Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[KOMESAR]

Moja ispovijest

Kako je gadno ulizica biti
I drugom smradne cjelivati stope!
Kako je gadno, proseć suze liti,
Da tuđi skutovi u njima se tope -
Kako je gadno ulizica biti!...

Kako je nisko nemat' samosvijesti
I u svom srcu ponosa i žara,
Pa tuđim znojem kruh natopljen jesti
Kraj snažnih ruku i umnoga dara -
Kako je nisko nemat' samosvijesti!...

Ja mrzim one, što pred drugim puze
I mrzim liske, što ništa ne rade
I svakog, ko se okiva u uze
Od predrasuda i ko laskat znade
I sve alčake, što pred drugim puze.

I nikad nikom "Pardon" neću reći,
Jer svojim carstvom svojevoljno vladam;
Ja sam otvaram vrata svojoj sreći,
Pa kad uživam, ili kada stradam,
Ja opet nikom "Pardon" neću reći.

Ta za me pero i budak je isto,
Žulj i znoj meni koru hljeba sladi;
Tek nek je čelo otvoreno, čisto
I nek se svjesno i pošteno radi,
Pa za me pero i budak je isto.

Ja samo slavim samosvijest i snagu
Gigantske volje, što brdine ruši;
Vjerujem u se. A slobodu dragu
Nosim k'o svetost u srcu i duši -
I slavim samo samosvijest i snagu...

Razume ljudski, ti si boštvo moje,
Pred kojim klečim i molitvu zborim.
Ja tebi palim tamjan krvi svoje
I tebi samo pred mihrabom dvorim,
Razume ljudski, ti si boštvo moje!...

Musa Ćazim Ćatić

[sann]

Sanjari...

Postoji jedno mjesto na kojem su sva čuda moguća i koje nosimo utkano, duboko u sebi kao najveće blago za kojim tragaju svi oni koji putuju stazama života još od točke kada je sve krenulo. Mjesto je to koje ruši katkad neumoljive okove realnosti što se poput preteškog plašta straha ovija oko naših srca u kakofoniji mišljenja, savjeta, primjedbi i analiza kojima nas poput plime očaja zapljuskuju oni koji su odustali. A duboko u srcu znaju odgovor iako su ga prepustili varljivom zagrljaju zaborava. Mjesto je to drevne magije, oaza je to ljepote u koju svraćaju svi oni koji nisu pokleknuli i u čijim očima i dalje gori iskra neugasivog odsaja zvijezda tako čarobnih u svojoj postojanosti, neprolaznosti i nepomućenosti prolaznošću i strahom.
Zovu ih sanjari. Da, to su oni koji su skicirali slike iz mašte u zadnjoj školskoj klupi dok ih je stroga učiteljica opominjala i vraćala iz odsutnosti na sat matematike, da to su oni koji su pjevali svoje pjesme izvrćući rime poznatih balada, da to su oni koji su u mislima plesali s jednorozima i vilenjacima. I da, to su oni koji nikada nisu zastranili u primamljivu fatamorganu odrastanja. Oni znaju, isto tako kao i drugi koji su napustili oazu jednom davno i prepustili se racionalnosti i razočarenju, oni posjeduju kartu koja vodi do skrivenih vrata tog mjesta koje postoji s unutarnje strane aladinove svjetiljke čuda. To mjesto naši su snovi i pružit će nam utočište kada god ih se sjetimo, pa makar to bilo i samim krajičkom ruba svjesnosti jer snovi nikada ne umiru. Tamo, iza duge koju smo svi jednom vidjeli i kasnije je pustili da izblijedi pod sitnim ali upornim kapljicama ozbiljnosti kojom smo okruženi, snovi nas i dalje čekaju da ih ostvarimo čarobnim štapićem volje i vjerovanja. I uvijek će biti tu, jer su sazdani od nas samih, jer su jezik ljubavne pjesme koju smo sami sebi nekad potiho pjevušili kada smo se usudili koračati putem zvjezdanog sjaja. I zato sanjajmo, lagane su to note koje tvore zadivljujuću simfoniju stvaranja. Stvaranja nas samih.........

