"DUŠA"

[sann]

I necu vise nikome pricati o nama. Plasim se da samim prepricavanjem svega ne uprljam tu nit koja nas je povezivala. Nekada. O mojim naglim promenama raspolozenja. O tvom strpljenju. O ponosu i inatu koji su vladali,a da ni sada ne znam zbog cega.O tome kako oboje u tisini koja nastaje mislimo na isto.. Da nedostajemo jedno drugom. Nikome vise necu prepricavati nase razgovore. Suvise su kratki, suvise su posebni i sifrovani, da bi ih drugi razumeli. Od danas si ti samo moja, najdivnija tajna, cuvana na mestu,u kome sem tebe nikada i niko vise nece biti. Na mestu gde sam te,eto,tako olako pustila.Mozda ne razmisljajuci,a mozda i upravo zbog toga. Od danas cutim.I pustam te da trajes. U snovima,pesmama,neispunjenim zeljama. U svim stvarima .Da trajes. U inat. Sebi,jer nisi moj.Meni,jer sam odustala....

[sann]

"Dodirneš mi srce, a onda nestaneš.
Pružaš mi ruku, a onda prestaneš.
Pustiš me da sanjam i tad me probudiš.
Udeliš mi milost, a tad me pogubiš!
A ja bih da te ljubim -a ti si daleko…
Ja bih da te budim, a budi te drugi netko.
Ja bih da te sanjam, u noćima bez kraja,
Ja bih da me ljubiš dok zora noć osvaja…
Ja bih da prepoznaš sve što nas spaja,
da moj si put do raja.
Ja bih da si blizu, da pratiš me ko sjena,
Ja bih da sam tvoja
Ispunjena želja!"

[KOMESAR]

Ne, ja te tako vatreno ne ljubim,
Ljepota tvoja ne blista za mene:
U tebi svoje prošle patnje ljubim
I mlade svoje dane izgubljene.

U času, kad te zadivljeno gledam,
S očima tvojim kad svoj pogled spojim,
Tajanstvenom se razgovoru predam,
Ali ne s tobom, već sa srcem svojim.

Ja s dragom zborim, koje više nema,
U tvome liku tražim crte njene,
U živim ustima – usta davno nijema,
U očima ti – sjaj ugasle zjene.

[KOMESAR]

Postoji vrijeme za život, i vrijeme za laž,
i vrijeme za smijeh, i vrijeme za smrt.

Samo mirno, draga, primaj ovaj život.
Ljubav se ne forsira kad želis da traje.
A ti si već, draga, počela da hitaš.

Postoji vrijeme za šetnju, i vrijeme za trku,
vrijeme da se strijele odapnu na sunce.

Kreni sad lagano i biće ti bolje i bolje,
primaj stvari mirno i uči se radosti.

[KOMESAR]

Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mjesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al’ ipak, sve što dodirne nas dvoje
k’o gudalo nas neko spaja, koje
iz dviju struna jedan mami glas.
Na kom instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?
O, pjesmo slatka.

[sann]

Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime,
već kao svetlosni znak?
Zovem se slično odjeku. Ne nečeg što je bilo,
ne nečeg što je sada, ne nečeg što se
priprema.
Odjek sam svega zajedno.
I ti se tako zoveš, samo se još nisi setio.
Zoveš se kao pamćenje onoga što će nastati.
Kao žestoka mišljenja, koja strašno uzbuđuju
mogućnosti da sutra zaprepaste i zapanje
mirnoćom svoga unutra.
I mirnoćnom svoga spolja.
Šta je, uopšte, ime?
Ono je naša mogućnost da letimo kroz prostore
kao opiljci svemira, i da plodimo cvetanja
veštinom poverenja i majstorijom nade.
Znaš kako se ja zovem? Ne kao ime i prezime,
već kao boja života?
Načinjen od iskonske vatre, misleći je, ja
plamtim. I čuvam u tom požaru način
paljenja zvezda. Otud i takve čarolije u
dubini mog oka.
Znaš kako se ja zovem?
Zovem se: čekanje tebe....

