2. maj: Sukob između JNA i Teritorijalne odbrane na Skenderiji. Zapaljena Glavna pošta na Obali. Po povratku sa pregovora u Lisabonu, Alija Izetbegović, Zlatko Lagumdžija i Sabina Berberović uhapšeni na Aerodromu Sarajevo i odvedeni u Lukavicu. 
17. maj: Srpske snage i JNA pokušavaju podijeliti Sarajevo na dva dijela linijom Pofalići - Kasarna "Maršal Tito" - Most "Bratstvo-jedinstvo" - Grbavica; peta kolona pomaže JNA. 
18-19. maj: Prekinute telefonske veze sa ostatkom svijeta. 
19. maj: Na Ilidži stopiran konvoj sa 500 žena i djece. 
20. maj: Zapaljena Sportska dvorana "Zetra". 
22. maj: 113 mentalno zaostalih pacijenata moraju napustiti bolnicu Jagomir. 
26. maj: Granatirano porodilište "Zehra Muidović". 
27. maj: Masakr u ulici Vase Miskina, tri granate ispaljene iz pravca Borija usmrtile 19, a ranile 157 ljudi. 
1. juni: JNA napustila Kasarnu "Maršal Tito". 
2. juni: Objavljena ratna opasnost i opća mobilizacija. 
28. juni: François Mitterrand posjetio Sarajevo. Dočekan je sa ljiljanima. Otvoren humanitarni zračni most. Granatirano Oslobođenje. Obustavljena isporuka vode sa vodovoda Bačevo. 
17. juli: Napadnuto Aerodromsko Naselje. Granatirani tramvaji. 
28. juli: Uništena i opljačkana Tvornica UNIS, šteta 700 miliona maraka. 
1. august: Napadnut konvoj sa bebama iz Doma za nezbrinutu djecu "Ljubica Ivezić", Vedrana Glavaš (dvije godine) i Roki Sulejmanović (16 mjeseci) ubijeni. Zapaljen Hotel "Evropa". 
3. august: Petero djece i dvije žene poginuli na Kobiljoj Glavi dok su pokušavali ubrati trešnje. Dvije osobe su ranjene. Sarajlijama Evropa poslala tone lijekova protiv malarije. 
13-14. septembar: Napadi na naselje Stup; liniju drže HVO, HOS i Armija BiH. 
18. august: Granatiran Hotel "Evropa"; poginulo petero, a ranjeno osam građana. 
25/26. august: Zapaljena Nacionalna biblioteka "Vijećnica". 
9. oktobar: Prekinut dovod gasa u grad. 30 litara vode prodaje se za deset maraka. 

1993. 

7. januar: U Sarajevu Srbi, Muslimani, Jevreji i Hrvati zajedno proslavili pravoslavni Božić u Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji. 
8. januar: U UNPROFOR-ovom transporteru ubijen potpredsjednik Vlade Hakija Turajlić. 
15. januar: Poginulo osam, a ranjeno 20 ljudi u redu za vodu kod Sarajevske pivare. 
15. februar: Civilna zaštita postavila kontejnere ispred Gradske bolnice, kako bi zaštitila građane od snajpera. Bianca Jagger posjetila Sarajevo. 
1. mart: Pokrenuta inicijativa za ekstradiciju Radovana Karadžića sudskim vlastima RBiH. 
8. april: Otvorena stara groblja - Lav, Sveti Josip, Sveti Marko za sahranjivanje umrlih, a pomoćni stadion na sportskom kompleksu Koševo pretvoren u novo groblje. 
1. juni: Na fudbalskom igralištu u naselju Dobrinja III od dvije minobacačke granate poginulo devet osoba, uglavnom djece, a ranjeno 104. 
8. juni: Rasim Delić postao komandant Armije BiH. 
15. juni: Na dženazi, na groblju Budakovići, ubijeno 12 ljudi. 
16. juni: Kompletan grad ostao bez struje. Takvo stanje trajalo je ravno 53 dana. 
8. juli: Jedanaest članova Gradske skupštine Sarajeva stupilo u štrajk glađu u znak protesta zbog nepružanja humanitarne pomoći izgladnjelom Goraždu. Kompletno Sarajevo, u kojem je već svaki građanin smršao u prosjeku između 10 i 15 kg, bojkotuje humanitarnu pomoć dok se ona ne uputi i Goraždu. 
12. juli: Na Dobrinji, u redu za vodu, ubijeno 13, a ranjeno 15 civila. 
15. august: Nakon dugih pregovora, teško ranjena djevojčica Irma Hadžimuratović evakuirana iz Sarajeva. 
19. septembar: U Sarajevu formirana Međunarodna vatrogasna brigada. 
4. novembar: UNPROFOR preuzeo kontrolu vodovoda Bačevo i Butile. 
9. novembar: U Osnovnoj školi "Prvi maj" na Alipašinom Polju ubijena učiteljica Fatima Gunić i njenih troje učenika. Nedaleko od škole, istog dana poginulo je još pet osoba, a ranjene 42. 
11. novembar: Časovi u svim školama skraćeni za 15 minuta. 
28. novembar: Na mostu Drvenija ubijeno petero ljudi, a četvero ranjeno. 
3. decembar: U skloništu na Alipašinom Polju premijerno izvedena predstava za djecu Žaljubljeni žmaj.
14. decembar: Ubijeno osmero i ranjeno tridest dvoje ljudi na Drveniji. 

1994. 

3. januar: U Sarajevu ubijeno 20, a ranjeno preko 40 civila. U svom stanu u centru grada, od granate poginulo šest članova porodice Tatarević-Dragnić, među njima i dvoje djece. 
22. januar: Na Alipašinom Polju ubijeno šestero, a ranjeno troje djece. 
1. februar: General Michael Rose izjavio: "Želim da se identifikujem sa građanima Sarajeva." 
4. februar: Ubijeno 12, ranjeno više od 40 Sarajlija. 
5. februar: Na pijacu Markale pala granata od 120 milimetara. Bilans: 66 mrtvih i 197 ranjenih. Rose nije izjavio ništa. 
12. februar: Prvi put od početka opsade u Sarajevu nije bilo mrtvih i ranjenih. 
8. mart: Nakon 670 dana proradio tramvaj. 
23. mart: Most "Bratstvo-jedinstvo" otvoren za prelazak civila. Prvog dana 25 ljudi prešlo na Grbavicu, 15 došlo u slobodni dio grada. 
5. april: U Sarajevu uključena ulična rasvjeta u Ferhadiji, ulici Maršala Tita i na Trgu oslobođenja. Sarajlije protestovale pred rezidencijom generala Rosea zbog srpskog napada na Goražde. 
13. april: Obustavljeni prelasci preko Mosta "Bratstvo-jedinstvo". 
1. maj: U Sarajevu proslavom obilježen Praznik rada, a liturgijom kojoj je prisustvovao dr. Haris Silajdžić - Vaskrs. 
23. maj: Počela sa radom prva benzinska pumpa u Sarajevu. 
19. juni: U Vijećnici, pod dirigentskom palicom Zubina Mehte, izveden Requiem W. A. Mozarta. 
4. juli: Otvorena Američka ambasada u BiH. 
16. juli: Srbi ponovo zatvorili sve puteve iz Sarajeva i ka njemu. 
14. august: Na aerodromu potpisan antisnajperski sporazum. 
15. august: U toku jednog dana u Sarajevu primirje prekršeno 742 puta. 
1. septembar: Papa Ivan Pavao II potvrdio posjetu Sarajevu. 
6. septembar: Odgođena posjeta pape Ivana Pavla II. 
28. septembar: Kamion UNPROFOR-a zgazio dječaka. Vozač u "psihičkom šoku". 
4. oktobar: Za 24 sata u Sarajevu primirje prekršeno 2.000 puta. 
8. oktobar: Na Marindvoru pucano u tramvaj: poginuo vozač, 12 putnika ranjeno. 
25. oktobar: Vozilo UN-a usmrtilo petogodišnjeg dječaka. 
8. novembar: U Sarajevu ubijeno šestero civila, od toga četvero djece, a 10 ranjeno. 
17. novembar: Granatirana zgrada Predsjedništva BiH. 
30. novembar: Sarajevo posjetio generalni sekretar UN-a Boutros Ghali. Dočekan zvižducima. 
1. decembar: Zatvoren aerodrom; nestalo plina; "Velepekari" isključena struja zbog neplaćenih računa, Sarajevo ostalo bez hljeba. 

1995. 

20. januar: Poginuo gost na Balu Roma u Sarajevu. 26. januar: 1.000 dana opsade Sarajeva. 
2. februar: Otvoreni putevi preko aerodroma. 
4. mart: Jedan snajperski metak ranio troje ljudi. 
15. mart: Zatvoren aerodromski put, cijene u Sarajevu utrostručene. 
13. april: Na željezničkoj stanici u Sarajevu granata ranila sedam učenika. 
16. maj: U granatiranju grada petero poginulih, 16 ranjenih. 
24. maj: UNPROFOR u Sarajevu zabilježio 2.758 detonacija. 
16. juni: Modifikovana avio-bomba pala u Dositejevu ulicu. 
18. juni: Granatiran red za vodu u Dobrinji: sedam ubijenih i 12 ranjenih. 
21. juni: Novi masakr u redu za vodu, na Dobrinji: šest mrtvih i 15 ranjenih. 
25. juni: Ubijeno dvoje, a ranjeno osmero djece. 
28. juni: Avio-bombom pogođena zgrada RTV BiH. 
30. juni: Ubijene četiri, ranjeno 20 osoba. Dvije granate pale na štab UNPROFOR-a. 
1. juli: Granatirani svi dijelovi Sarajeva: poginulo 12, ranjeno 67 civila. 
6. juli: U Sarajevu ubijeno šest, a ranjeno 11 osoba. 
12. juli: Šest mrtvih, 12 ranjenih u Sarajevu. 
18. juli: Šest mrtvih, šest ranjenih Sarajlija. 
10. august: Snajperskim hicima ubijeno četvero Sarajlija. 
22. august: Šest mrtvih i 33 ranjenih u Sarajevu. Dvije modifikovane bombe pale na Novo Sarajevo. 
28. august: Masakr na Markalama: Ubijeno 35 ljudi, 90 ranjeno. 
4. septembar: Nakon zračnih udara, Srbi počeli povlačiti oruđa oko Sarajeva. 
8. septembar: U granatiranju Sarajeva ranjeno 10 osoba. 
15. septembar: Poslije više od pet mjeseci otvoren Aerodrom Sarajevo. 
24. oktobar: Za humanitarne konvoje otvoren put Sarajevo - Kiseljak, preko Ilidže. 
11. novembar: Sarajevo dobilo struju. 
21. novembar: Koncert Laibacha u Narodnom pozorištu. 
22. decembar: Ukinuto ratno stanje.

[dacina_curica]

Moja ljubav prema Vesovicu je vise nego ocigledna pa da samo opet potvrdim o kakvoj gromadi od covjeka se radi.

"Niti jedna žena neće ostati i poginuti na ovom brodu samo zato jer je Ben Guggenheim bio kukavica!", odgovorio je jedan od najbogatijih ljudi svoga vremena, kada mu je ponuđeno da se ukrca u čamac za spašavanje. Titanic je neumitno tonuo, a Benjamin Guggenheim dobro je znao da će se utopiti, ali je htio biti dostojan svoga javnog ugleda, stečenoga porijeklom i materijalnim bogatstvom, pa su mu ime i obraz koštali više od života. Tako je to bilo prije stotinjak godina: prava gospoda svemu su znala cijenu. 