[Zrno]

Čovjekova himna

Bio sam
i biću
i takav ću biti
do kraja vremena
jer sam bez kraja.

Mjerio sam daleke prostore
beskraja
i uspeo se u svijet snova
do samoga izvora svjetla
letjeh uvis.
No pogledaj me
Rob sam materije.

Osluškivao sam učenje Konfučija.
i ispitivah brahmansku mudrost
sjedio sam pored Bude ispod drveta spoznaje.
No pogledaj me.
Sapleten sam u nevjeri i neznanju.

Zatekoh se na Sinaju
kada se Bog ukaza Mojsiju.
Na Jordanu doživjeh čuda Nazarićanina
i u Medini slušah učenje arapskog proroka.
No pogledaj me.
Ja sam žrtva sumnje.

Sopstvenim očima gledah
moć Babilona.
Slavu Egipta i veličinu stare Grčke.
No moje oči su odgovorne
pred bijedom njihovih djela.

Bijah kod čarobnjaka endorskog
sveštenika asirskih i proroka palestinskih
i ne prekidah pjevati o stvarnosti.

Učih o mudrosti indijskoj.
Stekoh majstorstvo u pjesništvu
što izvire iz srca arapskoga
slušah muziku zapadnih naroda
i uprkos tome još sam slijep i ništa ne vidim
moje uši su gluhe i ne propuštaju glas.

Pretrpjeh tiraniju nezasitih osvajača.
Tlačenja despotska
sužanjstvo raznih moćnika.
I uprkos tome još sam jak
i borim sa s danima svoga postojanja.

Sve to čuh, vidjeh i trpjeh
iako sam još u uzrastu djetinjem.
Ali kroz skora djela mladalačka
ostariću i ostvariti savršenstvo
i potom se vratiti Bogu.

Bio sam
i jesam
i takav ću biti
do kraja vremena.

Halil Džubran

[sann]

Ima neka tajna veza...