[Slučajni prolaznik]

Visina u meni neprekidno svijetli,
i sve jače sjaji pjesma u nastajanju;
priznajem, oči tvoje toliko volim,
pjevam im o beskrajnom obliku sna,
jer jednom kad sam potajno nestao
nepopustljiva daljina me ponijela,
ali ti postade moj osmjeh, bijah gord,
naslikah te iskreno po zidovima lica,
izgradih od tebe sadržaj svog bića,
i ne škrto, mila, već te u pravoj mjeri
razvukoh u nepregled cvjetnih usana,
pod topli svod zasadih sa suncem
i tako posijah u godine i njihovo doba,
dok istovremeno, na periferiji otkucaja,
tiho niknuše zvijezde naših zagrljaja,
i u moje pjevanje za čas nagrnu ptice,
a požudom raščešljanih uzdaha prstiju
na tvojim grudima namirih nutrinu
i moja duša sjedne u krilo tvoje duše.
Pustimo duše, neka dišu bojama šapta,
idemo na stranu noći, na rubove tame,
tamo ljubavnici postaju obris mjesečine,
i vječno je njihovo trajanje pod kišom,
a zrelost natopljena beskrajnom strašću
otvara prolaz kroz neviđene osjećaje,
svakim dodirom prerasta vrijeme šutnje,
svaki je trenutak beskrajna jeka čežnje,
i vatra što neprestano pokreće snagu
otkriva pravac i plam uzavrelog srca,
tu obitavaju svi putovi naše nježnosti,
tu se nadamo, imamo i zaista žudimo,
tu zapravo jesmo već otkad zauvijek;
tvoji su poljupci u mojim zagrljajima,
moji su osmjesi u tvojim milovanjima,
i dodirujemo se sa svih se strana svjetlom,
zato možemo nebo pomaknuti pogledom,
i u bilo koje doba zauzeti cijeli svemir,
jer ne pripadamo sudbini, već ona nama.

[Slučajni prolaznik]

i može još jedna kad me već ide,kad me dohvatila inspiracija


Staklenom ulicom


Svaku večer staklenom ulicom prolazim
i kao da nikada nisi otišla
sakupljam te u krhotinama svojih misli
i gledam, kako u kapima mjesečine
izmedju drvoreda sjećanja plamtiš.

Hodam, tako rano, jutarnjim satima
a ti me svojom sjenom pratiš
i ne remetimo nježnost krošnji,
jer one poznaju mirisni šum pjesme
i naše korake pamte kao svakodnevne,
pamte i ne zamjeraju im prolaznost,
ne plaču, već onako sjetno
u kutu naših zjenica, šute.

Dobrodošla si,
iako im je teško podijeliti tvoje osmjehe u pamćenju,
za njih si uvijek dobro došla,
jer kad završi dan ili započne noć,
ti si kao utjeha i vjerovanje ili obratno,
ne sjecam se više,
ali pamtim, kako si jednom već dolazila
s nadom na obrazima niz staklenu ulicu
i kako si kazaljke na satu zanemarivala,
i onda, …onda si u srcu,
s tim svojim glasom što ga pamtim
niz staklenu ulicu opet otišla,
i po tko zna koji puta si,
izmedju drvoreda sjećanja
u kapima mjesečine ostala plamtiti.

[sann]

Ti i ja...

