Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[dacina_curica]

ŽIVI PIJESAK

Demoni i divote
Vjetrovi i oseke
Daleko već povuklo se more
A ti
Kao alga blago milovana vjetrom
U živom pijesku postelje ne miruješ sanjajući
Demone i divote
Vjetrove i oseke
Da daleko povuklo se more
Dok su u tvojim poluotvorenim očima
Zaostala dva mala vala
Demoni i divote
Vjetrovi i oseke
Dva vala mala da me potope

Jacques Prévert

[dacina_curica]

ODA SRETNOM DANU

Ovog puta me pustite da budem srećan,
Ništa se nije desilo nikom,
Sve što se dešava to je da sam srećan
Sa sve četiri strane srca,
Kad hodam, spavam ili pišem.

Šta da radim, srećan sam.
Bezbrojniji sam od paše na livadama,
Osećam kožu kao cerovu koru
I dole nadu, gore ptice,
More kao kopču na svome pojasu,
Od hleba i kamena stvorenu zemlju,
Vazduh raspevan kao gitara.

Ti, pokraj mene u pesku, pesak si,
Pevaš i pesma si,
Svet je danas moja duša,
Pesma i pesak,
Svet su danas moja usta,

Pusti me da u tvojim usnama
I u pesku budem srećan,
Srećan što dišem i što ti dišeš,
Srećan što dodirujem tvoje koleno
I tad mi se čini da sam dotak’o
Azurnu kožu neba i njenu svežinu.

Danas me pustite samog da budem srećan,
Sa svima ili bez ikog,
Srecan sa pašom i peskom,
Srećan sa vazduhom i zemljom,
Srećan sa tobom,
Sa tvojim usnama srećan

Pablo Neruda

[dacina_curica]

Tamnica

To je onaj život gde sam pao i ja
s nevinih daljina, sa očima zvezda
i sa suzom mojom što nesvesno sija
i žali, ko ptica oborena gnezda.
To je onaj život gde sam pao i ja


Sa nimalo znanja i bez moje volje,
nepoznat govoru i nevolji ružnoj
i ja plakah tada. Ne beše mi bolje.
I ostadoh tako u kolevci tužnoj
sa nimalo znanja i bez moje volje.


I ne znadoh da mi krv struji i teče,
i da nosim oblik što se mirno menja;
i da nosim oblik, san lepote, veče
i tišinu blagu ko dah otkrovenja.
I ne znadoh da mi krv struji i teče,


I da beže zvezde iz mojih očiju,
da se stvara nebo i svod ovaj sada
i prostor, trajanje za red stvari sviju,
i da moja glava rađa sav svet jada,
i da beže zvezde iz mojih očiju,



Al' begaju zvezde; ostavljaju boje
mesta i daljine i vezuju jave;
i sad tako žive kao biće moje,
nevino vezane za san moje glave.
Al' begaju zvezde; ostavljaju boje.


Pri beganju zvezda zemlja je ostala
za hod mojih nogu i za život reči;
i tako je snaga u meni postala
snaga koja boli, snaga koja leči.
Pri beganju zvezda zemlja je ostala.


I tu zemlju danas poznao sam i ja
sa nevinim srcem, al' bez mojih zvezda.
I sa suzom mojom, što mi i sad sija
i žali k'o tica oborena gnezda.
I tu zemlju danas poznao sam i ja.


Kao stara tajna ja počeh da živim.
zakovan na zemlju što životu služi,
da okrećem oči daljinama sivim,
dok mi venac snova moju glavu kruži.
Kao stara tajna ja počeh da živim.

Da osećam sebe u pogledu trava.
I noći, i voda i da slušam biće
i duh moj u svemu kako moćno spava.
ko jedina pesma, jedino otkriće;
Da osećam sebe u pogledu trava


I očiju, što ih vidi moja snaga,
očiju što zovu kao glas tišina,
kao govor šuma, kao divna draga
izgubljenih snova, zaspalih visina,
I očiju, što ih vidi moja snaga.

Vladislav Petković Dis

[dacina_curica]

Prorok

Otkako mi je vječni sudac
Sveznanje dao svog proroka,
U očima ja ljudi čitam
Stranice zlobe i poroka.

