Ratna poezija i proza

[dacina_curica]

MEALS READY TO EAT

Meals Ready To Eat. Mi smo ih jos zvali i Meals Rejected by Ethiopians, u mracnom i ironicnom pokusaju da se salimo na racun sopstvenog polozaja. Nakon sto su Srbi jos jednom porazili svijet u proljece 1993, i nakon sto ostatak svijeta po ko zna koji put u trogodisnjem zivotu enklave nije smogao hrabrosti da nam pomogne prezivjeti, americka administracija je zapocela snabdjevati enklavu iz zraka. Kako je operacija pocela u vrijeme kada su Srbi jos nadirali ka gradu u proljece 1993, prve palete hrane pale su na njihove polozaje koji su promijenjeni u toku noci. Bili smo ogorceni na ljude koji su godinama odbijali da nam pomognu, iako smo bili na ivici nestanka, i kada su se na kraju odlucili na potez koji nije ukljucivao nikakav rizik, nisu ni to umjeli da ucine.

Gledano odozdo, sa zemlje, stvari tesko da su ikada bile gore. Hiljade ljudi sa bakljama su se nocu kretale izvan grada, svako vodeci se instinktom ili tudim nagovorom, jer nikada nismo znali gdje i kada tacno ce hrana biti izbacena. Ono sto je padalo zvali smo jednostavno i nemastovito - paketi i, pazljivo osluskujuci i smrzavajuci se pored neke vatre, ostajali smo praznih ruku skoro jednak broj veceri. Nekada su avioni isli ka Zepi, nekada ka Gorazdu, nekada se jednostavno nisu pojavljivali. Onda bismo se mi, pognute glave i razocarani, razilazili.

Onih veceri kada bi avioni istresli svoju kisu, oku­pljeni na brdima iznad grada, rasprsili bismo se u ra­znim pravcima, trceci za hranom, drzeci cvrsto prazne vrece i ruksake u rukama, ili stiskajuci drzace dok su prazni mlatarali na ledima.Zvuk bi se blizio polako i bio toliko snazan da se uopce ne bi culi prvi fijuci ogromnih paleta; svi su bjezali pod drvece, da bi zatim, nakon niza tupih, ali prodornih zvukova, koji su znacili da su se palete pocele prizemljivati, nastajao opci metez. Svi su jurili tamo gdje su mislili da su palete, ne vodeci racuna o tome da li su sve pale, ponekad ustvari vodjeni novim zvucima. Nekoliko Ijudi je tako i poginulo: smrskani pod teretom vise stotina kilograma teskih paleta, koje su usto, kao da je neko tako htio, padale po najnepristupacnijim mjestima.

Valjalo je sacuvati glavu bauljajuci nocu po urvi­nama, a onda pronaci put i izaci iz sume, i nisam jednom na zadnjici klizio niz snjezne padine, ne znajuci kuda tacno idem i sta me ceka dolje; kada bih se zagubio u mraku, to je bio jedini nacin da se vratim natrag, jer sam jedino bio siguran u to da cu iduci nizbrdo doci u grad.

Bio je to, na neki nacin, nas rat u ratu. Danju smo se borili protiv Srba, nocu jedni protiv drugih, za svaki komadic hrane, jedno plasticno pakovanje. Ljudi su po ko zna koji put gubili sve obzire, prelazili sve granice pristojnosti, jos jednom gubili dostojanstvo. Borba za op­stanak dobila je jos jedan oblik.

Prijatelj, koji je nekako uvijek prolazio bolje od mene u tom nocnom lovu, jednu mi je noc ispricao kako je umalo ubijen, u pokusaju da se domogne cijele jedne palete hrane. On i jos dvojica prijatelja su se nasli na mjestu gdje je palo nekoliko njih, i u mraku pored jedne, jos uvijek neotvorene, ugledali djecaka.
- Mali, sta radis tu?, upitao je jedan od njih, tek da utvrdi sta se desava.
- Cuvam paket, odgovorio je mali, sa osjecajem imanja misije u glasu.
- `Ajde, bjezi odatle!, povikao je ovaj, pokusavajuci da ga zaplasi.
- Babo, ova trojica me diraju, zapomagalo je dijete.
Na to se iz mraka, nekoliko koraka iza palete, zacuo zvuk repetiranja oruzja i njih trojica su, porazeni, ostavili djecaka pored njegovog plijena, znajuci da otac nijednog trenutka ne bi oklijevao da otvori vatru da su oni napravili jos samo jedan korak ka paleti.

Avioni su pakete ispustali i pojedinacno, a racunica je, pretpostavljali smo, bila ta da do hrane dodje sto vise ljudi, sto je bilo sasvim tacno. Medjutim, bio je to zamoran posao: uz pravi pljusak u plastiku zamotanih paketica hrane, ljudi su pohlepno rovili po snijegu, sakupljajuci ih, ne dizuci glavu satima. Ponekad, nakon obilne isporuke, i sam sam bio medju stotinama koji su danima poslije hodali sumama i dugim stapovima prekopavali po snijegu trazeci one koji su bili preduboko ili na suvise skrovitim mjestima da bi ih pronasli odmah.

Kada danas kazem "paketi", uvijek prvo pomislim na one koji su padali prvih sedmica, hranu iz americkih vojnih rezervi. Za to postoji i jos jedan dobar razlog: njih je uvijek bilo najlakse nositi, bili su to paketi od 12 obroka, cvrsto zapakovani i laki. Ubrzo je teret postao raznovrstan, avioni su poceli izbacivati i hranu iz zaliha britanske vojske (svojevremeno je neko pronasao britansko pakovanje keksa iz 1968), a potom kartonska pakovanja na kojima su uputstva za upotrebu bila na njemackom, a zatim na italijanskom. Nama je to bio jedini nacin da ih razlikujemo, i mjerimo ko je u medjusobnom srazu ulovio vise ili bolje. Americki paketi su u tom smislu bili najmanje cijenjeni, jer nisu bili raznovrsni; njemacki ili talijanski su uvijek bili smatrani malom nagradom "za ulozeni trud", jer su bili najbogatiji; britanski nisu bili ni u konkurenciji.

Suze koje mi naviru sa sjecanjima na to vrijeme ponekad prekine neki osmijeh, u mraku zabljesne poneka rijetka situacija koja me nasmije, presjek, tacnije, najsurovije borbe za opstanak, vjecite bosanske zbunjenosri i neizmjerne sposobnosri trpljenja, koja i jedno i drugo i trece naprosto ucini laksim.

U moj komsiluk je rane 1993, u jos jednoj najezdi izbjeglica na grad, iz okoline Cerske stigla cetvoroclana familija. Tamo odakle su dosli su takodjer bili prognani ranije, negdje iz okoline Nove Kasabe - gradica na putu od Sarajeva ka Srebrenici - i to se najbolje vidjelo po tome sto su svi, muz, zena i dvije kcerke, bili strahovito mrsavi. Kada je zapocela dostava humanitarne pomoci iz zraka, otac je svake veceri donosio onoliko koliko je mogao, kao i svi drugi. Jednom je prilikom za samo jednu noc, vracajuci se nekoliko puta u sumu, donio nekoliko velikih - od 50 kilograma - vreca bijelog praha za koji je, kao i svi ostali, bio uvjeren da je brasno. Njegova supruga pravila je narednih sedmica kruh od tog praha, i svi su se clanovi familije jako brzo udebljali, a obrazi djevojcica se ponovo zarumenjeli. Ne znam kako, ne znam ni koje je medicinsko objasnjenje, ali se na kraju ispostavilo da je tajna upravo u tom prahu od kojeg je njihova majka pravila kruh. Naime, nije bila rijec o brasnu, nego o - mlijeku u prahu.


Emir Suljagic, Razglednica iz groba

[dacina_curica]

Granoli kad doJdes na temu opet, reKNi mi jesi li citao stripove Joe Sacco-a?

Da je to nekako okaciti ovdje

[Spanac_113]

MEALS READY TO EAT

bravo dc

[dacina_curica]

Meals rejected by Ethiopians - ne znam bi l' plakala ili se smijala

[Spanac_113]

malo offtopic al ko gleda..

[Spanac_113]

I Ja sam ko knez Andreja

s ledine zelene, ranjen, gledao u nebesa.
Milion milja uokolo ničega nije bilo.
Jest, milja, kao da je praznina grdna što je
Hučala, oko mene, u stvari, bila pučina.
Gola i nedogledna. Od svega, ispod neba,
Ostala slijepa golotinja koja neljudski huči.

Isprva su, doduše, srpske se žabe čule
Po dobrinjskim barama. No brzo su zamukle.
Ja, čudnoga li čuda: hor žablji ispraća me
Na onaj svijet (mislio sam, ako se to i moglo
Mišljenjem nazvati. Jer mislila je koža).

I ja sam, ko knez Andreja, pred smrt,
Odjednom, osjetio da ničeg na svijetu
I nema, osim one daljine neizmjerne,
Nada mnom, i daljine, još neizmjernije,
Unutra. Kao da je duša gledala sebe
Odnekud iz beskraja,
silno ljekovitoga.
Il ko da bol svoj gleda nakon milion ljeta.
Bol stvoren u slap bijel, što huči ko vrelo Bosne.

I ja sam, ko knez Andreja, shvatio
da ničeg važnijega
Nema od tih daljina što su se množile munjevito.
Sedamdeset i sedam nedogleda, sa svakoga
duša pije kao sa sedamdeset i sedam
kladenaca iz moga zavičaja,
Svijet je, uokolo, bio u prah samljeven,
bio je nalik onom
Rumenom stubu prašine što sukne uvisinu
Granata kad pogodi nečiju kuću u Sarajevu.

I ja sam razumio da tolike daljine mogu
Izići samo na dobro.
I raduješ se što, u tim daljinama, trunka si ovolišna,
Ali trunka u koju sve te daljine staju.

I ja sam osjetio kako se, te daljine,
Odjednom sručuju u me, ko Krkin slap kod Knina,
Al veći milion puta. Sa milionima duga
Koje se prave u vodenoj prašini.

I ja sam slušao kako se, te daljine, sručuju da
me iznutra očiste, da operu ljage krvi u koje,
Cijeli sveijet bijaše rastvoren.

M. Vešović

[dacina_curica]

malo offtopic al ko gleda..

Eno!

Svašta mi se izdogađalo

za četrdeset četiri mjeseca. I ja bih, ko onaj stari, mogao reći:
nema nijedne muke koja me nije snašla, jedino što nisam
rodio. Ali stvari s početka rata potresale su me triput teže.
Kasnije, čovjek, zar, ogugla.

U maju, naši uhvate u Hrasnom dvojicu snajperista i bace sa
nebodera. Za jednog, ni po čuda: Srbin s beskrajne trake.
Kad priča, poželiš da mu zavrneš rukav i potražiš mu broj

proizvodni utetoviran u mišicu. Drugi je bio najbolji prijatelj
koga sam imao. Gurnuo bih, za njega, obje ruke u vatru.

Karadžić ga opsotonio. Izuzeo mu dušu za potrebe odbrane
srpstva. Nemam drugog objašnjenja. Tri dana bio sam
bolestan. Ječao kao ubodenik. I shvatio da mi je opet učiti
šta je crno a šta bijelo. Da mi se svijet iskosio i da će
zavazda ostati takav. Kao toranj u Pizi. U ratu mi je postalo
jasno: čovjek je teški promašaj. Pobačaj, u stvari.

A krajem maja ‘92. zove me punica iz Beograda. Zete, nemoj
mi zaklati dete. Nemoj, mleka ti majčina. Ja, zblanut,
mislim: stara šiznula. Šta vi to, gospođo Angelina, pobogu,
pričate? Je li vam dobro? Nemoj zete, groba ti očeva. Deset
hiljada Srba ste poklali u Sarajevu. Ko? Mi?

Gospođo Angelina, Bog s vama, šta vi to pričate? Ali nemoj,
barem ti, zete, onog ti hleba što si ga u mojoj kući pojeo.
U taj čas mi je bilo k’o davljeniku. Kome kroz glavu, vele,
sav život prođe u sekundi: šta je to bilo?

Priviđenje? Jesam li sanjao ono prijašnje, pa sam probuđen
u ovo sada? Ili se moram iz ovog sada što prije probuditi?

Prećutim to Jeleni. Da barem nju poštedim. Da se ne mora
preda mnom stidjeti. Ali nisam mogao ne reći svome
komšiji. Srbinu. A njega je to peklo, i ne mogao Jeleni da ne
kaže. Bitango! Stidi se svoje sijede kose! Ostarila si, gade,
a ništa nisi naučila! Zalud šezdeset godina živiš,
vucibatino stara! Ma nema šta joj Jelena nije rekla.

Kasnije, gospođa Angelina – otišla u Njemačku. To je moj
najveći greh u životu! – veli kroz slušalicu i kroz suze.
Ne znam. Ali se više ničemu ne čudim. A kad se ne čudiš
više ničemu, to znači da su ljudi tvoja najgora očekivanja
ispunili. Jedino što molim Boga: daj mi da se ne sjećam,
barem, ako ne mogu zaboraviti.


Marko Vesovic

[dacina_curica]

Zakleo sam se devedeset treće

kad jednoga dana uhvatim onoga Noga,
onoga ustašu sa kokardom – Kosovo ću od njega
načinjeti. Duša će mu ostat u moje šake.
Neće od njega imati šta da se ukopa.

