Predložim jednu poslovnu ideju oko marketinga dobrom mi prijatelju iz Sarajeva. On pristane, udružimo lovu, napravimo biznis plan i krenemo u registracioni proces društva sa ograničenom odgovornošću u Kantonu Sarajevo. Ovdje počinje birokratska noćna mora o kojoj vam želim ispričati...
Stara istrošena parola kako svijet ostaje na mladima, koju papagajski u predizbornom periodu ponavljaju mudraci, političari i vjerski autoriteti, u BiH, nažalost, nema dodirne tačke sa stvarnošću. Svijet, implicirajući na život i sve u njemu, sigurno ne ostaje na mladima. Taj obećani svijet, u slučaju BiH, ostaje u rukama nekih pedesetak porodica koje su u post-komunističkoj tranziciji uspjele da otmu sve što se otet' moglo - državne firme, državna dobra, pa čak i kompletan državni aparat, odnosno državu Bosnu i Hercegovinu. Tih pedesetak porodica su na sebe uknjižili BiH, postali njeni vlasnici, begovi naših prilika. Nije potrebno koristiti knjigu logike kako bi shvatili gdje u takvom rasporedu društvenih odnosa pripadamo svi mi ostali, gdje spadamo svi mi, čija je sudbina ostala van dometa ove nacionalne, ratnom otimačinom proizvedene, novopečene elite.
Otkako sam se počeo voditi kao „diplomirani ekonomista“, odnosno obrazovan čovjek (da se ne lažemo, pola ispita sam položio na lijepe oči, a drugo pola sa šesticama), te kako imam puno prijatelja Hrvata, Sandžaklija, te pokojeg Visočanina, sasvim je prirodna bila moja odluka da se započnem baviti poduzetništvom, odnosno da počnem nešto „deverat“. Tako predložim jednu poslovnu ideju oko marketinga dobrom mi prijatelju iz Sarajeva. On pristane, udružimo lovu, napravimo biznis plan i krenemo u registracioni proces društva sa ograničenom odgovornošću u Kantonu Sarajevo. Ovdje počinje birokratska noćna mora o kojoj vam želim ispričati.
Ukoliko mlada osoba u BiH ima dobru ideju, a ja sam uvjeren da naša omladina ima inovativnog duha i poduzetničkog potencijala, ta osoba mora imati cc. 5000 KM koje je spremna doslovno baciti u vodu, te mora čekati dva do tri mjeseca kako bi zapravo došla do početka poslovanja. Birokratski administrativni vampir, stvoren sa jednom jedinom svrhom - da hrani stotine porodica, desetine hiljada nepotrebnih administartivnih radnika, vjernih glasača koji obnašaju funkcije, poput stručnog saradnika za kopiranje ovjerenih dokumenata u nekom ministarstvu, višestruko mi je isisao i krv i novac tokom ovog mučnog i zahtjevnog dvoipomjesečnog procesa.
Osnovni cilj registracionog procesa jednog d.o.o. u BiH je ubiti ljude u pojam, oteti narodu njihov, mučno sakupljeni novac, te natjerati građane da odustanu od realizacije svojih poslovnih ideja. To je i logično, jer ukoliko bi građani imali para i živjeli dobro, floskule, ublehe, demagogije i laži o ugroženim nacionalnim identitema, teritorijalnim suverenitetima, majorizacijama i izbornim legitimitetima, neće imati svoju dvadesetogodišnju provjerenu dokazanu moć kod glasača na dolazećim izborima. Neo-komunisti, koji se kriju pod plaštom nacionalnih zaštitnika, svjesni su činjenice da je lakše prevariti gladnog čovjeka nego onoga koji radi, ima dobra primanja i putuje po Evropi.