Tačno osamdeset godina nakon potonuća Titanica, u aprilu 1992., Marko Vešović našao se u Guggenheimovoj situaciji. Ali sarajevski profesor i pjesnik bio je skoro siromašak, bez stana i konta na banci, bez znatnog porijekla i društvenoga ugleda, sa ženom i tek rođenim djetetom. Kao tipičnome putniku trećega razreda nitko mu ne bi mogao zamjeriti da je spašavao živu glavu. Ali ni on, kao ni njegov slavni prethodnik, nije iskoristio svoju priliku. Srećom, Sarajevo nije doživjelo sudbinu Titanica. Da jest, o Vešoviću i o njemu sličnima govorilo bi se danas kao o Benjaminu Guggenheimu i o njegovim bogatim prijateljima, koji nisu htjeli otići s broda na kojemu je ostalo žena i djece. Ili se samo nadamo da bi se tako govorilo, a zaboravljamo da ne bi imao tko govoriti, jer je sirota zemljica Bosna svijetu manje važna od davno potonuloga broda, a Sarajevo ne vrijedi ni koliko kabina trećega razreda na Titanicu. 

Markovo javno sramoćenje započelo je malo po svršetku rata. U početku se činilo da mu to neki radikalniji muslimani ne praštaju što se kao Crnogorac i pravoslavac petlja u stvari koje se, izravno ili neizravno, tiču njihove vjere. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, a Vešović je bivao sve neomiljeniji, pa i kod onih koji se ne izdaju za velike vjernike, postajalo je jasno da je njegov grijeh druge vrste. Ljudi mu nisu praštali ono zbog čega su u ratu gledali u njega kao u boga. Dok su okolo padale granate, Marko je funkcionirao kao moralni uzor, ali kada je definitivno došao mir, ljude je počela vrijeđati ideja da je Marko po bilo čemu bolji od njih. Osim toga, znali su da ne bi, da su se našli u njegovoj situaciji, postupili na isti način.

A onda je u Sarajevo, u ulozi crnogorskoga državnog poklisara, stigao Novak Kilibarda. Iako je s početka rata bio jedan od gorih među najgorima, pa ga je i sam Karadžić za to odlikovao, Kilibarda je u Sarajevu dočekan kao gospodin i veliki intelektualac. Ali ne zato što bismo bili sretni jer se čovjek u međuvremenu popravio, nego zato što znamo da smo u zla vremena bili bolji ljudi od njega. Kada prošeta Ferhadijom, Novak sreće sve same moralne vertikale. One koji ga pozdravljaju takva uloga katkad usrećuje, kao što ih zna grdno nasekirati ako svakoga jutra na ulici nalete na boljega od sebe, recimo na Marka. 

Izbor između Vešovića i Kilibarde postao je sarajevska životna svakodnevica. Naravno, njih dvojica su i metafore, osim što su stvarni ljudi. Prvome će se tražiti sitne ljudske slabosti i krupne karakterne mane, opanjkavat će ga se zbog davnih prijateljstava, zbog riječi koje je izgovorio prije dvadeset godina, ili ih nikada nije izgovorio, ali nam se sve nekako čini da jest. Optuživat će ga se da je pri žiriranjima za književne nagrade sklon vlastitoj naciji, da je moralni i intelektualni maneken, da krivotvori bosansku povijest i da je slab iz oblasti bosanskoga patriotizma. A što je vrlo bitno, blatom se već odavno ne nabacuju radikalni nacionalisti i klerikalci. To čini ona dobra sarajevska raja, koja će svojim već legendarnim smislom za humor lako poništiti svaku činjenicu. 

Drugome, Kilibardi, ili metafori koja se Kilibardom zove, nalazit će sve same vrline, iz čega će se čitati besmrtna sarajevska tradicija suživota. Mi se erotski uzbudimo pred zlikovcima koji su se u međuvremenu malo popravili, a još više pred vlastitom lakoćom praštanja. Ako je prije deset godina možda i klao, oko Kiseljaka ili na Palama, u Dretelju ili na Manjači, sasvim je svejedno, mi ćemo danas s njime popiti kafu, ili još bolje - sarajevsku pivu. Promakne li u tom času pločnikom ispred kafane kakav Vešović (ili kakav Lovrenović, premda je taj drukčiji, ali mu je društvena uloga slična), dobacit ćemo, opet po sarajevski: vidi one budale! Učinit ćemo to zbog sebe, ali i zbog dragoga gosta. Da nešto krivo ne pomisli, i da o gradu i svijetu ne zaključuje na osnovu lokalnih top-lista od prije deset ili petnaest godina. Legendarno je i to naše gostoprimstvo. 

Pritom, silno je zamamna i sama potreba za ridikuliziranjem ljudi koji nipočemu ne bi trebali biti ridikuli. Znate onu, kada sarajevski jalijaši dobacuju Andriću, nakon što je netom dobio Nobelovu nagradu: Ćoro, napiše li se šta? Možda i nije istinita, ali je istinit razlog zbog kojega smo izmislili anegdotu, pa je, evo, ponavljamo i prepričavamo već desetljećima, i uživamo kada se stranac nasmije našem smislu za humor i odnosu prema veličinama. Ne, ne radi se tu o potrebi da budemo jednaki s najboljima među nama. Upravo suprotno: mi od njih želimo načiniti kretene. Nakon rata, i svega što se u tom ratu događalo, nakon svemirske samoće usred koje su izdisali Bosna i Sarajevo, kada je postalo jasno da smo, ipak, preživjeli, kretenima imaju postati svi koji su, u bilo kojem smislu, bili živi moralni toposi ovoga grada. Takvi koji su po vlastitome izboru ostali u gradu, ili takvi koji su mimo logike krda kojem pripadaju, i mimo onoga što su zagovarali njihovi pastiri, govorili u korist grada i zemlje. Njih danas valja uništiti da bi se bilo jedno s Kilibardama. Za genocid su, ionako, krivi neki anonimni srpski seljaci iz okolice Foče ili Kalinovika, a ne gospoda i akademici, poklisari iz prvoga komšiluka i vlasnici tržnih centara, koji se gnijezde u toplim sarajevskim njedrima, kako su se gnijezdili i prije rata. Da nije Karadžića i Mladića, i da nije Haaga, već bi smo se izmirili sa svima, osim s bližnjima. 

A da li bi Benjamin Guggenheim potonuo skupa s Titanicom da je znao kakva će se govna spasiti? I da li bi Vešović ostao u Sarajevu da je znao da će mu, godinama kasnije, neki čudni ljudi lijepiti na čelo Radovanovo ime? Vjerujem da bi obojica opet jednako postupili. Nužno je u to vjerovati, jer ako ne vjeruješ, tada nikakav moral nema smisla. Moralna veličina je čovjek koji učini nešto što ti nisi u stanju, jer se plašiš i jer si slab. Sva naša snaga u tom je priznanju. 

Miljenko Jergovic

[dacina_curica]

SMRT JE MAJSTOR IZ SRBIJE
ARKANOVO GONDZE

1.
Nakon kasapnice u Miskinovoj ulici, BILJANA PLAVSIC je zamjaukala na Srni:"Srbi to ne bi ni u ludilu ucinili".
"Vjeruj, bogomi", rekoh prijatelju." O tome,sta Srbi ne bi ucinili, najpozvanija i jeste da govori ta unjkava ucjenjivacica sto je tri dana na Ilidzi drzala pet hiljada djece sa majkama.
Da Srbi, danas, po Bosni, civili ubijaju strogo u skladu sa Zenevskom konvencijom, to bolje od ikoga zna ovaj zuti babac, sto se naocigled cijele zemaljske kugle, nakon klanice u Bijeljini, vatao sa mladjahnim Arkanom, trenutno vodecim koljacem na planeti".
A prijatelj ce:"Cekaj! Mozda tvoje oci, odavde, iz rupe sarajevske, vide krivo. Ne zaboravi da Plavsicka, koja stoji gore, na brdu, mora biti kudikamo dalekovidnija od tebe. To jest, sa brda od 200 000 muslimanskih leseva, Biljana vidi stoput dalje no ti sa sarajevskog plocnika".

2.
Plavsicka je po struci biolog. Koji o Srbima govori kao o pripadnicima zivotinjske vrste cije su osobine, na naucnoj osnovi, ispitane podrobno, i opisane potanko, stoga se danas moze pouzdano kazati sta Srbin nece ni u pomamilu uciniti.
Zna se da su Srbi, otkako postoje, vazda bili najhristoljubiviji, najcovjekoljubiviji, najpravdoljubiviji, najmiroljubiviji, najgostoljubiviji, najdruzeljubiviji narod na zemlji. Zar to nije neoboriv dokaz da su pokolj u Miskinovoj ulici napravile potezne mine koje su muslimanske ruke podmetnule?
Ili jos preciznije: kao sto se pouzdano znade da se vuci ne hrane ribizlama nego jagnjetinom, isto toliko se pouzdano znade da je Srbinovo temeljno svojstvo - ne ubijanje djece, zena i staraca u repovima za hljeb i sladoled, nego pojanje uz gusle.
I to ne pojanje budkakvih rimovanih budalestina, nego pojanje stihova sekspirski jakih, kakvi su recimo ovi:
Slobodane, posalji salate,
bice mesa,klacemo Hrvate!
Danas, kad se navrsava puna godina dana srpske branidbe vlastitih vekovnih ognjista u Bosni, pogotovo je postalo jasno da Srbi ni u ludilu nisu mogli iskasapiti onoliki narod u Miskinovoj.
Doduse, danas znamo da Srbi, na primjer:
-hoce sa dva autobusa skinuti najmanje 188 zarobljenika,koje su "oslobodili" iz logora Trnopolje, i po kratkom postupku ih likvidirati negdje na Vlasicu,
-hoce zoljama pobiti u autobusu 47 Muslimana iz sela Ahatovici,
-hoce u Hambarinama, selu kod Prijedora koje je brojalo 800 domacinstava, ubiti najmanje polovinu zitelja,
-hoce u Rogatici, u jednom jedinom danu, od Gracanice do Tekije, smaci najmanje 70 Muslimana,
-ali znamo i to da ih ni u ludilu neces ubijediti da ispale makar dvije granate na cekace hljeba i sladoleda u ulici Vase Miskina Crnog.

Srbin ce bombardovati cak i porodiliste, uvjeren da na taj nacin, kao i svaki demokratski nastrojen dzentlmen, brani neotudivo pravo Muslimana da - nestanu.
Srbin ce, iz minobacaca, iz mitraljeza, pucati po dzenazama.
Srbin ce pitomce iz doma za retardiranu djecu u Visegradu upotrijebiti kao mete za uvjezbavanje oka svojih snajperista.
Ali Srbin se, jos na pocetku rata, zakleo da nikada, ni u ludilu, nece pristati da napravi klanicu u Miskinovoj ulici.
Nece. Iz principa nece. Takav mu je ukus.

Dr Marko Vesovic

[dacina_curica]

SMRT JE MAJSTOR IZ SRBIJE
SRPSKA SUMA

1.
Kad je osnovana SRNA, najveci zivi liricar srpski, Stevan Raickovic, uzviknuo je:
"Iz romanijskih i jahorinskih suma prodire istina o srpskom narodu".
U casu kad je ove ushicene rijeci izgrcao, pjesnik njeznosti, slavitelj trava, velicatelj lisca, bio je, na zalost, od stvarnosti udaljen cetiri stotine kilometara, te nije mogao niti sanjati da ce ono - sto sa Pala poleti u vidu istine, u Sarajevo da sleti obavezno u vidu 125-milimetarske mine!
(Pogotovo nije mogao ocekivati da ce ovi letovi biti ponovljeni milion puta!)
Ali, zar Stevanu Raickovicu nije bilo poznato da su partizani, cetrdeset i pete, kad su se vratili iz sume, sa sobom donijeli i "istinu o srpskom narodu"? Napokon, Raickovic je licno, kao sesnaestogodisnjak, sa petokrakom na celu, pripomogao da ova istina bude transportovana od sume do - Narodne skupstine.
ISPOSTAVILO SE, NAKNADNO, DA SU PARTIZANI, IZ SUME, IZNIJELI TEK POLOVINU "ISTINE O SRPSKOM NARODU". DRUGA POLOVINA OSTALA JE CAMITI U SUMI GOTOVO POLA STOLJECA, A KAD JE KONACNO "PRODRLA" NA CISTINU, SVI SMO BILI IZNENADJENI, KO NEPRIJATNO, KO UGODNO, KOKARDOM NA NJENOM CELU, I NARODNOOSLOBODILACKOM KAMOM ZA NJENIM POJASOM...