Rebra ću da mu živom izvadim. Jedno po jedno.
Za početak. Onome četniku s velikim „U”
što trijezan huška na klanje, pjan svoje huškanje
oplakuje, a istodobno uživa i u prvome i u potonjemu.

Ruku ću da mu uvalim u usta, i jezik da mu
tražim po sata, prije nego što ga iščupam.
Da više njime ne promidžbuje o Kosovu.

Kad sa životom razdvojim toga
slavnog srpskog pesnika što je živio i stvarao
na prijelazu iz 20. u 19. vijek – u mojoj duši biće
svečano kao kada se porodica okupi oko stola
s paketom pristiglim iz svijeta izvan obruča
četničkoga i počne sjeći kanap!

Živim od toga. Od vjere da će pasti u ove moje šake.
Biće to tren božanstven: k’o da nijesam u svijetu,
već kao da sam zalutao u zaljubljenu dušu
dvadesetdvogodišnjega Volođe Majakovskog.
P.S. Tako sam se zakleo devedeset i treće.
Danas mu ne želim
ništa gore od onog što ga već ionako čeka.

Marko Vesovic

[dacina_curica]

Krv paščeća

Uf, što vi Crnogorci umijete prokleti!
Imao sam komšiju, laka mu zemlja, bio je čovjek –
koliko možeš viknuti! Otkud ga znam – vazda
svakome na raspolaganju, taman k’o vazduh! Vi Crnogorci,
zbilja, ni u zlu ni u dobru, ne umijete
a da ne pretjerate!

Padaju granate. Svi mi što nas je podrumu -
psujemo i kunemo. Nekad je milina čuti.
Umije to naš svijet. Nekad se sjetim i tebe:
što nije Markan ovdje, da ovo blago zapiše!

Jer, dok si dolje, čini ti se da ćeš sve upamtiti.
A kad stanu granate, i ti iz onog mraka
na božji dan iziđeš, gotovo sve ti se izbriše.

Evo ti najbolje psovke koju sam u ratu čuo
na račun bjesnika s Durmitora: Jeb’o on svoga
babe svatove, pa ovariso na mladu!

Svi mi psujemo i kunemo, a moj komšija – jok.
Ma šta ih imaš kleti? Što ih više kunemo,
od toga njima, prijatelju, kika sve više raste!

Znam ti ja njih odlično. Ćer’o sam ja to,
prijatelju, čak do Zidanog mosta. Ako mu ide,
to digne glavu, preniska mu nebesa, a čim
dobije po kokardi, skljoka se u nužnik.

Dobro znam te delije s mrtvačkom glavom
na barjaku. Kičmu im treba slomiti.
Mani kletve i psovke.

A počeo je, i on, da kune i da psuje kad je granata -
sigurno pamtim još – onu djecu s Bistrika iskasapila.
Pa kad smo čuli da je jedan od onih očeva svoju
curicu – to što je od nje ostalo – poznao jedino po
šakama, e tad je i moj komšija otčepio:
Radovane, veli, j.... ti krrv paščeću! Radovane,
veli, dabogda se raspadao od živih rrana,
I probo od svačega što god je na svijetu,
a ni u čemu ne mogo lijeka naći, ni ti, ni tvoje
praunuče, veli.

E jest’ ga vi Crnogorci kunete dabogsačuva.
Kad vi stanete nekome proklinjati i žive i mrtve
i nerođene, insanu ništa ne preostaje
do da se sav naježi. Od miline!

Marko Vesovic

[dacina_curica]

Citajte na sopstvenu odgovornost!!!!!!!!!


Kad je srpski snajperist mojoj prijateljici

ustrijelio dijete u naramku
prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože,
rekla sam, prekrižen si za sva vremena
i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama
u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega,
naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba
A drugi – kako god hoće

Inače, prije rata sam mislila da bi se nebesa
na mene sručila ako bih prestala
u boga vjerovati. A eto, nije se desilo ništa
Ni crijep nije napukao na krovu moje kuće

Ja sam i dalje ja. Sarajevo i dalje Sarajevo
Nebo i dalje nebo. I eno stoji gdje je i prije bilo
Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene
A drugi – kako god hoće

Sve se kotrlja po starome
Čak mi se čini da je ovako lakše. Ovako,
bez boga ne umijem ti to, bojim se, objasniti

Znaš, pješači se lakše bez ičega u rukama
nego kad vukljaš cekere. Jeste, dobro sam rekla
Bez boga, nekako lakše se pješači
kroz ovaj guravi život. Jedino, svaki čas osjetim
da su mi ruke prazne

Marko Vesovic

[dacina_curica]

Mladić, čovek koji je ubijao Sarajevo

Jedan od retkih datuma koje pamti “slobodarski” Beograd je 6. april, tada su “štuke” istovarile smrtonosni tovar, tada su piloti uzleteli, iako im je šansa da prežive bila nikakva; ljudi su ginuli, gorele su zgrade i kuće, bio je to, između ostalog, početak borbe protiv fašizma, ali i nemaštine i teškog preživljavanja.

Na isti datum 1992. godine su snajperisti Radovana Karadžića sa zgrade hotela Holidej in počeli da ubijaju ljude koji su se okupili na mirovnom mitingu i tada je počela nezapamćena opsada grada posle Drugog svetskog rata. Počela je istinska tragedija koju su doživljavali i građani Srbije koji su pokazivali saosećanje sa ljudima koje su netom bombardovali Radovan Karadžić, Ratko Mladić i ostali.

Niko nikada u Beogradu, zvanično, nije obeležio datum kada je počela najstrašnija opsada jednog grada u modernoj istoriji. Tačno je, a čast ljudima iz izdajničkih nevladinih organizacija koje se nisu libile da kažu šta se dešavalo u nekad najjugoslovenskijem gradu.

Crne činjenice

Od tog kobnog aprila 1992. godine pa u narednih 1.425 dana Sarajlije su osim broja granata, kojih je svaki dan u proseku padalo više od 300 komada, brojali i svoje mrtve. Zločinačka politika iz Beograda skrivila je smrt oko 11.000 ljudi, od čega više 1.500 onih najmlađih.

Iz Beograda je počela opsada Sarajeva, od para srbijanskih poreskih obveznika - da li neko ima saosećanje sa ljudima koje koje su ubili meci plaćeni našim novcem. Grad su ubijali ljudi iz Srbije i tu normalne ljude ne treba da zanima što je jedan plotun ispalio Eduard Limonov, neka to bude njegov problem, a ne problem nas koji nikad nismo nikakava projektil ispalili ni na koga. Oni su ubijali ljude, a mi smo patili zbog toga.

E, tad smo, građani Srbije, postali saučesnici u zločinačkom projektu koji nas je civilizacijski smestio u neku drugu ravan, u nešto što nismo želeli, u nešto što se još uvek vuče skupštinskim odajama.

“Kad je srpski snajperist mojoj prijateljici ustrijelio dijete u naramku/ Prestala sam u Boga vjerovati. Nema te, Bože/rekla sam, prekrižen si za sva vremena/i tačka. Jer, Bog što pušta da djecu, majkama/ u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega, naprosto iz zabave, takav Bog meni ne treba/A drugi - kako god hoće. (Marko Vešović).

Ima li boga

Šta je to, zaboga, priznala Biljana Plavšić u Međunarodnom sudu za ratne zločine, za šta je osuđen general Krstić - na 40 godina zatvora - ko je četiri godine ubijao Sarajevo o trošku budžeta Srbije? A mi nećemo da pokažemo elementarnu ljudskost, pa da nam bude pomalo žao što neko nije imao struju, vodu, hleb, a sanjao je i kafu i cigarete, sećao se nekog prošlog života pod granatama koje smo plaćali.

Ko je nekada bio u siromaštvu, a malo je onih koji nisu bili, onda 1993, s razlogom bi mogao da kaže šta znači ta reč. Preživljavanje.

Tog šestog aprila 1992. kada je počela opsada Sarajeva bilo je izvesno da će početi ubijanje, ali kao da niko nije želeo da veruje u to da će praiskonska veština preživljavanja biti sudbina grada kojim hodaju i daju znake života ljudi koji su izbegli snajper i granate, i da će ovaj grad postati laboratorija za ispitivanje ljudskih mogućnosti, svojevrsni eksperiment koji se odvijao naočigled čitavog modernog sveta.

Izbeći snajper, jesti i još nešto

Poruka Kemala Montena Arsenu Dediću sa “preživjelih žica” glasila je u vreme najstrašnijeg stradanja: “A što pitaš kako smo, živi smo, živi smo”. Kako ostvariti taj ideal u gradu u kojem su igre za decu bile: brojanje granata ispaljenih na grad, podrezivanje oborenog drveća, skupljanje metaka, granata... razmena kolekcija. Žene su se pitale: koja može da napravi najbolje jelo od ničega, kako utoliti žeđ, okupati se, roditi dete, zagrejati se, pokopati mrtve... Novinar Oslobođenja Zlatko Dizdarević kaže u “Opsadi Sarajeva (FEMA, 2006.)” da je već u septembru 1992. bilo izvesno da će rat biti dug i stravičan.

“Bilo je jasno da se neće završiti u doba sunčanih dana i u doba kada se nekako još moglo živjeti na starim zalihama. Sve je slutilo na početak duge zime i dugih, dugih i mučnih noći”, pamti Dizdarević.

Sarajevski rulet značio je pretrčavati brisani prostor u strahu od snajpera i rizikovati od gelera granata teškog artiljerijskog oružja ostavljenog na dar bosanskim Srbima koji su ga neštedimice koristili. Rizikovati u spasavanju sugrađana, stajati u redovima za hleb, vodu, lekove.

“Sarajevo je dokazalo da jedna urbana sredina može opstati uprkos totalnoj destrukciji i svim zatvorenim tačkama ulaska i izlaska iz grada, da može ostati civilizovana i humana i čak stvoriti dostignuća u filozofiji življenja, mentalnoj terapiji i umjetničkim kreacijama”, zaključak je uredništva FAMA internešenel tima koje je napravilo važno svedočanstvo sarajevske katastrofe.

Zlikovačka organizacija iz državnog vrha Srbije, uz neviđenu bestijalnost, pogubila je i bez najbližih i bez budućnosti, ostavila nekoliko stotina hiljada ljudi. Za to što smo svojim novcem finansirali zlikovačke formacije, opremali ih, davali im plate i penzije. Pa, zar nije i sam Vojislav Koštunica rekao da je tek 2001. Ratka Mladića “skinuo s hrane”.

Rečnik života i smrti

Hronološki poređani događaji koji su obeležili sudbinu olimpijskog grada od 1992. do 1996. tek su podloga za temeljno sagledavanje agonije koja je bila ispit čovečanstva. Nepoloženi. Sve je bilo važno, od porodilišta, škole, pijace, do groblja preko svakodnevne zaštite od projektila, komunikacije sa komšilukom, prijateljima i spoljnim svetom i modela izlazaka iz grada koje je iskoristio samo mali broj Sarajlija. Na pijacu Markale i u Ulicu Vase Miskina pale su granate od 80 i 120 milimetara koje su napravile masakr. Protivavionski topovi i mitraljezi korišćeni su za nasumično gađanje (...) Skoro da nema zgrade u Sarajevu bez rupa od gelera, podsećaju autori 'Mape' (FAMA). Sarajevsko porodilište bilo je na Koševskom brdu i nemilosrdno je granatirano. Premešteno je na kliniku Koševo gde su bebe i dalje bile žrtve granatiranja. I, kazaće se u Srbiji, reč je o propagandi.

“Građani su se štitili od snajpera brodskim kontejnerima, uništenim automobilima, kamionima, autobusima, cementnim blokovima...”, podseć FAMA. Oni naglašavaju da je za “zaštitu” korišćena i plava zavesa iz sportske dvorane Zetra koja je postavljena uoči Olimpijskih igara 1984, a njena je nova funkcija bila da se prolaznici učine nevidljivim. Dva sarajevska groblja bila su neposredno izložena opasnosti, Vlakovo je bilo na strani agresora, a Bare u neposrednoj blizini linije fronta. Zato su Sarajlije sahranjivale svoje najbliže u starim grobljima u krugu džamija, u parkovima, ispred stambenih zgrada, na pomoćnom stadionu Koševo. Na pogrebne povorke ispaljivane su granate, pa su često sahrane i dženaze obavljane noću. Nepisano pravilo je bilo da se ne ide na sahrane i da nema venaca i cveća, jer to je bilo teško ili nemoguće pronaći budući da su svi cvećnjaci pretvoreni u bašte, u kojima se uzgajalo nešto što je moglo da se pojede.

Glad i žeđ

Gradska pekara je u više navrata granatirana, često su nestajali struja i plin, ali i kvasac i voda. Muhamed Zlatar koji je u vreme opsade radio u Skupštini grada svedoči: “Da su mogli zrak, zatvorili bi nam zrak”. Stoga su se u sarajevskim domaćinstvima pekle najmaštovitije vrste hleba, neke od njih poznate mlađim Beograđankama i Beograđanima, kao i građanima Srbije u unutrašnjosti iz vremena hiperinflacije i tromesečne NATO kampanje u Srbiji.