Ti i ja. Samo naizgled odvojeni tjelima i godinama, samo neznanjem otrgnuti jedno od drugog i bačeni u obmane realnosti koje nikada neće imati dovoljno snage da nas zauvijek odvoje od spajanja za koje smo predodređeni još na prvoj stranici knjige života. Lutamo besciljno tim iluzijama katkad privučeni lažnim sjajem uspjeha, katkad se povlačimo u vlastite, neizmjerno visoke i neprolazne kule beznađa koje smo sagradili oko tužnih srca što su ih ranili oštrim strelicama predrasuda i zora ujedinjenja tada se čini svjetovima daleko. No, ove naše dvije ruke što traže ispunjenje, kroz san će posegnuti jedna za drugom i njihova toplina koja ne poznaje granice gluposti naći će procjep u samom temelju kula i one će pokleknuti pod njom, stropoštavajući se poput nesigurnog zdanja od karata da bi se pretvorile u sitnu prašinu onoga što doista i jesu. Lažna kuća ogledala našeg uplašenog ega za koju je mislio da je tako prokleto stvarna. Lažni odrazi svađa, neuspijeha i odvajanja ne mogu u svojoj prevari skriti istinu koja je utkana u svaki, tako božanski dah topline što ih naše duše šalju čak i kada toga nisu svjesne, preko oštrih klanaca nerazumijevanja, širokih pučina uvrijeđenosti i visokih vrhova ljutnje. Da, jedino je ona stvarna, jedino je ona ptica širokih krila koja će se vinuti visoko ka zvijezdama i nemjerljivom brzinom preletjeti sve nestvarne bezdane svladavajući svojim nezaustavljivim letom daljine koje smo postavili između naših srca. Kriknut će tada moćno, s nedohvatljive visine u koju ne može doprijeti nitko, čak ni naša vlastita tvrdoglavost. A taj poklič dotaknut će i najudaljenija prostranstva svemira dok se naše ruke poput njegovog odjeka kreću jedna k drugoj. I naša bića čut će pticu tananim ušima duše prepoznavajući duboko unutra poruku što je odaslana na samome početku: "Ne postoje tijela, varljivi privid godina, niti neizmjerne kule tuge i straha što smo ih sami sazdali u tvrdoći uma. Čak ne postojimo niti ti i ja. Postoji jedino toplina i ljubav ujedinjenja. Jer mi smo jedno."

[sann]

ŽELIM
Želim da me saslušaš bez osuđivanja.
Želim tvoje mišljenje, a ne tvoj savjet.
Želim da mi vjeruješ bez ikakvih očekivanja.
Želim da mi pomogneš, a ne da odlučuješ umjesto mene.
Želim da brineš o meni, a da me ne gušiš.
ŽELIM DA VIDIŠ MENE, A NE SEBE U MENI.
Želim da me zagrliš, a ne da me udaviš.
Želim da me ohrabruješ, a ne da me opterećuješ.
Želim da me podržavaš, ali bez crnih slutnji.
Želim da me zaštitiš bez laži.
Želim da mi se približiš bez nametanja.
Želim da znaš sve što ne voliš o meni, a ipak da to prihvatiš bez želje da me mijenjaš.
Želim da znaš da svakoga dana možeš računati na mene…
Bezuslovno....

[Biba]

Na vrh jezika

Ja ga nosim na rubu i dok spavam
Pozlaćen je
Uz njega nema natrag

Pričam ti priču iz 1987.
Misliš da sam bila okaljana krvlju
Labuđe jezero rekao bi i uštrcao limunov
sok u oko
A ružmarin?
Zaboravljaš na ružmarin

Bolje da smo pijani kako bi mogli savladati
Mostove pustare beskičmenjake

Otrovan je i raspolaže mojom sudbinom
To je instanca koja se ne probavlja

Kako bi bilo da te pokušam poljubiti
Ostao bi bez usne šupljine
Britka si
Znam
Zašto

Tebi nije jasno
Ja nosim žilet na vrhu jezika
...

[sann]

Da li i ti kao ja
bereš cvetove dunja na stablu čežnje,
za našu postelju mirisnu
i tiho izgovaraš ...Ljubav .

Da li i ti kao ja
stotinu puta umireš na obroncima mašte
i rađaš se iznova mene željan
dok tiho izgovaraš... Život.

Da li i ti kao ja
gasiš žeđ sa suvih dlanova,
dišeš dahom sa mojih usana
i izgovaraš ... Nežnost.

Znam da ti kao i ja
raspremaš odaje srca za dane nemirne,
skupljaš lavandu za moje haljine,
sklapaš oči,u molitvi izgovaraš...Zauvek.