Nije valjda da su nacionalne oligarhije osvajale vlast zato jer su nas zaposlili i jer su nam omogućili da napredujemo, ili jer su nam obezbijedili pristojan životni standard. Bože sačuvaj. Oni su osvajali izbore isključivo zato što su jedan veliki dio stanovništva zaposlili u administarciji na izmišljenim, apsolutno nepotrebnim, funkcijama, dok su drugi dio držali na rubu siromaštva, na minimali kafe i kladionice, te godinama ubjeđivali kako su za njihovo ugroženo stanje krivi “one tamo ustaše, balije i četnici”. Oni su tamo „njihovi“ uvijek krivi što je stopa nezaposlenosti 45 %, što treba 5000 KM i dva do tri mjeseca da se obična firma registruje, što nam je država na dnu svih ljestvica i što imamo GDP i životni standard kao u Kongu. Prije će se stvoriti još jedan nivo vlasti kako bih se jedan dodatni dio stanovništva zaposlilo, po stranačkoj liniji u administraciji, nego da se istinski pokrene reforma privrede i dugoročni razvitak države. Kod naših državnih predstavnika termin dugoročno znači četri godine.
Dakle, jednostavna procedurica - koja se u normalnim Evropskim državama rješava preko interneta, traje oko 48 sati, košta oko 100 Eura, ali zato i deset hiljada manje radnika - u BiH vladajući dvadesetogodišnji monstrum pretvorio je u nauku, u kvantnu fiziku, čije rješenje bi teško mogao naći i veliki Hodronski sudarač nedaleko od Ženeve, koji istražuje nastanak svemira. To je registracija firme u BiH, iznalaženje razloga zbog kojih je nastao svemir, šta je uzrokovalo veliki prasak. Pa vi izvolite i bavite se poduzetništvom!
Evo kako to ide. Nakon što platite sve parking kazne, odnosno sve prekršaje koje ste napravili, jer inače firmu uopšte ne možete registrovati, notaru donesete 101 ovjereni dokument. Svaki od tog 101 dokumenta ste već jednom platili nekoj instituciji kako bi vam nadležna institucija izdala taj dokument, ali ga ipak sad morate još jednom ovjeriti. Platite naknadu notaru 1500 KM kako bi notar mogao da ispuni šablonski pripremljene obrasce, koje realno svaki mazlum može naći na internetu, ispuniti i predati na sud. Da napomenem, vladajuća bagra je u BiH od notarske profesije napravila društvenu elitu, kao, eto, neki važan čimbenik, sa enormnim primanjima. Živio sam u Americi i u Njemačkoj skoro cijeli život. Tamo je notar struka poput stolarstva, samo slabije plaćena! Nakon nekih mjesec i po do dva čekanja, nadležni kantonalni sud će vas pozvati da podignete rješenje upisa u sudski registar. Trebat će vam 35 minuta da uđete u sud, 35 minuta da dođete do šaltera. Nakon satak ukupnog stajanja u redovima, gospođa iza šaltera neće vam izdati rješenje, nego zbir sudskih taksi koje morate uplatiti kod UniCredit Banke. Nakon što uplatite oko 700 KM sudskih troškova za čekanje skoro dva mjeseca, da bi kojekakva Sabaheta sutkinja odobrila vaš zahtjev za upis u sudski registar, ponovno se sa kopijom iste uplatnice uputite u sud. Opet čekanje da uđete, opet čekanje do šaltera. Nakon satak, predate uplatnicu i preuzmete sudsko rješenje. Rezimirajmo. Da bi samo došli do ove tačke, odnosno rješenja u vašim rukama, potrošili ste već oko 2500 KM na raznorazna nepotrebna ovjerenja, potvrde, notare, sudske troškove, parkinge, taksije, apaurine.
Nakon toga, uputite se u općinski odjel za inspekcije kako biste mogli dobiti dozvolu da obavljate vašu djelatnost. Iz centra Sarajeva, gdje se nalazi sud i zgrada općine, morate sada otići na daleko Alipašino polje, malo iza RTV doma, gdje se nalazi „opštinski“ odjel za inspekcije. Nakon stajanja 25 minuta u vrućem tramvaju (jer ste mladi i nemate još auto) stignete u upravu za inspekcije. Znojni, naravno. Tu vam uruče obrazac i uplatnicu kao i spisak potrebnih, da naglasim „ovjerenih“ dokumenata, koje trebate nabaviti kako biste dobili ovo rješenje. Saznate, dakle, da se morate ponovo vratiti nazad do centra Sarajeva (vožnja u vrućem i krcatom tramvaju) te ponovo ići u opštinu da ovjerite nekih pet različitih dokumenata. Cijena svake ovjerene stranice je pet KM. Rješenje firme pet stranica, akt o osnivanju 25 stranica. Svaka stranica pojedinačno se ovjerava, pa računajte.