I voda je postala dragocena tečnost. “Nestašica vode približava ljude u Sarajevu srednjovekovnim vitezovima ili francuskim monarsima. Oni štede vodu kao da su beduini. Duga kosa se može oprati s litar i po vode, okupati se možete u dva do tri litra - sve sa malim lončićima i sudićima s mlakom i hladnom vodom. Mašina za pranje veša je sprava iz nekih dalekih vremena. Bez funkcije. Sarajke su ponovo prvoklasne pralje...”, saznajemo u vodiču za preživljavanje. Govorna istorija daje autentične primere za sve ovo. “A onda su se, ako tog hljeba preostane, pravili ćevapčići od prezle. Oni su u sebi sadržavali jednu, dvije kašičice vode, dvije kašičice sode bikarbone, ukoliko ima malo kvasca, malo tako nekakvih, u stvari nikakvih začina. Uglavnom, mi smo zadovoljili našu nekavu bosansku želju za ćevapima”, svedoči Gordana Šerić, domaćica.

Ne može se ubiti grad

Sarajevo se nije predavalo. O tome svedoče brojne izložbe, pozorišne predstave u nezagrejanom Narodnom pozorištu i Kamernom teatru 55 u kojem je najveći hit bila Kosa. Agresor s planina nije mogao da ubije ni novine, Oslobođenje se pripremalo u potpuno razorenoj zgradi, a zbog nestašice papira oživeo je onaj beogradski grafit “Nema novina, ima zidova”, s tim što su se gotove novine lepile na improvizovane oglasne table. Najpopularnije su bile radio stanice Zid i Studio 99, naravno za one koji bi se domogli baterija ili akumulatora.

“Opsjednuti grad brani se kulturom i tako opstaje. Grupe i pojedinci stvaraju sve ono što su koristili da stvaraju prije opsade. U nemogućim okolnostima snimaju filmove, pišu knjige, objavljuju novine, emituju radio programe, dizajniraju razglednice, postavljaju izložbe, predstave, prave mape za obnovu grada ...”. U ovom se ne može se prepoznati Beograd.

Za građane Srbije možda bi mogla da glasi: Nemojte plaćati zlikovce, ni granate kojima se ubija grad. Ili : “Ništa novo nije mogao izmisliti:/Ovde se stoput dešavalo: usrećitelji čovječanstva/Vazda su voljeli, potocima krv ljudsku prosipati./I nije prvi put kama postala sluškinjom teologije!”, zapisao je Marko Vešović pod svećom i granatama.

*Tekst objavljen u e-novinama 6. aprila 2009. godine

[dacina_curica]

Da ne kacim sve (jer ce tema imati milijardu postova a ja preshishati Behka ) evo link pa koga interesuje, feljtona je hrpa i po.
http://www.e-novine.com/feljton/index.1.html

[dacina_curica]

Imalo je, neću da kažem, lijepih trenutaka

Recimo, kad smo nosili njihove lješeve.
Najdraži posao. Inače, najviše smo se bojali SRNE.
Toliko umilno ime, s toliko otrova!
Iako nije bilo struje, do deset nije nam bilo
spavanje dozvoljeno. Sjediš u mraku, čekaš kad će
stražari upasti da te pretuku. A oni piju, gledaju
televiziju i čekaju da se u njima dovoljno mržnje
nakupi. Još ako SRNA objavi gubitke, onda nam
sljeduju batine gore nego inače. Nekad batine
do smrti. A mi, u tmuši, nagađamo kakve su vijesti.

I trudimo se da doznamo gledaju li večeras
TV dnevnik. I svak je od nas od srca želio da nema
gubitaka. Ili bar da ih ne objave. Naravno,
krili su ih i bilo nam je isprva čudno što SRNA
povremeno objavi broj poginulih. Što smo, ubrzo,
shvatili kožom: batinaška je revnost ovim ciframa
bivala žestoko podstaknuta.

A nekad ne upadnu. Već puste da slušaš krike
koji se u srce zabijaju kao čelične čačkalice.

Marko Vesovic

[dacina_curica]

Tri postavke paljanske televizije

Tri su temljene postavke paljanske estetike i na njih misle Karadžićevi kasapi kad pokazuju tri prsta. Trebalo bi dakako, napisati podebelu knjižurinu ako bismo htjeli iscrpnije da istražimo književne posljedice tih postavki. Jer kad Milan Gvero, na primjer, ljetos na Veliku Gospojinu, strojevim korakom uđe u crkvu, salutira pred Hristosom, i odsluša liturgiju u stavu mirnu i sa vršcima prstiju na štitniku svoje đeneralske šapke, onda imamo posla sa zbitijem koje, nedvojbeno, predstavlja rasan plod paljanske estetike. Veliki užitak bi nam pružilo potanje kritičko rasčlanjivanje ovog i ovakvih prizora, ali za ovu priliku moramo se zadovoljiti najelementarnijim naučnim opisom Svetog Trojstva položenog u temelje estetike koju mnogi ozbiljni istražovači, domaći koliko i strani, nazivaju estetikom kame.

Trebalo bi je, zapravo, zvati dedinjskom, jer su njeni bosanski utemeljitelji, listom, od divljenja obamrla služinčad naježenog luđaka iz Vasojevića koji svijetom hoda sa podbratkom musolinijevski izdignutim i vječito zagledan, kao Care Lazo, preko ljudskih glava, koso uvis, u nebesku Srbiju koja je "uvek i doveka", kako reče slijepi guslar, stoga se osjeća neumiješan u vlastite zločine, jer ih smatra prolaznim i nebitnim, kao i sve zemaljsko. Današnja zbivanja u Bosni ne bis e uopšte mogla razumjeti bez njegovog čuvenog aforizma: Ako ne umemo da radimo, bar umemo da ratimo. Ipak, ostajemo kod pridjeva paljanski, svejedno što je riječ o robi, iz SEREJE uvezenoj, koju na Palama turaju u boju i prodaju kao svoju, da se po narodski izrazim. Jer istina je da su Slobova televizija, radio i novine, debele tri godine, od Srba metodično pravili strojeve za ubijanje Nesrba, ali da Karadžić nije temeljito odradio svoj dio posla, ubijanje bosanskih Muslimana ne bi bilo mogućno. Zadržaću se tek na jednom primjeru.

Srpski seljak je, od početka, bio glavni oslonac Karadžićeve politike.

Jer svi fašizmi računaju sa seljakom kao svojim glavnim osloncem, zapisala je negdje Isidora Sekulić. Sve njegovo javno izrečene laži, od dolaska na vlast do danas, bile su skrojene prvenstveno po mjeri seljačkog uha. Znao je odlično: od rata u Bosni neće biti ništa ako u srpskom seljaku ne probudi kmetsku dušu. Zar bi drulčije mogao nagovoriti čovjeka, do juče normalnog, da se lati kame i zakolje komšiju sa kojim je pojeo vreću soli? Stoga je Karadžić svom ruralnom narodu pobećao: ako ostanete u Alijinoj državi, biće vam oduzeta ona imanja koja vam je dodijelila prva Jugoslavija, oduzevši je od muslimanskih aga i begova. A seljak će, bezbeli, za obojak zemlje zaklati i rođenog brata. Svirepost današnjih srpskih zločina u Bosni djelimično se može objasniti upravo tom seljačkom pohlepom za zemljom. Zar se na selu, odvajkada, najsurovija ubistva nisu dešavala baš u svađama oko međaša?

Stoga je i Ekmečić odlično znao šta govori kada je kazao: današnji rat u Bosni nastavak je ustanka iz 1804. godine. Stoga i Nikolica Koljević tvrdi da su muslimani partizanski narod navikao da vječito živi na tuđ račun. Stoga i Karadžićeva sredstva javnog priopćavanja do besvjesti ponavljaju: srpska zemlja, srpska zemlja. Jer zemlja je najjači pokretač i seljačkih emocija i seljačke uobrazilje. Ali vratimo se paljanskoj estetic.
i
Homer je vjerovao da su bogovi izazvali trojanski rat kako bi pjesnici imali o čemu pjevati. Tri hiljadu godišta nakon propasti Troje, događa se opsada Sarajeva-ostale bosanske gradove, ovaj put, ostaviću po strani, jer prijestonicu uzimam kao paradigmu. Šta se, u međuvremenu, izmjenilo? Pjesnici više ne pjevaju o rušenju Troje, nego je ruše: ovo je jedini rat u istoriji koji se izlego iz glava književnika. Tačnije,ovo klanje su smislili, započeli i vode ga pisci, sa dosljednošću i temeljitošću kakve su krasile samo najveće tiranije u svijetskoj povijesti. Pisac više nije izvještač o klanju, nego izvođač radova. Stoga bi se i homerski paradoks danas mogao predrugojačiti: Bosanci su zidali prijestonicu kako bi paljanski književnici imali šta da ruše. Ruševina je, danas, glavni spomenik srpske kulture, pravljenje razvalina,danas je , temeljni oblik književne proizvodnje utemeljene na paljanskoj estetici. Stoga bi se prva postavka paljanske estetike mogla sažeti u čuvenu rečenicu Todora Dutine: "Ako ne umemo pisati, bar umemo paliti biblioteke."

Što se na Karadžića odnosi tek djelimično. Jer ova prisrbica sa Durmitora, po opšte prihvaćenom mišljenju, nije lišena pjesničkog talentića, a ja lično ga smatram veoma, veoma, veoma talentoidnim. Ipak, svi njegovi pokušaji da se proslavi kao pjesnik neslavno su propali, što nije njegova krivica. Muslimani su glavni krivci što se njegov pjesnički glas nije čuo dalje od Kozje ćuprije. Jer Karadžiću se, davno, još u njegovoj prvoj knjizi pjesama, omaklo priznanje da su njegovi preci, "drobnjačke vojvode", skrivili smrt Smail Age Čengića. Našto su Muslimani kazali: "E neš ga se, majci, pročut ko književnik! Držaćemo te u anonimnosti slijedećih petsto godina!" A danas, nakon puna 24 mjeseca razvaljivanja Sarajeva, Karadžić je u svijetu postao čuveniji no Ajfelova kula! Talenat nikada ne može propasti!

Ima paljanska poslovica koja kaže: "I Bog je u ovome mandatu Srbin". U toj izreci, koju neki smatraju bogohulnom, kriju se najmanje dvije suštinske postavke paljanske estetike. Prva veli: najvažnije od svega shvatiti da si Srbin. Kad si to pojmio, više nema dalje da se uči. preostaje ti samo stvaralačka djelatnost, nožem i tenkom, na terenu. "U ima Oca i Sina i Svetoga Save- pali", što rekao Milan Gvero.

Preostaje ti da bombarduješ porodilišta. Da granatam ubijaš žalobnike na dženazama. Da siluješ sedmogodišnje curice. da obaraš džamije, a hodže tjeraš da jedu slaninu. Da s Mehmed Pašine ćuprije u Višegradu bacaš trupla poklanih Muslimana za koje si, prethodno, privezao njihovu živu djecu. Itakodalje. Sve su to bitni načini dokazivanja da si srpski pisac iz petnih žila.
Paljanski književnik je Srbin svih dvadesetčetiri sata dnevno, svih sedam dana sedmično, svih dvanaest mjeseci godišnje. Srbin je i kad piše i kad kiše, Srbin je i kada je u skupštini i kada je na ženi. Paljanski pisac,sjedeći na srpskoj stolici, za srpskim astalom, u srpskoj sobi, srpskim perom, umakanim u srpsko mastilo po srpskoj hartiji piše srpskim pticama koje na srpski način lete srpskim nebom i o srpskim ribama koje u srpskom stilu plivaju srpskom vodom, a pri tom iz srpske lule povlači srpske dimove i ispušta ih potom u srpski vazduh. Jer srpski narod je najbolji na svijetu i tačka. Jedino je nerazumljivo što je Bog, kada je u svojoj retorti konačno napravio Srbina, nastavio sa stvaranjem i ostlaih 5 000 naroda na zemaljskoj kugli, jer to je isto kao da si počeo da pišeš jako poput Njegoša u prvom pjevanju Luče mikrokozmosa, a nastavio da drljaš kao Todor Dutina u svojoj knjizi oda, spjevanih u slavu narodnih heroja, i srpskihi muslimanskih i hrvatskih, iz Drugog svjetskog rata.
Ali paljanska poslovica, kojom je Jehovu unaprijeđen u Srbina, uopšte nije oroginalna. Tome, uostalom, i ne teži. Ta izreka je citat: prije stoljeće i po, otprilike, jedna srpska popešina napisala je slavne stihove.

Nebo je plave srpske boje
A u njem stanuje srpski Bog
Oko njeg anđeli srpski stoje
i dvore Srbina, Boga svog!

Ali to nije sve, Adolf Hitler, čuveni njemački (sobo)slikar, svijetu je 1938. godine oznanio svoje otkriće:"Bog je po nacionalnosti Nijemac".

