Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[myka]

" Prema jednoj legendi postoji ptica koja pjeva samo jednom u svom životu, ljepše nego bilo koji drugi stvor na ovoj Zemlji.
Od trenutka kad napusti svoje gnijezdo ta ptica traži trnovito drvo, i nema mira dok ga ne nade.
Uvuce se medu njegove divlje isprepletene grane i, pjevajuci, nabode svoje tijelo na najduži, najoštriji trn.
Dok umire, njen bol prerasta u pjesmu daleko ljepšu od pjesme slavuja ili ševe.
Cijena te predivne pjesme je život, ali citav svijet zastaje da sluša, a Bog na nebu se osmjehuje.
Jer ono najbolje što postoji može se dobiti samo po cijenu velike boli...ili bar tako kaže legenda!"

Ptice umiru pjevajuci, Collen McCullough

[Krokodil Behko]

[media]_0HAzIBd9Ck[/media]

[myka]

Ti koji si me ljubio
svojim gresnim usnama
ti koji si me ubio
svojim laznim pricama

Ti koji si me zgazio
u nocima nesanice
ti koji si me mazio
svojom rukom nevjernika

Osudi ga, nebeski sudijo
ja ne mogu mnogo sam je voljela

Osudi ga, nebeski sudijo
ja ne mogu za ljubav sam molila


Svidja mi se...bez komentara molim

[myka]

ZABORAVI!

Ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me srećeš prvi put.
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži…i zaboravi.


Zaboravi dane koje smo nekada zajedno…
I noći zaboravi…
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne…
Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok naš i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio…


Zaboravi da si ikada rekla da me voliš,
I kako se nikada, nikada, nećemo rastati.


Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno čitali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Naročito zaboravi.


Ulicu divljih kestenova s početka Tuškanca,
I onaj naš poljubac na kiši
Za koga bi znala reći:
"Nikada neću zaboraviti".
Molim te zaboravi…


I kada ti kažem da zaboraviš,
Kažem ti to zato što te volim
Kažem ti to bez gorčine.


Otvori oči ljubavi,
Našim gradom prošli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve što smo bili,
Znali… imali…
Zato… Zaboravi.


Čemu sjećanja?
Pogledaj kako trešnja u tvome vrtu
Iznova cvjeta svakoga proljeća.
Nasmiješi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.


Kasno je već. dragana, hoću da kažem,
zreli smo ljudi,
To jest, nismo više djeca
I znam da nije lako.

I znam da možda i boli... ali pokušaj,
Molim te, pokusaj… zaboravi!



I ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me, kao da me srećeš prvi put;
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži… i zaboravi.

[myka]

Sanjala sam ptice kako lete na Jug,u nocima dok sam cekala tvoj povratak,misleci o tebi,o nasim sretnim nocima,danima.Rekao si sve ce na svoje doci.Cekala sam,nadala se jutrima sa tobom.Sanjala sam sretne dane sa iskrenim osmjehom na licu,osmjehom koji je cekao bas tebe cijeli zivot.Ne,drugi nisu kao ti,drugi nikada nece biti ti,drugi ne znaju tako lako zivjeti,drugi ne znaju kako je to kada cekas cijeli zivot,drugi ne osjecaju dubinu zivota,drugi nisu tako osamljeni sa vojskom ljudi oko sebe.Drugi nisu moj svijet u jednom covjeku,drugi nisu moja luka sakrivena od ociju drugih ljudi...drugi nisu moj Osmjeh.Drugi ne znaju tako zivjeti,kao dijete,.Da,drugi ne znaju razumjeti moj pogled i reci sve ce biti dobro dok imas mene.Sada kada nemam tebe pitam se :''Zasto je zivot tako okrutan,zar meni uvijek mora biti maceha,pa i sada,bas sada?''....Zasto bas ja?

[Kllara]

Živeo sam dugo sam na ovom svetu,
u jazbini svojoj, k'o vuk opasan,
u lov iš'o često, žrtve skuplj'o svoje,
čim noć tamna padne i ugasi dan...

Bezobziran, krut, divljao sam rado,
boli što nanesoh, ja shvatah olako,
ne okretah leđa za suzama gorkim,
shvatih sve to kasno, kad sam sam zaplak'o...

U velikoj šumi ja upoznah tebe,
predivnu i lepu, hodaš, sijaš sva,
kao plen te gledah, želeh da te imam,
ni slutio nisam, plen sam post'o ja...

Ranila si srce, kome niko nije,
prišao ni blizu... bilo od kamena...
u taj kamen živi, zarila si kandže,
ja pitam se šta si, vučica il' žena...

