Borba za narodni nogomet
Piše: Igor Lasić / Bilten
Foto: NK Hajduk
HAJDUKOV bojkot subotnjeg derbija s Dinamom, potaknut solidarizacijom s navijačima, ogolio je dinamiku nogometnog života svevši je na središnji antagonizam: privatno vs. narodno upravljanje klubovima. Inzistiranje na tom antagonizmu omogućuje nam nadilaženje pristupa nogometu iz perspektive lokalnih anomalija, a demokratizacijski impulsi nameću se kao dugoročna metoda odstranjivanja šovinizma s tribina.
Nogometu se često pripisuje da predstavlja više od igre. No kako to izgleda kad se sama igra otkloni radi onoga višeg i šireg, osvjedočili smo se nakon naprasnog otkazivanja derbija između Dinama i Hajduka prošle subote u Maksimiru. Stali su tako pasovi i startovi, sprintovi i forovi, dok se u red ne počnu dovoditi odnosi unutar nogometne organizacije u Hrvatskoj. Splitski igrači predvođeni upravom kluba odbili su istrčati na teren zbog šikaniranja njihovih navijača. Potonji naime većinski nisu bili pušteni na stadion, i to po volji Dinamova gazde, glavnog privatnog vlasnika ovog sporta u Hrvatskoj. Tako je makar kad svedemo aktualne relacije na bitno, premda se mnogi ovih dana trude zastrijeti suštinu.
Tretman navijača Hajduka uoči nesuđenog susreta bio je ipak samo krajnji povod za pucanje ultimativnog bunta s ishodištem u Splitu. Kroz protekle godine nakupilo se u domaćem nogometnom sustavu mnoštvo problema koji se nipošto ne tiču jedino splitskog prvoligaša. Štoviše, još i teže pogođena je zajednica poklonika Dinama, kluba čiji navijači već dugo u najvećem broju demonstrativno zaobilaze njegove utakmice, izuzev onda kad požele organizirano isporučiti svoje nezadovoljstvo kućnom im vinovniku trajne krize.
Suprotni koncepti upravljanja
Svu vlast u Maksimiru prigrabio je prekupac igrača Zdravko Mamić, iako klub nije u njegovu vlasništvu, nego je i dalje formalno riječ o tzv. udruzi građana. Dinamo je kao takav subjekt, u maniri svojevrsne prvobitne akumulacije, ubrao stotine milijuna javnih kuna iz budžeta Grada Zagreba. S druge strane, pak, golemi profit od prodaje igrača u inozemstvu slijeva se na račune obitelji Mamić. Uz neusporedivu moć koju mu to donosi, Mamić je uspostavio i čvrstu kontrolu nad Hrvatskim nogometnim savezom i pripadajućim sudačkim krugovima te većinom klubova i samim rezultatima nakaradno dirigiranog domaćeg prvenstva. Dinamovi navijači nisu skloni oprostiti Mamiću prioritetni te izuzetno unosni biznis naspram mizernih rezultata kluba žrtvovanog u međunarodnim natjecanjima. Upornu i gnjevnu kritiku s tribina on je međutim otklonio jednostavnom despotskom zabranom pristupa stotinama najglasnijih tifoza.
Hajduk se nije povinovao njegovoj hegemoniji. Odlučnost s kojom je to izraženo potječe iz dijametralno različitog modela upravljanja Dinamovim povijesno najjačim suparnikom. Posljednjih godina Hajdukom rukovodi široka populacija registriranih navijača koji postavljaju veći dio Nadzornog odbora i posredno samu upravu, nakon dugog vremena kriminalnog iscrpljivanja kluba u interesu niza pojedinaca. Zdravko Mamić osvećuje se Hajduku iživljavanjem sve otvorenijega garda. Splićani već neko vrijeme igraju domaće susrete pred ispražnjenim gledalištem, po kaznama zbog incidenata za kakve drugi klubovi ne dobivaju niti ukor.
Treba naglasiti da se radi o tribinama u pravilu napučenijim od svih ostalih u hrvatskoj prvoj ligi sumarno. Treba naglasiti i da tradicionalna vezanost Hajduka s lokalnom dalmatinskom zajednicom, ili bolje rečeno narodom, nadilazi uobičajeni odnos navijača s klubom, čak u europskim razmjerima. Ali, uza sve izneseno i poznato o hrvatskom nogometu, lako se uočava da sukob koji je kulminirao proteklog vikenda nije postavljen između vertikalnih osi dvaju rivalskih klubova, nego horizontalno, među dvama transklupskim pogledima na organizaciju sporta u društvu.
Autonomija nogometne vlasti
Tome u prilog stoji i službeno pismo podrške Dinamove navijačke udruge “Zajedno za Dinamo” aktualnoj incijativi Hajduka i njegovih navijača. Oni danas udruženo zahtijevaju demokratizaciju nogometa u Hrvatskoj i čišćenje od individualnog parazitiranja na njegovim potentnim materijalnim i simboličkim vrijednostima. No da ne bi Zdravko Mamić bio protumačen kao usamljeni negativac nadnaravnih sposobnosti, morat ćemo locirati i njegovo mjesto u dominatnom političkom kontekstu i sistemu.