Karadžićeva tvrdnja da je Bog čistokrvni Srbin, dakle, predstavlja dvostruki citat. Posezanje za citatom bitna je pretpostavka današnje bujne književne djelatnosti na Palama. Jer kad kolje, Karadžić zapravo, posve postmodernistički citira Nikolu Kalabića, Pavla Đurišića, Jezdimira Dangića, popa Đujića. I mnoge druge četničke umjetnike kame iz Drugog svijetskog rata. Karadžićevi konclogori citiraju Majdanpek, Gulag, Goli otok. A bogami i Jasenovac. Jer, kako reče Mirko Kovač, "potomke žrtava ustaške kame Milošević je iskoristio kao koljače". Najstrožije govoreći, Karadžić danas u Bosni stvara srpsku ENDEHA! Jer podsjetimo se: u Pavelićevoj državi, Hrvata je imalo svega 49 procenata. Što je i bogu plakati, zaključio Anta, i odlučio da protjerivanjem, pokrštavanjem, kamama, jamama i jasenovcima, od Hrvata napravi većinski narod u svom tisućgodišnjem rajhiću. A po Karadžiću, iako ih u Bosni ima svega 32 procenta, Srbi polažu pravo na 70 postotaka državne teritorije. Ali kako na tolikom prostoru Srbe napraviti većinskim narodom, upitao se Karadžić. I, naravno, sjetio se Pavelića. I, dakako, posegao za Pavelićevim metodom kao najjednostavnijim književnim rješenjem.

Nama, članovima Društva pisaca BiH, valja pobijati, kako nam glava zna, paljansku estetiku. O načinima tog pobijanja, ne bi ovdje. Jedino ću u mimohodu iznijeti dva prijedloga:
1. Moraćemo, hitno, razlučiti koljača od pjevača. Paljanskog koljača od homerskog pjevača. Jer sve što danas paljanski književnici imaju da poruče svijetu svodljivo je na njihovo čuveno geslo: "Kama -juče, kama-danas, kama -sutra". Dosjećate se, jamačno, da je Kama-sutra paljanski udžbenik ljubavne i ratne vještine koji natanko izlaže srpsko umijeće silovanja i klanja u 72 poze. Taj udžebnik valjaće nam pomno proučiti.
2. Boriti se, svim silama, za pravo srpskih književnika na godišnji odmor. Tačnije, za pravo svakog srpskog pisca da se, najmanje mjesec dana godišnje , odmara od Srbina u sebi.


Marko Vešović "Smrt je majstor iz Srbije"

[dacina_curica]

Granata u operacionoj sali

Četvrtog aprila 1992. na sarajevskoj Traumatologiji počelo je dežurstvo sa neograničenim trajanjem: uigrani tim ljekara, medicinskih sestara i drugog bolničkog osoblja uspijeva za 1.335 dana opsade grada zbrinuti 30.144 ranjenika. Vodu, struju, naftu, gazu, fiksatore, lijekove… sve ono što im je trebalo nekako su pronalazili ne bježeći da mogu i u gorem od najgoreg, ali na jedno se nikada nisu navikli: operiranje ranjene djece

Od četvrtog aprila 1992. godine upravo zbog njih - Faruka Kulenovića, Adnana Dizdara, Mufida Lazovića, Dragiše Torbice, Jusufa Hadžira, Farisa Gavrankapetanovića…. ljekari su nazivani herojima u bijelom, čudotvorcima, spasiocima i čime sve još ne, ali uvijek uz neizmjerne riječi divljenja i hvale. Naprosto zato što je, od prvog časa kada je agresija na ovu zemlju i grad počela, Traumatološka klinika funkcionirala kao uigran tim spasilaca kakav se može porediti jedino sa dobro napravljenim američkim serijama, od kojih ih je, sem celuloidne vrpce, dijelio i broj pacijenata: nema te Hitne pomoći u kojoj u jednoj epizodi svemogući američki ljekari zbrinu 327 pacijenata, koliko je na Traumu pristiglo osmog juna 1992. godine.

O vodi, struji, hrani, lijekovima…. da se i ne govori. Ili, pak, podatku da je ova zgrada direktno pogođena 24 puta, računajući samo artiljerijska oružja. Najlakši pogodak bio je 40 mm pancirno đule, na dan masakra kod Pivare; ostali pogoci izvođeni su većim kalibrima - minobacačima i haubicama. Snajperske hice koji su stizali sa nekih 300 metara udaljenih četničkih položaja iznad Pionirske doline, niko nije ni brojao. Nisu imali vremena: valjalo je spašavati ranjene.

Iskustva koja su imali jesu im koristila, tim prije što je predratana Trauma, na čelu sa prof. dr. Jovom Vranićem, koji je i nekoliko mjeseci s početka agresije vodio ovu kuću, koristila i iskustva i mogućnosti prakse u Sloveniji, Švicarskoj, Njemačkoj… No, sve je to podrazumijevalo zavidne tehničke i ine druge uslove - tek primjera radi: Trauma je imala četiri operacione sale moderno opremljene, no kako su sve bile na prvom spratu zgrade, a neke i pogođene granatama, operiralo se, pa makar to bili i najkompliciraniji zahvati, u ambulantama i priručnim salama u prizemlju. I to: u svakom času duboko svjesni da su baš oni posljednja i jedina nada u spas, da je sva odgovornost upravo na njima iako su, mimo svih zakona medicine, upravo oni, tek tren prije tog istog pacijenta kojem je valjalo spašavati glavu - iznijeli iz gepeka golfa u kojem je dobačen sa ulice ili linije.

Primarijus dr. Faruk Kulenović tada je naučio nositi makaze u džepu: da razreže krvavu odjeću i dopre do rane. Danas kaže da je vrhunsko umijeće u tim danima zapravo bilo odrediti prioritet - kome je pomoć najpotrebnija. Nemalo se puta dogodilo da su u hodniku zbrinjavali povredu trbuha, obrađivali ranu i onda pacijenta - zbog prepunih operacionih sala, upućivali dalje. Važno je bilo spasiti život, što je, ustvari, prvo pravilo ratne hirurgije. "Nismo ga striktno poštovali", kaže Kulenović, "znali smo da poslije nas nema nikog, i ako je bilo moguće spasiti nogu ili ruku, nastojali smo tražiti izmještanje pacijenta. Događalo se da takav pacijent ode u neku zemlju zapadne Evrope i da mu tamo, nakon proračuna o bolničkim troškovima i dužini liječenja - obave amputaciju. Mi to nismo radili, mi smo amputaciju odgađali do situacije kada smo bili apsolutno sigurni da nema nikakvog izgleda da se ekstremitet sačuva."

Ona pravila ratne hirurgije koja se ne uče ni na jednom fakultetu, sarajevski traumatolozi su morali savladati: kako nabaviti naftu za agregat?, gdje obezbijediti vodu? Klinički centar je imao određenu zalihu nafte, a i Trauma je imala ugrađeni agregat ali sa jednom velikom manom: trošio je 20 litara nafte na sat. Prvu pomoć dr. Kulenović je pronašao u Prvoj brdskoj brigadi, koja je imala manji agregat potrošnje pet litara nafte za sat. No, i tada je trebalo štedjeti pa se operiralo pod dnevnim svjetlom kada je god to bilo moguće. Onda je jednog zimskog dana, već je bila 1993, dr. Kulenovića zaželio posjetiti tadašnji zapovjednik UNPROFOR-a, general Philipe Morillon.

"Operirali smo u salama u kojima smo u nekoliko navrata izmjerili minus pet. Oblačili smo košulje ispod mantila. U času kada je došao Morillon, bio sam u sali. Priznajem, pustio sam da me čeka i više nego je to bilo potrebno. General me je, vidno smrznut, upitao: je li kod vas uvijek ovako? A bilo je i gore. Proveo sam ga kroz odjeljenja, a on je sutradan poslao novi agregat od 75 kW i svoju ekipu: od tada do kraja rata, Francuski bataljon je brinuo o našoj struji, servisirao agregat i snabdijevao ga gorivom", sjeća se dr. Kulenović.

Voda je, naravno, bila preduslov postojanja: valjalo je, ako ništa drugo, oprati lokve krvi. Ferid Pašović, tadašnji direktor Pivare, odazvao se na molbu Traume i, već u ljeto 1992. godine, u jednu od garaža nadomak klinike smješten je rezervoar kapaciteta šest kubika. To je otprilike bila i dnevna potreba ove ustanove: cisternama je svakodnevno punjen ovaj rezervoar pa je problem vode na taj način riješen. Samo osoblje koje je taj dan napuštalo smjenu moglo je ponijeti 10 litara vode kući, pod uslovom da je ostalo od prethodnog dana. Mora se reći i ovo: nikada se nije dogodilo da neko od zaposlenih ne dođe na posao zbog pucanja ili granatiranja. Ali se također i nije išlo kući ako je bio dan intenzivnije artiljerije - čekao se veći broj ranjenih.

Hranili su se kao i sve ostale Sarajlije u godinama opsade: makaronima i rižom. Ranjenici koji su ostajali u bolnici imali su pažnju rodbine i prijatelja i jedan od sarajevskih ratnih izuma. Prijeko potrebnim se, tokom rata, pokazao vanjski fiksator. U ranijim vremenima korišten tek pri povredama u većim saobraćajnim nezgodama, kod otvorenih prijeloma, vanjski je fiksator, nazvan "Sarafix", postao neophodnim za mnoge ratne povrede. "Kad je rat počeo, imali smo 15 ili 20 fiksatora, a toliko smo trošili za dva dana, nekad i za samo jedan. Morali smo izvađeni fiksator ponovno ugrađivati. Onda je ekipa iz Vojne bolnice, na čelu sa dr. Šukrijom Đozićem i sa inžinjerom Enesom Baralićem iz Energoinvesta, napravila modifikaciju fiksatora od materijala koji su imali. Kontaktirali su i sa nama i ispostavilo se da ga možemo koristiti i, što je još važnije, oni su ga uspjeli proizvoditi u tako opkoljenom gradu. Sjećam se da je najveći problem bio sa metalom za spojnice, dakle sa onim dijelom fiksatora koji se plasira direktno u kost: to su legirani čelici koji su biološki inaktivni, specijalne legure kojih nije bilo, pa su u Energoinvestu pronašli izvjesnu količinu elektroda po sastavu prilično odgovarajućih tim originalnim medicinskim čelicima i onda smo išli dozirano: jedna takva spojnica se ugrađivala da vidimo kako će reagirati. Pokazalo se da odgovara: kasnije smo te fiksatore koji su, moram to reći, imali i veću stabilnost, pokazivali i poklanjali hirurzima iz svijeta", objašnjava dr. Kulenović.

Zanimljivo, ali u vrijeme u koje se brašno dijelilo na kašiku a ulje brojalo kapima, sanitetskog materijala i neophodnih lijekova na ovoj je klinici bilo dovoljno. Čak je veći problem nastupio nakon rata, smatra dr. Kulenović, kojem se čini da je osjećaj krivice bio osnovnim motivom mnogim međunarodnim zdravstvenim organizacijama - od Crvenog krsta, preko Ljekara bez granica, Farmaceuta bez granica… tek, u grad su uredno stizali neophodni medikamenti i materijal. Naravno, nije bilo antibiotika širokog spektra, ali penicilina i gentamicina jeste.

Još je jedan detalj koji ratnu Traumu izdvaja od svih drugih ustanova u opkoljenom Sarajevu: ime, prezime, zdravstvena knjižica, nacionalnost, materijalne (ne)mogućnosti… ništa od svega toga zaposlene na ovoj klinici, kada je o pacijentu riječ, naprosto nije interesiralo. Svi pacijenti su bili upravo to - ranjenici kojima je trebalo pomoći. Uočavali su to i ranjenici te otuda valjda i takve situacije koje su ljekare Traume umjele potpuno blokirati: jutarnja je vizita, u krevetima sve mladić do mladića, i tek jedan od najtežih bolesnika, paraplegičar, pita: doktore, kako ste danas? jeste li imali tešku noć?

"Šta odgovoriti? Amputirac ili paraplegičar, duboko svjestan svoje situacije, ali istovremeno i raspoložen, presretne me s pitanjem kako sam ja. Moram biti dobro", kaže dr. Kulenović ističući da je i njemu osobno baš kao i njegovim kolegama ipak najteže bilo kada su operirali ranjenu djecu. Bebe, dječake koji su tek prohodali ili djevojčice koje se čestito nisu naučile ni igrati, a trebalo im je, tako malim i nedužnim, operirati teške rane, nerijetko im amputirati ruku ili nogu.

Pola plaće za knjižicu "U ovom je gradu smrtno stradalo više od 1.200 djece, mnogo je više ranjeno: te smo rane najteže podnosili. To znam pouzdano i to se odnosi na sve nas - od portira do hirurga", priča dr. Kulenović. "I onda čovjek shvati da sve to pucanje po gradu i nema nikakav cilj, već da se baš sve smatra punim pogotkom - trebalo nam je razvući pamet, kako je to objašnjavao Mladić. A mi smo se istovremeno borili za goli opstanak u gradu u kojem je smrt bila bliža od košulje. Danas, kada razmišljam o svemu tome, shvatim koliko sam se i sam inatio sa smrću: zvuči paradoksalno, ali iz nekakvih svojih neshvatljivih inata nikada nisam trčao preko raskrsnica. Sebi sam to pravdao poštovanjem prema pacijentima…"

Za sve te godine opsade važio je za nekog ko bukvalno nije napuštao Kliniku. "Nije tačno", kaže, "tokom 1993. išao sam sa dr. Cerićem na Kongres hirurga i tad nam se baravak, zbog dejstava, neplanirano produžio na 15 dana." Treba li napominjati: bio je prvi u prvom avionu koji je nakon desetodnevne pauze poletio iz Splita za Sarajevo. U tih 15 dana uspio je vidjeti i svoju porodicu: supruga je koncem maja 1992, sa sinovima od osam i jedanaest godina i nakon jednomjesečnog boravka u podrumu - otišla iz grada. "Možda sam ja i zbog toga mogao više vremena provesti na poslu. Moje kolege koje su ovdje imale porodicu morale su brinuti o svemu, a brat i ja smo podijelili obaveze oko majke, koja je ostala u gradu.