Na sitne komade, rastrgla mi dušu,
obavi me nemir, bol i strašna tmina,
više nisam onaj što sam nekad bio,
gde su sad moj život i moja jazbina...

K'o beskućnik lutam, uplašen i tužan,
i više ne lovim al' sam opet sam,
često ćeš me čuti u besanoj noći,
očajan, na mesec, kako zavijam...


K'o beskućnik lutam, uplašen i tužan,
i više ne lovim al' sam opet sam,
često ćeš me čuti u besanoj noći,
očajan, na mesec, kako zavijam...

[Kllara]

"idi ovuda"- govore mi neki umilnih očiju
i pružaju mi ruke, uvjereni
da bi bilo dobro da ih poslušam
kad mi kažu "idi ovuda!"
a ja ih gledam tromih očiju
( ima u mojim očima ironije i umora)
i skrštam ruke,
i nikad ne idem onuda...

A moja je slava u ovome:
stvarati nedruževnost!
ne pratiti nikoga.
-da živim sam sa sobom bez htijenja,
kao što sam otvorio utrobu svoje majke.
NE , NE IDEM TAMO! IDEM JEDINO
KUDA ME VODE VLASTITI KORACI.

Ako na ono što pitam od vas nitko ne odgovara,
zašto mi ponavljate "idi ovuda"?
radije se skližem po blatnim sokacima,
radije se kovitlam na vjetru, kao krpa,
RADIJE DEREM KRVAVE NOGE
NEGO DA IDEM ONUDA...

AKO DOĐOH NA SVIJET, TO JE BILO
SAMO ZATO DA OSKVRNEM DJEVIČANSKE ŠUME
I DA UTISNEM VLASTITE STOPE U NETAKNUTI PIJESAK.
SVE OSTALO ŠTO RADIM NE VRIJEDI NIŠTA.

Konačno, tko ste vi
koji mi dajete lopate, alate, hrabrost
da porušim svoje prepreke?...
U vašim žilama teče drevna djedovska krv
i vi volite ono što je lako!
Ja volim daljinu i čudo
volim ponore, bujice i pustinje.

Idite, imate putove,
imate vrtove, imate lijehe,
imate domove, imate krovove,
imate pravila, i traktate, i filozofe, i učenjake.
JA IMAM SVOJU LUDOST!
DIŽEM JE KAO BAKLJU DA ZAPALIM TAMNU NOĆ,
I OSJEĆAM PJENU, I KRV, I PJESMU NA USNAMA.

Vode me bog i đavao, i nitko više.
svi imaju oca, svi imaju majku.
a ja, koji nikada ne počinjem niti završavam,
rodih se iz ljubavi koja je između boga i đavla.

AH, NEKA MI NITKO NE UKAZUJE SAMILOSNE NAMJERE!
NEKA MI NITKO NE POSUĐUJE DEFINICIJE!
NEKA MI NITKO NE KAŽE: "IDI OVUDA!"
MOJ ŽIVOT JE JUŽNI VJETAR KOJI SE OSLOBODIO.

moj život je ustremljeni talas,
atom koji se snažno zaletio...
ne znam kuda idem,
ne znam kamo idem,
znam samo da NE IDEM ONUDA.

[merylin]

Zaljubio se paradajz mali zeleni
Vene lisce,venu grane,venu koreni
Nece sunca,nece vode
u salatu ce da ode
Kaze sve zbog nje...
...Skupilo se povrce
iz baste sarene
Spominju mu pretke
i junake barene...
I mole ga, nemoj druze
Da venes zbog jedne ruze,
glupe crvene...
Svako ce probati da ih rastavi
Pa ce ih prodati u ime ljubavi
A ljubav je od Boga
ne slusaj nikoga
Ni Adam, ni Eva nisu znali
Sve dok nisu probali....

[Krokodil Behko]

[media]vXYnkIj9ZtM[/media]

[Krokodil Behko]

[media]37YgIgLX6Pg[/media]

[gejsha]

Ako me zaboraviš


Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mjesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano tijelo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve sto postoji,
mirisi,svjetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo - pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo - pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim
vjetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korijena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
isčupati svoje korijene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
prestaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvijet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
Moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živis biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.

Pablo Neruda

[Krokodil Behko]

[media]Jy3QwWmMNLY[/media]

[mohikanka]

Rijeka i More

On je rijeka a ja sam more.
Njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu.
Ja ih slusam kako huce u tijesnom koritu
probijajuc se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost...

Ja sam nestrpljivo more. On je rijeka.
Njegove ladje nisu moje ladje.
Njegove ptice nisu moje ptice.
Ali njegovim ladjama ja sam sidriste
gjde je dopusteno sjesti uz vatru
i smijesiti se jednoj prici
zbog koje se zaboravlja smionost.
Njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleci da ih otimlje oceanu...

