Kako i gdje ste proveli rat

[Beni]

U Inostranstvu. Vartila se sa lovom. I sad glumim patriotu...

I ja isto.

I.ja al ne glumim patriJotu

[baton]

Ljudi sve me više nerviraju boračka udruženja u Federaciji.Proveo sam u ABiH svo vrijeme više od pola po int.jedinicama bio u patriotskoj ligi i to momački.
Nisam dobio nikada marke od te populacije,niti posao niti donacije.Sada ne daju borački dodatak ni na plate ni na penziju.Tako ni mojoj uzoj porodici nisu ništa izašli u susret od zavrsena dva fakulteta niti djeci posao.
Više su mi u RSu izašli u susret od posla i napredovanja u poslu...Dodje mi da promijenim stav o komplet ustrojstvu BiHa tako da budem kontra od ABiH i BiH.

[bosnjakinja]

Mama pobjegla s nama u Sloveniju , otac ostao u ratu,kasnije nam se tek pridruzio

Najgori su ovi sto rata vidjeli nisu a ni njihovi ocevi a glume

[Krokodil Behko]

Ljudi sve me više nerviraju boračka udruženja u Federaciji.


Sada ne daju borački dodatak ni na plate ni na penziju.

Pa ne određuju boračka udruženja, niti odobravaju, nego je to ministarstvo i vlada.

Čak naprotiv, boračka udruženja su pokrenula peticiju, da se vrši pritisak na Vladu, da odobri dodatke na penziju i platu. Ja sam i lično potpisao tu peticiju.

[mishic]

Boračka udruženja su postala male skupine uzurpatora. To su zatvoreni krugovi koji grabe privilegije trošeći ogroman novac i namještajući uskom krugu privilegiranih niz povlastica koje su ostalima apsolutno nedostupne. Mnoga udruženja su na tako lošem glasu do te mjere da borci sve masovnije bojkotuju i obilježavanje značajnih datuma. Vlade im podilaze da bi ih učutkali a i jedni i drugi o borcima brinu kao o lanjskom snijegu.

[Chloe]

Jedna kolegica, Tuzlakinja, bila je u 505. al formiranjem 506. rahmetli komandant Nanić ju je rasporedio kod nas, uz Ramazan je bila u posjeti ovamo. Došla na ideju možda nas dvadesetak idemo na iftar, na kraju je bio iftar od oko 60 osoba.
I posmatrala sam ih sviju, pa uključujući i sebe kao najmlađu tada, fakat smo svi dobro i zdravo, obzirom na sve.
Slušajući ih, isplivala su sjećanja za još dva događaja, koja su nesvjesno potisnuta u zaborav.

Dobro je. Elhamdulillah.

[ironman]

Jedna kolegica, Tuzlakinja, bila je u 505. al formiranjem 506. rahmetli komandant Nanić ju je rasporedio kod nas, uz Ramazan je bila u posjeti ovamo. Došla na ideju možda nas dvadesetak idemo na iftar, na kraju je bio iftar od oko 60 osoba.
I posmatrala sam ih sviju, pa uključujući i sebe kao najmlađu tada, fakat smo svi dobro i zdravo, obzirom na sve.
Slušajući ih, isplivala su sjećanja za još dva događaja, koja su nesvjesno potisnuta u zaborav.

Dobro je. Elhamdulillah.

[mishic]

Zanimljivo ali teško pitanje. U BiH sam ulazio duže od mjesec dana jer u maju 1992. kada sam ja došao, više se nije moglo normalno kretati. Pokušavao sam preko Slavonskog Broda, Gunje pa nazad u Zagreb, Rijeku (okasnio stići jedinicu koja se tu kompletirala pa zalijepila u Slunjskim brdima) potom Split i odatle putem neizvjesnosti koji neki zovu i putem spasa do Fojnice a potom Kiseljaka gdje sam danima pokušavao ka Sarajevu, Visokom ili Travniku a Kordić blokirao a Sarajevo četnici već zatvorili.