Nakon ovjeravanja u općini Centar, opet tramvaj, opet znoj, nazad na Alipašino Polje do uprave za inspekciju. Čekate tako pola sata ispred kancelarije da dođete na red. Nakon pola sata oni vas zovnu da uđete. Na ulazu u kancelariju vas dočeka oblak dima, da pomislite na trenutak da ste u “Walteru” na Marijin Dvoru, a ne u opštinskom odjelu za inspekcije jedne državne institucije. Unutra tri nekakve mahaluše zadimile cijelu prostoriju, turska kahva na stolu, a kakva će i druga, pita se jede, samo fali Aljina slika na zidu da ispuni i kompletira ovaj prizor balkanskog idiotizma. Veli meni ova jedna, pušeći cigaretu: “Dođi ti, mali, sutra bi ovo trebalo, možda, vjerovatno biti gotovo“, kao da sam došao iz hotela “Sarajevo” iza RTV doma sa kabrioletom, a ne iz Mostara autobusom. Mislim se u sebi, “mamu vam j...., sve ove uplate i ovjerenja idu vama za kafu, pitu i cigarete”. Ali nema veze, kulturan sam, i moglo bi se reći odgojen, pa se zahvalim i kažem: “Zahvaljujem se, doviđenja gospođo“.
Nakon dva dana, podignem rješenje. Zašto nakon dva? Zato jer sam došao „sutra“ kako su mi rekli, ali nije još bilo gotovo, jer Mevluda nije bila tu. “Ajd bogati”, mislim se “mlad si i vitalan. I trebaš skakati k'o hajvan zadnji”. Zatim se uputim u Zavod za statistiku, kod Vječne vatre, kako bi dobio ID broj. Dođem na red, opet isto. Uplate, ovjereni dokumenti, opet čekanje, opet dim i kafa. Odem fino do kopirnice, kopiram sve, pa u opštinu, opet da ovjerim ponovo sve, plus rješenje od inspekcije. Predam to u Zavodu za statistiku. Vratim se nakon dva dana i preuzmem rješenje. Zatim se uputim u drugu zgradu porezne uprave u drugom dijelu grada Sarajeva, gdje po 112 put dobijem informacije o računu sa iznosom koji moram uplatiti, ovaj put za komunalnu taksu. Ovjerim ponovo sve dokumente, na svu sreću nisam morao opet akt o osnivanju, platim sve oko 250 KM, provedem dva sahata u pokretu.
Da bi se bilo šta ovjerilo u opštini, što ćete morati oko 13 puta, doživjet ćete proceduru kakvu svijet još nije vidio. Prvo čekate na jednom šalteru kopiranje, pa pređete na drugi šalter da bi ovjerili. Zatim vas gospođa iza šaltera uputi na treći, da kupite taksu, pa tek onda sa markicama takse (gdje pobogu još postoje markice koje se lijepe na dokumente da bi se smatrala plaćenim!???!!) odete na četvrti šalter, da podignete sve to. Četiri puta čekanje po 15- 20 minuta za jednu ovjeru. Četiri budžetske plate radi jedne ovjere. Četiri mozga da obave posao koji bi moja nena Mejra sa Bivoljeg Brda, bez završene gimnazije, mogla da sama obavi.