Dok pahulje snijega nečujno plove nošene zagrljajem vjetra koji ih miluje i raznosi u kovitlacu vječne igre stare koliko i samo postojanje, čovjek se upita ima li ta igra svrhu i jesmo li i mi bespomoćne pahuljice koje sudbina raznosi uokolo bez pitanja i bez nekog predvidljivog mjesta na kojem ćemo pasti i ostati dok neumitna prolaznost vremena otopi s nas i poslijednju kapljicu života. Dan, siv i jednak kao i svaki drugi natovari na naša lica mračnu masku neraspoloženja i mimoilazimo jedni druge poput usamljenih gorštaka koji probijaju svoj put k sigurnosti kroz surove planine okovane ledom. Niti jednog osmjeha, niti jednog pogleda zaintrigiranosti dok koračamo kroz oluju nemajući vremena da zastanemo, prepoznamo jedni druge i nasmijemo se jer smo tu, jer smo na tren povezani zajedno onim tananim nitima života koji tkaju svaki naš korak. Izgubljeni, lutamo kao pahulje, dok nas oluja briga raznosi po bespućima slomljenih srca. I tragamo. Tragamo za osloncem koji će nam pomoći da svladamo neizdrživi i besmisleni pritisak još jednog izgubljenog dana. I tada, kada se čini da je svaki daljnji korak besmisleni napor, pojavi se tračak svjetla, dječje lice, osmjeh stranca koji nam ukazuje da nismo sami. Jer mi, i samo mi smo i život i snaga i energija i samo mi možemo odlučiti kuda dalje. Zastanimo, podignimo glave i pogledajmo oko sebe ne bi li uočili sitne znakove na našem putu koji nam savršenom preciznošću ukazuju gdje se nalazi sreća. Znakovi su svuda, u jednoj toploj riječi prijatelja, u prijaznom osmjehu prodavačice i u savršenom plesu pahulja koje prekrivaju gradske ulice predivnim plaštom bjeline. Svaki taj znak oslonac je koji nam govori da slučajnost ne postoji i da svaka pahulja savršeno precizno završava baš tamo gdje bi i trebala. Proljetni zanos otopit će led sa naših srca i stvoriti rijeku novog života koji će prokuljati napolje nezaustavljiv i uvijek ponovno rođen za još jedan novi dan, još jedan novi izazov. Ništa ne umire da se ne bi ponovno rodilo, niti jedna pahulja ne pada da se ne bi pretvorila u potoke tekućine bez koje ne možemo egzistirati. Iako to naoko ne izgleda tako, sve je povezano, sve je logično i protkano dubokom mudrošću stvoritelja koji je jedino ljubav. Ostavimo brige, zavist, ogorčenje zbog nanesenih povreda i podignimo visoko glave dok nam lica miluju savršene pahulje snijega. One su život, isto kao i mi sami stvoreni kao kreacije svemira bez kojih bi on bio prazno i besmisleno mjesto. Sa svakim ledenim dodirom pahulje nam daju do znanja da smo živi, da imamo osjetila i da ih možemo koristiti za doživljavanje ovog jedinstvenog svijeta oko nas. Nema većeg dara od toga kada osjetimo da smo i mi dio savršene cjeline zamišljene da nam pruži jedino ljubav ako je želimo vidjeti. I ako smognemo snage da je osjetimo. Iznova i iznova, konstantno i zauvijek. Svemir je tu, ljubav je tu, snaga je tu u nama samima i samo čekaju da ih se sjetimo i pozovemo. Neraskidivo smo vezani sa svim što dotaknemo i sa svim što osjetimo jer sve su to zapisi koji ostaju u ljubavnoj knjizi koja se zove život...

[sann]

Odzvoniše mi tvoje reči
u ušima -sva si Svojna.
Kradem ih bez stida.
Svoja ili Tvoja?
Ili onog čudnog uma
što baulja lavirintom
sive mase
kopajući reči
da stavi na papir.
Ponekad, nešto iskopa
pa samu sebe iznenadi.
Ruka leti po papiru
kao da joj neko šapuće
šta da napiše.
Nekad se muči,
tu je to nešto.
ali bem ga, ne ide.
Ukopalo se, začaurilo.
Ne nalazi pravu misao
da se razgoliti.
Tad mi ni kod 696 ne pomaže!
Odlažem olovku.
Kad sazri misao,
kad se uoblići,
biću kao što reče -
sva si Svojna...

[vila]

Pjesma o biseru
Čovječe, što nijesi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati bogaljima sva blaga svoje duše.
Sjeti se da na dnu dubokih okeana čami bezbrojno biserje u školjkama. Niko ga ne viđa, niko ga neće vidjeti, možda ni trak zvijezde što se ogleda nad vodom, pa ipak ljepota vasione dobiva od njegove ljepote.
Neće ono blistati izloženo na grudima žene, niti će ikada da resi sjajne prstenove. Naše ga smrtne oči neće ugledati, ali mi slutimo da postoji.
I radujemo mu se više što ga naslućujemo nego što bismo uživali kada bismo ga imali pred sobom. Pa zato, čovječe, koji nijesi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati prostoti svih blaga svoje duše.

[sann]

Odavno su mi snovi u boji, a stvarnost jedva crno-bela. Loše je ovo vreme za nedostajanje tvojih poljubaca, tvojih dodira i tvoga tela. Svaki dan mi je postao isti i ja bih da ih zbunim i prevarim, ali ne znam čime. Ne znam više ni koji je od njih koji. Svakom danu dao sam tvoje ime. I ne krivim tebe što mi toliko fališ, što mi toliko nedostaješ. Krivim te što mi se u pesme i snove mešaš, što to ne nikako ne prestaješ. Srce mi je i dalje puno ljubavi, ono je prepuno tebe. Možda bih njega i mogao slagati, al' kako ću slagati dušu? Kako da slažem sebe? Pokušavam stvarnosti da dodam malo boja i života iz sećanja i snova. Pokušavam i ne ide mi. Stalno se rađaju čežnja i nedostajanja jača i nova. I ne znam, mila. Možda bih mogao prestati da o tebi pišem? To i da uspem, al' kako da prestanem da te volim? Kako da prestanem da te živim i da te dišem?