I to je bilo ratno Sarajevo, ono isto u kojem je najveća radost bila fotografija i pismo, u kojem je čisti profit bio glas najdražih proslijeđen preko radioamatera, u kojem se radošću zvao komad sira ili glavica luka. Da, klinika o kojoj je ovdje riječ ionako se uvijek hvalila linijom svojih zaposlenih: ne onom političkom koliko linijom tijela i još više profesije. Valjda i zato dr. Faruk Kulenović i nije mogao izgubiti više od 10 kilograma - u rat je ušao sa ravno 53 - i valjda i zato ekipa sa ratne Traumatologije i danas u ovom gradu slovi za najtraženije ljekare

[dacina_curica]

Tekst je dug i na engleskom (izvinjavam se) ali je itekako vrijedan citanja (google translate - srednja zalost ali se sustina moze razumjeti ). Svjedocenje Ed Vulliamy-ja u slucaju Karadzic, Haag.

Face to face with Radovan Karadzic
Ed Vulliamy, The Observer, Saturday 3 December 2011


Along with an ITN film crew, Observer reporter Ed Vulliamy uncovered the terrifying truth of Serbian-run concentration camps in the Bosnian war. While former Serb leader Radovan Karadzic stands trial at The Hague, Vulliamy is called as a witness – and finds himself cross-examined in a private, close encounter with the man accused of masterminding genocide

The white curtain behind the pane of reinforced glass is raised, and there he is on the other side, not four feet away: wearing a grey jacket and purple tie with a pin attached showing the crest of a double-headed eagle and crossed Cyrillic Cs that stand for "Samo sloga Srbina spasava" – "Only unity saves the Serbs".

It is a tight fit, in the depths of the war crimes tribunal building in The Hague, in the tiny holding cell and visitors' room. On the other side of the thick pane of bulletproof glass is Radovan Karadzic, leader of the Bosnian Serbs during the worst slaughter to blight Europe since the Third Reich, thereafter the world's most wanted fugitive – and now on trial in The Hague. We speak through holes in the glass that he is squeezed against. His American lawyer, Peter Robinson, sits next to him.

On my side of the glass, I share a table with Ann Sutherland, a prosecuting trial attorney for the International Criminal Tribunal for former Yugoslavia (ICTY), due to lead my evidence against Karadzic the next day before the judges, as well as another member of Karadzic's defence team.

This is an interview requested by Karadzic before I give official testimony the following day in open court. Ironically, when the witness unit's call came out of the blue in August 2011, saying that "the defence" had requested an interview, I was driving through pluvial mist up a mountain track in Bosnia to attend the consecration of a small monument to mark a remote mass grave: a crevice into which the bodies of 124 men had been dropped and concealed – a secret well kept by the Serbs for years. The men had been prisoners in concentration camps at Omarska and Keraterm in north-west Bosnia. They had been moved on the very day I arrived, and uncovered the camps along with an ITN crew – 5 August 1992 – to the forest above a hamlet called Hrastova Glavica. Once there, they were taken off buses in groups of three. They were given a last cigarette and shot one by one, their corpses dropped down the cranny in the rock and into the void, to be found and exhumed 15 years later.

I was in The Hague primarily to testify against the man on whose authority I had visited those camps that day: Dr Karadzic. I had also agreed to be interviewed by him – partly out of confusion at the witness unit's phone call that misty day, and partly on the basis that a prosecution witness should be seen by the court to oblige the defence in its requests. And, of course, I was as curious as I was nervous. Somewhere in the back of my mind was the sheer surreality of this encounter.

Karadzic's lawyer, Robinson, began proceedings in the holding cell by saying that, as Karadzic was tired after a day in court, he would ask the initial questions, and have me recall the details of a meeting between myself, the ITN crew and Karadzic two days before we walked through the gates of the Omarska camp. I recounted the strange road to Karadzic's doorstep that summer, four months into Bosnia's carnage, which had begun in April 1992 when the Bosnian Serbs unleashed a hurricane of violence against non-Serbs, carving out an ethnically "pure" swath of territory. In late July 1992, Karadzic appeared on ITN's evening news during yet another fruitless "peace conference" in London, to discuss the slaughter in Bosnia. Karadzic had been questioned about reports of atrocities in concentration camps published in that morning's Guardian. He retorted that they were false, and challenged the paper and ITN to come and see for themselves. I left for Belgrade the next day.

After a delay of several days (while, I now know, the camps were prepared for evacuation and the murder of many inmates), I met Karadzic, outside his headquarters in the Bosnian Serb capital, Pale, at lunchtime on 3 August. He had a weak handshake for someone so reportedly fearsome. Karadzic assured us we would see Omarska. It was, he said, "an investigation centre", while another camp, Trnopolje, was a place where people had come of their own accord – "displaced because their villages had been burned down". We spoke, too, about the camps where Serbs were being held on the other side by Muslim and Croat authorities. There was talk, too, of Serbian history, and its people's long and "celestial" struggle.
We were then passed seamlessly down the chain of command: delivered first into the hands of Karadzic's deputy president, Nikola Koljevic, an Anglophile professor who kept quoting Shakespeare. Koljevic escorted us as far as the largest Bosnian Serb city of Banja Luka, where we were passed on to a Major Milutinovic, who drove us past the incinerated and deserted Bosnian Muslim town of Kozarac to Prijedor, from where the camps were administered. There, we met with the "crisis staff", led by Milomir Stakic and his deputy Milan Kovacevic. And from there we proceeded with the Prijedor police chief and camp commander Zeljko Mejakic through the gates of Omarska, to behold men in various states of shocking decay emerging from a great hangar, being drilled across a yard and into a canteen, where they wolfed down watery bean stew like famished dogs. "I don't want to tell any lies," said a man called Dzemal Paratusic, "but I cannot tell the truth. Thank you for coming." (Paratusic survived, and now lives in Borehamwood, Hertfordshire.)

We were denied access to the rest of the camp despite Karadzic's guarantee, because, explained our hosts: "We have our orders … you can do this and this and that, but not that." And we were bundled out of Omarska and taken to Trnopolje camp, where we found, behind barbed wire, the remarkable sight of men, some skeletal, who had arrived from yet another camp – Keraterm – that morning. There, they said, there had been a terrible massacre one night, of 150 men in a hangar. One prisoner, Fikret Alic, said he had been assigned to loading the bodies on trucks, but had been unable to do so. We left having seen little, but enough to know that a dark horror of vast but inestimable dimensions was unfolding around Prijedor.

The war dragged on another three years, Karadzic's hand eagerly clasped by British and other diplomats beneath the chandeliers of London, Paris and Geneva as he outmanoeuvred them, basked in their friendship and played with their impotence and cynicism, from one abortive peace plan to the next, while the killing on the ground continued. As war ended, in 1995, Karadzic was indicted for genocide and several counts of persecution and crimes against humanity; those same diplomats now baying for his capture.

With time, the awful truth about the camps emerged. Mass graves were uncovered, the bereaved located, and testimony at this tribunal laid bare Omarska's and Trnopolje's secrets: mass murder, and torture, beating, rape, prior to enforced deportation (I had accompanied one of the convoys). The trials at the Hague followed that chain of command down which we had been passed, in reverse: first, Dusko Tadic, a parish-pump killer and torturer who roamed the camps at large; then groups of guards, then Kovacevic, then Stakic – among many others. Koljevic shot himself in 1997. Now here was Karadzic.

For 13 years Karadzic was variously protected by both Serbia and his own Bosnian Serb fiefdom, and by sections of the same international community that were supposedly hunting him. The European Union made his delivery to The Hague a condition for Serbia's consideration for membership and he was arrested in the summer of 2008 – a wild-haired practitioner of alternative herbal medicine hiding behind a false name and a beard, among friends in Belgrade. During my own search for him for the Observer, I had met and drunk with his entourage, a wild and eccentric bunch who compared his writing to Joyce and Dostoyevsky. Nerma Jelacic, now spokesperson for the tribunal in The Hague, and I had been harangued in my rental car as we reached the mountains in which Karadzic had been sheltered above the town of Foca.

But now I sit opposite him – a man charged with "personal" and "superior" criminal responsibility for genocide, extermination, persecution, murder, deportation, unlawful attacks on civilians, violence "the primary purpose of which is to spread terror". In short, he is – allegedly – one of the most proficient mass-murderers of the second half of the 20th century. The prosecutions are roughly divided into three sections: the siege of the Bosnian capital, Sarajevo, between 1992 and 1995; atrocities and ethnic cleansing across the municipalities of Bosnia in that same period, and the massacre of 8,000 men and boys at Srebrenica in 1995.

This investigation at The Hague – the cases against Karadzic and his military counterpart General Ratko Mladic – has been ongoing for 18 years.

On the other side of the bulletproof glass, Karadzic rouses himself. He is courteous, almost jovial, though not quite endearing.

He asks: "Did you get the impression I was accessible" during the war? On that day, yes, certainly. But after finding the camps, I had not been granted permission to travel in his territory. I tell him that "someone dear to you" had withheld authorisation – referring to his daughter Sonja, who ran the press office in Pale.

His initial line of questioning concerns the Omarska camp itself. Did I know it was a "temporary investigation centre" for suspected Muslim fighters? Yes, I know of this claim, I reply. Did I know that 59% of the prisoners in Omarska were sent to a camp for prisoners of war, and 41% were "released to Trnopolje"? No I didn't, until we found the camp.

Did I investigate camps in which Serbian prisoners had been detained? Yes, I did, I reply. Within days of finding Omarska, I was heading for the town of Capljina, and revealed the camp nearby, called Dretelj, run by a Croat-Muslim militia called HOS.

Then, after an hour and a quarter, the "interview" reaches its intended climax. Karadzic produces an old revisionist chestnut of an argument, which claimed that ITN and I had fabricated our reports about the camp at Trnopolje, and that the pictures of prisoners behind barbed wire were those of refugees free to come and go. There was no point in going through it all again: this tired notion advanced by a "media expert", Thomas Deichmann, five years after we found the camp, had been attempted and quashed by successive defendants convicted at successive trials, and had been the subject of a civil court action in London between ITN and the theory's British champion, Living Marxism magazine, in 2000, with the jury finding soundly for ITN.
This revisionist accusation was also endorsed in the late 1990s by British "intellectuals", and has been raised again recently by the distinguished linguistics professor Noam Chomsky. Now Karadzic gives it a whirl: he plays a video of recut Bosnian Serb TV material to make his point. I reply that I was convinced then, and remain convinced, that the men in those pictures were prisoners arrived from Omarska and Keraterm, under guard, and that the camps were real.

I don't sleep that night before my appearance as a witness for the prosecution. I hate doing this; it is disturbing, tremulous, humbling and formidable in its way. As I enter the courtroom the next day I exchange a nod of greeting with Karadzic, who puts on his headphones, raises his eyebrows and makes a facial gesture towards his computer screen, as though to say, "Let's get to it", with gladiatorial fraternity.

On the bench are four judges, with Korean Judge O-Gon Kwon presiding. Ann Sutherland submits evidence from a previous trial, that of Milomir Stakic – sentenced to life, reduced to 40 years on appeal – and outlines the meeting with Karadzic and the discovery of the camps, illustrated with ITN's footage. Of Omarska, in an interview after our discovery of the camp, Karadzic says: "We have 13 prisons and the prison in Omarska is the worst one." Karadzic boasts he could close Omarska "even in two days" if the Muslim side agreed to a prisoner exchange.

In Omarska, there is the film of us trying to see the camp properly – quarters in which we now know thousands of men were crammed, and from which they were called for torture and mass execution – on Karadzic's authority; and being denied access. And now the judges turn to the man who allegedly gave those orders, that he might begin his cross-examination of the witness. Karadzic cuts to the quick: "Do you think that you managed to retain your objectivity?" I try to explain something to the judges: that in the past I have misused the word "objectivity" when I mean "neutrality". "When something is fact-specific, I remain objective," I say, but "I do not attempt to try to be neutral. I'm not neutral between the camp guards and the prisoners, between the raped women and the rapists … I can't in all honesty sit here in court and say I am or want to be neutral over this kind of violence."

Karadzic challenges my use of the word "racialist" to describe his programme – the Muslims of Bosnia are "Serbs who converted to Islam, and that is what Lord [David] Owen thinks as well,", he says. I reply that "the inmates in the camps were either Bosnian Muslims or Croats, and the people running them were Bosnian Serbs … and where I come from, if one self-defined ethnicity seeks to obliterate or clear the territory of all members of another ethnicity and to obliterate any memory of them, that is racialism."

