Gdje je Salahudin da protumači
Sanjam kako izlazim na balkon a vani mrkli mrak al ono baš. Stvar je u tome što je tek bilo 13:10. Gore desno stajao je pun mjesec.
I onda se odjednom počeše oblaci premiještati i gore lijevo izađe sunce.
Znači desno mjesec, lijevo sunce. Istovremeno. A crni oblaci su se i dalje premiještali samo što je zbog sunca sad bio ko dan.
Počne padati kiša, prolom oblaka, ali zemlja nikako ne upija i brzinom svjetlosti stvara se bujica.
Uđem u kuću a tamo na kauču nena rahmetli jede šipak.
Tražim aparat da uslikam nebo na kojem su istovremeno sunce i mjesec ali ne mogu da ga nađem i strah me baš, ponavljam naglas kako je to znak smaka svijeta, a voda buja li buja. Onda mi prođe kroz glavu ako je smak svijeta svi smo gotovi, ne može se tu ništa učiniti. Slegnem ramenima i prihvatim situaciju ali tad kiša prestane da pada.
A prije toga sanjala sam da sam u Srebrenici ali ne na mezarju u Potočarima nego na nekom mjestu gdje su sve ruševine. Tu je puno ljudi, prodaju se knjige o Srebrenici u ratu i ja ih listam i među njima naiđem na knjižicu Nimfe.
Znam da je i tu kiša počela lagano sipiti a kako su štandovi s knjigama bili u ruševinama bez krova ljudi su počeli odlaziti.