Kad sam već za divno čudo zapamtio san, red bi bio da ga i ispričam.
Sanjao sam kako sam otišao negdje na ekskurziju/izlet/putovanje i sad sam se najednom našao kao u nekom velikom tržnom centru gdje ima svega, od igle do lokomotive. I tako sad svi nešto kupuju sebi i svojima, a meni ništa ne može pasti za oko, i ono što nadjem i što mi na tren zapadne za oko opet vratim jer mi se ne svidja. I tako sam ja lutajući i tražeći nešto što će mi se svidjeti ostao sam u tom tržnom centru(mada se u tom trenu taj tržni centar pretvorio u nešto kao vašar

), dok su svi drugi otišli na odredišre čekati autobuse za povratak kući. Kad sma to shvatio krenuo sam i ja ka tom odredištu i u nekom trenutku ugledao kako još par djevojaka ide ispred mene, da napomenem put vodi preko nekog brda, planine, kao neka kozija stazica. I sad ja, ko muško(

), je l', trčim uzbrdo da se kao pokažem pred tim djevojkama(

). E kada sam prešao taj koziji putić i to brdo, došao sam do rijeke gdje nije bilo mosta, prelazilo se preko par većih kamenova preko kojih je već pomalo prelazila rijeka, ali sam ja ipak onako brzinski-u trku pretrčao preko tih kamenova, a drugovi i ostali saputnici su me gledali s druge strane. I tako ja predjem tamo, kad tamo ni manje ni više stoji moja tetka i pruža mi dvije marke(dobro sam zapamtio

) i govori mi da joj idem nešto kupiti za jesti, a ja je pitam šta? A ona meni dogovara-bilo šta. I tako se završi moj san.