SVIJET OKRENUT NAGLAVCE

Pita me prijatelj: Sta me odvuklo na ulicu, onda, kad je narod, po drugi put, krenuo na Karadziceve barikade?
Ma - sitnica, rekoh. Pisci su ljudi cudnog zrna: ne daj im hljeba da jedu, ali pusti ih da se bave sitnicama, i ne moras dalje za njih brinuti.
Jer kad sam vidio Karadziceve jurisnike koji, umjesto na nogama, nose carape na glavi, u magnovenju mi se prividjelo kako ona durmitorska avetinja kusa svijet okrenuti naglavacke. Sve sto se potom zbivalo, u stvari, znacilo je sve ocigledniju potvrdu i sve dublje obistinjenje moje prvasnje slutnje.
Pa tako i dan danji: sve sto govorim javno, i sto pisem za novine, zapravo je moje opiranje svijetu u kojem je carapa postala kapa.


STO KUCAS NOGOM, RADOVANE?

Jutro je. Cuje se kucanje na rajskim vratima. Izlazi sveti Petar, ubrusom brisuci kap zumanceta koja mu je pala na bradu.
"Ko ste vi?" - pita pridoslicu.
"Ja sam takozvani predsjednik takozvane republike srpske takozvani Radovan Karadzic".
"A sto kucas nogom, Radovane?"
"Hocu unutra".
"Ali ovo je raj, a ne han, Radovane! Tamo, prekoputa, tamo ti je pakao, tamo smo za te rezervisali jedno toplo mjestasce".
Karadzic odlazi, prijeteci: "Neka, zapamtices ti mene! Zaboravio si da je raj jedna od najstarijih srpskih zemalja".
Sjutradan, opet kucanje na rajskim dverima. Izlazi sveti Petar i ugleda veliku bulumentu ljudstva, isto kao na Sarajevskom aerodromu u aprilu 1992.godine.
"Cime mogu da vam pomognem?"
"Pusti nas unutra".
"Imate li vize za raj?"
"Kakve vize? Nas je poslao Radovan Karadzic licno. Rekao nam je: samo vi svetome Petru kazite da sam vas ja poslao,i nikakve pusule nece vam trebati".
"Sta Radovan, kakav Karadzic?" - razgalami se sveti Petar. "Pa Karadzica smo vrgli u pakao".
"To znamo", vele pridoslice." To odlicno znamo. Mi smo - izbjeglice iz pakla".

Dr Marko Vesovic

[dacina_curica]

"Lijepo jutro. Štimung morski. Trčim obalom za komšijom Mirom i njegovom kćerkom Anjom.Prozačan izlazak sunca. Miljacka skoro presušila.
Pjevam sa Mirom.
"Hoću da te zaboravim, ali ne znam kako?"
Anja Franković se ljuti.
"S kim ja trčim? Fuj!"- kaže ona.
"Neću popravljati zube dok ti ne završiš stomatologiju!" uzvikujem.
Anja se duri. Mi pjevamo.
!Al sad evo kraj je svemu."
Pucnjava. Bježimo u našu zgradu. Padaju granate. Grmljavina topova. Pijem kakao. Na jednoj utičnici imamo struje. Haos koji vlada na tom planu niko ne razumije.
Ismet me vozi na Televiziju. Kod "Karingtonke" gužva. Granata leti iznad Predsjedništva i udara drveče u parku, preko puta zgrade. Eksplozija. Dim. Skrećemo kombijem u pasaž "Karingtonke".
Nastaje metež.
"Opusti se!"-kažem Ismetu.
On me gledao kao da sam lud. Saznajemo da je od eksplozije ranjeno više osoba.
"Naš život su elementi: voda, plin, vatra, struje, drva, brašno, ulje, riža....eksplozije...smrt...", govorim Ismetu koji vozi zaobilaznim putem. U Televiziji Alfo Zulić mi saopštava da je umro Jan Beran, Dogovaramo da Afo kaže par riječi o Janu u večerašnjem Dnevniku.
"Imamo portret", prisjećam se.
"Nemamo struje da ga presnimimo", kaže Afo. "Emitovat ćemo ga nekog mirnijeg dana."
Jan Beran je bio znalac kamere, mudrac, putnik. Ljubitelj vina i Hercegovine. Većina ljudi iz ovog esnafa učila je kod "tata" Jana trikove našeg zanata.
Nekad davno, prepirao sam se sa mladim snimateljem koji je tvrdio kako je nemoguće snimiti samo sunce u kadru, bez prstena izmaglice.
"Vidio sam takav kadar u Kurosavinom filmu "Skrivena tvrđava", rekao sam.
Otišli smo do Berana.
"Draga djeco, ima dvadeset načina da se riješi vaš problem", govorio je znalac, "Ali, prvo naručite piće!"
Volio je da u predvečerje pije rujno vino "Na kamenu, u Počitelju", i pripovjeda o davnim vremenima ovih "čarobnih prostora". Snimao je starine, iskopine i ruševine, rijeke i jezera, drveče i cvijeće, stećke, stare gradove i kule. Nikada ljude.
Pomoću statičnih kadrova, koje je mogao prepoznati svaki gledalac, pričao je priče koje su napisali Bašeskija, Andrić. Selimović, Dizdar, Ćatić, Kulenović.
Motivi koje je obrađivao zahtjevali su stilizaciju, besprijekornu kompoziciju, statiku, dug kadar, mir bez pokreta. Brusio je svoj prepoznatljiv stil, kao što draguljari bruse rijetko plemenito kamenje. Njegovim sekvencama duvali su vjetrovi iz dalekih vijekova. Najsvježije priče desile su se nedavno, prije dvije stotine godina.
Sa Aleksandrom Sašom Vesligajem snimio je prvi filmski mjesečnik, za preduzeće "Bosna-film" u režiji Marinka Gazdića. Bio je direktor filma prvog bosanskohercegovačkog filma u boji "Veziljini sinovi" , u režiji Pjera Majhrovskog.
Pan Jan Beran bio je jedan od osnivača TV Sarajevo gdje je i ostvario svoja najznačajnija djela. Lutao je od Jajca, Livna, Travnika, Kreševa, Fojnice, Vareša do Boračkog jezera, Mostara, Blagaja, Bune, Počitelja, Stoca i Trebinja.
Sve što je snimao, pisao i pričao dešavalo se u Bosni i Hercegovini. Snimam sekvencu mog vizuelnog dnevnika posvećenog Janu Beranu. Zove se "Tišina".
Veoma je toplo. Snimamo putu ulicu kod Otoke. Asfalt se topi. Prebacujemo se do Veterinarskog fakulteta.
"Interesuje nas samo praznina i pustoš", kaže snimatelj Miki Uherka.
"Toga ima koliko hoćeš", reče plava cura uvrijeđeno.
Idemo dalje. Elektroprivreda, Hotel "Bristol". Srednja kapija Kasarne "Maršal Tito". Poslije pucnjave po kombiju Televizije, sa prozora Kasarne, dok je u njoj bila JNA, prvi put stojim pred ovim zgradurinama. Tramvajska stanica razrušena.
"Baš smo zgodna meta"-kaže Miki.
Neprijatno je. Sunce prži. Ljudi se kriju pored Muzeja Revolucije. Puca pam. Neprijatna jeka. Vidim dim iznad Koševa. Pokušavamo ustanoviti od kuda je pucano.
Ležimo ispod zida na "Obali vojvode Stepe", preko puta kina "Tesla" i slikamo pustu ulicu. Prilazi nam usplahireni kinooperater Kasim. Misli da nam je zlo. Kad mu rekosmo za Berana, rastuži se.
"Bio je pravi čo'jek za rakije", reče Kasim.
"Bio je ters", dodadoh.
"Jebeš čo'jeka koji nije ters", uzviknu Kasim i otrča preko ulice.
Snimaju me kako vadim vodu iz Miljacke. Pričam u kameru.
Govorim o Janu, njegovom porijeklu iz srednje Evrope, radu, životu, ratovima....
Dok snimamo padaju granante. Odjekuju eksplozije. Dobar fon za ratnu priču.
Zvuk aviona.
Obala masna, Tužna. Pusta.
Napušteni i razvaljeni tramvaji.
Opljačkane radnje.
Razjebano razbojište.
Govorim da Sarajevo ima položaj kao Granada, ljepotica Andaluzije. Pričam o Alhambri. Hotelu "Luz Granada" (Svjetlost Granade). Krčmama. Gitarama. Igračicama. Palmama. Snijegu na Siera Nevadi. Izabeli Katoličkoj, Filipu Aragonskom i Bo Abdilu, posljednjem arapskom kralju Granade.
O 1492. godini i rekonkvisti. O zalasku sunca u vrhovima Alhambre.
I pomislih: Sve to ima veze sa panom Janom Beranom.
Siva mačka gega ulicom. Čudimo se kako je preživjela.
Odlazim kući i čitam Krležu: "Ovi jadni narodi, bijedne ove narodnosti u prnjama vječne narodne borbe, ova nardna ropstva i narodna oslobođenja, ove jadne opere sa bengalskom rasvjetom, sve same slabe slike, epigonsko preslikavanje, kromo litografije u četverobojnom tisku za čitanke, images d'epinal.."
Odlažem knjigu i pomislim: Jan Bera je bio pravi Bosanac. U tome bi se, siguran sam, složili svi, i muslimani i hrvati i srbi i jevreji....

Mirza Idrizović "Spomenar"

[dacina_curica]

POZNANSTVO S NEPOZNATIMA

Postoje ljudi za koje mislimo da smo ih poznavali.
Postoje i oni drugi, koje smo poznavali, a nikad ih nismo upoznali.
Upoznavanje je,opcenito,dio svakidasnjice. Pruzis ruku, promrmljas nesto nalik na svoje ime, onaj drugi isto tako i obojica odmah zaboravite ime koje i niste culi. Takav je obicaj, da ne kazem red. Medjutim, te obicne situacije u zivotu imaju i svoje posljedice. Ma kako bila krhka cvorista ovih ljudskih susreta, ona se kad-tad mogu pretvoriti u petlju, a nekad i u omcu oko glave jednog od novopecenih "znanaca". Jer, zna se, jedno je govoriti, drugo misliti, a sasma trece delati. Zato se jedan moj prijatelj uopce nije htio upoznavati s ljudima. Ili posve precizno, bio je u tome toliko oprezan daje to granicilo s mizantropijom. Sto bih se ja upoznavao s Tim i Tim, rekao mi je jednom kad je odbio pruzenu ruku? Za koji dan ce me sresti na ulici, ili na kakvom drugom mjestu, prici i pruziti ruku (vidis da kipti od srdacnosti), a onda navaliti da pricamo. A o cemu bih ja, molim te lijepo, s Tim i Tim pricao? Mozda bismo se i posvadjali. Bilo bi neprijatno i meni i njemu. Zar nije bolje ovako?! Ne poznajemo se i tacka. Prijatelja je u zivotu malo. Mozda ih imam i previse. Tako moj prijatelj koji se htio sacuvati od viska prividnih prijatelja.
Nije se sacuvao.
Niko se u ovom ratu nije sacuvao od suvisnih prijatelja.
Narocito ne od onih koji su bili prijatelji po zadatku. Narocito ne od onih kojima su krabulje tako dobro pristajale, da se maskenbal cinio kao jedini moguci svijet. I mi smo cesto pristajali na taj svijet kako ne bismo uvrijedili svoje "prijatelje". A onda su skinuli nasmijesene obrazine i povadili nozeve. Dok su pred kucom rezali i lajali njihovi tenkovi. Vidjeli smo lica koja nikad nismo vidjeli. Svako ima svoju Buhu ili svoga Koljevica ili...oduvijek je tako bilo, ali zivot, nas jedini zivot nije imao to iskustvo. Je li nas izdalo pamcenje predjih? Ili smo spavali i sanjali svoje kostime potlacenih i ponizenih na krabuljnom plesu? Ili, zagledani u sebe, nismo vjerovali da je to moguce? Ili sve troje!
Jednom prevareni, kako cemo opet pokloniti svoje povjerenje?
Oni koji su se probudili - znaju. I prepoznaju oko sebe ljude kakvi su i sami zeljeli biti. Oni drugi vec igraju na nekim drugim maskenbalima.
A svijet je sav, doista, povezan nevidljivim nitima. Mozemo ga upoznati jedino ako prvo upoznamo sami sebe.