There follows questioning that amounts almost to a general chat about politics: how both Serbs and Croats were, says Karadzic "in favour of a decentralised Bosnia consisting of three entities whereas the Muslim side wanted to have a unitary Bosnia". I agreed with his analysis, but couldn't resist an observation that "there's a jump between the policy and mass murder". Judge Kwon kindly puts an end to this meandering discussion; time for the first break. Then back into the arena. There is no gladiatorial camaraderie from Karadzic this time, as we re-enter the court; his face has hardened, his eyes steeled. And his voice too. Do I remember that Karadzic accepted some of the peace plans? Yes, I remember "endless plans, treaties, none of which amounted to very much on the ground. The killing carried on." Do I know about the "fighting" around Prijedor? My initial article from the camps quotes a prisoner who had been involved. I say that what resistance there was had been subjugated by the time we arrived – this discourse continues a good while.

Then he asks about Omarska, quoting my article: "There was no visible evidence of serious violence, let alone systematic extermination." I reply that we were trying to get into the hangar "where we had suspicions that appalling things were taking place. Hindsight has shown that they were". "How do you know?" asked Karadzic. "I've heard from scores of people who were in Omarska that there was widespread and systematic killing... The tribunal's own record over the years would, I think, suffice."

Karadzic questions the veracity of a quote from a boy talking about a massacre of 200 men in the Keraterm camp. I reply that: "He got the number wrong, but the massacre did take place." Then Karadzic insists: "If I told you, Mr Vulliamy, that none of this is true, and that all those who said anything about killings saw a single killing of a person who was mentally disturbed, would you believe me or would you believe them? … It seems you choose to believe things which are detrimental to the Serbs quite easily."

A single killing? I have to let this sink in. Does he really believe this? "I don't choose to believe things that are detrimental to one side or the other. I don't believe that only one person was killed in Omarska and Keraterm put together … I do believe that very many more than one single mentally disturbed person was killed … Sorry, with respect, I have to say that if you tell me it is only one, I don't believe you, sir. Nothing personal … And the detriment to the Serbs is irrelevant. That's not how I measure these things."

"With all due respect," retorts Karadzic, "it would be relevant if it were true. However, I told you that they all saw a single killing. They all discussed killings, but only saw one." Then we move on to Trnopolje. In my initial report, says Karadzic rightly, I said that Trnopolje could not be called a concentration camp, but I have since changed my mind. Judge Baird, sitting on the end of the bench, asks for clarification.
I try to explain that in the immediate aftermath of our discovery, I thought the invocation of the Holocaust by much of the mass media was not useful to our coverage, and use of the term "concentration camp" encouraged it. But that on reflection "I have decided," I told the bench, "after consultation with people at the Holocaust museum and survivors [of the Holocaust] to use the term very much with reference to its proper definition which comes from the Boer war in South Africa. It's fair to say that Trnopolje was exactly that [a concentration camp], where thousands of civilians were concentrated prior to enforced deportation and death."

Karadzic pushes his theme. Did I know civilians had been "evacuated from a combat zone" to Trnopolje? "That was not deportation … this was evacuation … based on requests made by these persons". I reply that I had been on a deportation convoy "of people who [had] told me something different … that soldiers and policemen had come around to their houses and given them ultimata to leave … The people on the convoy that I travelled with were leaving anything but voluntarily." On the same route four nights later, "large numbers of people were taken off the buses and executed on Mount Vlasic, known to this tribunal as the Vlasic massacre".

By now Karadzic's tone is harsh, combative. He refers again to the accusation that ITN and I somehow "staged" the camp at Trnopolje. Karadzic plays a section of Bosnian Serb TV making a film about us. "Our thesis [is]," he says, "that the fence around the building tools is what we saw … You, in your turn, contest that, right?" "Yes I do. This thesis, as you call it, was advanced in 1996 or 1997, we heard nothing about it between 1992 and that year from you or anyone else … Those men were detained and under guard." And on we go: "Do you see the wheelbarrows?" "I didn't notice them at the time, there were other things to look at … I'm saying that my description of them as prisoners had been proved accurate over and over again."

Karadzic produces the famous picture of the skeletal Fikret Alic behind the barbed-wire fence. "How can you be so certain that this is not just the way he normally looks?" "I know that's not how he normally looks … I met him in Slovenia the following spring, and he was of normal build." "Are you saying that within two months his condition deteriorated so much that he was on the verge of extinction?" "Yes … perhaps the conditions in Keraterm were so appalling that his condition had deteriorated in two months." "Did you see him half naked when you saw him in Ljubljana?" "No, he was clothed".

Karadzic questions my use of the term "mass murder". "Did you establish it yourself, or did you hear it from others and believe it?" "I had met hundreds if not scores of people who have survived the camps, and hundreds if not scores of people bereaved by the camps." "Do you believe that people were also killed in combat?" "Yes, I do, without doubt."

Karadzic, justifiably, finds some of the sillier things I have written about him. The first is a headline in a Bosnian magazine: "I live for the day when I'm going to take the stand in The Hague against Karadzic". He asks whether this makes me an impartial witness against him. I don't recall if I had said that or not, but I answer: "No disrespect, I have not lived for this day."

There's another article, even more embarrassing, in which I called Karadzic a "tin-pot tyrant" with a "cocksure swagger". "Do you have any proof that I was a tyrant?" he asks. I concede that he was, indeed, elected on his own territory, though not across Bosnia. And: "Forgive the cocksure swagger," I reply, "You did have one at the time. The language is a little strong, I'll admit." Throughout the exchange, Karadzic pursues his theme of my being "anti-Serb". "The Serbs consider you highly partial, most partial, isn't that right?" To which I reply: "Well if so, that's unfortunate. I am, as I tried to explain when we were talking about neutrality, highly partial about extreme violence. I'm not highly partial about any race of people or ethnicity or whatever. In fact, I'm highly partial against racialism. So I'm not anti-Serb, I'm anti what was done in the name, tragically, of Serbia".

Later, I stress that I took "this allegation of anti-Serbian sentiment extremely seriously" and had "proceeded immediately to investigate camps with Serbian prisoners … and I made it my business to do so in the interests of impartiality, and partiality over the practice of putting people into camps". Judge Morrison intervened: "As you know, Dr Karadzic … it isn't the Serbian people who are indicted in this case, nor the Serbian state. It's you, and you need to concentrate on that reality." To which Karadzic replies: "Thank you, Excellency. However, as things stand, I have been indicted … for everything that every crook did on the ground. I am trying to prove that I had nothing to do with the system whatsoever."

In his parting remarks, Karadzic insists that my descriptions of the terrible state of prisoners in Omarska were made only after President George H Bush had expressed his horror at our discovery. I reply that my original story described the inmates as "horribly thin, raw-boned, some almost cadaverous…"

I can see what Karadzic is driving at: I was glory-hunting, and cranked it up in order to give interviews on radio and win awards. This hurts, and I explain that I care not a damn about giving interviews or winning prizes, and: "Do I wish history had never had Omarska in it? Yes." Complimenting my initial report from the camps, Karadzic adds, at an intense pitch, that "the rest is nothing but a big story, and I'm really sorry that you put yourself in that position and that you were finally proclaimed an anti-Serb". This is searing stuff, and Judge Kwon rules it "necessary comment. Unless [he turns to me] you wish to comment on that." Which I do: "Just to say that I have nothing against the Serbian people whatsoever, my complaint is against what was done in their name."
The following week, I watch another witness facing Karadzic – a doctor whom I had met the day we entered the camps in Trnopolje. Idriz Merdzanic had tried his best to run a "medical centre" in the camp, treating beaten prisoners and raped girls with whatever medicines he could scavenge from surrounding houses. He had been transported to Trnopolje after attempting to treat the wounded, included a badly injured girl of 13, as the Serbs "cleansed" the town of Kozarac, near Prijedor. On the day we visited the camps, he gave ITN an extraordinary interview, on a knife-edge between what he wanted to say and what he felt he could say and live – much of it with a roll of the eyes.

The doctor was ITN's only inmate witness when it sued and defeated Living Marxism at the high court in London over its thesis that Trnopolje was a lie. When I asked the doctor how he felt about those who followed Karadzic's cue in saying reports of the camp were fabricated, he replied: "It's hard to explain my feelings. I have no words for this behaviour. On one hand, we are trying to survive what happened to us, on the other we have these people telling us that it is a lie, that it did not happen. It is hard enough to find words to describe the camps and what happened, but there are no words to describe what these people do."

For a book I am writing, I had visited Merdzanic this summer at home with his family in Kiel, northern Germany. Now working as a surgeon, he said: "I report what I have seen to The Hague, but I never relive it. We do not talk about it, it's a defence mechanism, we lock it away. Everyone has their way of coping, and the experiences are different. Everyone in their own way tries to deal with their own experience of their contact with that hell."

"It is with us all the time," his wife, Amira, added (both her parents were murdered in Prijedor), "and it will be with us all the time until the end of the line. What we do to survive is to keep the door closed."

When the tribunal was established by the UN security council in 1993, its mandate was "to bring to justice those responsible for serious violations of international humanitarian law committed in the former Yugoslavia since 1991". There was an additional charge: "And thus contribute to the restoration and maintenance of peace in the region." This second is an ambitious claim for a court of law, and begs the questions: what has been achieved, and what next, when the trials of Karadzic and Mladic are over?

The mandate is a statement of contrition as well as ambition. For three long, bloody years, Bosnia's war was arguably one of the worst failures of diplomacy the UN has ever endured, along with its mishandling of the genocide in Rwanda, where it also established a tribunal. In its diplomacy, the UN did little more than appease – and often encourage – the pogrom Karadzic is accused of masterminding. UN "protection force" troops stood haplessly by as the slaughter continued, and their commander, General Bernard Janvier, took lunch with Mladic three days before the Srebrenica massacre, which Mladic and Karadzic are accused of ordering; 8,000 men and boys were executed after Dutch UN troops evicted much of the UN-declared "safe area's" population from their compound and looked on as the Serbs separated out males from females, for brazenly obvious motives.

And there is a thread between these origins and what has become a weariness with the tribunal's work on the ground, and among the victims themselves. After Karadzic's arrest in 2008, the streets of Bosnian cities were lined with honking cars, but after that of Ratko Mladic last year, there was no such celebration. The chief prosecutor at The Hague, Serge Brammertz, echoed the wider brief when he said: "These victims have endured unimaginable horrors – including the genocide in Srebrenica – and redress for their suffering is long overdue … We believe that it can have a positive impact on reconciliation in the region." While Sabaheta Fejzic, who lost her son and husband in the Srebrenica massacre, says: "I am not that happy. I was disappointed so many times by the work of the Hague tribunal."

Certainly, the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia has become part of a burgeoning industry of war crimes trials – and a boon to those who would defend war criminals. One British defence lawyer, who had worked on two of the trials, was reported to me as making up to $100,000 a month advising and defending those accused of war crimes around the world. The practice of "fee-splitting" between lavishly paid defence counsel and their criminal clients became so widespread and lucrative by 2002 that it provoked a protest from the US state department. But also groundbreaking achievements are plain to see. Even apart from landmark legal successes, the narrative of Bosnia's catastrophe has been told for history's record by its victims from those blue chairs at the witness stands – even if only to empty press and public galleries. Leaders have been made accountable, international law developed, strengthened, clarified and made applicable to internal conflict.

Mark Harmon is a former public defender in California, who recently retired as senior prosecutor for the ICTY – having been with the tribunal from the start. He has worked on the cases that climbed the pyramids of crime and power in Bosnia, from the days he first muddied his boots on the soil of mass graves in Srebrenica to his work on the Karadzic case. Harmon knows better than anyone how the war Karadzic and Mladic are accused of masterminding was ordered and executed, and how they came to arrive at The Hague.

Harmon recalls the very first trial in 1996 – that of Dusko Tadic, who toured the Omarska and Keraterm camps, killing and beating. There was much criticism at the time about the expense of trying a minnow in the war, and disbelief that Karadzic or Mladic would ever grace the same dock. "Tadic was one of the most important cases," reflects Harmon. "It established the existence of a large crime base, it confirmed the jurisdiction of the tribunal and it established that the violations applied to an internal armed conflict. Tadic shifted the paradigm of protections in international armed conflict to internal armed conflict. The law was set, the platform established that we were capable of trying the cases we were charged to try."

As the crime base was established, and the tribunal scaled the ladders of command towards Karadzic and Mladic, the cases became more dependent, says Harmon, on "access to relevant documents, rather than blood and guts". In September this year, the tribunal convicted Momcilo Perisic, former chief of general staff of the Yugoslav army in Belgrade, a case on which Harmon worked, "which showed a man directing the war from his desk in Serbia – no direct contact with victims at all. Building up the pyramid, the work was based less on the victim testimony of earlier trials than facing down the difficulties of direct government obstruction of our efforts...the trials become more sterile and lose the victims' voice, because the trials at the top, with the likes of Karadzic, are all about proving linkages, with the atrocities already established".