I objavljivat ljubav stadoh,
Nauk pravi Istine same,
Al tad su stali bližnji moji
Kamenje bijesno bacat na me.

I pepelom tad posuh glavu,
Iz grada bježah ja skitnica,
U pustinji otada živim
Na božjoj hrani kao ptica.

Čuvajuć zavjet Iskonskoga
Tu sva me bića slušat znaju,
I same zvijezde slušaju me,
Dok radosno trepereć sjaju.

A kada opet užurbano
Ja probijem se bučnim gradom,
Starci uz osmijeh samoljublja
Potomstvu zbore svome mladom:

"Gledajte: to je primjer za vas!
On ohol bješe, ne htje s nama;
Budala, htjede uvjerit nas
Da Bog mu zbori na usnama!

Gledajte, djeco, sad na njega!
Kako je tužan, glednite ga!
I blijed, i slab, i gô, i bijedan,
I kako svaki prezire ga!"

Mihail Jurjevič Ljermontov

[dacina_curica]

I što sad?

A. O. Smirinovoj

Bez vas bi htio reći vam mnogo,
Kraj vas bih htio slušat vas;
No vi šuteć gledate strogo,
A ja sav zbunjen, gubim glas.

I što sad? ...Riječju neiskusnom
Zanijet um vaš nije mi lako...
I sve bi to sad smiješno bilo,
Kad ne bi bilo tužno tako...

Mihail Jurjevič Ljermontov

[dacina_curica]

Putnik

Tamo, u meni
vječito čami stranac na peronu
s bijednim prtljagom
spoznaja, iluzija i strasti
s koferima
punim sivih tirolskih kiša
čekajuci
u modrom balkanskom krugu
da dodirne svjetlost
i jednom, za navijek,
pogleda niz opustjelu prugu.

Tamo, u meni
vječito čami stranac na peronu
s nevažećom kartom
uspomena, sujeta i htijenja
s datumima
posljednjih, polupraznih tramvaja
čekajuci
i onu zadnju ironičnu porugu,
da ostavi sve
dodirne svjetlost
i jednom, za navijek,
pogleda niz opustjelu prugu.

Ne, nije to nostalgija
samo bolan oćut
da u mom zimskom gradu
na nečijem dlanu
topli kesteni mirišu.

Jovica Letic

[Spanac_113]

jbt Dacina pa s ove tri cetiri teme bi se moglo jedno 5 knjiga sabrat i pocet stampat.

Majo mogli bi se i troskovi foruma i satanak pokrit od ovoga
(bar dio, bog zna koliki ce ceh za pice bit )

[dacina_curica]

Ja onu ratnu vec imam.

A vecina ih je mrtvih ionako, moglo bi se rahat stampati a da se niko ne pocese.

P.S. cek dok ukoricim blog pa cemo na Maldive s Lunom

[dacina_curica]

LJUDI-SJENKE

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
što kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikada ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima ćutljivih patnika na svijetu
što se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih teško ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima... ljudi usamljenih i bonih,
sa obrazima upalim i žutim,
što ne čuje im se ni smijeha ni plača,
što žive kao samotna i divlja drača,
ali sa bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikoga ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rođeno srce i sebe.

Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.

Aleksandar-Leso Ivanović

[dacina_curica]

JESEN

Opet je jesen stigla sa svojom sivom pratnjom;
maglom i kišom i vlagom i ljudskom patnjom.

Mutne je vode i prozori mokri snimaju
i svi je ljudi u očima imaju.

Je li to odraz, kao u oknima,
jeseni ove u ljudskim očima?

Il’ kroz nju mutnu prolazeć zanesen
to svako nosi sobom svoju jesen?