[Zrno]

Zalobitna pjesma

Nasli smo se preko vrazjeg NET-a
ja i ona s dvije strane svijeta.

Dva tetrijeba dvije srodne duse
uzegnuti od ljubavne suse.

Pisala mi preko svjetske mreze
da zbog mene nema ravnoteze.

U ponoc sam s ove naše strane
dotesavo rijeci medovane.

Te ubrzo vrazjem NET-u hvala
planu ljubav ko komsijska stala.

Ona otud, a ja odovuda
ljubakamo preko vrazjeg cuda.

Kad je ljubav stigla do vrhunca
iznenada eto moga sunca.

Odlucila da dokaska 'amo
da se jednom ljudski ugledamo.

Pisala mi da je kao klinka
bila lijepa skoro ko Merlinka.

Snovi su ti jedno, moja tugo
a java je uvijek nešto drugo.

Rdju nadje lako druga rdja
ja nikakav, a ona još grdja.

Vidi jadna da mi lako nije
kao dulek pukle iluzije.

Vidim i ja ni njoj lako nije
dal da place ili da se smije.

Tako puce ljubav preko NET-
ja i ona opet smo dva svijeta.

Boze znaš li ko li vise zali
to što smo se spatni ugledali.

M.B. Romanov

[Johny]

Ako te uprlja blato i otruje gorčina,
oni to sigurno čine iz njima časnih pobuda.
Moralni zakon vode je: da udavi. A vatre:
da sagori sve što joj je u zagrljaju.
Blatu je umetnost da blati. Gorčini da je žešća.
Oni u tome vide čistotu dobrih običaja.
Sve ima svoj stvaralački sjaj i krepost.
Sve ima etiku sopstvene prirode.
Tvoje je s kim si, kuda prolaziš i šta gutaš.
I zato, sve što ti je strano, posmatraj
blagonaklono. Jer i tvoje je rasuđivanje,
I tvoje je delanje za nekog nasilje i bol.

[Heidi]

Igracka vjetrova

Pati bez suze, zivi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Taste su suze, a jadikovke
ublazit nece gorki san.
Podaj se pjanom vjetru zivota,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lisce sto vir ga vije
za let si, duso, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet sto nema korijena.


Tin Ujevic

[Biba]

Oblikom sam kaplja, sadržinom more

Ne pamtim više koliko je točno imala godina, al znam da je bila mlađa nego je izgledala
Stalno je pričala o svom mrtvom mužu i ratu u Sarajevu.
Bila je jako mršava.
Nikad u životu nisam vidjela tužnije oči. Koncentrirana tuga, valjda.
To ju je na kraju ubilo.
Prerano je otišla iz naših života.
Neki ljudi nas napuste baš kada nam najviše trebaju.
Ona je otišla iznenada...u jednom proljetnom sumraku...
Ja nisam plakala tog sumraka...plakala sam mnogo sumraka poslije...
Bahato sam mislila da razumijem samoću...
Htjela je pomoći cijelom svijetu i činila je to na neki način...
Jedino nije znala pomoći sebi...
Nikad nisam vidjela tako tužne oči...

In memoriam n.d.