In his most remarkable case, Harmon led the investigation, prosecution and conviction of General Radoslav Krstic, General Mladic's senior officer in command of the Srebrenica massacre. Krstic was one of the very few cases in which the prosecution had a penitent witness from the perpetrating side, a soldier in the Bosnian Serb army called Drazen Erdemovic, who came to The Hague remorseful at what he had done, pleaded guilty and was given a lenient sentence. Thereafter, he testified in numerous Srebrenica cases as a prosecution witness. Erdemovic told the court about unrelenting execution after the fall at Srebrenica, so that the death squads had to mass-murder in shifts. He testified to his wish that he be relieved of his execution duties. Most importantly Erdemovic gave information leading Harmon's chief investigator on the case, Jean Rene Ruez, to an execution site about which the world knew nothing, at the Cultural Centre in the town of Pilica.
"Erdemovic, and the Krstic case, had a huge impact", says Harmon. "This was at a time of total Srebrenica denial by the Serbs. And there was Erdemovic, saying he couldn't kill any more, sitting in a café having a cup of coffee while over the road – closer than the wall of this café here – 500 people were being killed. We would never have known if Erdemovic hadn't told us. As it is, Jean Rene Ruez went to the Pilica Cultural Centre and discovered a grisly massacre scene. Blood smeared the walls, and under the stage of the cultural centre, there were stalactites of coagulated blood". At the same time, Harmon and the investigating teams began to trace the mass graves where the 8,000 executed around Srebrenica were buried, after US Secretary of State Madeleine Albright made the apposite satellite images available. "We were able to see the freshly dug holes – and trace how the Serbs had moved body parts from one mass grave to another to try and conceal the evidence, and lay the ground for exhumations."

Harmon says the wider legacy of the tribunal, as a deterrent for future war crimes and criminals, "is hard to measure. You can't measure deterrence, and we must not overclaim. But it was a pioneering institution; it took some baby steps towards holding people who commit war crimes to account. It developed and refined international law and criminal procedure. The international criminal court down the road is here today because of the success of the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. If we had failed, it would probably still be in the laboratory. Out of that experiment, people have been trained – inoculated if you will – to become major players in these other tribunals, for the prosecution and the defence – because these cases are about doing justice.

"And I don't think it ever occurred to Karadzic and Mladic, when they were doing these things, that they would be where they are today".

Among the tribunal's critics are people who have a didactic or political interest in undermining it, or like to jeer pointlessly. But there are others who wish it well and have followed its progress. Among the latter is the expert on the landmark trials at Nuremberg that were the ICTY's inspiration – Peter Maguire, author of Law and War, a book about Nuremberg, and another on the genocide in Cambodia.

"The biggest problem facing all of the UN courts today," he says, "is that they were so grossly oversold by human rights advocates during the 1990s. At best, a war crimes trial can convict the guilty and exonerate the innocent in a timely manner. To ask trials to teach historical lessons or provide some form of therapeutic legalism is asking too much of any trial. The idea that war crimes trials can 're-educate' societies is based upon the assumption that the Nuremberg trials did more than punish the guilty and exonerate the innocent, they also transformed Nazis into law abiding democrats. The fact is that neither assumption stands up to analysis."

Maguire argues that "by the end of the 1990s, 'the legacy of Nuremberg' had become little more than a rhetorical tool used to justify any and all war crimes trials and the long march towards an international criminal court with universal jurisdiction. My former teacher, the late Telford Taylor [a prosecutor at Nuremberg], taught me that war crimes prosecutions – under any circumstance – signified failure: failure to act, failure to deter, and finally failure to prevent. Simply put, trials never can make up for disgraceful inaction in the face of preventable atrocities. Nobody in their right mind opposes the punishment of war crimes perpetrators, but coming after the bloodiest century in the history of man, is it enough to seek salvation in new codes of international criminal law and world courts?"

The woman on whose shoulders much of the tribunal's extra-legal mandate – its legacy on the ground – falls, is its head of outreach, Nerma Jelacic – also head of communications for the ICTY. She is from Visegrad, a town on the Drina river in eastern Bosnia, scene of horrific violence. Jelacic's plans are to impact the tribunal's work in a country more torn than at any time during the war: "They involve entrenching the current outreach offices and moving the operation and the defence lines from The Hague to the Balkans: not just to Sarajevo, Zagreb, Belgrade and Pristina - but to the municipalities, the villages themselves.

"The work of the tribunal," she says, "is still being undermined by elements of society which should and could have a healing effect, but they don't: politicians, media, religious leaders - some still maintain the divisions in society. And that is one big machinery to fight against. These divisions are entrenched now and it will take many years for those societies to emerge even partially healed from the traumas they faced. The truth is that no people or nation in former Yugoslavia is ready to see its own reflection; to accept what they see and come to terms with its own past.
"What has happened at the tribunal," adds Jelacic, "is that an unprecedented amount of work has been done by this tribunal and it has changed history. But if you ask anyone 'Has the tribunal brought reconciliation?' the answer is of course, 'No it hasn't.' By itself, it never could have. But if you ask me whether I am going to get to work on unfertile ground and try to bring recognition of the importance of the enormous amount of work done by this court, especially if you compare it to other conflict countries and the attention they received in the 90s, the answer is, 'Yes'."
"What I want to do is to break down the barriers, on the individual basis that a raped Muslim woman has a lot in common with a raped Serbian woman. If people can one day recognise the commonalities between the people who were reaped, beaten, tortured and had their loved ones killed, something of what has happened here at this tribunal will have contributed to that recognition".

Towards the close of our session in the holding cells it seemed churlish for there not to be a little banter with Karadzic. Talk turned to what a "fantasy" Yugoslav football team would have looked like at the next World Cup, had the country not torn itself apart: Vidic of Serbia in defence, Modric of Croatia and Dzeko of Bosnia in attack. "We'd win it," Karadzic says, a keen football fan who was once a psychiatric consultant to the FK Sarajevo football team which now plays in what he calls "Muslim Sarajevo".

Karadzic's final aside in the holding cells is directed towards his prosecutor, Ann Sutherland: "Ah, you see how hard Miss Sutherland is trying to convict me. It will make my freedom even sweeter!"

RADOVAN KARADZIC Biography
1945 Born in Petnjica, Montenegro, into the Serbian Drobnjaci clan.
1960 Moves to Sarajevo to study psychiatry.
1967 Meets Serbian writer and leader of the Serbian national revival movement Dobrica Cosic, who later persuades him to enter politics.
1970 Moves to Denmark to study neurotic disorders and depression at Næstved hospital.
1974 Attends Columbia University in New York, where he continues his medical training in psychiatry.
1975 Returns to Sarajevo to begin his medical career in various hospitals, and works as a psychologist for the FK Sarajevo football team.
1989 Co-founds the Serbian Democratic party in Bosnia and Herzegovina.
1992 Becomes the president of a Bosnian Serb-declared independent state, Republika Srpska, within Bosnia and Herzegovina. With the support of Serbian president Slobodan Milosevic, institutes a ruthless campaign (1992–95) to drive non-Serb Bosnians from the republic.
1996 A warrant for his arrest is issued and he goes into hiding for 13 years, escaping international calls for him to stand trial for war crimes including authority over camps and the siege of Sarajevo during which nearly 10,000 people died or went missing.
2008 Found and arrested in Belgrade, acting as a doctor of alternative medicine, with a heavy white beard and a new alias, Dr Dragan David Dabic. Appears before the international criminal tribunal for the former Yugoslavia to face the 11 charges against him.
2009 Trial of Radovan Karadzic begins. He fails to show for the first hearing, saying he has not been given enough time to prepare his defence. The trial continues.
Nina Kobalia

[dacina_curica]

Lazi koje nisu marile za svedoke

Jednom su izvijestili kako srpsku djecu bacaju lavovima u sarajevskom Zooloskom vrhu. Drugi put, javili su da je prethodne veceri "u teroru nad poznatim Srbima u Sarajevu" ubijen bivsi fudbalski as, direktor Fudbalskog kluba Sarajevo Svetozar Vujovic. Sljedeceg dana sarajevski mediji donijeli su fotografiju grupe uvazenih gradjana u posjeti Vujovicu medju kojima je bio i zamjenik komandanta Armije BiH Stjepan Siber. Kad je Vujovic zaista umro od neizljecive bolesti nekoliko mjeseci kasnije, stotine Sarajlija svih nacionalnosti okupilo se - uprkos snajperskoj i artiljerijskoj vatri - u sali Holiday Inn hotela da odaju posljednju postu svom uvazenom sugradjaninu. Paljanska TV bila je uvijek brza i od samog Karadzicevog staba u automatskom negiranju bilo kakve odgovornosti srpskih snaga za zlocine pocinjene u Sarajevu.

Od prvog teskog masakra nad civilima, onog u redu za hljeb u Ulici Vase Miskina u kojem je ubijeno vise od 20 i tesko ranjeno i osakaceno jos desetine Sarajlija, Djogo i njegovi saradnici automatski bi tvrdili da to "Muslimani ubijaju vlastite sunarodnjake kako bi izazvali medjunarodnu intervenciju". Kao "dokaz" da se radi o reziranom zlocinu naveli su cinjenicu da se u trenutku eksplozije na licu mjesta odmah stvorila - navodno unaprijed pripremljena - ekipa TV BiH. Covjek koji je u toj prilici uzeo mikrofon i za bosansku TV komentarisao scenu masovnog zlocina, reditelj Benjamin Filipovic, svjedocio je u dokumentarnom djelu "Opsada" Suade Kapic o tome kako je sam to dozivio: trebalo je da se nadje s majkom u Miskinovoj, nekako bas u vrijeme i nedaleko od mjesta eksplozije, i cekajuci je vidio je TV ekipu koja je isla prema zgradi "Svjetlosti" na neko unaprijed zakazano snimanje.

Onda je dosla ta strasna eksplozija i on je, pridruzujuci se toj ekipi, slijedeci s mikrofonom u ruci kameru izmedju raskomadanih tijela, ljudi koji okrvavljeni i tesko ranjeni dozivaju u pomoc, u svakom od njih sa najdubljom ljudskom strepnjom trazio i oci svoje majke koja je samo cudnom srecom zakasnila na sastanak sa njim.

Jedna od cuvenih izmisljotina paljanske TV, koja je izazvala i medjunarodno reagovanje, zabiljezena je u aprilu 1995. godine kad je geler granate ispaljene sa srpskih polozaja ubio 17-godisnju Sarajku Maju Djokic u samom centru grada. Dva dana nakon njene smrti, 11. aprila, paljanska TV prikazala je njeno tijelo u gradskoj mrtvacnici tvrdeci da ona "nije zrtva srpskog granatiranja, kako tvrde muslimanski mediji, vec zrtva Izetbegovicevih sljedbenika: u petak uvece oni su je silovali, ubili je i bacili njeno tijelo na trg pred stadionom. Muslimani su uhvatili nesretnu djevojcicu dok je pokusavala da pobjegne u srpski dio Sarajeva" - izvijestila je paljanska TV. Ali, ovog puta manipulacija sa smrcu jos jednog sarajevskog djeteta smjesta je raskrinkana.

Bio je jedan svjedok tog zlocina, sasvim slucajno Srbin - Aleksandar Lucic - koji je prodavao cvijece na Titovoj ulici nedaleko od zgrade bosanskog Predsjednistva kad je cuo Sarajlijama vec dobro poznati zvuk granate koja samo sto nije eksplodirala i vidio njen bljesak. Vidio je djevojku kako pada. Potrcao je da joj pomogne, odvezao je svojim kolima do kosevske bolnice, ali ona je vec bila mrtva. Maja Djokic ubijena je na povratku kuci s treninga odbojkasica. Dopisnik Njujork tajmsa, izvjestavajuci o tragediji citirao je njenog oca, Branka Djokica, kako kaze: "Bilo je mozda 10.000 ubijenih u Sarajevu, od kojih su mozda 1.700 djeca. Tako ne mozemo misliti da je Majina smrt nesto posebno. Ali naravno ona je bila nasa Maja i mi mislimo da je to posebno".

Djokic je izjavio kako je bio ljut gledajuci kako sljedeceg jutra deset vojnika Ujedinjenih nacija ispituje krater na mjestu gdje je njegova kci ubijena. "Sustina je", rekao je on reporteru, "da Ujedinjene nacije nisu nista ucinile da ovo sprijece".

Mladen Vuksanovic, nagradjivani autor dokumentarnih emisija bosanske TV prije rata, obezbijedio je rijedak dokumentarni pogled izbliza na funkcionisanje srpskog propagandistickog staba na Palama. Rodjen u tom naselju i ziveci tamo od 1984, on je proveo prvih 110 dana rata izolovan na Palama, odbijajuci da se pridruzi nacionalistickoj srpskoj TV. On je kasnije uspio da izbjegne s porodicom s Pala u Hrvatsku odnoseci sa sobom svoje dnevnicke zabiljeske koje su poslije objavljene kao knjiga. Vuksanovic je biljezio, dan za danom, pritisak svojih bivsih kolega koji su napustili TV Sarajevo i kojima je SDS obezbijedio smjestaj i ishranu u paljanskim planinskim hotelima kako bi formirali "srpski informativni televizijski centar".