Irfan Horozovic

[Spanac_113]

Moje bosanske ljubavi

Svetlana Slapšak

Ovo je neka vrsta kratkog kataloga mojih strasti povezanih sa Bosnom: nije reč o nostalgičnoj naraciji, več o popisu tekstova, ljudi i stvari koji su u velikoj meri opredelili moj život.

Kao jedinče koje se hranilo knjigama, imala sam u beogradskoj porodici skromnih mogućnosti velike privilegije. Između ostalih, moj očuh i majka, kada su na kredit kupili Fiću boje “trule višnje” i počeli da redovno odlaze na letovanje na moru, bili su spremni da žrtvuju ceo dan da bih ja na miru fotografisala (ruskom Lajkom) i meditirala na mostu u Višegradu. Moja rana opsesija Ivom Andrićem je nekako usahnula već krajem gimnazije. Moji roditelji su sa svoje strane voleli da provedu još jednu noć kod jevrejskih prijatelja u Sarajevu, u prelepom stanu u centru, i da ujutro sebi priušte dugu kafu i konverzaciju, dok sam se ja smucala po Baščaršiji.

Imala sam sreću da budem privatni asistent tada već penzionisanog genijalnog balkanologa Milana Budimira tokom studija klasičnih nauka u Beogradu. Rođen u Mrkonjić Gradu, on se školovao u sarajevskoj gimnaziji i davao privatne časove matematike Gavrilu Principu… Studirao je u Beču, tamo bio aktivan u jugoslovenskom pokretu, i za vreme rata zaglavio u mađarskom logoru, gde je izgubio vid. Po završetku Prvog svetskog rata vratio se u Sarajevo. Demokratski i multikulturni program, koji se neizbežno gubio u novoj monarhiji, pokušao je da oživi u partiji Ra-de-na, u kojoj su se okupili srpski, hrvatski, muslimanski i jevrejski intelektualci (neki među njima napredni sveštenici): imali su izborni uspeh u Ilidži, posle je postalo jasno da to nije opcija koja bi preživela. U Sarajevu je izdavao i satirički časopis Oko, a zatim je prešao na univerzitet u Beogradu. Budimirovo delo je posle njegove smrti postalo za mene vazna tema u rekonstruisanju intelektualne situacije Jugoslavije i Balkana između dva rata, odnosno izuzetnoga razvoja balkanologije u tome periodu. Deo mog rada zavisio je od istraživanja u biblioteci Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

Od 1968. sam bila deo onoga što se u Jugoslaviji definisalo kao disidentstvo – šarena grupa. Pasoš mi je oduziman više puta, ukupno ga nisam imala sedam godina, policija u civilu me je pratila i jedanput ozbiljno pretukla, nisam mogla dobiti mesto na univerzitetu, premda sam bila najbolji student beogradskog univerziteta u dve školske godine, već u istraživačkom institutu gde je bilo nekakvo priručno pristanište za ljude slične meni. Moji drugovi – disidenti su završavali u zatvorima. Posle Titove smrti 1980 nastalo je veliko odleđenje, očito u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, ali ne i u Bosni: kult Tita skoro da je tamo postao jači, represija se nije smanjivala. Prvi “moj” slučaj (1983), koji sam pomoću drugih disidenata preporučila Amnesty Internationalu (po cenu nekoliko saslušavanja u tajnoj policiji) bio je bosanski direktor velike industrije, bivši partizan, koji je u kafani ispričao vic o tadašnjem bosanskom šefu policije. Slučajno sam ga našla u ljubljanskoj bolnici dok je tamo ležao moj muž: doveli su ga iz zatvora u Zenici, gde je zbog nenegovane gangrene izgubio nogu, na komplikovanu operaciju bubrega u Ljubljanu, jer je afera mogla postati nezgodna… Bosna je u to vreme, a posebno za vreme zimske Olimpijade u Sarajevu pre tačno trideset godina, bila tvrđava tvrdog titoizma i državno-policijske represije. Mnogo toga mi je opisao u pismima Alija Izetbegović, za koga sam se od 1986. zalagala kao predsednica Odbora za zaštitu umetničke slobode u Udruženju pisaca Srbije. Moj drugi “pacijent” među mnogima za čije sam oslobađanje pisala peticije, bio je docnije osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj – isto Bosanac. Konačno sam pri inače uspešnoj akciji za oslobađanje Adema Demaqija, albanskog zatvorenika savesti, koji je u zatvoru u Srbiji odležao više nego Mandela (29 godina), i ja platila cenu udobnog istraživačkog života: izgubila sam posao, bila žrtva medijske kampanje, došla sam i na sud. Vremena su međutim bila drugačija, sudija me je bez teškoća oslobodila. Kao nezaposlena naučnica sam zapravo imala mnogo više mogućnosti za delovanje. I još jednom je za mene Bosna postala ključna.

Za vreme 80-tih, Bosna je dala svoj doprinos buđenju jugoslovenske građanske svesti u dva neočekivana oblika – televizijska emisija za decu Niko kao ja, koju su režirala dva talentovana mlada režisera i koju je emitovala TV Sarajevo, i rock muzika, a pre svega grupa Bijelo dugme. Za mene je bila revolucionarna njihova pesma Kosovska (1983): uzeli su besmislen festivalski šlager sa tupavim tekstom na albanskom, i izvodili je tako da su asocijacije mogle biti samo na položaj kosovskih Albanaca, apartheijd na Kosovu i nužnu pobunu. Pred kraj 80-tih, većina disidenata u glavnim jugoslovenskim centrima postajala je otvoreno nacionalistička – pokazali su svoj pravi lik. Sebe više nisam videla među njima, i potražila sam druge okvire – jugoslovenski feminizam, koji se jasno deklarisao protiv nacionalizma i pretećeg rata, i bosanske prijatelje, u atmosferi opšte-bosanskog obrata prema jugoslovenstvu i miru. Tako je Bosna ponovo postala mesto mog opredeljivanja. Mnogo sam putovala u Sarajevo u godinama pred rat: tamo se moglo govoriti protiv nacionalizma a za očuvanje Jugoslavije, to je bio centar jugoslovenske pacifističke kulture, sa zborovima, koncertima za mir, pozorišnim predstavama, javnim tribinama. Istovremeno je postajalo tragično jasno da zbog toga Bosna mora postati najveća žrtva. U jednom trenutku 1990, moj muž i ja smo razmišljali da li da se preselimo u Sarajevo, jer su i Beograd i Ljubljana postali teško podnošljivi zbog nacionalizma i govora mržnje…

Kada je počeo rat protiv Sarajeva, moj kolega Zoran Mutić, anglista i grecista, prevodilac Jorgosa Seferisa, Salmana Rušdija i mnogih drugih je putovao okolišnim putevima, kopnom i morem, prema Ljubljani, jer sam ga, sluteći razvoj, pozvala na predavanje. Ostao je kod nas pet godina. Za vreme rata su kod nas kraće boravili i mnogi drugi Bosanci. Zoran i izmučena Bosna su za mene označili konačno sazrevanje u svakome smislu. Danas dosta često putujem u Sarajevo i druge bosanske gradove, i strahote današnje bosanske društvene i kulturne situacije doživljavam kao svoje. Razdvajanje više nije mogućno.

[dacina_curica]

Sarajevo
Czeslaw Milosz

(Neka to ne bude pjesma, ali barem govorim što osjećam)

Sada bi bila potrebna revolucija, ali hladni su oni koji su nekad bili vreli.
Kad ubijana i silovana zemlja zove u pomoć Evropu u koju je povjerovala, oni zijevaju.
Kad njihovi državnici biraju podlost, ne čuje se glas koji bi to imenovao.
Lažna je bila pobuna mladosti što se zanosila obnovom Zemlje i to pokoljenje samo sebi sad izriče presudu.
Primajući ravnodušno vapaj onih što ginu, jer su to mračni barbari što se međusobno ubijaju.
I život sitnih više vrijedi nego život gladnih.
Sad se vidi da je njihova Evropa od početka bila opsjena, jer njena vjera tjera i temelj i ništavilo.
Ništavilo, kao što su ponavljali proroci, rađa samo ništavilo i opet oni će biti kao marva vođena na klanje.
Da bi zadrhtali i u posljednjem trenutku uočili da će otad riječ Sarajevo, značiti istrebljenje njihovih sinova i obeščašćenje njihovih kćeri.
Pripremaju to uvjeravajući sebe: "Mi smo barem bezbjedni", a međutim ono što će ih srušiti dozrijeva u njima samima.

Berkeley, august 1993.

(Pjesma je prvi put objavljena u poljskom nedjeljniku Tygodnik Powszechny, u augustu 1993. S poljskog preveo: Čedo Kisić)

[dacina_curica]

Osuđeni na beznađe

U dvanaest sati je trebala doći voda. Svi su cijelo jutro samo o tome pričali i samo to čekali. U Sarajevu je čekanje opasna stvar jer širi iluziju o postojanju nade. Tako su pomenutog jutra ljudi sva svoja nadanja usmjerili na dolazak vode. Umjesto toga, u 19,45 nestala je struja i narednih pola godine niko je više nije vidio.
A kad nema struje, ne može doći ni voda.
Živjeti bez nade u ovom gradu znači živjeti dobro. Sve dosadašnja isčekivanja su propala...


Pripremni na nesreću

Čovjek može hodati zakrpljen, to nije sramota. Sramota je hodati prljav. A sramota nad sramotama je hodati nepodrezanih noktiju. Nikad Sarajlije nisu bile čiste kao u ovom ratu, kad je bilo najmanje vode za umivanje. Ovdje je osobna higijena uvijek bila važna, ali to sad nije rezultat navike, niti otmjenosti, nego predostrožnosti. Čak bi se moglo reći i - straha. Ako te pogodi granata i moraš ići na amputaciju, neoprostivo je da ti hirurg vidi prljav donji veš ili zapuštene nokte.. Rat, nedostatak vode, teški uslovi, granatiranje, ništa od toga nije dovoljno opravdanje. Svoju kobnu vožnju, onu do bolnice Koševo, čovjek mora dočekati čist. Tako smo se pripremali za ono čega smo se najviše plašili-ovdje nikog nije strah smrti, nego invalidnosti...


Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"

[dacina_curica]

Peti februar 1994.

Možda neko neće povjerovati, ali tog dana je eksplodirala samo jedna granata. Epilog: 66 mrtvih i 200 ranjenih. Na telviziji ih zovu nevinim žrtvama, kao da postoje žrtve koje nisu nevine.
Granatu su ispalili Srbi iz Lukavice: snijeg je prestao da pada malo prije podneva. Dan je bio mučan. Ovaj rat je najgori period u istoriji Sarajeva. Taj dan najgori je u sarajevskom ratu. Onaj sat nakon pada granate najgori je u tom danu. Može li onda iko shvatiti koja je količina užasa između 12 i 13 sati petog feburara 1994. godine bila koncentrisana u Sarajevu? To se ne smije zaboraviti. Taj dan, najgori među najgorima. On treba da se ugradi u usmenu predaju. Prvo sačekati da djeca odrastu. Onda im oprezno reći da je dan bio miran, da se pola grada sleglo na ulice, da je druga polovina bila na pijacama, da je Sarajevo bilo prelijepo, jer je padao snijeg, jer nije bilo smoga i snijeg je bio bijel, da su se ljudi zbog te ljepote opustili, da su ulice zvonile od glasova, vike, smijeha, od tipičnih gradskih zvukova, da se onda u 12h 05 desilo ono, da se sve u sekundi izmjenilo, da su ulice zanijemile, da su prvo počeli da jure golfovi, pa kad to nije bilo dovoljno, onda kamioni, da su bili pretovareni mrtvima, ranjenima, raskomadanima, da su odvozili ruke i noge, glave, da se Đogo rugao, da se Karadžić naslađivao, da je Koljević likovao, da je ovdje po ulicama svijet plakao, da su policajci tjerali ljude jer je postojala opasnost od nove granate, jer prva nikad ne dolazi sama, ali da niko nije htio da se skloni u kuću, da su na TV Beograd satima pričali o podmetnutim lutkama, sa UN nisu znale ko je pucao, a da je ovdje krv tekla potocima. Da su u 13 sati zasvirale sirene, ali da se opet niko nije sklonio sa ulica.
Treba im reći još nešto: petsto dana kasnije Markale su se ponovile...