[sann]

Sva je moja dusa ispunjena Tobom,
kao tamna gora studenom tisinom;
kao morsko bezdno neprovidnom tminom;
kao vecni pokret nevidljivim dobom.
I tako beskrajna, i silna, i kobna,
teces mojom krvlju. Zena ili masta?
Ali Tvoga daha prepuno je svasta,
svugde si prisutna, svemu istodobna.
Kad pobele zvezde, u suton, nad lugom,
radjas se u meni kao sunce noci,
i u mome telu drhtis u samoci,
raspaljena ognjem ili smrzla tugom.
Na Tvom tamnom moru lepote i kobi,
celo moje bice to je trepet sene;
o ljubljena zeno, silnija od mene -
Ti strujis kroz moje vene u sve dobi.
Kao mracna tajna lezis u dnu mene,
i moj glas je eho Tvog cutanja.Ja Te
ni ne vidim gde si, a sve duge sate
od Tebe su moje oci zasenjene...

[Biba]

Ako bih morao izabrati prizore,
zvukove i mirise, koje bih od svih
lijepih stvari na svijetu najradije
doživio zadnjeg dana života na
Zemlji, izabrao bih ove: vedri
pjev zebe u zoru, miris bora u
podnevnoj žegi, samotni zov gusaka,
pogled na vilinskog konjica koji
svjetluca na suncu, glasanje drozda
duboko u mračnoj večernjoj šumi
i bijelu katedralu od oblaka koja
mirno plovi modrim nebom....

[sann]

Jesu li to tvoji koraci?
Il' to čežnja korača?
Na sklopljenim kapcima sunčevi zraci
Il' oštrica sudbine mača

Jesu li to tvoje ruke?
Il' me žudnje tlače?
Sjena kraj sunčane morske luke
Il' to dah maestrala plače

Jel naša ljubav bila zov sirene?
Il' galebov krik daljine?
Više ne mogu pronaći "mene"
Il' čekam da pjesma mine

Odgovor kriju strune života
Nevidljive niti što srca vežu
Bez tebe ni one nisu ljepota
Ribar je davno bacio mrežu

Ribar što duše lovi i spaja
Jednim valom ih pučinom šalje
Na javi il' u snu, nema mu kraja
Bez tebe neću, ne mogu dalje..

[Terasa svjesti]

"Tamnica"

To je onaj život gde sam pao i ja
s nevinih daljina, sa očima zvezda
i sa suzom mojom što nesvesno sija
i žali, ko ptica oborena gnezda.
To je onaj život gde sam pao i ja

Sa nimalo znanja i bez moje volje,
nepoznat govoru i nevolji ružnoj
i ja plakah tada. Ne beše mi bolje.
I ostadoh tako u kolevci tužnoj
sa nimalo znanja i bez moje volje.

I ne znadoh da mi krv struji i teče,
i da nosim oblik što se mirno menja;
i da nosim oblik, san lepote, veče
i tišinu blagu ko dah otkrovenja.
I ne znadoh da mi krv struji i teče,

I da beže zvezde iz mojih očiju,
da se stvara nebo i svod ovaj sada
i prostor, trajanje za red stvari sviju,
i da moja glava rađa sav svet jada,
i da beže zvezde iz mojih očiju,

Al' begaju zvezde; ostavljaju boje
mesta i daljine i vezuju jave;
i sad tako žive kao biće moje,
nevino vezane za san moje glave.
Al' begaju zvezde; ostavljaju boje.

Pri beganju zvezda zemlja je ostala
za hod mojih nogu i za život reči;
i tako je snaga u meni postala
snaga koja boli, snaga koja leči.
Pri beganju zvezda zemlja je ostala.

I tu zemlju danas poznao sam i ja
sa nevinim srcem, al' bez mojih zvezda.
I sa suzom mojom, što mi i sad sija
i žali k'o tica oborena gnezda.
I tu zemlju danas poznao sam i ja.

Kao stara tajna ja počeh da živim.
zakovan na zemlju što životu služi,
da okrećem oči daljinama sivim,
dok mi venac snova moju glavu kruži.
Kao stara tajna ja počeh da živim.