HNS će u krajnjoj nuždi promijeniti sve, da sve ostane isto. Ali zasad brojni medijski opservatori (Tomislav Židak, Orlando Rivetti, Branko Stipković, itd.) još nazivaju recentne događaje terorom ulice i konstatiraju da je Hajduk, pa i hrvatski nogomet, postao taocem navijača. Jasno, riječ je o notornoj zamjeni teza, ali ona se i dalje provodi s pozicije vrhovne moći. Cinizam i moraliziranje kojim se služe idu standardno u prilog statusa quo. Povrh svega, ne smijemo previdjeti da hijerarhijsku konstrukciju Zdravka Mamića zdušno podržavaju UEFA i FIFA, kontinentalna i svjetska nogometna organizacija. Kad je proljetos hrvatsko Ministarstvo obrazovanja i sporta nastojalo suzbiti Mamićev očiti multiklupski kartel u domaćem prvoligaškom natjecanju, na samu su se ovu državu žestoko okomile obje te institucije i ucjenjivački joj dale naslutiti izgledno kažnjavanje nacionalne reprezentacije u slučaju daljnjeg konfrontiranja.
Tim plurinacionalnim korporacijama s enormnim prihodima itekako odgovara simbioza sa svakim liberaliziranim tržištem nogometne robe. Države pritom služe isključivo kao dodatni osigurač za nepetljanje bilo koga ili čega u interno poslovanje sportskog menadžmenta, ubrajajući i njih same. To napadno podsjeća na ulogu država u poretku Europske unije, gdje je njihov npr. monetarni suverenitet prenesen na izvršnu vlast asocijacije, postavljenu izvan demokratskih tokova odlučivanja, dok posljedice popratnih stresova opet snose te zemlje i njihovi građani.
Ne čudi nas dakle više apsolutna paraliziranost hrvatske vlade pred opisanim nogometnim previranjima. Niti može biti iznenađujućom kooperativnost hrvatske policije u odnosu na Zdravka Mamića, pri čemu su naknadne providne laži o mjeri policijskog intervencionizma tek neizbježno sredstvo. Crne liste navijača hibridna su kreacija Ministarstva unutarnjih poslova i Dinama kao organizatora utakmica, no posve su usklađene sa zakonima koji reguliraju dotičnu materiju.
Točnije, državni zakoni usklađeni su s Mamićevom poslovnom potrebom za takvim ovlastima. Zato se i glasnogovornik MUP-a Krunoslav Borovec osvrće na huliganizam među navijačima diskursom sličnim onom recimo Georgea W. Busha na temu antiterorističke borbe, tog alibija za sve popratne dubiozne postupke. Ali onda nikoga ne bi trebala čuditi niti kolosalna dimenzioniranost navijačkog otpora koji se već prelijeva izvan nogometnih okvira i koji u Rivettija izaziva zgađenost, a u Židaka, njegovim riječima, zbunjenost.
Demokratizacijom protiv ustašluka
Kao što ističu i Torcida i Bad Blue Boysi, ultraške skupine navijača Hajduka i Dinama, “kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost”. Navijačka inicijativa hajdukovaca i pridruženih im dinamovaca stoji ponajviše u skladu s međunarodnim prodemokratskim i antikomercijalnim pokretom okupljenim pod sloganom No al calcio moderno. Mada nije uvijek osviještena takvom, u nekim momentima čak predstavlja europsku avangardu tog pokreta. Značajan moment dosegnula je prije nekoliko dana i u jednoj emisiji Hrvatske televizije gdje su klupski predstavnici diskutirali oko pitanja je li bolji “narodni klub” ili “klub s gazdom”. A velika je stvar već i to da smo uopće došli do takve dileme. Možda jednom uskoro počnemo prizivati i narodnu industriju kao neophodnu materijalnu osnovu za funkcioniranje klubova u manjim zajednicama. Jer ovo sve, rekosmo, jest nešto bitno više od guranja lopte i nogometa kao specifično sportskog fenomena.
Ostaje nam dakako nedjeljivi višak uobičajenog navijačkog desničarskog, ustvari ustaškog divljanja u Hrvatskoj. Navijačke skupine nesumnjivo su jedno od glavnih i najeksplicitnije nastrojenih stovarišta šovinističkoga gnoja u ovom društvu. Jasno je da problem biva još teže rješivim znamo li da su mlađi naraštaji osobito podložni toj vrsti ekstremnog protivljenja vlastima i zakonima, a ni u nosivim društvenim strukturama nema dovoljno amortizera za ublažavanje fašističkih ispada, naprotiv. Sasvim je stoga umjesno pitanje zašto bi ih takve itko podržao u bilo čemu.
Ipak, zato što je ovdje posrijedi demokratizacija u najširem smislu, pokret maksimalno inkluzivan i nipošto upravljan ili zagovaran isključivo po radikalnim desničarskim militantima. Dugoročno, utjecaj takvih struja demokratiziranjem se neutralizira. Zato ne treba u već razglašenoj depolitizaciji službenog Hajduka, u odnosu na donedavne godine eksplicitnog podilaženja desnim utjecajima, očitavati doslovno i totalno odustajanje od politike. Upravo obrnuto, danas svjedočimo Hajdukovu novom ulasku u vlastitu politiku prema najboljem smislu te riječi, onu iz naroda kojem i pripada. Pa ćemo to i pozdraviti s prigodnim – smrt fašizmu, nogomet narodu.
Igor Lasić / Bilten
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
majko mila pa stvarno di je pokupava onaj otpad 