Ko puca?

Svaki grad, a da to i ne zna, u svojim njedrima gaji malog Karadžića. Zato pjesnike treba držati pod pojačanim nadzorom. Čim neko pusti kosu i počne rimovati gadove i gradove- to je taj.
Karadžić kaže da mi granatiramo sami sebe. On pripada do sada nepoznatoj vrsti teroriste koji svoje djelo pripisuje sopstvenoj žrtvi. Kad njegova policija na prilazima gradu uhvati nekog autentičnog Sarajliju, onda ne traži informaicje- nego priznanje, da smo mi sami bacili granatu na Markale, na Miskinovu, na Alipašino polje. Karadžić je nezrela osoba. Njegova nezrelost manifestuje se u ljutnji: ljut je jer mu niko ne vjeruje to o gradu koji granatira sopstvene ulice. To bi moglo rezultirati šizoidnom situacijom u kojoj će on, da bi dokazao kako je takvo što stvarno moguće, jednog dana zaista granatirati Pale....



Godine prolaze

Sa našom naivnošću iz 1992. godine jedino se još može mjeriti naša razočaranost iz 1995. Drukčije nije moglo biti, razočarenje je uobičajena sankcija za pogrešne procjene. Prvih mjeseci rata Sarajevo je fanatično vjerovalo u pravednost međunarodne zajednice, koja se 1945. već jednom zaklela da to nikada više neće dozvoliti; u svevidećeg Boga, koji mora kazniti Pale, jer znaju šta rade; u svoju superiornost, jer je nadmoćno demonstriralo kako se ostaje kulturan uprkos divljaštvu koje se na nj sručilo.
Otrežnenje je bilo sporo i bolno.
Svake godine opraštali smo se od jedne zabule i prelazili na novu.
Naše želje bivale su sve oskudnije, sve skromnije, sve realnije. Istorija našeg otrežnjenja zapravo je bolna priča o našoj naivnosti. Evo kako smo se trijeznili:
1992. Kako ćemo se napiti, čim ovo stane
1993. Kad ovo prođe, kako ćemo se najesti.
1994. Da se ovo hoće zaustaviti, da se bar naspavamo.
1995. Da me hoće pogoditi, pa da ovo jednom prestane...


Ja nisam čovjek, ja sam samo meta na nišanu snajperiste.

Niko ko uđe u autobus , ne zna hoće li izaći iz njega. Dvjesto ih uđe, samo 199 izađe. Onog jednog iznesu. Važno je prodrijeti što je moguće dublje u lijevu polovinu autobusa. S desne strane je Grbavica, na Grbavici šoping, na šopingu soliter, na soliteru dvadeseti sprat, na dvadesetom spratu snajpersko gnijezdo, u gnijezdu snajperista, ispred snajperiste puška, na njoj nišan, ispod nišana okidač, na okidaču prst. Kad prst pritisne okidač, u autobusu će neko skinknuti za Veliku Srbiju. Tih su dana svi autobusi išli nagnuti na lijevu stranu. I tako, Elektroprivredu prođosmo čitavi. I Bristol. A onda dolaze Pofalići. Crna tačka. Negdje oko Prirodno-matematičkog fakulteta stvarnost je prestala da bude stvarnost i pretvorila se u košmar. Prvo se čuo pucanj, pa prasak stkala, pa vrisci. Onda se u autobusu, niko ne zna kako, stvorilo mnogo mjesta. Svi su se povaljali po podu. Svi su umazani krvlju. Na sredini autobusa leži mladić. Vidjelo se kako mu iz stomaka teče krv i izmiče svakoj definiciji osim jednoj, onoj da je to proces gašenja. Mladić se gasio na naše oči. Niko mu nije mogao pomoći. Iznijeli su ga pred Domom zdravlja u Vrazovoj. Prilazi nam čovjek, sa rukama u džepovima, i više za sebe, nego nama, kaže da su svi autobusi prije našeg završili tako. Kaže to s toliko tuge da ja i danas više pamtim izraz njegovog lica, nego bilo koji drugi detalj iz autobusa....


Ozren Kebo "Sarajevo za početnike"

[dacina_curica]

STAKLO. 1) Stajem uz prozor i gledam napukla stakla Jugobanke. Mogao bih tako stajati satima. Plava staklena fasada. Sprat iznad prozora s kojeg gledam, na svoj balkon je izišao profesor estetike: podešava naočale i prstima provlači kroz bradu. Gledam ga odraženog u plavoj fasadi Jugobanke, u napuklim staklima koja od prizora tvore živu kubističku sliku u sunčanom danu.

2) Uvečer slušam vijesti, skupa sa džamdžijom, vrhovnim staklarom Starog grada. Na pomen toponima u ratnim izvještajima, on, usput, dometne poneku živu sliku, sjećanje čovjeka kojeg je posao vodio po Bosni; negdje je staklio školu, negdje dom kulture, sportsku salu… Slušam ga onda kao što učenik sluša učitelja. Nakon vijesti, Bosnu doživljavam kao veliko skladište stakla koje pršti iz tranzistora tankim žicama pričvršćenog za automobilski akumulator. Krto se lomi domovina u ušima staklara, njenog suštinskog predsjednika.

FOTOGRAFI. Decembar 1991. godine. Sjedi se u Theater clubu na čijim zidovima su fotografije Mladena Pikulića (izložba se zove Vukovar danas… a sutra?). Muzika je preglasna; mladići i djevojke za stolovima šutke sjede, proširenih zjena. Na raširenim dlanovima konobari, iznad glava, nose masivne tacne od rostfraja pune limenki piva, kokakole, i s naporom se provlače kroz prolaze zakačene omamljenim mladim tijelima. Krvave šprice na patosu klozeta. A onda: mladić za stolom prstom pokaže na jednog drugog mladića - onog na fotografiji koji plače ispred granatama smrskane vukovarske pozadine - i čudeći se kaže: "Ima isti džemper ko i ja!"

2) Sarajevski fotografi, za razliku od svojih kolega koji iz inozemstva dolaze ovamo da od smrti naplaćuju svoje dolarske honorare u dnevnim, sedmičnim listovima i art-magazinima, jedini su hroničari rata u svom gradu; imaju problema sa nedostatkom foto-materijala, nemaju nikakve nadoknade za svoj rad… To ih ne izdvaja i ne čini njihov posao veličanstvenijim od onoga koji obavljaju hirurzi, npr., ili vatrogasci. Ali, njihov angažman obilježen je moralom intelektualca, tako rijetkim za naše predratne i ratne prilike. Jedan je, dakle, fotograf učinio da narkoman u sarajevskoj kafani prepozna svoj džemper na vukovarskom mladiću sa fotografije. Tada još nisu padale granate ovdje, ali se, itekako, vidjelo da je Sarajevo već obuklo džemper Vukovara. O tome su intelektualci - oni koji se tako zovu - šutjeli.

Sa ratom se ništa nije izmijenilo; šta su, npr., pisci uradili nakon što je izgorjela Vijećnica? Šta su uradili znanstvenici i historičari? Ništa. Valjda zato što tamo, ionako, nisu zalazili. Ali kad se piscima oduzima Dom, njihova kafana - onda je to skandal, onda su to polemički protesti u Oslobođenju. Na hiljade je fotografija razrušene Vijećnice… To je, između ostalog, i profesionalni patos: Vijećnica je u prednjem planu standardne razglednice Sarajeva (nju su fotografi izabrali).

U vrijeme one Pikulićeve "uočirata-izložbe", možda mladić s fotografije više nije bio živ. Ne znam, danas, ni da li je živ onaj koji je prstom pokazivao na džemper s fotografije. Naslov izložbe je u svom produžetku imao pitanje: a sutra? I svi su znali da je u tom pitanju sadržan odgovor, ali su se nadali da sutra neće doći. Kažem: svi, a pritom mislim na intelektualce koji su šutjeli, sklanjali se, u promiskuitetnim sarajevskim noćima, od moralne obaveze da barem kažu kako ipak nije u redu da granate mrve gradove. Jedan je fotograf pripadao rijetkim koji su postavljali pitanja.

Nakon deset mjeseci rata, u Sarajevu možeš čuti "intelektualce" koji pitaju: zašto nam se ovo desilo, i zašto tako brutalno? Nepametni, oni ne vide da je odgovor: Zato!

Upravo zato.

I zato jer sva pitanja sada dolaze prekasno.

ŽIVOTINJE. Sve ovo počinje da mi prija. Opasnosti ima dovoljno, a tuge u izobilju. Ležim i ne prestajem misliti: koliko dugo se može podnositi ovakav život. Na mojim prsima spava mačka. Ona je odabrana; iznad njenih kosih zjena - šara je u obliku slova M. Ja to nisam znao: ti si mi to otkrila onog dana kad sam podivljao i poželio da ju smrskam; da smrskam njenu mačju prirodu. Tad si mi otkrila šaru na njenom čelu i rekla: M imaju samo one mačke koje je Muhamed milovao. Otad joj puštam na volju, da spava gdje se zatekne. Ne znam koliko se još dugo može podnositi ovakav život. Svaki put me podiđu srsi kad se na tutnjavu spolja mačka iz sna prene, i tada na prsima osjetim sporo izvlačenje pandži…

Semezdin Mehmedinovic, Sarajevo Blues

[dacina_curica]

Izvještaj iz opsjednutog grada....


Previše sam star da bih nosio oružje kao
drugi -
određena mi je milost posljednja uloga hroničara
zapisujem - ne zna se za koga - historiju opsade
treba da budem tačan ali ne znam kad je počela
najezda
prije dvjesta godina u decembru septembru možda
jučer u osvit
svi odveć boluju od gubitka osjećanja vremena

ostalo nam je samo mjesto vezanost za mjesto
još držimo ruševine hramova priviđenja vrtova i
kuća

ako izgubimo ruševine neće preostati ništa

pišem onako kako mogu u ritmu beskrajnih
sedmica
ponedjeljak: prodavnice prazne prometna jedinica
postao je pacov
utorak: gradonačelnika ubili neznani izazivači
srijeda: razgovori o primirju neprijatelj internirao
poslanike
ne znamo njihova mjesta boravka to znači mjesta
pogubljenja
četvrtak: poslije burnog sastanka odbačen
većinom glasova
prijedlog trgovaca začinima za bezuslovnu
kapitulaciju
petak: početak kuge
subota: izvršio samoubistvo N.N. nesalomljivi branitelj
nedjelja: nema vode
odbili smo
napad na istočnu kapiju zvanu Kapija Saveza

znam monotono je sve to nikog neće moći da
uzbudi

izbjegavam komentare osjećanja držim na uzdi
pišem o činjenicama
kažu da samo njih cijene na stranim tržištima
ali s izvjesnim ponosom želim da javim svijetu
da smo zahvaljujući ratu odgajili novu vrstu djece
naša djeca ne vole bajke igraju se ubijanja
na javi i u snu sanjaju o supi hljebu i kosti
baš kao psi i mačke

uvečer volim da lutam po krajnjim dijelovima
Grada
duž granica naše nesigurne slobode
gledam odozgo na bezbrojnu vojsku na njene
vatre
slušam hučno bubnjanje i barbarsku vrisku
zaista je neshvatljivo što se Grad još brani

opsada traje dugo neprijatelji moraju da se
smjenjuju
ništa ih ne vezuje sem želje da nas unište
Goti Tatari Švedi Carevi odredi pukovi
Preobraženja Gospodnjeg
ko bi ih pobrojao
boje zastava mijenjaju se kao šuma na vidiku
od nježne ptičije preko zelene i
crvene
do zimske sasvim crne

tako uvečer oslobođen od činjenica mogu da
razmislim
o stvarima davnim dalekim naprimjer o našim
saveznicima preko mora znam iskreno sa nama
saosjećaju
šalju brašno vreće ohrabrenja mast i dobre savjete
čak i ne znaju da su nas njihovi očevi izdali
bili su naši saveznici u doba prve Apokalipse
sinovi nisu krivi zaslužuju zahvalnost pa smo i
zahvalni
nisu doživjeli opsadu dugu kao vječnost
oni koje je pogodila nesreća uvijek su usamljeni
branioci Dalaj-Lame Kurdi afganistanski
gorštaci

sad kad pišem ove riječi pristalice smirenja
stekle su izvjesnu prevagu nad strankom
nepokolebljivih
obično kolebanje raspoloženja sudbina se još koleba
groblja rastu smanjuje se broj branilaca
ali odbrana traje i trajat će do kraja
i ako Grad padne a preostane jedan
on će nositi Grad u sebi putevima izgnanstva
on će biti Grad

gledamo u lice gladi u lice vatri u lice smrti
najgore je od svih - lice izdaje

još samo su naši snovi ostali neponiženi

Zbigniew Herbert

[dacina_curica]

