Post
by tovar » 10 Mar 2015, 14:27
Kada je moj nećak bio mlađi nego što je sad, ... baš dijete, postavljao je bezbroj pitanja a ja sam na svako imao odgovor. Baš na svako dok me nije pitao za rat. Tada je umjesto odgovora dobio lekciju koju i danas pamti. Udario sam ga otvorenim dlanom ruke po guzici tako jako, da sam ga pola metra odigao od zemlje. To je bio prvi i jedini put da sam udario dijete i to mi je jedini udarac kojeg se sramim ali ne žalim. Naime, način na koji je pitao mene o ratu: "Koliko si ih ubio u ratu?" ... I danas bi od mene dobio isti odgovor i on to zna. Sada je u pubertetu i još se ne usudi pitati me bilo što u svezi rata. Danas mi je postavio još teže pitanje:"Zašto se moji roditelji stalno svađaju?" Prvo što mi je palo na pamet da mu kažem: Zato što se vole. ali sam odmah odustao od tog odgovora jer sam se bojao da ovaj puta neće razumjeti moj vječiti sarkazam. Obzirom da je u pubertetu, nikako mu nisam htio prenijeti krivu poruku o obiteljskim odnosima. Neko vrijeme sam smišljao što da mu odgovorim i ništa pametno nisam smislio pa sam mu odgovorio ovako:
Ja:"Sjećaš li se što ti se dogodilo kada si me jednom pitao o ratu?"
On:"To nikada neću zaboraviti!"
Ja:"Što ti se dogodilo?"
On:"Dobio sam po guzici!"
Ja:"Sada bi mogao dobiti po glavi!"
On:"OK, mijenjamo temu!"
(naravno da neće ostati na ovome, trebam vremena da smislim nešto pametno jer mi je pamet uvijek slabo išla, ... ah, taj pubertet, smatram da svi trebamo biti krajnje oprezni u ophođenju sa pubertetlijama, pa kad u nešto nisam siguran, rađe ću se posavjetovati sa odgojnim stručnjacima prije nego glupošću prenesem neku krivu poruku, pa smatram da bi se tako svi u svojim sredinama trebali posavjetovati sa pedagoškim, socijalnim i dr. stručnjacima prije nego djeci prenositi poruke o ratu, jer oni od nas upijaju sve kao spužve)
O, sudbo kleta...
vrati mi vjeru...u ljude, u ljubav, u bolje sutra;
za uzvrat ja ću moliti Boga
da ti oprosti za sva moja tužna jutra...