I onda se uključio u Armiju RBiH. Nisam siguran jeli to dobro ili loše ali desetine i desetine opština sam prošao tokom agresije. Od Gornjeg Vakufa, Bugojna, Novog Travnika, Travnika, Zenice, Kaknja, Visokog, Breze pa čak jednom i u Sarajevo kroz tunel ulazio. Potom Zavidovići, Maglaj, Tešanj, pa Vareš te onim ratnim putem za Tuzlu, Živinice i Kladanj. U nekim od tih sredina boravio sam i po mjesec i više dana. Crnorječka visoravan, Vozuća i Vlašić su destincije koje, kada bih živio hiljadu godina, pamtio bih kao da su jučer bile i kako ih danas pamtim.

Iskušenja je bilo bezbroj, punktova kroz koje se moralo ali se nikada nije znalo hoće li se ili neće moći proći i jedno zarobljavanje tokom kojega sam se iks puta opraštao i od života i svih koje sam volio i poštovao. Ali eto preživio. A opisivati kako je sve to teklo, prošlo, koliko puta sam se halaljivao i koliko puta je bilo izglednije da neću nego da hoću preživjeti, teško je pobrojati a kamo li opisati.

I da, jednom je poginuo moj imenjak u jedinici a za porodicu i mnoge saborce ta pogibija je bila adresirana na moje ime. Kada bi me poneko poslije toga sretni dobro bi se brecni i iznenadi ali kasnije se to razjasnilo. A porodica kao i svaka porodica u ratu, žalili su, plakali, nadali se da nije tačno ali i čekali ili da me donesu ili da se vratim... I eto ja se vratio tada živim roditeljima, djeci od 2 i 4 godine, supruzi, braći, sestri. Mnogi naši nisu se vratili.
A taj osjećaj da kada se vratiš a mnogi se ne vrate pa te prelijeva stid, sram, tuga, pa ti naprosto nezgodno da bi radije činiti se da se ni ti nisi vratio jer i onako si malo vjerovao da ćeš sve to preživjeti. To "sirotinjsko" ratovanje, bez municije, opreme, naoružanja i onako je bilo čista ludost, inat, blef... I tek kada smo imali svega toga dovoljno (poslije Vozuće) rat stade. A danas se vidi da nije trebao stati. Ali bilo suđeno! Šta ćeš?

[dert]

Od Maglaja do Trnova preko brda i dolova

P,S. samo mi je zao sto nisam u Krajini ratovao

[Nice]

E slušaj molim te, žao mu što nije ratovao negdje
Mjesto da je srećan da ga je nešto mašilo

[amidza idriz]

Meni 30 godina. Fine godine, lijep zivot, dobar posao. Vjerujem da se nece desiti ono najgore iako su me dogadjaji svaki dan demantovali ali bik ne moze biti nego tvrdoglav.
Cijeli rat proveo u dvije jedinice i obisao mnoga ratista. Zena radi u bolnici a gore ludnica kao i na liniji. Dvoje male djece. Borba da se prehrane.
Napatio se kao i svi koji su u to vrijeme bili u Tuzli.
Jesen '93.g., nadolazeca zima i cijela '94.g. za nas mnoge Tuzlake je bila pakao za hranu i ostale potrepstine. Dok je bilo konvoja '92 i '93 g. dovozili su nam hranu dok se nije desila ona velika pljacka konvoja u Srednjoj Bosni. poslije toga dolazi do sukoba HVO i ARBiH i mi na tom podrucju ostajemo odsjeceni.
Napatio se kao i svako. Razduzio se u aprilu '96.god.
Zvao direktora da vidimo sta cemo dalje a ni on sam ne zna. Bavio se malo autima i vidim da nema tu dobra ni za 30.g.
Polovinom 1998. god. donosim odluku da moramo izaci iz BiH po svaku cijenu. Sve granice zatvorene ali uspijevamo nekako preko Italije da se domognemo EU gdje smo i danas i uzivamo u zivotu.
Nisam ostao duzan ni domovini ni bilo kome a Bog nas nagradio da ostatak zivota provedemo ''normalno''.

[Nice]

Kako - svakako
Gdje - od Korčule, preko Pelješca, Čapljine, Grabovice kod Jablanice, Jablanice, Ostrošca, Sarajeva... nema dalje, tri tačke su ono "nema gdje me nije bilo"

[ironman]

Eh da je tad bio pdf " putevi kojima ste prosli"

[Nice]

I da se sjećanja sad mogu uobličiti u sliku