Ma, manje-više, znam. Al znaš šta je dobra stvar u umjetnosti? Asocijativnost. Jedan dobar stih te može podsjetiti na drugi dobar stih ili na čitav niz dobrih stihova. I tako ti jedna lijepa pjesnička minijatura otvara vrata do niza drugih pjesničkih ljepota. Konkretno govoreći, stih:
Mrzim te oči mračne i duboke
me podsjeća na ove stihove:
Voleo sam nekad bez potrebe da zamrsim stvari,
Kao što naopako u cirkusu klovnovi konje jašu,
Ali u krčmi,gde kiseli duvanski dim zidove garavi,
gde se čoveku svašta u glavi javi,
- Zašto u životu nijednu ja ne razbih čašu?
Mnoge sam noći u krčmi probdio,
Kući da ne dospem,
Često sam do zore pio
Da iz čaše ni kap ne prospem.
Vino za mene ne beše ko za ništariju drugu
Pohlepna navika sebe da uništavam,
U njemu sam mnogu svoju tugu
Umeo tiho da uspavam.
Samo mi jedno nikada ne uspe, makar i da se posrne,
Alkoholom da izbrišem čudan lik jedne žene I oči njene crne,
Nekom teškom tugom bolno ukočene.
Na dnu čaše taj lik me je progonio,
I sve je zalud bilo!
Uzalud se ludo i krvnički pilo, -
crn se pogled na dnu čaše krio!…
Ako bi tada neko, ma i slučajno čašu razbio,
U srcu bi mi grdnu otvorio ranu.
Zbog toga zamalo jednom da nisam ubio
Neku bitangu pijanu.
too dark for finding my ground.. and trees.. shiver and sway..
Jeste .Objasnio si. Meni se opet desi da me jedan stih obuzme i ne pusta.
Mozda da mi one 4 ostale strofe ne leze, ali u petoj nadjes nesto sto ti vice haj sad ponovo.
Ja sam, dušo, kip od leda,
Umrlo mi srce živo;
Moje pjesme – moja čeda –
U srcu sam posakrivo.
Gazim trnje svoga puta
Niz koji me sudba rinu,
Lutajući, kako luta
Mrtva zvijezda kroz prazninu.
Al kad tvoje oko pane
Na tu zvijezdu, moje dijete,
Tada pjesma opet plane
Ko da iskre nebom lete; –
A ti gledaš kako sjaje
Ispred tvoga čista vida,
A ne znadeš, dušo, šta je
Kad se srce tako kida!
Kišević je stvarao nas. Iz nista se stvara najljepse.
Ali me podsjetilo na Tadićevu
Zaustavilo me vreme,
ne da da ga imam i da ga trošim.
Kako se zove nemanje sebe?
Poluživot, ili polusmrt?
Niko ne primećuje da se nemam,
svakom je svoje nemanje najvažnije.
Šta treba da se desi da bih se desio?
Šta ako se nikad ne desi?
Šta ako se nekad desi?
Hoću li prepoznati razliku?
Bejah, prođoh.
Više ne umem da se dešavam.
I ovdje se vidim
Ne kao ta djevojka, prividjenje.
Vise kao muskarac.
Jasno se vidim.
Mozda sto sam se nagutala takvih prica, krvavih prica, i ratnih prica sa vise strana, a malo i moje.
I kad krene, ide dug najež.
It was a miracle I even got out of Longwood alive,
this town full of men with big mouths and no guts;
I mean if you can just picture it,
the whole third floor of the hotel gutted by the blast
and the street below showered in shards of broken glass,
and all the drunks pouring out of the dance halls
staring up at the smoke and the flames;
and the blind pencil seller waving his stick
shouting for his dog that lay dead on the side of the road;
and me, if you can believe this,
at the wheel of the of the car
closing my eyes and actually praying;
not to God above but to you, saying:
.Objasnio si. Meni se opet desi da me jedan stih obuzme i ne pusta.
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")