Ovisi kakav je razlog prekida. Moj prvi prekid je bio jako ružan i iskreno s takvom osobom nisam ni htjela ostat prijateljica, ma nisam htjela ni da komuniciramo.
On je meni "dojavio" da ima novu djevojku, dva mjeseca nakon prekida, a nismo baš komunicirali u to vrijeme, i što pomisliti osim da me htio dodatno povrijediti

ali na njegovu nesreću to je bio zadnji dan da sam tugovala zbog njega u toj mjeri, i dalje sam bila tužna i plakala sam još tjednima poslije ali taj mi je događaj pomogao da se priberem, shvatim kako sam sretna što takvu osobu više nemam u životu, i polako počnem ić dalje.
Drugi drugi prekid je bio drugačiji, nitko nikog nije namjerno povrijedio, on je mene ostavio ali ne zamjeram mu baš ništa, i rekla sam mu da želim da ostanemo u kontaktu i sad se čujemo jednom mjesečno, ali lakše mi je kad ne pričamo. Još uvijek ga volim i na neki način ću ga sigurno voljeti cijeli život, bili smo jako dugo zajedno. I teško mi je biti s njim prijateljica, ali on je dobra osoba, i želim ga ponekad čuti, da vidim kako je i što radi. Međutim, nakon svih tih godina ljubavnog odnosa, kad s njime pokušavam imat nekakvo prijateljstvo osjećam se kao da gledam neki loš film, jednostavno je neuvjerljivo.
Ovisi i o tome kakva je tko osoba, kakvi su osjećaji u igri za vrijeme prekida, kako se netko osjeća kasnije...vjerujem da je moguće ostati u dobrim odnosima, samo za mene to baš ne funkcionira tako.
A vraćanje na bivše mi se ne čini nikako dobra ideja...jedino ako su bivši iz nekakvih razloga na koje nisu mogli utjecati, ako su ih razdvojile neke okolnosti, ali ako dvoje ljudi prekine jer imaju neke probleme između sebe, ako je stvar u njima, ne vjerujem da se to može kasnije ipak pretvoriti u nešto bolje...ako nije išlo, nije. Prava ljubav trpi određene stvari, ali neke su jednostavno znak da prave ljubavi nema.