[sann]

Ubijao sam je svojim nejavljanjem, nekako sam voleo da trči za mnom, siguran da joj to nikada neće dosaditi. Ali dogodilo se baš to, dosadilo joj je da se igram sa njenim osećajima. Falile su mi njene poruke, pozivi, dani su bili prazni bez njih. I tada sam ja nesvesno počeo raditi njoj ono što je ona nekada meni. Slao sam joj poruke na koje nije odgovarala, zvao je ali je pozive odbijala. Mrzeo sam to njeno ponašanje koje je zapravo videla od mene, ali nisam odustajao. Nakon par nedelja poslao sam joj poruku kako si, na koju je začudo odgovorila: “Odlično sam, divan je osećaj prestati biti budala, a još je divniji praviti nekoga budalom, hvala ti”. Onda sam, prijatelju, shvatio sve iz nekog drugog ugla. Ona je bila uz mene kada to nisam ni znao, a ponekad ni osetio. Nisam shvatao koliko je ljubavi posvetila i dala meni. Znaš, prisetio sam se svega, i bilo mi je žao što sam je pustio da ode. Jednostavno je postala umorna od moga nemara, još samo jedna teška greška. Brinula se za mene, a ja to nisam shvatao. Kad mi je govorila da ću jednom pogledati nazad i videti sve greške nisam joj verovao. Ali, znaš, tek sad shvatam da sam pustio najbolje što sam imao da ode..."

[ina]

Vani su padali pijanci umjesto snijega.
Bio je siječanj, ili januar, ne sjećam se više.
Pozvan u tuđi stan, sjedim u njezinoj sobi bez svjetla,
ona, u opasnoj dobi, a ja, poput pijetla.

Pričam joj pjesme....
Ona se divila bedrima, dojkama, kukovima,
svim svojim sokovima.
Ona se divila mojim stihovima, a ja sam pio vinjak.
Jedino što je znala reći, PA TO JE KRASNO
i meni je sve bilo jasno i užasno i strašno i žao
i sva bih blaga dao da mi se vrate riječi što sam joj reko,
ali bilo je već kasno.

Ona je ležala pored kamina i kao da se kaje,
rumena od vatre vina, plakala je
i nehoteći grješila je milujući jastuk
misleći pritom da sam vuk koji će skočiti...
A ja sam bio pozvan, ako se ne varam,
u ovaj stan tek nešto popiti
i sjedio sam potpuno miran.

Dosada je glodala tišinu, vatra se jarcala u kaminu.
A ona je pričala o svojoj mački i o ludnici u diskiću
i o nekom crnom mladiću koji ima kola i deset milijuna na knjižici.
I meni je sad stvarno sve bilo jasno i rekao sam djevojčici
Pa to je krasno, to je zaista krasno....
i otišao sam padajući sa snijegom po ulici.
R.Serbedzija

[Heidi]

Samoca

Samoca je poput kise.
U veceri iz mora se dize,
iz ravnica pustih i dalekih stize,
ide u nebo gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije neg svjetlost je izasla,
kad ulice se okrecu spram zore,
i kad se tijela sto nisu nista nasla,
razocarano dijele puna more,
i kada ljudi sto od mrznje gore,
u postelji jednoj moraju da noce.

Tada dolaze valovi samoce...




Ozbiljan cas

Tko sada place negdje u svijetu,
bez razloga place negdje u svijetu,
nada mnom place.

Tko se sad smije negdje u noci,
bez razloga smije negdje u noci,
meni se smije.

Tko sada ide negdje u svijetu,
bez razloga ide negdje u svijetu,
polazi k meni.

Tko umire sada negdje u svijetu,
bez razloga umire negdje u svijetu,
pogleda mene.



Rainer Maria Rilke

[sann]

Kisa o prozore,tjera da se sjecas .Cudno je kako joj to polazi za rukom.Kako sa sobom nosi osjećaj samoće. Gledam na sat i pola je 8. Negdje na nekom peronu,vozovi u stanicu kasne,kako bi uvecali čežnju onima sto čekaju na draga lica. Negdje na nekom aerodromu,avioni slijecu i uzlijecu,pretvarajuci blizinu u daljinu,i daljinu u blizinu.Negdje u nekoj sobi,neki mladi Werter svoje jadi na papir ispisuje.Negdje neko u nekoj Omladinskoj ulici, bas kao ja,mlad stari,cekajuci nekoga iz daleka. Ispisujuci necije ime,na oknima sto kisa ih magli, sanjajuci sta su sve zajedno mogli....