Aleksandar-Leso Ivanović

[dacina_curica]

Udaljujem se? Al' nema takve stvari
Koja od tebe može da udalji.
Svaka pomisao, svaki, Du Lieber,
Slog u tebe vodi - ma o čemu tu lire
Govorile (od ruskog nemački ako
mi je bliži, anđeoski mi je bliži!) - kako
Nema mesta gde tebe nije, no ipak ima (greše):
Grob. Sve je kako ne beše i sve je ko što beše,
- A o meni baš ništa - zar ne?! -
Okruženje, samoosećanje, o, Rajnere?
Uporno, sveneizostavno naselje -
Prvo viđenje vaseljene
(Podrazumeva se: i pesnika zaneta
U njoj) i poslednje planete,
Samo jednom i date tebi - u celini, celom!
Ne pesnika s prahom, duha s telom
(Odvojiti ih znači uvredu, neistinu)
Već tebe s tobom, tebe s istim u
Tebi. - Biti Zevsov ne znači biti polubog
I od Kastora bolji - tebe s tobom-Poluksom,
Mermera-tebe s tobom travkom,
Ne rastankom i ne sastankom -
Već suočenjem: sastanak i rastanak, u luku,
Odjednom.

Sopstvenu ruku
Kako si gledao (trag - na njoj - mastila)
Sa svoje od toliko i toliko (koliko?) milja
Beskrajne jer bespočelne i stalne
Visine, nad razinom kristalnom
Sredozemnog - i ostalih jezera slitih.
Sve je kako ne beše i kako će biti
I sa mnom posle kraja predgrađa i mesta.
Sve je kako ne beše i sve je kako već jeste.
- Zar je onome ko je pisao do nedelje
Silno još do ičega! - i gde još gledati nevolje,
Nalaktivši se na rub lože, na lakat,
Sa ovog - ako ne na onaj, sa onoga pak
Ako ne na mnogopaćenički ovaj, naših strana.
U Belviju stanujem. Gradić od grana
I gnezda. Izmenih pogled s vodičem; pogledam:
Belvi. Zatvor sa divnim pogledom
Na Pariz - dvorac himere galske -
Na Pariz - i na malo dalje, bar se ...
Nalaktivši se na purpurni rub,
Kako ti ''mora biti'' smešan (kome) taj stub,
(I meni) moraju to biti, s visina bezmernih,
Naši Belviji i Belvederi!

Prebacujem se. Pojedinačnost. Hitnja. Mašta.
Nova godina na vratima. S kim ću i za šta
Da se kucnem preko stola? Čime? Mesto pene - vate
Pramen. Zašto? Evo i otkucava - šta ću ja tu, brate?
Šta da radim u ovogodišnjoj noći šumnoj
S tom unutrašnjom rimom: Rajner je umro.
Ako si ti, ako se takvo oko ugasilo, smračilo,
Znači život nije život, smrt nije smrt. Znači
- Smračuje se: shvatiću kad se sretnemo - uspeće? -
Nema ni života, ni smrti - već nešto treće,
Novo. I iza njega (slamom bezgrešnom
Zastrvši sedmom - dvadeset šestom
Odlazećem - kakva mi sreća pesmu zapečati:
Tobom završiti, tobom započeti!)
Preko stola, neuhvatljivog okom ucveljenim,
Kucnuću se s tobom kucnjem tihim
Stakla o staklo? - Ne, ne onim u kafanskom dimu:
Ja o ti, što sliveni daju rimu:
Treće.

Vidim preko stola: krst tvoj sja pa nesta.
Koliko je mesta - izvan grada, i mesta
Za gradom! I kome to maše
Ako ne nama - žbun? Mesta - upravo naših
I ničijih više! Sve lišće! Sva četina što stoji!
Mesta tvojih sa mnom (i sa tobom tvojih).
(Koliko bi i koliko moglo
Da se govori?) Koliko mesta! Meseca koliko mnogo!
A nedelja! A kišnih predgrađa
Bez ljudi! A jutara! A zajedno sveg beznađa
Što slavuji još ni počeli nisu!

Sigurno loše vidim, jer sam u klisuri.
Ti sigurno vidiš bolje jer si se više uspeo:
Baš ništa između nas nije ispalo, uspelo.
Toliko, tako često i tako prosto.
Ništa, toliko po meri i prostoru
Našem - da ni prebrojavati ne vredi.
Ništa drugo; - ne čekaj onog što iz reda
Izlazi (nije u pravu što ispada
Iz takta!) - a u koji bi, i kako bi, sada,
U red ulazeći?