Niko ali bas niko me ne zna u zemlju zabiti k'o Ahmmed sa saXa

Eh, kao da je jučer bilo..... Već 29 februara 1992, ispunili smo, onako džematile,porodično, patriotsku dužnost.....Mi,koji smo imali pravo glasa

Baščaršija je to jutro bila suncem okupana....Na referendumskim mjestima, socrealistične slike, ćilimi na zidovima mjesnih zajednica....Na plakatima kojima se pozivalo za izlazak na referendum, poruka,koju ću pamtiti: Raja su ZA,a papci?

Osjećao sam se važnim tada,prevažnim,jer,nije šala, hem punoljetan, hem glasao za suverenu i nezavisnu....Nakon što sam zaokružio"ZA", odlučio sam prohodati Čaršijom, Ferhadijom....Ko Bajram da je bio.....Ljudi lijepo odjeveni,srednjovječne gospođe sa taze frizurama, drže pod ruku svoje ponosne muževe....
Sretnem kod Slatkog ćošeta tetu Zibu. Nekoga traži pogledom....Kenana,svoga sina, a moga školskog druga.... Eto Kene, nasmijan i vedar....tog sam ga dana posljednji put vidio.....Danas leži na Kovačima....
Nastavio sam dalje....prema Katedrali....Kod izloga Ede obućara, Mirna i Selma....obavile i one građansku dužnost....I izgledaju mi ,nekako, odrasle, zrele.... Preračunavaju koliko im još hiljada treba za nove cipele....Nastavljam hodati mojim gradom....U parku kod Svjetlosti, sjednem.... Neko me potapša po ramenu.... Moj brat,moj veliki brat....
Obradovah mu se! Sjeo je kraj mene i počeo pričati....Nisam ga u početku slušao....Nisam razumijevao njegove riječi....o nekoj sretnoj Bosni....nekoj novoj Bosni.....No, njegovo me ushićenje natjeralo da pratim šta govori...Govorio je o pravdi....Podsjećao me ,tog trenutka, na nekog od sedam sekretara SKOJ-a, iz čuvenih brošura"Titovim stazama revolucije...
Vratili smo se nazad do čaršije.Nahranili golubove, jer ga je to beskrajno radovalo.
I koji mjesec kasnije, kad je gorjelo Sarajevo i BiH, moj brat nije gubio nadu.... Sa kakvim je samo žarom govorio o sretnoj budućnosti, kad bi se vratio sa linije, planirajući do u najsitnije detalje raspored prvoga dana slobode....
"....On je danas u društvu Kenana, sa početka ove priče.... Na Kovačima.....Posjetio sam ih obojicu na Dan nezavisnosti...Moj brat nije dočekao prvi dan slobode....No, nismo ni mi, koji smo imali sreću ili nesreću, da preživimo rat....Dan slobode, čini mi se,sve je dalje i dalje...Ja mu se,ipak, nadam....Da toga dana, umjesto mog brata, učinim nešto što ga je beskrajno radovalo.....Da nahranim golubove na Baščaršiji.....Evo, već punih 14 godina,još nisam smogao snage za to....


Bio sam na Kovačima, večeras....

Kažu, ne valja po mezarjima , nakon akšama, boraviti....
Ipak, nisam mogao da ne odem, a u toku dana mi se, nekako, nije dalo....

Sjedio sam večeras s Njima....Razgovarao bez riječi, krajičkom oka tražio zvijezde na sarajevskom nebu, u hladnoj sarajevskoj noći...

I golubove još nikad, nahranio nisam....

[dacina_curica]

SMRT JE MAJSTOR IZ SRBIJE
SUBJEKTIVNE I OBJEKTIVNE LAZI

Nakjucer, u jutarnjem dnevniku beogradske televizije, Marica neka Lalovic saopsti nam, glasom gugutke, kako Muslimani napadaju srpske odbrambene polozaje oko Gorazda! Sto je dan kasnije ponovio, pred stranim izvjestacima, i Karadzic koji, u posljednje vrijeme, ne znam jeste li to zapazili, ocima trepce sanjivo usporeno, kao jejina, pa pomisljas da je neprekidno pod sedativima.
Vrijedi zabiljeziti ovu tvrdnju, jer zbilja zasluzuje da bude spasena od zaborava kao jedan od najreljefnijih jezicnih spomenika danasnjeg srpskog bezumlja. Tacnije, kao silno rjecito svjedocanstvo o vremenima kad su velikosrbujuci pravoslavci rekli laku noc svemu sto je ljudsko, cak i najosnovnijoj logici na kojoj se temelji covjekova upotreba jezika.

Takvi iskazi, raskosno brojni, kojih smo se do sita naslusali u minule dvije godine, zvuce mi svagda uvredljivo. Ne moze se na njih oguglati. Bar ja ne mogu. Zaludu mi je sto znam da su Srbi u proteklih 25 mjeseci lagali vise no u prethodnih 14 stoljeca, od svog doseljenja na Balkan. I da je zulumcarska osionost kojom su potkoscene srpske lazi po sebi shvatljiva ako se prisjetimo samo onih 7000 artiljerijskih cijevi i 2000 tenkova i transportera na koje se bahata srpska laz oslanja. I da su, cak, i stvari koje po sebi, ocito, nijesu laz-Srbi majstorski upregli, kao vucnu stoku, u taljige lazi. Zaludu mi je i sto znam da je Karadzic svoj zanat laganja ispekao, temeljito, u vlastitom braku: taj suknjar-u Crnoj Gori bi rekli "flit za zene" - varao je, bespostedno, svoju suprugu, tridesetak godina. Koji minuli rad, braco slatka! Trebalo je 360 mjeseci, takoreci svakog bogovijetnog dana, izmisljati taze lazi, svagda dovoljno ubjedljive da umire njegovu kucnu azdaju koju je oficijelno zvao "svojim najdrazim bicem". Pa se grdno izbirikao! Sto se vidjelo jos prije rata:
"E, ovaj Radovan laze isto ko da konja trci", rece mi Hasan.

Doznao sam, naknadno, cak i to da se Mali Nikolica, mnogo prije ovoga rata, vjezbuckao u lazuckanju - na svojim casovima! Kazu mi, jedared, moj i njegov student:
"Ali, profesore, pa zar smo mi krivi, danas, sto su Koljevicevog oca *stase zaklale?"
"Ko to velis da je cijem ocu uradio - sta?", pitam iznenadjen, i doznam da je Nikolica, jednom na casu, uzgred, pripomenuo da su njegovog oca *stase izvoljele zaklati cetrdeset i neznamkoje.
"Mozda su ga", kazem, "zaklali, al`privremeno. Jer znam, iz Nikolinih prica, da je stari gospodin Koljevic bio medju zivima nakon oslobodjenja, kad su mu komunisti oduzeli trgovacku tvrtku, ili vec kako se to zvalo!"
Pa se onda mislim: Tako li je, znaci? Pa nije, naravski, s neba pao onaj docniji Nikolica sto rece, i to da ga sav svijet cuje, da u Dubrovniku zivi 50 posto Srba, svejedno sto je posljednji popis pokazao da ih ima svega pet procenata. Nikolica je dopisao nulicu, jer je trebalo vizgotsko razvaljivanje Dubrovnika predstaviti kao oslobodilacki rat. Majstor je Nikolica u baratanju nisticama, ali to se ne uci prekonoc.

Znadem, kako rekoh, gotovo sve o srpskoj lazi. POZNAM JOJ IZVORE I "SUBEKTIVNE I OBEKTIVNE", KAKO BI KAZAO KRAJISNIK KOME JE NEKO SLAGAO DA SU I STARI RIMLJANI BILI EKAVCI. Ali zadzaba mi svekoliko znanje kad cujem da Srbi koji su oko Gorazda, sto je predobro znano cijeloj planeti - stegli najuzaniji moguci obruc unutar kojeg, danas, po miloj volji i s velikim gustom mogu birkati svoje zrtve kao medjed gnjile kruske: ovu hocu, ovu necu, kad cujem da ti i takvi Srbovi cvrsto u rukama drze svoje odbrambene polozaje, rijeseni da ne ustupe ni pedalj svete srpske zemlje agresoru, e, tada se ja, ociju mi, licno uvrijedim, jer je rijec o lazi koja, s cinizmom najnize vrste, s nadutoscu koja se prelokala krvi ljudske, zbija lakrdiju na racun moje, i svacije, moci rasudjivanja!
To isto mi, jednom, rece i jedan moj prijatelj, inace Srbin. Javlja Djogo kako Muslimani sarajevske Srbe kolju i bacaju u Miljacku kod Principova mosta. Potom, kao neoboriv dokaz, navodi tri srpska lesa koje je Miljacka izbacila kod Ilidze. Zamisli, molim te: Miljacka u avgustu kad je mozes pregaziti a da ne okvasis clanke, i kad ne moze ni sibicu odnijeti do Ilidze, ipak je u stanju da toliko daleko odnese srpske leseve! Kad takve lazi cujes, veli, ljut si ko puska, jer oni na Palama, boga ti, misle da nam je mozak manji od one tresnjeve kostice sto se stavlja u djecje pistaljke!

Srbi se, znaci, brane kod Gorazda od nasrtaja islamskih fanatika. Ko ima petlju da javno kaze stogod ovakvo, taj nedvojbeno svijet gleda naopacke izokrenut, gleda iz ugla slijepog misa koji visi o grani s glavom nadolje. A DA KARADZIC SRBE NAMJERAVA USRECITI TIM RAJEM NAGLAVACKE POSTAVLJENIM, SINULO MI JE JOS NA POCETKU RATA KAD SAM VIDIO NJEGOVE BOJOVNIKE S CARAPAMA NAZUVENIM NA GLAVU. GUNDULICEVSKI RECENO: STO BI DOLJE, SAD JE GORE, A STO GORE - DOLJE PADA. TO JEST, KO JE CARAPU PROMOVISAO U KAPU, TAJ JE LJUDSKI RAZUM POD NOGE BACIO. Stoga, ovaj rat, osvajacki do balcaka, Karadzic i njegovi mameluci prikazuju kao odbrambeni, i to sa dosljednoscu koja vas nekad nagna i u smijeh. Jer kad Srna javi kako mudzahedini jurisaju na srpske odbrambene polozaje u Suljagica sokaku, vi prvo prasnete u smijeh, a potom kazete Sidranu: moras biti gluh kao krme za svoj materinji jezik pa kazati, mrtvacki ozbiljno, kako Srbi svoja vekovna ognjista brane u mjestu koje se zove SULJAGICA SOKAK. Ni Hitlerovo, priznat ces, bezumlje, nije otislo bas toliko daleko da njegovi ratni izvjestaci tvrde kako Rusi napadaju njemacke odbrambene polozaje kod Staljingrada.
STOGA SU SVA SVOJA ZVJERSTVA, POCINJENA PO BOSNI, PALJANSKI SRBI DOSLJEDNO I PEDANTNO OPISIVALI JEZIKOM ZRTVE, A NE NASILNIKA. ZA TU VRSTU BOLESTI U PSIHOLOGIJI IMA STRUCAN NAZIV: "ZLOCINAC KOJI JE U PRAVU"! TERMIN JE UPOTREBLJAVAN UGLAVNOM ZA OPISIVANJE INDIVIDUALNE PSIHOLOGIJE. KO BI REKAO DA TAKO KRASNO PASUJE I KAD SE GOVORI O BOLESTI CITAVOG JEDNOG NARODA?