Vratim se nakon dva dana i preuzmem i ovo treće rješenje iz druge zgrade porezne uprave u drugom dijelu grada koje me koštalo oko 250 KM. Uputim se sad u PIO da se prijavim kao uposlenik. Čekam u redu oko pola sata. Na svu sreću saznam od ljudi koji čekaju u redu da se nalazim na ispravnom mjestu, s obzirom da nema nikakve oznake ni upute, a postoje tri kancelarije sa tri reda za tri različite vrste usluga. Uđem jedva nakon pola sata u kancelariju. Kojekakav bradonja sjedi i kahveniše, malo se čuje na znoj i puši cigaretu. Dade mi on obrasce i spisak potrebnih ovjerenih dokumentata koje moram priložiti, te mi kaže kako, bez obzira što sam dobio ID broj, još se ne nalazim u kompjuteru i naredi mi da dođem za četri dana. Dok uzdišem teško i nasekirano, radi količine dima i nervoze u zraku, primijetim da mu ključ na stolu ima privjesak. Famozni slogan “Narod Zna!” Pitam ga ja kulturno: „Može li to ikako brže, gospodine, jer dolazim iz Mostara?“ Odgovori on meni na to u drskom i arogantnom tonu, baš kao prema nekom nepismenom balavcu, a garantujem da imam više obrazovanja od njega: “Momak, vidiš da se znojim od rada, dođi za četiri dana!“ Mislim se: “Ne vidim, ali te čujem koliko smrdiš, j.... li ti i Aliju, kompletan SDA i taj jadni narod koji šatro ZNA!“ Ali, pošto sam kulturan, i može se reći fino odgojen, velim ja njemu: “Hvala vam, gospodine, doviđenja!“
Izađem nasekiran i odmah se zaletim u onaj kafić, prvi pokraj Vatre, i popijem pola litra pive, da sebi dođem. Sutradan podignem ono zadnje poresko uvjerenje i uputim se u banku, kako bi mogao otvoriti račun i napokon biti u mogućnosti da počnem poslovati. Dođem na red u banci, sjednem, kad žena izvadi spisak i kaže: “Momak, donesi mi ovjerenu kopiju lične karte, rješenja upisa u sudski registar, akte o osnivanju, prebivalište, statistički broj, poreski broj, poresko uvjerenje, ovjerenu kopiju uplatnice osnivačkog kapitala koji je minimalno 2000 KM, što morate imati na računu prije početka ovog dvaipomjesečnog procesa. Smijem se ja i ironično pitam: “Pa, gospođo draga, imali ovo igdje na svijetu?!“ Na to će ona sva iznenađena i samouvjerena: “Jašta radi, sine moj, tako ti je svugdje, i gore!“ Vidim po njenom ponašanju i artikulaciji kako riječi tako tijela, da je intelektualno ograničena te ne želim ulaziti u bilo kakav dalji dijalog sa njom, ma da sam joj priželjkivao reći:“ Kozo jedna glupa, odrastao sam u najrazvijenijim svjetskim državama gdje u 15 godina nisam morao niti jednom, ali bukvalno niti jednom, nešto ovjeriti, ako sam posjedovao orginalan dokument. Pojam ovjeravanja dokumenata u razvijenom svijetu ne postoji. Obična kopija, uz priloženi orginal bilo čega, je dovoljna za bilo kakvu vrstu registracije ili transakcije. Ali neću opet, jer sam ipak kulutran i eto fino odgojen, pa joj samo kažem :“ Hvala vam gospođo, doviđenja“. Opet odem u opštinu po glupa nepotrebna ovjeravaja, častim djecu Brankovića, Halilovića, Belkića, Keba sa 150 KM, izađem, popijem pivu da se smirim te se vratim u banku gdje završim otvaranje računa, odnosno završim proces registracije d.o.o. Ma kakav Hadronski sudarač?! To je mala maca kakvu su mašinu u Federaciji stvorili bošnjačka i hrvatska nacionalistička bagra.
Koja to mlada osoba, koja je taman diplomirala, može obezbijediti 5000 KM da baci na troškove registracije firme?! Koja osoba generalno, koja ima volju, ambiciju, spsobnost može priuštiti da počasti državu sa 5000 KM, kako bi samo dobila dozvolu da realizira svoju ideju? Umjesto da država omogući neku vrstu posticaja, stimulacija i olakšica za mlade ljude sa idejom i ambicijom, naš kleptokratski državni aparat ubije mlade ljude u pojam i uništava ideje naših građana sa neracionalno dugim procedurama i bezobrazno neozbiljno visokim troškovima, sudksim taksama. Ovaj proces registarcije firme, u kojem učestvuje i bude plaćena vojska administrativnih radnika i desetine institucija moglo bi realno (kao što obavljaju u drugim normlanim državama koje vode odgovorni građani, a ne intelektulani nemoralni moroni koji bi državu prodali za pet, a majku za 10 maraka) obavljati sposobnih 50 ljudi u jednoj instituciji, zgradi na dva sprata. To je stvarnost i to je istina o kojoj se nerado govori. To su stvarni problemi. Nije problem referendum, nije problem član Predsjedništva, nisu problem ustavne reforme. Ovo su stvarni problemi naših građana sa kojima će se, nadati se, nova vlast pozabaviti.