[vila]

Naša tajna

O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio, ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.
Neću im reći da li iz osame,
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo voljelo;
niti srce naše da li nas je radi nas
ili radi drugih kadgod boljelo.
Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao u sazviježđa žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude -
ili nam je bilo svejedno.
Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke smijeha voljeli smo više
od šuma suza.
Neću im reći ni jedan slog jedini,
što je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vijek;
ni da li je otrov ili lijek
ovo što je došlo
onome što je bilo.
Nikome neću reći kakva se zbog tebe pjesma događa
u meni vječito:
da li opija toplo
kao šume naše s proljeća;
ili tiha i tužna šuti u meni rječito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili bolna
pjesma događa u meni.
Ja više volim da prešućene
odemo ona i ja
tamo gdje istom svjetlošću sja
i zora i noć i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gdje je od istog vječnog tkiva
i čovjek i njegov san.

[SaraSara]

Nemoj da te zavara izraz moga lica.
Jer, nosim masku, hiljade maski,
maske koje se bojim skinuti,
a nijedna od njih nisam ja.
U pretvaranju sam pravi majstor,
ali ne daj se zavarati.
Za ime Bozje, ne daj se zavarati.
Pretvaram se da sam siguran
da je sve med i mlijeko u meni
i oko mene
da mi je ime samouvjerenost a smirenost moja igra
da je sve mirno i da sve kontroliram
i da ne trebam nikog.
Ali, ne vjeruj mi.
Mozda se cini da sam smiren, ali
moja smirenost je maska
uvijek promjenjiva i koja sakriva.
Ispod nje nema spokoja.
Ispod nje je zbrka, strah i samoca.
Ali, ja to sakrivam.
Ne zelim da itko zna.

[SaraSara]

Sve stvari u našem životu, koje stvaramo dugo vremena i s mnogo energije, stvorene su od pijeska. Trajni su samo naši odnosi s ljudima. Prije ili kasnije doći će talas i odnijeti ono što smo sagradili sa tolikim trudom. Kada se to dogodi, moći će da se smiju samo oni, koji budu imali s kim da se drže za ruke!!!"

[SaraSara]

"Ljudi su stvoreni da se vole!
Stvari su stvorene da se koriste!
Svijet je u neredu
zato što se stvari vole,
a ljudi koriste!"

[sann]

Dan pun svetlosti
raspe se nadamnom,
pod bljestavim praskovima
zadrhti dusa,
ni ptice na grani
ne poju svoju pesmu vise
ne kao nekada,
sada ni vreme za sobom
tragove srece ne pise.
Neka ledena hladnoca
dusu ustreptalu vija
rasparano kroz vene
tuga se sliva, korake brojim
u raskoraku moje srece
misli nemogu biti
glasnije ni vece.
Ruke privijam uz svoje lice
pogled skrivam
bas tako od same sebe
na kamenu hladnom
cini mi se da brojim svoje
jos ne izpisane dane ...
Stazom sivom
na ivici tuge spotaknem se
razprstale se staklene perlice
tako razlivene, tako rasturene
blistaju za mnoge
po trotoaru svetle ulice.
U daljini razleti se roj
sa ogolelih grana crne ptice
i jedana vrana zakresti glasno
na goloj grani moje ulice,
slutim poruku svoju siri
cula sam vec odavno
da vrana zna
u dusi tuge da zaviri.
Pozdrav prolaznika
trgnu me iz mojih misli
blagim osmehom
uzvracam iz daljine duse,
dubokim uzdisajem zaigra mi srce,
kroz oblake suncev sjaj se siri
i jedan zrak dotakne me
svojom toplinom umiva mi lice.