Sve što Leonid Stadnik želi jest običan život. Jedino što mu stoji na putu do tog sna jest činjenica da je najviši čovjek na svijetu
Leonidu su bile 33 godine kada je 2004. prerastao dotad najvišeg čovjeka prema 'Guinnessovoj knjizi rekorda', 236 centimetara visokog Mongola Bao Xishuna. Novog rekordera su novinari sa zanimanjem pitali kako se osjeća kao najviši čovjek na Zemlji, na što je Leonid odgovorio vrlo kratko – ne zanima ga rekord, samo želi prestati rasti. Otada je narastao do nevjerojatnih 257 centimetara, postavši najvišim čovjekom u pisanoj povijesti.
Rekord u 'Guinnessovoj knjizi' skrenuo je pažnju javnosti na divovskog Ukrajinca, a brojni novinari i televizijske ekipe iz cijelog svijeta pretvorile su ga u najpopularniju osobu ne samo njegovog rodnog mjesta Podolianstija, nego cijele Ukrajine. No iako mu je slava olakšala život na brojne načine, primjerice nabavkom cipela prosječnoj osobi nezamislivog broja 58, druga strana priče o najvišem čovjeku na svijetu manje je glamurozna.
Leonid ne posjeduje čašu nego pije vodu iz trolitrene staklenke, u prosječni automobil ne stane nego putuje kolima koja vuku konji, ne koristi se mobitelom jer su tipkovnice jednostavno premale, a njegove noge već teško podnose njegovih 200 kilograma. Razlog svemu tome je u Leonidovoj glavi. Naime, sa 14 godina otkriven je tumor u njegovom mozgu koji je pritišćući hipofizu potaknuo prekomjerno lučenje hormona rasta. Stanje poznato i kao gigantizam samo po sebi nije zloćudno, no tumor u Leonidovoj glavi prijetio je njegovom životu. Znanstvenici Discovery Channela zainteresirali su se za njegov slučaj i priveli priču kraju fascinantnim otkrićem. Najnovija klinička ispitivanja pokazala su da je Leonidov tumor nestao bez ikakvih lijekova. Dok su liječnici zabezeknuti i cijelu situaciju nazivaju medicinskim čudom, Leonid ponovo ima jednostavno objašnjenje – nije se izliječio sam od sebe. Za njegovo zdravlje su zaslužne svakodnevne molitve kojima bi samog sebe uljuljkao u san.
Supatra 'Nat' Sasuphan po mnogočemu je obična tajlandska djevojčica. Voli sladoled, plivanje i druženje sa školskim prijateljicama, no ipak je jedinstvena. Njezino lice i cijelo tijelo pokriva gusto krzno poput životinjskog te je jedna od svega 50 zabilježenih slučajeva sindroma vukodlaka od 1638. godine. U prošlosti su ljudi s istim sindromom poticali vjerovanja u vukodlake, zbog čega su proganjani, čak i spaljivani na lomači, a danas se društveno izopćenje svodi na svakodnevno izrugivanje. No Supatrini roditelji su svjesni da je izrugivanje školskih kolega tek početak problema te se pitaju – s kim će njihova kći osnovati vlastitu obitelj?