On je prispjela rijeka. Ja sam more.
Moje obale postaju njegove obale.
Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
Moja beskrajnost postaje njegov mir...

V.Parun

[gejsha]

SAKRIVENI BOL

Neko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom; svi neka vide.
Drugi ga cvrsto u sebi zgnjeci
I ne da mu prijeci u suze i rijeci.

Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadrsce, zadrsce u njoj kadikad,
Ali u rijeci se ne javi nikad.

Dusa ga u se povuce i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bacen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.

Dobriša Cesarić

[Ideja]

Zbog svega što smo najljepše htjeli
hoću uz mene noćas da kreneš.

Ma bili svjetovi crni, il bijeli,
ma bili putevi hladni, il vreli,
nemoj da žališ ako sveneš.

Hoću da držiš moju ruku,
da se ne bojiš vjetra i mraka,
uspravna i kad kiše tuku,
jednako krhka, jednako jaka.

Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol i smjeh da piješ
i da ne želiš da se vratiš.

Da sa mnom ispod plavog neba
pronađeš hleba komadić bijeli,
pronadješ sunca komadić vreli,
pronađeš zemlje komadić zreli.
Il crkneš, ako crći treba

Zbog svega što smo najljepše htjeli

[silence]

Ne budi daleko od mene

Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,
u tom času, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razlikuje tvoj lik na pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjeđe u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

Pablo Neruda

[Krokodil Behko]

Albatros (Sarl Bodler)

dokononi mornari od zabave love
cesto albatrose, silne morske ptice
na putu nemarne, tihe pratilice
ladje sto nad ljutim vrtlozima plove.

na daske od krova spuste ih sputane.
kraljevi azura, nevesti , zbunjeni
belim i ogromnim krilima, skunjeni
masu ko veslima na obadve strane.

malocas prekrasan, a sad smesan, jadan
krilati se putnik bori s okovima
s lule jedan mornar duva mu dim gadan
u kljun, drugi mu se ruga skokovima.

tom knezu oblaka i pesnik je slican
on se s burom druzi, munjom poji oci
ali na tlu sputan i zemlji nevican
divovska mu krila smetaju da kroci.

[Heidi]

Portret zivota mog


Mesec prosipa bokal fosfora
Vitraz mraza na oknu prozora
Jedne noci ko ova znace Bog
Doslikacu portret zivota svog

Silueta se davno nazire
Neko uzdahne, neko zazire
Isto vide, a razno tumace
Djavo prste u farbu umace

Prave si boje dodala
Na taj portret zivota mog
Talase plave, nijansu lave
Vrtloge zelenog...

I lila tamnu ceznjivu,
I boju breskve neznu
I sramezljivu
Svetlo sivu nepogresivu

Roze nadjoh medj' starim pismima
Modru vrpcu nad teskim mislima
Ukrah ridju iz pera drozdova
Laki purpur iz prvih grozdova...

Uzeh oker sa svece svecarske
Drap sa svilene masne becarske
Mrku s tambure tuznih tonova
A cinober sa nosa klovnova

Prave si boje dodala
Na taj portret zivota mog
Talase plave, nijansu lave
Vrtloge zelenog...

A crnu nisi stedela
Ali bez nje bi bela,
Jos izbledela
Bez crne bela ne bi vredela

Srce je moje napuklo
K'o kora starog bagrema
Al' u tvom oku
Kao lane zadrema.

I jedva kao sapat ti
Nicu po uglovima
Zlatne paprati
Pramen sna u sliku navrati

Vetar dokono senke spopada
Huk u ambis tisine propada
Jedne noci k'o ova, znace Bog
Doslikacu portret zivota svog

Djordje Balasevic

[sann]

Spotakni se o moju pesmu
od srca do dodira baš sam ti
zamku osmehom napravila.
Svim lukavstvima sam
daljinu oborila,
da bih te mudro kroz
čežnju provukla...
Spotakni se o moj džep
poljubaca,
da ti hladim krajnosti
kao medom,
da ti zbrajam note
na čelu briga...
Svim sam te instrumentima spoticala
u tvojoj muzici još uvek lutam slatko,
oslobađam slast trenutka...
Rukom te celog kroz srce hoću ...
Samo da se ne sapletem
kad ti budem dolazila noću.

[sann]

Pamtim samo onu paniku hemije u vazduhu, kad se Veverica pojavila na vratima kafea "Charlie", sa rukama u džepovima pantalona od tvida, ogrnuta mirisom decembra i pečenog kestena koji više ni jedan fajront nije uspeo da izjuri iz lokala.
Da, nedavno sam svratio na cugu. Taj kafe još uvek tako miriše...