Pripev večni:
Baš ništa na nešto nečim
Bilo šta - bar izdaleka - bar sen seni!
Ništa što: čas taj, i taj dan sneni,
Dom taj - čak osuđeniku na smrt što u okovima usta
Sećanjem je poklonjeno: ta usta!
Ili smo se suviše razumeli u sredstva?
Od svega toga jedan je samo svet taj
Naš bio, kao što smo mi sami samo odsev,
Nas, - u zamenu za sve to - sav onaj svet!

Marina Cvetajeva

[sann]

Razmisli o tome...
I probaj bar jednom obraniti nekog..
Protiv koga se svi bore...
Razoružaj se i budi pojedinac..
Za svakoga u ovom životu...
Napisana je melodija života...

Molim te počni da je sviraš...
[ytube][/ytube]

[Mala_Mu]

U životu ne postoji nikakva dužnost osim dužnosti: biti srećan. Samo smo zato na svetu, a sa svim dužnostima, svim moralom i svim zapovijedima retko činimo jedno drugoga srećnim, jer i sebe time ne činimo srećnima. Ako čovek može biti dobar, može to samo onda kada je srećan, kada u sebi ima sklada, dakle kada voli. To je bilo učenje, jedino učenje na svetu. To je rekao Isus, To je rekao Buda, To je rekao Hegel. Za svakoga je na ovome svetu jedino važno njegovo vlastito najunutarnjije, njegova duša, njegova sposobnost da voli. Ako je ona u redu, onda je svejedno jede li se proso ili kolači, nose li se dragulji ili rite; onda svet zvuči zajedno s dušom, onda je dobro.

[sann]

"I nije bitno koga ljubiš, s kim spavaš, s kim se budiš, koga šetaš, ni kome kupuješ poklon za Dan zaljubljenih, ni koga zoveš 'ljubavi', ni za koga se sređuješ za izlazak, s kim se držiš za ruke, pričaš 24h. Jedina bitna stvar na ovom svetu je na koga pomisliš kada vidiš prazno mesto pored sebe. Ne s kim te pamte drugi, već s kim ti pamtiš sebe. To se računa!"

[KOMESAR]

[KOMESAR]

ZABLUDA

znam
ni u oku iskra
ni u srcu žar
samo tiha zebnja
prošlost nam odaje
da sam malo i obrnut
a ti manje sujetna da si
opet ne bismo bili par
mnogo je toga
što tvoju narav krasi
a meni
trajno ne dostaje

znaš
da ko raspoloženje
ili ranjiva ljubav
u aprilu
po nekoj sinusoidi
tvoja slika oscilira
ponekad ko grana
iz srebrna vrta
sva od nakita zatreperiš
nekad si opet
ledena daleka škrta
bez okusa i sluha
ko da je snaga volje
ne duha
to što te trajno fascinira

znamo
ne voliš me
ne volim ni ja tebe
svaki dan jednako odzvanja
svako buđenje istu poruku ima
ali šta je to onda
što me nakon putovanja
od poraza do nade
tako nježno obuzima

(za vilu)

[Zrno]

Mensur Ćatić

Pismo Mariji

neka se mlada žena sinoć
uselila u moje pjesme
i rekao sam odmah, gospođice
to nisam pisao za vas
i vrtio sam glavom ovako..
ne, ovako kao limeni
horoz na krovu
kad mu vjetar zapuše
u hladan kljun
ali ona se samo okrenula
i zažmurila, pokrijte me nečim, rekla
kao da oduvijek živi tu
i sve ću vam ispričati
kad se probudim
pokrio sam je tvojim kaputom, Marija
...
draga Marija

pišem ti možda samo
kako se u duboku šumu
ranjeno vraća odraslo lane
misleći da je smrt vučica mlada
koju je snilo poljubiti nekad..
pišem ti jer ne znam kad smo se sreli prvi put
i zato nikome nikada ne pričam o tebi
samo se sjećam
sjećam se da je nebo bilo tako plavo
prozirno i duboko
da sam golim okom vidio veneru
i bosim nogama krenuo plesati za njom
i onda smo se okretali i okretali
(znam da se sada smiješ)
u smjeru posve suprotnom od razuma
sve dok nisam ugledao tvoje oči
i shvatio da stojiš ispred mene
da si se vratila

pišem ti zato što je padala kiša
i miriše i sada ozon
kao da je nebo opralo zube

pišem ti jer sada slutim u isto vrijeme
i poljubac i smrt
...