Dr Marko Vesovic

[dacina_curica]

SMRT JE MAJSTOR IZ SRBIJE

Dosao je, medjutim, decembar 1992. godine, kad je bilo pljuni-smrzni, a drveta niotkud ni cjepke, pa sam nalozio oko 600 knjiga iz svoje biblioteke. Prve su, dakako, bile na redu knjige paljanskih razbojnika: prije nego ih bacim u vatru, nasumce ih rasklopim, i procitam pokoju strofu ili pjesmu, recenicu ili pasus, kojih se vise ne sjecam, ali necu nikad zaboraviti kako su mi, kad sam otvorio Koljeviceve IKONOBORCE I IKONOBRANITELJE, oci pale, slucajno ili pod uticajem sila o kojim ne znamo nista, na recenicu: "U teznji da postane vise nego sto jeste, Magbet bukvalno unistava sebe". Te rijeci bi mogle krasno posluziti kao epitaf za grob Nikole Koljevica.

Dr Marko Vesovic

Malo je reci da obozavam ovog covjeka

[dacina_curica]

SMRT JE MAJSTOR IZ SRBIJE
NENAPISANI TEKSTOVI

Covjek je alav. Pogotovo ako je knjizevnik. Umjesto da sam srecan zbog onog sto jesam u ovom ratu napisao, ja sebe hvatam kako se grizem zbog onog sto nisam napisao, a mogao sam, da me Bog obdario sa manje lijenosti i vise spisateljskog samopouzdanja. Mislim, dakako, na tekstove koje sam zapocinjao sa prilicnim poletom, pa ih ostavljao nedovrsene, iz premnogih razloga, najcesce sicusnih, i uglavnom ih bacao. Sto vecinu tih tekstova nisam nikad dovrsio, siguran sam da nije veliki jazuk, ipak, ima stvari koje su mogle biti napisane jedino pod granatama, i u trenu kad su se zbivale, i nikad vise. Za njima treba istinski zaliti.

Jednom, sjeo sam da napisem otvoreno pismo sarajevskim "Srbima bez jezika", i srocio dobar prvi pasus: "Vasa sutnja, braco Srbi, nije stvar koja u meni izaziva pretjerano divljenje, ili mislite da je, zbilja, moralni heroizam cutati dok ona durmitorska kuga sa kokardom mori sve nesrpsko u Bosni? Cini mi se, vase je cutanje izraz seljacke racunice, i prozirem da cete biti grlati kao pop-Grubanova popadija ukoliko Karadzicu obrnu kola niza stranu."
Vise ne pamtim sta me omelo da ovu poslanicu dokrajcim, ali mi se cinilo da bi bilo steta baciti njen zapocetak, jer mi se silno svidjala ona "durmitorska kuga sa kokardom", pa sam ovaj odlomak umetnuo u clanak o mojim jeglenima, preko telefona, ili u cetiri oka, sa onim sarajevskim Srbima ciji ti glasovi, ili izrazi na licu, neprestano porucuju: "ILI MI DAJ VELIKU SRBIJU, ILI UOPSTE NE ODGOVARAM ZA SVOJE PONASANJE."

Trebalo je da napisem clanak o Nogu, koji je dosao na paljansku skupstinu i donio sa sobom svoje niceanske brke i svoj osmosjednicki pogled na svijet. Pa o Ostojicu koji igrom svojih obrva pokusava sakriti cinjenicu da je budala. Taj jednim izvijanjem svoje vjedje isprazni pola svijeta, sasijece, kao dimiskijom, sva misljenja protivna njegovom, jednim prezrivim krivljenjem usta obara biste s njihovih postolja. PA ZAPIS O ONOM TRENUTKU (STVAR SE DESILA NA POCETKU RATA, KAD SU SE PALJANI JOS POJAVLJIVALI NA NASOJ TELEVIZIJI) - ZBILJA NEZABORAVNOM, ZBOG MORALNE STRAVE KOJA ME OBUZELA NAKON STO JE NIKOLA KOLJEVIC SA TV EKRANA IZBIFLAO ONO SVOJE "OPTUZUJEM". PRVO JE POBIO NA HILJADE MUSLIMANA U BIJELJINI, ZVORNIKU, TUZLI, PROTJERAO STO JE BILO ZA PROTJERIVANJE, SPALIO STO JE BILO PREDVIDJENO ZA SPALJIVANJE, A POTOM UPAO U TELEVIZIJSKI STUDIO I, ZOLINIM GLASOM, RIKNUO: "OPTUZUJEM!" TOG TRENUTKA CU SE SJECATI VALJDA DOK ME BUDE BILO: TAJ PEDALJ OD FASISTE, TO PARCENCE ROZENBERGA, BEZ I TRUNCICE STIDA, POZAJMILO JE ZOLIN GLAS, KOJI JE TOLIKO MOCNO ZAGRMIO PROTIV FRANCUSKOG RASIZMA I, OKRVAVLJENIH RUKU DO LAKATA, POCEO DA DRZI MORALNE LEKCIJE SVOJIM ZRTVAMA!

Ponajvise zalim sto nisam napisao svoje pismo nerodjenima. Mislim, onima koji ce doci, kad mnoge godine prodju, i od mene ne bude preostalo praha ni "koliko u pet prstiju stane", i kad ce se Karadzicu, od starosti, ruke toliko tresti da vise nece moci ni slucajno da prikolje cak ni obicno novorodjence (jer Karadzicu, nema sumnje, sljeduje duboka starost, taj je nedvojbeno od soja dugovjekih zlikovaca, kao pop-Djujic, na primjer).
U tome pismu, ljudima koje sistanje pare iz pretis-lonca nece podsjecati na fijukanje granate, htio sam rasvijetliti tek nekolike sitnice od svega sto nam se, za vrijeme opsade Sarajeva, poizdogadjalo.

RECIMO-KARADZICEVO POREDJENJE SA ISUSOM. Ali, ovaj put, visenedjeljna depresija sprijecila me da svoju epistolu okoncam, pa sam od njenih parcica sklepao dnevnicku biljesku, prilicno drvenastu, pod naslovom NOZ I BIBLIJA, objavljenu u BH DANIMA.
JEDNOM, NA PITANJE STRANOGA NOVINARA: ZAR NE VIDITE DA STE SAMI, I DA JE CIO SVIJET PROTIV VAS? - KARADZIC JE ODGOVORIO KAO IZ PUSKE: JESTE, SAM SAM, ALI JE I ISUS HRISTOS BIO SAM, PA SE DOCNIJE POKAZALO DA JE BIO U PRAVU!
TRENUTNO NAJSLAVNIJI KRVOLOK NA PLANETI, KOJI POREDI SEBE SA SPASITELJEM, UVJEREN DA JE BIO U PRAVU KADA JE POBIO TOLIKI SVIJET PO BOSNI, OD TOGA SE, NARAVNO, COVJEKU ZDRAVE PAMETI MRZNE KRVCA U ZILAMA.

Ali, kad sam se prestao jeziti od ove krvave blasfemije (a nisam mogao ne jeziti se, svejedno sto sam nevjernik, jer Isus Hristos, ako za mene nije utjelovljenje Boga, jeste jedno od najmocnijih utjelovljenja ljudskosti koje je ikad hodalo po zemlji) -ucinilo mi se da bi u dnu Karadzicevih rijeci mogla biti sadrzana mrvica istine:
Jer sin durmitorskog jebisestre kolje "ne kao mesar, vec kao zrec koji prinosi zrtvu", kako bi kazao Slobodan Jovanovic. Isus je sebe zrtvovao kako bi spasao, kako bi usrecio covjecanstvo. KARADZIC JE NA ZRTVU PRINIO 200000 MUSLIMANA - KAKO BI "SPASIO", KAKO BI "USRECIO" SRPSTVO.
(Uzgred receno, najezdu srpskih divljaka koji kolju vo imja otca i sina i svjatago duha, Desanka Maksimovic je, pet-sest godina prije ovoga rata, prorekla u stihu: "Nozi im u rukama, Biblija za pojasom")
STOGA SE NE TREBA PREVISE CUDITI STO KARADZIC, POSTO SE SIT NAKOLJE "TURAKA" I "*STASA" PO BOSNI, SKOKNE DO U BEOGRAD DA PATRIJARHA PRVO CMOKNE U OBA PREOSVESTENA OBRAZA, A POTOM MU LJUBNE BOGONOSNU DESNICU. I KARADZICA JE, PO SVOJ PRILICI, ZAKLELO NA KRST, DA CE ISTREBLJIVATI NESRBE!
Naime, u Tenkinoj zavjeri, kako procitah kod Slobodana Jovanovica, urotnici su unajmili Milisava Petrovica (koji je vec bio smakao covjeka, pobjegao iz zatvora, i tumarao Srbijicom unakrst, sklanjajuci se ispred pandurskih potjera) - i poslali ga u Brestovacku banju da ubije Aleksandra Karadjordjevica.
Uz to, da bi pritvrdili pazar, zavjerenici su nasli SVESTENIKA KOJI JE NA KRST ZAKLEO Milisava da ce izvrsiti ubistvo za koje je primio pare.

Dr Marko Vesovic

[dacina_curica]

Ne znam ni sama gdje ovo da svrstam ali je vrijedno biljezenja svakako pa evo nek' stoji ovdje da se ne izgubi.

M i r z a ( dodajem: Kindje / Raja / do groba mnogima i preko groba Pimpekova)


Mirza jasno vidi i hladno komentira ono što se ovdje događa. Pa, kada o Bosni - o njenom spasu i o njenoj budućnosti - govori, on nema na umu politiku, nego ljubav, ne govori on o državnim institucijama, već o, za njega, veoma precizno definiranom MI; "Ovu će zemlju spasiti ljudi čistoga srca, a ima nas dovoljno"

- - - - -

Poslije nastave svraćali smo u kafanu "Tenis", gimnazijsko sastajalište. Na terasi su bile narančaste plastične stolice koje se užare od sunca; na njima sjedimo, pijemo kokakolu i gledamo na redove teniskih igrališta koje razdvaja uredno njegovana živa ograda, zeleno šiblje. Ne sjećam se da li smo to pominjali, ali smo imali svijest o tome da je na jednom od tih terena igrao pionirski prvak Bosne i Hercegovine u tenisu Mirza Delibašić. Bješe u tome nekog adolescentnog ponosa zbog našeg čovjeka uspješnog tamo, u bijelom svijetu. Bilo je, naravno, i tipičnih provincijalnih rituala: Gajo, profesor fizičkog, deset minuta nas drži u vrsti poredane, u hladnoj fiskulturnoj sali, da se mrznemo, i prijeti svakome onome ko je riješio da postane vrhunski sportista da tada mora nositi barem dres viška u torbi ("Jer je na onom košu Mirza toliko trenirao da je u toku dana mijenjao nekoliko atlet-majica", govorio je).

