Nora Ibsenova wrote: 05 May 2024, 13:36
Laser wrote: 04 May 2024, 13:46
OK, hajmo se borit.protiv rezolucije i tako spriječiti veliki zayeb oko imovine.
Ma ne govorim to
Govorim da se zanosite oko neceg sto ce ostat slovo na papiru
Mislim da neće ostati samo slovo na papiru, zato što tekst rezolucije to ne dozvoljava. Prema tekstu, UN će svake godine u julu mjesecu organizovati sjećanja na genocid u Srebrenici. To neće biti minutom šutnje niti sa nekoliko prigodnih govorancija gdje se šupci natječu u govorništvu i usput se posipaju pepelom.
Bit će to u vidu panel diskusija, predavanja, istupanja sudionika i svjedoka...
Sem toga, sve države sponzori i kosponzori rezolucije se obavezuju uvrstiti srebrenički genocid u nastavni plan i program obrazovnih institucija, putem čega će hiljade mladih ljudi slušati o tom događaju. Lekcije će biti zasnovane na osnovu presuda suda UN, a ne na osnovu guslanja srpskih guslara. Posljedično, hiljade mladih ljudi širom svijeta će imati priliku saznati šta se dešavalo. Među njima se uvijek nađe dovoljan broj "štrebera" koji će pisati eseje, diplomske radove, magisterije, doktorate.
Dakle, rezolucija nije jednokratnog karaktara, ona je trajna, a do nas je kojim će se intenzitetom sprovoditi sve ono što rezolucija sadržava. Među državama sponzorima i kosponzorima rezolucije, ima sasvim dovoljan broj onih koji će insistirati na tome čak i bez našeg guranja.
Kad nastavnici budu držali lekcije o tom genocidu, oni neće reći da su došli marsovci i potamanili bošnjake u Srebrenici, morat će biti precizniji.
Tako ja vidim samu rezoluciju i njene posljedice.
Kao svjedok i sudionik svih događanja od početka rata pa sve do današnjeg dana, dozvoli mi da možda mogu dublje sagledati sve što je prethodilo rezoluciji, nego što to može tvoja generacija koja je čitala i slušala o tome, dakle posredno saznavala. Naprosto, niste bili rođeni pa tako niste mogli u punoj mjeri osjetiti, registrovati i analizirati sve potankosti. Svakako je pohvalno što se mladi ljudi, poput tebe, interesuju za te događaje i što pokušavaju transformisati svoje sadašnje umove u to vrijeme. Ali to nikada nije do kraja moguće, kao što se ja ne mogu transformisati u um sudionika WW 2.
Iz tog razloga, ovu rezoluciju ne vidim kao nešto što je došlo samo od sebe, nije donešena dobrom voljam UN-a, niti zbog toga što UN osjeća grižnju savjesti. UN je političko tijelo pa kao takvo nikada ništa ne čini zbog dobrote, uvijek čine onda i samo onda kad ih neko na to prisili.
Ko je prisilio UN da donese ovu rezoluciju? Prisilili su ih Bošnjaci. Kako?
Svi znaju da je, uoči rata, politička klima u svijetu bila takva da je Bosna otpisana, a prvenstveno Bošnjaci. Išlo se čak dotle da je Džon Mejdžor, tadašnji britanski premijer, javno izjavio kako bosanski muslimani, nažalost, moraju nestati. Moraju, nažalost.
Ali, qurčina.
Bošnjo se organizovao onako iz ničega i zaustavio koljače koji su mislili da će to biti jedan kratki rat od najviše tri mjeseca, da će Bošnjaci biti poubijani i raseljeni, te će tako svijet biti doveden pred svršen čin. O tome će se neko vrijeme pisati kao o Rohinjama, pa će sve brzo pasti u zaborav.
Formirana je Armija, borili smo se na jednom frontu, pa onda čak i na dva fronta, da bismo na kraju krunuli u ofanzivu kada smo zaustavljeni. Uglavnom ,sačuvali smo državu koja i sada postoji, pa makar u jadnom stanju. Naša zastava ispred zgrade UN.
Ono što je jako bitno za ovu rezoluciju, jesu uzroci i posljedice.
Hoću reći da je ta rezolucija samo posljedica rada Bošnjaka i njihove pameti i upornosti. Rezolucija je posljedica silnih presuda UN-ovog suda u Hagu. Sud ne bi mogao donijeti nikakvu presudu bez dokaza koje su Bošnjaci ogromnin naporima prikupljali u vrlo teškom vremenu i pod teškim okolnostima. Sve je istraženo i zadokumentovano. Tužilaštvo i sud su imali potrebne materijale za donošenje presuda i za same pravne kvalifikacije djela, tj zlodjela. Tako zaključujemo da su presude posljedica organizovanog prikupljanja dokaza.
Svi ti dokazi su, putem ureda našeg oficira za vezu sa tribunalom, dozirano i kontinuirano dostavljani tužilaštvu i sudu. Sve to je zahtijevalo ogromne diplomatske napore, velika finansijska sredstva i pravne eksperte.
Neko će ići još dalje putem uzročno-posljedičnih veza pa će kazati da su srpski zločini zapravo posljedica donođenja rezolucije. Ali, to je samo djelimično tačno.
Tačno je da je svaka presuda uzrokovana nekim djelom, ali Srpski zločinci bi svejedno klali, silovali i protjerivali, bez obzira da li Bošnjo dokumentovao sva ta zlodjela ili ne. Pa da nismo pružili otpor, da ih nismo zaustavili, da nismo istraživavali i dokumentovali, da nismo lobirali poslije rata, da nismo pametno sarađivali, svaki taj zločin bi bio brzo zaboravljen, kao što je zaboravljeno šta se dogodilo Rohinjama.
Tako je ova rezolucija posljedica naše pameti sa jedne strane i srpske gluposti, oholosti i osionosti sa druge strane.
Bez obzira na svu nepamet koju smo tokom tih procesa pokazali.
Na kraju, mogu slobodno reći da smo ih nadyebali, intelektualno i organizacijski nadmašili, bez obzira na njihovu naslijeđenu diplomaciju, bez obzira na svesrdnu pomoć mnogih Evropljana, bez obzira na našu malobrojnost i našu svekoliko potkapaciranost.
Ponosim se što sam bio učesnik svih događaja, a posebno ovih dana jer sam sudjelovao ili sarađivao u istraživanju i dokumentovanju. Ma kako minoran bio moj doprinos.
Do not disturb! U procesu sam radikalizacije.
30 godina od rata, ni s tacke se nisu pomakli, nabolje