pišem ti jer se sjećam vremena
kad nismo mogli spavati
koliko je gromoglasno noću beharala
naša trešnja u susjedstvu
a jučer su me jedva probudili na ulici
dok sam šetao, neki demonstranti

uzvikivali su:Sloboda, Mir, pjevali
i ja sam vikao iz sveg glasa
Marija, Marija..
...
Marija, pišem ti kao čovjek
koji je odlijepio
( i znam da se sada opet smiješ)
koji je odlijepio markicu
(sada se i ja smijem)
sa tvoga pisma
(i stavljam ga na grudi)

stavio je na jezik
i tako te prvi puta poljubio

pišem ti jer su tvoje usne
bile jedino mjesto
gdje je čovjek mogao poljubiti svemir
....
pišem ti jer sam jutros stao nogom na nebo
nakislo u lavor na sredini moje sobe
pišem ti za sve ono vrijeme
koje sam proveo u kraljevskom apartmanu tvojih očiju

gdje je nebo bilo kao hotel sa pet zvjezdica
i kad mjesec bješe plavi luster
u našoj sobi

...
i jutros mi je jedno dijete
smiješeći se kroz prozor
s tobom obećalo vječnost

...
pišem ti jer sam se jučer pokušao ubiti
i ne znam koliko sam uspio
ti ne znaš kakva je željeznička stanica u sarajevu
i da svakome ko čeka voz duže od pola sata
raznese dušu do sibira i svinojušća
čekao sam te tri sata

i onda svoje tijelo pustio kao papirni brodić
niz kranjčevićevu ulicu
a on je s jedne terase preko puta vojne bolnice
potpuno go vikao onu svoju pjesmu
o zadnjem čovjeku
i prstima mi pokazivao da sam lud

pišem ti da mi kažeš
ko ti sada ovo piše
i ne mogu ti puno pomoći
sudeći po tome kako je mirisao zrak
iz tvojih grudi kojeg sam krišom udisao
dok si spavala

ljubavi, došao sam iz neke libijske pustinje
gdje rastu bijele ruže
i često pada snijeg
...

pišem ti jer voda i vrijeme
ponekad isperu pijesak i mulj
s izgubljenoga grumenja sreće
i život se ukaže kao sjajna
zlatonosna rijeka
kao tvoja kosa
čak i tvoje nevjerstvo sada vihori
kao crvena zastava sa cijenom
koju smo morali platiti
da vidimo taj sjaj
i dodirnemo veličanstveno
kamenje i breze pod ovim nebom
pišem ti zato što sada znam
da tvoj osmijeh ne mora imati
nikakvog drugog smisla
osim topline i svjetla

pišem ti zato što mi je hladno
i ne mogu više ugrijati ruke

O Marija, ja bijah samo planinski vjetar
što stoljećima ne znade biti tužan
sluteći dušu ranjene žednu
i košute kao mirise planinskih trava
u njihovim časima umirućim
sjeti se: vjerujem u osunčani
krevet u beskrajnom polju sibirskog
nježnog cvijeća...i ti voliš oskoruše
nar, jagode, puding, ptice su plave

vjetar treperi u predvečerje
i od silne želje nam zastaje dah
sjeti se Marija, u našoj ljubavi
ptice su se igrale sa delfinima iz pjesama
i bljesnuće taj ljepši, vječni svijet
ali ja ću i tada plakati znam
za tvojim prstima tankim
iskrivljenim od studeni

pišem ti jer me sada bole oči

pišem ti jer ne znam gdje si
i ne samo u proljeće, zbog sunca i neba
pišem ti zato što tek sada znam
da ženu sa tako lahkim kostima
treba uvijek držati za ruku
...
neće moći još dugo svici
gorjeti ovu noć
nit zvijezde
dan iz tvoga oka