U Tuzli, koju ja pamtim, Mirza je bio legenda u najčistijem značenju te riječi, sa pomalo patetičnim odnosom grada prema svom heroju. Taj odnos je, na neki poseban način, veličanstven, i čistiji od sarajevske verzije legende, u kojoj je Mirza institucionaliziran putem songova o njemu, televizijskih spotova… glamura koji uz zvijezde ide. Kada je Delibašić na olimpijadi u Montrealu odbio - i u tome ostao usamljen - da raskine ugovor s "Pumom" zato što je "Adidas" ugovorom nudio petsto dolara više, i ostao u "Puma" patikama, u Tuzli je identifikacija sa njegovom gestom bila tolika da je još domišljena priča o tome kako je on odbio da oblači oficijelnu odjeću jugoslavenske reprezentacije, pa izašao šetati gradom u majici na kojoj piše Tuzla. Ali, to je odnos obostrane iskrenosti; puno je topline u načinu s kojim Delibašić, danas, govori o Tuzli. Sasvim je razumljiva ta toplina, možda je puki zavičajni patriotizam, ali to je ona nježnost za koju vjeruješ da ti se samo tamo, u tvojoj kafani, u nekom "Tenisu", može dogoditi da, u sunčano majsko popodne, na tvoju ruku sleti bubamara.

Mirzina tuzlanska priča govori o zaboravljenom moralu. Njegov otac je bio gimnazijski profesor i dao je otkaz na svom poslu, preselio se u medicinsku školu, kada se u gimnaziju upisao njegov sin, Mirzin stariji brat, e da neko ne bi pomislio kako će se tom srednjoškolcu gledati kroz prste zbog oca profesora. Mirza je imao 13 godina kad su se u gradu pojavile samoposluge. I, sad, u skladu sa imenom tih novih prodavnica - i kao pravo dijete komunizma - uđe, napuni džepove i izađe napolje. Uvečer dolazi kući i nalazi ublijedjelu majku ("Zbog tebe nam je dolazila milicija", kaže ona), koja ga uputi ocu. Otac leži na kauču, nudi ga da sjedne do njega na stolicu; Mirza sluti rasplet, sjeda trudeći se da bude izvan dometa očeve šake. A onda uslijedi takav šamar da je on do osamnaeste godine hljeb i druge potrepštine kupovao isključivo u granapima, preko pulta. Pet godina nije prešao vrata samoposluge.

Tako skrojenog morala, on ima otpor prema svakoj vrsti laži. A ljudi, nažalost, tako rado lažu, ne shvatajući kakve sve posljedice može imati laž ("Sve je počelo od neke male laži koja se počela uvećavati i umnožavati i tako je došlo do rata", kaže). Mirza ne taji da je doživio delirijum tremens i kaže da svi govore o bijelim miševima koje su u tom stanju vidjeli; a to nije tako; ne vide svi isto. I to je laž. Delirijum tremens je stanje u kojem se ima puna svijest o ljudima u svojoj okolini; gledao je na zidu ekran i, oprezno, da društvo s kojim je sjedio ne navede na pogrešne zaključke, na tom je monitoru mijenjao kanale sve dok nije našao neki od filmova Sergia Leonea koje je, u to vrijeme, rado gledao.

Sa lažima prestaju prijateljstva. Bit će da je to razlog što je Mirza toliko voljen čovjek. Cijeli stol prati Kemu Montena; i Mirza Delibašić, također, nadahnuto gestikulira i pjeva pjesmu Mirza, hvala ti…. Da on šuti dok traje pjesma o njemu, to bi bila obmana, ili bi to, naprosto, odavalo osobu taštu i nezanimljivu. Ovako, nema obmane. Zato je Vejn Brabender, kada se Mirzi dogodila nesreća u Italiji, već sutradan došao u bolnicu; zato je on, kada je na početku rata, uspostavljen televizijski most Sarajevo - Madrid, svoj razgovor s Kinđetom završio uplakan.

Mirzina sarajevska priča je priča o prijateljstvu. Ima tome nekoliko godina, prolazio je kroz neku depresivnu fazu, budio se rano ujutro, umorniji nego je zaspao; tako je na praznoj ulici zaustavio taksi i rekao: "Vozi kod Sultana." Taksist mu je odgovorio da ne zna gdje je to, a on mu objasnio put i dao mu savjet koji je bio cijena te vožnje; taj savjet glasi: "Ako nekada budeš loše ko što sam ja loš sada, odi kod Sultana. To je čovjek koji najbolje na svijetu umije da sluša."

E, sad, kako nekome ko ima takav otpor prema svakoj vrsti laži, pada priča beogradskih medija o tome da je Mirza Delibašić mudžahedin ili da je konvojem Dječije ambasade pobjegao u Moskvu. On je u vojničkoj uniformi bio svega jedanput: nakon što je s prijateljem proveo ugodnu noć u ćaskanju, uz vino, obukli su pancirke, šljemove, zaprtili puške i pod punom ratnom opremom zakucao je na vrata "Fisa". Ko je? Policija, otvaraj. Kad je ušao, na sol je stavio flašu viskija, flašu vina, raspakovao šteku i cigarete razbacao prijateljima: "Ja sam Djed Mraz." S istom je, vjerovatno, radošću, u jedno madridsko jutro, Angelu, oružaru "Reala" koji je obožavao motore a mučio se sa svojim svakodnevno mu popravljajući kvarove, poklonio koverat sa novcem za novi motor. To je tipična bosanska radost u darovanju. Mirza je Bosanac ("Moja žena je Bosanka i moje dijete je Bosanče", kaže). Najviše njemu zahvaljujući, Bosna je - otkad je u Jugoslaviji bila - postigla svoj kulturni i politički legitimitet 1979. godine, kada je "Bosna" osvojila Kup evropskih šampiona. Zbog toga je prirodna, a istovremeno i fantastična, njegova odluka da, na poziv "Reala" da sebe i svoju porodicu iz ratnog Sarajeva evakuira za Madrid, ne otputuje. Ostao je tu, "sa svojim borcima", s poštovanjem za svaki trenutak života; jedne je večeri, za kafanskim stolom, dok je - na njegov nagovor - Zlaja Arslanagić pjevušio Noćas mi se snilo, prepričavao, a zapravo homerovski recitirao svoj san iz protekle noći. O tome kako su mu, u san, došli sinovi da ga pitaju. Svaku patetičnost cijeloj situaciji je pobrisala posljednja rečenica, pitanje koje mu šestogodišnji sin postavlja: "Jelde, tata, da je situacija u Bosni - zajebana?" Taj Mirzin lirizam, odnos prema prijateljima, ima neku antičku dimenziju; on jasno vidi i vrlo lucidno komentira ono što se ovdje događa. Kada o Bosni - o njenom spasu i o njenoj budućnosti - govori, on nema na umu politiku, već ljubav, ne govori on o državnim institucijama, već o, za njega veoma preciznom MI; "Ovu će zemlju spasiti ljudi čistog srca, a ima nas dovoljno", kaze.

Mirza je čovjek čistog srca i valjda se zbog toga ne uspijeva osjećati strano ni na jednom mjestu na Zemlji. Pitao sam ga da li se osjećao strancem u Španiji. Da, dok nije naučio jezik. Sad je, dakle, u Sarajevu. To je veoma mnogo za ovaj grad. To je veoma mnogo za ovu državu. To mnogo znači i za Tuzlu, grad koji tone i koji je pojeo svoja stepeništa, a, eto, zna da se bori. Važno je da ovdje, sada, postoje ljudi pouzdani, oni koji u krajnjem slučaju dobijaju opklade kao Mirza Delibašić, Kinđe, koji se na Svjetskom košarkaškom prvenstvu u Moskvi, u zadnjim sekundama utakmice sa Brazilom - bacajući slobodna bacanja koja treba da odluče pobjednika - opkladio s Mokom Slavnićem u stotinu dolara da će od tri bacanja pogoditi prva dva. Tako je i bilo.


Cistog srca, cistih ruku i zdravog razuma.


Semezdin Mehmedinovic
decembar 1992

[dacina_curica]

NOVE KOMSIJE

Niko od stanara na groblju ne može biti sretan ako mu je prva komšinica jednogodišnja djevojčica. A Mikicina prva nova komšinica Tara M. Đorđević, s bijelim mermernim grobićem iznad njenog, rođena je iste 1994. godine kad je i umrla.

Ako je ikom, njoj ovdje nije mjesto!

Sad bi joj bilo pet godina. Mama bi joj čitala “Kozu i sedam jarića”.

Četvoro Tatarevića lijevo od Mikicine humke raznijela je granata dok su ručali. Rupa na zidu njihovog stana kod kina “Tesla” odavno je zakrpljena, ali u očima Sarajlija koji su preživjeli ovaj rat ona će uvijek tu stajati.

Igor Rehar, u godinama Rajmona Radigea, tek što je možda u podrumu, uz svijeću, počeo da čita njegovog “Đavola u tijelu”.
Mama ga, kao i ja Mikicu, obilazi svaki dan. Tako sam i saznao da je poginuo u onom masakru na Markalama.

Dva tri reda više počiva Damjan Ramić, sin slikara Affana Ramića. On je poginuo u dvadeset prvoj godini u bici za Aziće. Kćerci mu je sada isto toliko godina koliko i njegovoj smrti. Pred Afanom ne pominjite nikad Aziće!

Tonka Aničić (1899-1992) barem se naživjela. Zar je morala da dočeka i ovaj rat?

Osvaldo Moreno umro je samo koji mjesec prije Mikice. Danas pod snijegom baš mi ga je, Italijana oženjenog Bosankom, bilo žao.

Mikicin prvi komšija i Ladislav Lenard. Zbog kakve li je velike Srbije i velike Hrvatske jedan Čeh morao da pogine u Sarajevu 1992. godine?

Fata Maslić je jedina komšinka koja nam je to bila i u bivšem životu. Danilo je i njoj donosio penziju.

Fatin sin Miko, do našeg preseljenja na Marindvor, bio je nešto kao naš golub pismonoša koji je Raži donosio naša a nama njena pisma.

Ponekad, uz pismo koje je uvijek moglo biti i posljednje, donio bi za Vladimira i koju mrkvu iz svoje ratne bašte. Ne rijetko iz torbe bi izvadio i poneku daščicu nađenu na putu na kojoj bi se, da smo je imali, mogla skuhati i kafa.

Do Mikinog pojavljivanja narednog dana uvijek smo bili u grču. Šta ako ga je na povratku kući našlo njegovo parče granate?

Svi smo mi imali to “svoje” parče granate.

Izetinu Nađu ono je našlo kod zgrade Predsjedništva, Boru Bašića u haustoru, Igora Rehara na Markalama, Silviju Rizvanbegović u kolima hitne pomoći, sina filmskog reditelja Gojka Šipovca na putu do kuće, a eto, Miku je mimoišlo.

Mikica se u snu ipak stalno trzala.

Kad bi ga sutradan, obrijanog i nasmijanog, vidjela u vratima, dugo ga je ljubila. Sad ga ljubi njegova Dijana, ali u Australiji. Dijana, profesorica matematike, dvije godine ga je dva njihova sina, čisteći njemačke klozete, čekala u Minhenu. Da Fata nije umrla možda ga ne bi ni dočekala.

A možda je Fata i utekla iz života da bi Miku oslobodila tih obaveza sina?

Malo dalje i od Fate i od Mikice su Mila i Ivica Bodnaruk. Stari Razini, i naši, prijatelji imali su sreću da pred kućnim vratima poginu od iste granate.

Jedna od Mikicinih novih komšinki do nedavno je bila i Milica (ili Branka?) Bokonjić. Prije mjesec-dva njeni posmrtni ostaci su iskopani i, kako čujem, preneseni u Beograd.

Za svojih sedamdeset godina sarajevskog života Branka (ili Milica) morala je barem jedan valcer otplesati s nekim muslimanom, barem od jednog katolika je morala posuditi skripta iz anatomije ili iz teorije prava, barem s jednim Jevrejem u društvu proslaviti barem jednu novu godinu.

Neko iz njene porodice očigledno nije mogao da se pomiri s mišlju da se taj njen multietnički život nastavi i poslije smrti.

Sad je mjesto na kome je do juče počivala prazno. Bilo bi lijepo kad bih tu mogao da posadim jednu brezu.

Mikica je u nekom ruskom romanu našla riječi koje je u pismima često i sama upotrebljavala: “Volim te do brezice”, to jest do groba.

Jedna brezica baš bi nam dobro došla kad tu budemo počivali zajedno!


Izet Sarajlić
Sarajevo, 1998-1999.