Kemal Kurspahic
ZLOCIN U 19:30 - BALKANSKI MEDIJI U RATU I MIRU

[dacina_curica]

Pismo sa kraja svijeta

Vrijeme radnje: proljeće 1992. Mjesto radnje: Sarajevo, Glavna pošta. Eksterijer. "Ovo je Srbija!" (sprejom) "Ovo je pošta, budalo!" (sprejom)

"Oni su dali život odbranivši čast, slobodu i svjetlost, pobijedivši strah u sebi i zlo u drugima", piše na spomen-ploči na ulazu u prelijepo zdanje Glavne pošte u Sarajevu. Oni, njih 67, u čiji je spomen ploča i postavljena, poginuli pripadnici Armije BiH i radnici PTT-a, nisu dali da jedno od arhitektonskih obilježja glavnog bosanskog grada bude Srbija. Zahvaljujući njima, tu je i dalje - pošta. Baš u istoj zgradi i na istom mjestu na kojem je bila do 2. maja 1992.

Jedan od najtežih ratnih dana, drugi u maju prve godine opsade, donio je toliko užasa da se ni jedna njegova minuta ne može nazvati mirnom. Poštari ga pamte po ogromnom plamenu i gustom dimu koji se nadvijao nad Miljackom. Tog dana, zapaljena je zgrada Glavne pošte i u njoj, pored ostalog, tri rejonske telefonske centrale sa 38.432 telefonska priključka.

I prije velike vatre, Bosna i Hercegovina je bila u skoro potpunoj komunikacijskoj blokadi. Poslije je Sarajevo skoro zamuklo. Postojeće veze i u gradu i pogotovo sa drugim dijelovima BiH bile su rijetke, često nemoguće.

A onda, kao u Costnerovom filmu Poštar, ljude podijeljene velikim ratom, opet počinju spajati riječi. Pismo, skoro zaboravljena forma komunikacije, oživljeno je. Pisalo se iz jednog dijela Sarajeva u drugi, iz Sarajeva u Tuzlu ili Zenicu, iz tih gradova u prijestolnicu, pa iz Evrope u epicentar apokalipse. Kako i kuda su ta pisma putovala, samo Bog zna. Za jedno, napisano negdje u zapadnoj Evropi, kažu da je do Sarajeva išlo mjesecima. Kada je konačno stiglo, njegov primalac je već bio van grada. I opet, to je pismo putovalo nazad. I bilo pročitano od onoga kome je i napisano.

Novembra 1992. godine čelnici Javnog preduzeća PTT BiH (kako se tad zvalo) zatražili su pomoć od UNPROFOR-a u uspostavljanju "pismonosnog" prometa sa slobodnim teritorijem u Bosni i sa inozemstvom. Tri mjeseca prije, izvršena je prva deblokada države, uspostavom veza sa Hrvatskom koje su išle preko Tuzle. Pismo je, međutim, ostalo sigurnija varijanta. Život pod opsadom nije se mogao opisati u kratkim razgovorima i s malo riječi. Emocije - još manje.

Do kraja te godine, Bosna i Hercegovina postala je članicom EUTELSAT-a, Evropske telekomunikacijske organizacije. Pomoć od UNPROFOR-a još se čekala. Tek aprila 1993. postignut je dogovor o prevozu pisama avionom iz Sarajeva za Split i to jednom sedmično.

A onda se Sarajevu desio tunel. Posljednjeg dana jula otvoren je podzemni put i iz grada i ka njemu krenula su pisma, paketi, oprema… Istog ljeta, petog dana u augustu, BiH je dobila svoj državni kôd (387), a 3. septembra 1993. uspostavljena je satelitska veza BiH - Švicarska i otvoren je put glasu iz opsjednute prijestolnice.

Ratnu 1993. u Pošti su iskoristili za povratak u život. Te je godine, 27. oktobra, izdata prva redovna poštanska marka "Gradovi Bosne i Hercegovine", štampana u Sarajevu. U godinama kasnije, JP PTT BiH je najčešće - činila nemoguće. Radile su pošte, telefoni na dijelu slobodnog teritorija, Sarajevo je povezano s Rimom, markicom je obilježena desetogodišnjica Zimskih olimpijskih igara…

A kako? E, to je priča o koaksijalnim kablovima, nevjerovatnim idejama, spremnosti na improvizaciju, nemogućim misijama, opsadi Sarajeva u kojoj, po logici stvari, ništa nije trebalo funkcionirati, a jeste mnogo toga. Naravno, daleko od idealnog. Samo što je u tom dobu idealno imalo neku drugu vrijednost. Dan bez granata, sunce, paket i pismo od najbližih negdje iz izbjeglištva: Mi smo dobro. Molimo te da ne brineš i da se čuvaš. Pokušat ćemo te i nazvati, ali ako ne uspijemo, samo da znaš…

Emir Imamović

[dacina_curica]

ZVUCI RATA

Ako pakao postoji, tada ga zamišljam kao grob u kojemu do sudnjega dana pjeva Dragana Mirković .

Bilo je to kasnog ljeta 1995., sjedili smo na štekatu uz more, iza nas se bijelio Split, pred nama su se modrili otoci, rat je bio završen, ali turisti još nisu stigli. Pravo vrijeme za novi početak, u maloj klaustrofobičnoj zemlji koja je sa zapadnih strana bila zaključana izvana, a s istočnih iznutra.

Iz kafića su se čuli Đuka Čajić, Doris Dragović, Tereza i niz bezimenih glasova narastajućih glazbenih imperija Tončija Huljića i Zrinka Tutića, a meni je u sjećanje došla, kao savršena glazbena kulisa, jedna od melodija koje se u Splitu nikako nisu smjele čuti, Radostan dan, grupe Katarina Druga, nastale na raspadu Šarla Akrobate, koja će se još jednom raspadati prije nego što postane Katarina Velika.

Kao i uvijek kada bih u to vrijeme začuo krivu melodiju u glavi, započeo sam priču protiv narodnjaka. "Dobro je što više nema Jugoslavije; da je ostala, sad bismo slušali Draganu Mirković", izgovorio sam dok je Đuka iz zvučnika vazio da od stoljeća sedmog "tu Hrvati dišu". Tip s druge strane stola, prijateljev prijatelj koji nam je trebao popraviti auto da bismo se mogli vratiti u Zagreb, pogledao me je kao razlupanu vešmašinu u kutu napuštene kuće: "A di si ti, mladiću, bija kad smo išli na Drniš i Knin?" Šutio sam, kako je i red da šutiš kada te onako bezimenog pitaju gdje si bio kad se ratovalo. To je, ipak, sasvim malo poniženje na koje ratnici u nas imaju pravo, bez obzira gdje su, na koji način i protiv koga ratovali. Lako bih ga podnio, samo da sam odmah shvatio čime sam povrijedio njegov ratnički ponos.

Uvukao sam glavu među ramena, pio svoju Mirindu, smiješio se Braču i Šolti, smiješio se ljudima koji su prolazili - u svakome sam vidio ratnika koji bi me mogao upitati di san bija, smiješio sam se njihovim lijepim ženama, sve dok se čovjek nije valjda sažalio nada mnom, pa je započeo priču o tome kako je izgledao taj njegov rat. Relaksirano i radosno, sve da slučajno ne pomislim da me i dalje optužuje za dezerterstvo, govorio je o ratu kao o zabavi, kao o nečemu što se bitno ne razlikuje od onoga čime smo se u međuvremenu bavili mi koji nismo ratovali. A onda je rekao da se, ipak, svaki put usrao od straha kada bi ulazio u svoj tenk. Strašan je to osjećaj, kaže, kao da živ silaziš u svoj grob, i znaš da ćeš možda ostati u njemu. Mrtvima ne treba puno prostora, ali živom je čovjeku nepodnošljivo kad zna da će izaći van jedino ako sprži onog drugog koji je, kao i on, zatvoren u svome tenku. Ali strah je prolazio čim bih uključio kasetaš, jer bi zapjevala Dragana. Odvrnuo bih je do daske, digao bih basove na maksimum, pa deri, prijatelju, po čedi i njegovom tenku, i da vidimo kome će ruka zadrhtati, njemu ili meni. E, vidiš, nije mi zadrhtala, pa sad nekako mislim da je Dragana Mirković uvijek pomagala meni, a ne njima. Jedino ako ne misliš da su oni u tenkovima slušali Terezu i Olivera.

Od tog vremena sam pazio šta pričam za kafanskim stolom kada se nađem u društvu s nepoznatima za koje bi se moglo pretpostaviti da su bili u ratu. Na muziku su osjetljivi kao i na politiku, ali su različiti razlozi i pretpostavke njihove senzibilnosti. Srbi će dugo biti neprijatelji i ništa drugo, svejedno jesu li ratnici ili civili, građani ili seljaci, punkeri, dezerteri ili slučajni nositelji pravoslavnih imena, ali Dragana i Ceca, premda su Srpkinje, dio su kulturnog korpusa koji valja štititi od hrvatskih dezertera, smutljivaca, ljevičara i fine gradske djece, pored koje ne samo da bi četnici zauvijek ostali u Kninu i Drnišu, nego bi pili kafu na Jelačić placu i orali splitsku rivu. Pritom, Dragana i Ceca su na neki način najosjetljiviji i najugroženiji elementi viteškoga i borbenog hrvatstva, jer ih ne možeš braniti kao što braniš milu trobojnicu, šahovnicu i Tuđmana, ili poglavnika Pavelića, klempavo U, Crnu legiju i krilnike Juru i Bobana. Možeš samo šutjeti i škrgutati zubima, jer dobro znaš da će onaj tko u poslijeratnoj Hrvatskoj pljuje po Dragani i Ceci vrlo vjerojatno pljuniti i po Tuđmanu i domovinskom ratu.

Ratnici, naravno, nisu sasvim u krivu. Zato će ona manjina njih, koja se nakon demobilizacije dobro snašla, pa je uskočila u najnovije njemačke limuzine zatamnjenih stakala, prkosno otvarati prozore pred crvenim svjetlom na raskrsnici, e ne bi li antihrvatska gamad, slabići i kukavice, čuli Draganu i Cecu, i ne bi li se usudili nešto prigovoriti. Naravno, nitko nikad ne prigovara, što je dodatno iritantno. Jer se dobro zna što oni misle, i jer se to jasno vidi na Balaševićevim i Bajaginim koncertima u Zagrebu, Osijeku, Varaždinu i diljem Hrvatske.

Rat se u bivšoj Jugoslaviji vodio između mnoštva vojski, koje su predstavljale barem pet naroda i narodnosti bratske nam domovine u kojoj je početkom sedamdesetih rođena novokomponovana narodna muzika, iz koje će zatim, sredinom osamdesetih, nastati podžanr orkestra Južni vetar, kojem stilski pripadaju Dragana i Ceca. Bila je to muzika koja je ujedinila ratnike dok su se gledali preko nišana, muzika od koje je karijerne dezertere hvatao strah, bez obzira kojem narodu pripadali i za koju vojsku navijali. Mogu samo zamišljati vlastiti strah pred ulaskom u tenk. Ako pakao postoji, tada ga zamišljam kao grob u kojemu do sudnjega dana pjeva Dragana Mirković.

Miljenko Jergovic, Sarajevski Marlboro

[dacina_curica]

Sarajevo.....5 april 1992.....Suada Dilberović i Olga Sučić.....



1425 dana.....12 000 mrtvih, blizu 1500 djece....50 000 ranjenih....329 granata , u prosjeku, po danu....Samo 22 jula 1993 na ovaj je grad palo 3777 granata......


Ovako je počelo:


Peti je april 1992. Jutro. Grad Sarajevo. Fahira Hadžiosmanović, Sarajka kod koje žive dvije sestre Dubrovčanke iz familije Dilberović, jednu od njih - Suadu, studenticu pete godine Medicinskog fakulteta, pokušava odgovoriti od odlaska na "mirne demonstracije". Suada samo odmahne rukom, nasmiješi se i kaže: "Idem braniti svoje Sarajevo", i izlazi iz kuće.

Pred zgradom Skupštine RBiH već se okupilo na hiljade građana, među njima je najviše mladih. Službenici u Skupštini tiskaju se po prozorima i gledaju šarenu rijeku ljudi. Dolje su zastave, Titove slike, transparenti "Mi smo za mir".

Olga Sučić, 34-godišnja službenica Skupštine, zaposlena u daktilobirou, neće da demonstracije gleda tek kroz prozor. Iako je radni dan, izlazi iz kancelarije. Na stolu ostavlja tašnu i kaže kolegama da će se brzo vratiti. Utapa se u masu koja viče: "Ovo je Sarajevo, mi smo za mir!"

Jutro se polako pretvara u podne i Most Vrbanja već podrhtava pod težinom ljudi. S njegove lijeve strane, demonstranti to već znaju, nalaze se oni što hoće rat. "Nevidljivom neprijatelju" svjetina šalje poruke mira.

Novinari su se razmiljeli po mostu. Trče, a kamere im poskakuju na ramenima. Jedan reporter prilazi Olgi Sučić i pita je: "Zašto ste tu?" "Ja sam majka dvoje djece i branit ću ovaj grad", odgovara Olga u kameru i kreće dalje sa demonstrantima.

Nekoliko minuta nakon toga, čuju se pucnji. Dolaze iz pravca Jevrejskog groblja. I završavaju u masi demonstranata na mostu. Vrisak, panika, bježanje… Na pločniku leže dva tijela. Oba ženska. Suada Dilberović u samrtničkom hropcu pita: "Zar je ovo Sarajevo?", i izdiše. Olga Sučić ne pita ništa. Na putu do bolnice i ona umire.


" Dani"....