i ne moraš ovo čitati do kraja
nađi neko lijepo mjesto
u ovome pismu
ili pored naše rijeke
u tvojoj ruci
od mene nebo
kad ostane prazno
i dugo očima raširenim ti
zamišljaj da sada sam ja

onaj što imasmo nekad sjajni
otkinuti vjetrom i plavi, plavi
što letješe zmaj od lahke trske
...
pišem ti jer vjerujem da opet možemo
naći neki jeftin polupansion
kakav je bila ova planeta

ali nemam više nikakvu jasnu ideju
ti odluči gdje ćemo dalje

©Mensur Ćatić

[KOMESAR]

OPORUKA
Kćeri i sinovi moji,

Ne dijelite se u kući
koju vam ostavljam,
ona će i poslije vas ostati.

Spomenite se pri objedu
da će još neko iz tih posuda jesti.

Usta otvarajte jednako za istinom
kao što ih za kruhom otvarate.

Ne dopustite novcu
da bude vredniji od vas.

I kad padate u blato,
padajte kao sunce.

Budite dobri prema vodi:
spomenite se Majčine utrobe
koja vas je s vodom donijela.

Spasite zrak svoga tehničkog uma,
jer nema tog izuma
koji će vas naučiti živjeti bez zraka.

Hranite radoznalost !!
Hranite ljepotu !!
Hranite ljubav !!

Putujte !!
Govorite jezik naroda
u kom se zadesite,
ali se vraćajte korijenju
kao potoci izvoru svome.

Dotičite svoje riječi rukama.

Ne otuđujte se od prirode.
Činite dobro i njoj i ljudima.

Spomenite se:
da ste iz ništa došli,
da se u ništa vraćate,
i da ništa nije dragocjenije
od života koji u trajno naslijeđe
ostavljate svijetu.

I ne žalite za mnom.
Žalite za mojim neznanjem.

Dosta me je zemlja hranila,
sad vrijeme je, da ja zemlju hranim.

ENES KIŠEVIĆ

[KOMESAR]

MAČKA KOJA JE MNOGO JELA

Jedna je mačka mnogo jela
i postala je strašno debela,
užasno troma,
užasno spora,
i da stvar bude mnogo gora,
jednog je dana srela miša.

Taj miš je strašno mršav bio
jer ništa nije jesti htio:
ni hranu grublju,
ni hranu finiju,
taj miš je čuvao liniju;
jeo je samo iz nekih bočica
bio je tanak kao pločica.

Kad je ta mačka tog miša srela
i kad ga je pojesti htjela
trčati nije mogla-
skočiti nije mogla-
pomaknuti ni brk;
bila je na rubu živčanog sloma
onako debela i troma.

I miš se htio dati u trk,
ali da budu veći jadi,
trčati nije mogo od gladi
onako jadan
onako gladan;
i tako nije bilo ništa.

Mačka je vidjela što je na stvari
da joj debljina posao kvari
a to joj nije bilo milo
pa je zaključila
pa je odlučila
da skine koje kilo.

Pršuta više nije jela,
slanine više nije htjela,
salame više nije smjela;
jela je samo iz malih bočica,
postala je tanka kao pločica:
tako je bila tršava
tako je bila mršava.

I miš se odmah sjetio bijede
pa je odlučio da više jede,
jeo je mnogo
jeo je strašno
sve što je mog´o:
grašak i brašno,
srme i čvarke,
punjene paprike,
goveđe juhe,
debele muhe,
nogice suhe,
suha rebarca,
trista trapista,
francuski sir,
pa čak i žir;
tako se sa svime pomirio
tako se strašno širio
i postao je najdeblji miš.

Mačka je opet tog miša srela
i opet ga je pojesti htjela,
ali ovako jadna
ali ovako gladna
trčati nije mogla
skočiti nije mogla
ovako tršava
ovako mršava….

I miš je opet pobjeći htio,
ali to nije mogao
jer nije snage smogao
ovako debel kakav je bio:

i tako nije bilo ništa.

LUKO PALJETAK

[Zrno]

[ytube][/ytube]