Da osećam sebe u pogledu trava.
I noći, i voda i da slušam biće
i duh moj u svemu kako moćno spava.
ko jedina pesma, jedino otkriće;
Da osećam sebe u pogledu trava

I očiju, što ih vidi moja snaga,
očiju što zovu kao glas tišina,
kao govor šuma, kao divna draga
izgubljenih snova, zaspalih visina,
I očiju, što ih vidi moja snaga.

Vladislav Petkovic Dis

[sann]

Navikne čovek na sve…
Da živi sa pola duše…
Da stvara neki svoj svet…
U koji smešta svoje snove…
Maštanja…
Želje…
Navikne da preboli ,neprebolno…
Da izdrži ,neizdrživo…
Navikne da se tuđoj sreći raduje…
Da hoda na vrhovima prstiju, da ne bi tugu probudio…
Navikne da čuva dete u sebi…
Nedajući mu da odraste…
Da se slomi bez buke…
I opet iznova sastavi…
Da se poput trave, kada ga zgaze,ispravi…
Navikne čovek na sve…

[Slučajni prolaznik]

Zabranjeno je


Zabranjeno je plakati a da se nešto ne nauči,
probuditi se, a ne znati šta sa sobom,
plašiti se svojih sopstvenih uspomena.

Zabranjeno je ne smejati se problemima,
ne boriti se za ono što želiš,
odustati od svega zbog sopstvenog straha,
da otvariš svoje snove.

Zabranjeno je da ostaviš svoje prijatelje,
ne pokušati razumeti sve što ste zajedno proživeli,
i zvati ih samo ond kada su neophodni.

Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima,
pretvarati se pred ljudima do kojih ti nije stalo,
izigravati klovna da bi te pamtili,
i zaboraviti sve kojima je zaista stalo do tebe.

Zabranjeno je ne učiniti sve za sebe samog,
biti uplašen od života i od onoga čime te život obavezuje,
ne živeti svaki dan do poslednjeg daha.

Zabranjeno je da ti nedostaje neko bez radosti,
da zaboraviš njegov osmeh i oči,
a sve zato sto je on izabrao drugačiji put od tvog,
zabranjeno je zaboraviti njegovu prošlost,
zameniti je njegovom sadašnjošću.

Zabranjeno je ne pokušavati shvatiti druge,
misliti da je njihov zivot vredniji od tvog,
ne spoznati da svako ima svoj put i slavu.

Zabranjeno je ne stvarati sopstvenu priču,
ne imati trenutak za one kojima si potreban,
ne razumeti da je zivot ono što daje,
a takodje i ono što uzima.

Zabranjeno je ne potražiti sreću,
ne živeti život sa pozitivnim stavom,
ne smatrati da uvek možemo biti bolji.

Zabranjeno je zaboraviti da bez tebe
ovaj svet ne bi bio isti.

[Slučajni prolaznik]

Njena spavaćica


Njena spavaćica
nikad ne sakriva
ramena
(fascinira me svaki put)

Ozbiljnost je pusta
pažnja

Beskrajni dugi
šapati
sadrže mir

Uvijek je dovoljna
noć

Stid ostaje
kao prefinjen
osjećaj prisutnosti

Sanjivost i glad
i poneki put
trag suza na obrazima

Zagrljaj je
dovoljan

Zagrljaj je
predsoblje raja.

[sann]

Dodir...

Počivam dodirom na tvojoj koži
Onim, što svjetove spaja
U bezbroj krijesnica ljubav ga množi
Bićem ti putuju, do beskraja...

Sklopila si oči, sad željom gledaš
Sva tvoja lutanja u nju su stala
Povratka nema, kad se konačno predaš
Bježanje bilo je sve što si znala

Ćutim taj strah na vrhu dlana
Nemire, dvojbe, razočaranja
Praznini si oteta, i meni dana
Znaj da sam pjesnik koji te sanja

Dodirom skladam svjetove nove
Utkat ću uzdah, toplinu noći
Snagom života, tvoja želja me zove
Napokon, zajedno, njoj ćemo poći...