Shvatim ja, tako, da u ovoj šumi vampira i vukova, teško će preživjeti mali fini kulturni i odgojeni zeko. Zato ću krenuti sa novom praksom, malo bezobraznijom, jer sa bagrom ne možes izaći na kraj kulturom i odgojem. S toga poručujem svim mladim ljudima da bez imalo negodnosti slobodno pljunu u lice svim onima koji se kriju iza tzv. lažnog bosnjačkog, hrvatskog i srpkog patriotizma, jer je ta licemjerna švercereska banda svima nama ukinula mogućnosti, zatvorila vrata za normalan život, i otela budućnost.
Ja jedva čekam da odem onom „Narod Zna“ bradonji u PIO ovih dana, kako bi završili prijavu. Sigurno mu neće biti "Hvala, gospodine, doviđenja"!
Puko,a nije ni poceo,e sad` zamisli borit se godinama s ovakvim i slicnim tetama(dodjes da potpises jedan obican papir a4 formata ona ti kaze sta hoces,jesi ti tako glupa da ne znas da i ja moram odmoriti(a odmara pola dana)i ti gledas u nju(zamisljas kako je samo glavom medju rogove spucas)...Pitas je gdje ti je sef damo(dama upravo iz stale),ali sef jos veci seljak,ono objasni ti da se nece ponoviti)...To se ponavlja godinama i slicne stvari
Hoces da napredujes,banka ti neda kredit,jer zaboga gdje tebi dat kredit(ne vidim logiku,ako si se izborio sa svim i dalje se boris,trajes godinama,mlad tako,znaci da si superioran o odnosu na 70% gradjanstva koji zive od ''primanja'' od drzave)
Kad` puknes po savovima skontas zasto...jer oni j.... zivce konstantno i idu na to da puknes i od svega dignes ruke,eee zato ne daju kredit
To je jedan primjer ima ih jos....ali nebitno..nama je lijepo 
ili još gora stvar kad mi počne kukati kako je i tamo negdje teško, kako mi u Bosni svaki dan izlazimo, obilazimo jedni druge. Pa onda u po frke igovori neku riječ na "tuđem" jeziku jer se za ime Boga ne može sjetiti kako se to kaže 
.
....ne daj mi Boze tog iskusenja....... 
.....pa cak ne voilm ni da putujem....... 
) i meni se često želudac prevrće kad ih slušam tj. gledam. Ali ne trebamo biti ni peviše kritični i sitničavi prema njima. Dotaću se jezika. Većina te naše raje su gastarbajteri sa manje -više nižim školovanjem i njihovo poznavanje i stranog i svog maternjeg jezika je jednostavno pola-pola, "izgubljeno u zraku". Iz iskustva znam da se oni zaista često ne mogu sjetiti neke riječi iz jednostavnog razloga jer je u tudjini redovno koriste na stranom jeziku (recimo kad su u pitanju razne administrativnih stvari), il je uopšte ne koriste na svom jeziku. Kod kuće se govori jedno, a na poslu nešto drugo. Naravno da ima onih bisera koji žele nešto da glume ali to je toliko prozirno da čovjek može samo da se nasmije . Dosta sam u kontaktu sa našom djecom koja su rodjena vani i odrastaju takoreći dvojezično i kod njih su te teškoće s jezikom jako izražene. Djeca savršeno dobro znaju strani jezik ali ne znaju se dobro izraziti na "izvornom" maternjem kao na tom stranom jeziku i miješaju. Čula sam dosta naših žena kako sa svojom djecom redovno govore na stranom jeziku (i to jako nakaradnom, ja ga nazivam primitivnim jezikom) i to je po meni pogrešno jer bi se trebale potruditi da sa svojim djetetom poboljšaju maternji, jer tek kad dobro poznaješ svoj jezik, možeš se bez većih problema udubiti u tudji a polovično znanje samo dodatno zbunjuje i frustrira.
