"DUŠA"

[Slučajni prolaznik]

Sve te vodilo k meni

Sve te vodilo k meni, iz daljine iz mraka,
sve te vodilo k meni vec od prvih koraka.
Mada nista nisi rekla ja sam znao, ja sam znao
iz tih kretnji porijekla sve je isto, sve je "kao".

Sve te vodilo k meni, sve sto rode samoce,
mala primorska mjesta, isti pisci i ploce.
Kad te baci kao ladju nocni val do moga praga,
nije bilo tesko znati da mi moras biti draga,
da mi moras biti draga...

Sve te vodilo k meni; tvoje oci i usta,
tvoje ljubavi mrtve, moja losa iskustva.
Mi smo bili na pocetku istim vinom opijeni,
i kad si isla krivim putem, sve te vodilo k meni.

Sve te vodilo k meni...

Mi smo bili na pocetku istim vinom opijeni
i kad si isla krivim putem, sve te vodilo k meni...

[Slučajni prolaznik]

Sreli smo se...

Sreli smo se
negdje
između svjetova
u malom prolazu
gdje
sudbine se ukrštaju
u vremenu
kada svemir utihne
da se
šapati duša čuti mogu...

[sann]

Jednom... možda...
kad me vjetrovi mojih neobuzdanih nemira
podignu kao list papira
na kom sam nekada davno
ostavio tragove mojih srebrnih snova
i drhtavim pokretima ruke
napisao moju najveću želju
da te jednom bar ugledati želim,
prošetat ću svoje neumorne korake
ulicama tvoga grada...

Jednom... nadam se...
osvanut će i to toliko puta sanjano jutro
budeći u meni nikada uistinu zaspalu
želju da ugledam sjaj očiju tvojih,
da pogledom svojim u njima dotaknem
bistrinu izvora iz kog neprestano naviru
slapovi mojih najnemirnijih osjećaja...

Jednom... vjerujem...
i naše će zvijede vodilje
dodirnuti putanje sudbina naših,
otrgnuti od vječnosti vremena
tek dan jedan samo za nas...
Par sati da budu tvoji i moji,
toplim bojama najfinijih osjećaja
što srca naša od stvarnosti kriju,
sliku ovu za pamćenja vječna
u mislima našim skrivena nek' ostanu ...

Jednom... ja te želim tako
zagrliti čvrsto, zagrliti strasno,
a opet tako nježno, opet tako lako...
Želim tvoje usne na usnama mojim,
ples da otplešu skladni
poljupcima nježnim, poljupcima toplim...

[sann]

Pratim oblake i bojim ih u plavo
da izgleda kao da nisu tu,
modro
je nebo, i
modro
je more, oblaka nema,
tišina nam se uvukla pod kožu.
Koračamo tiho, kroz vodu,
do gležanja smo slani i
mjesečina obasjava nam leđa.
Pratim vjetar što odnosi tvoj miris na
drugu obalu, sa sjenkom od slova
od riječi ispletenih
u mraku.

[Terasa svjesti]

H. Hese

Nedostojan ja sam, nedostojan svake ljubavi,
Od nje izgaram, ali za nju ne znam.
Ja sam blesak, munja, vatra iz oblaka,
Ja sam vetar, oluja, ja sam melodija…

Ja samo uzimam ljubav
I upijam njenu slast,
Suze me večno prate,
Jer veran nisam nikom, nit ikom pripadam.

Odan sam samo svojoj zvezni
Koja me na uništenje priziva,
Koja moj užitak u mučenje pretvara
A koju moje srce ipak voli i slavi.

Čarobnjak i zavodnik, to je moja sudbina!
Sejem gorka zadovoljstva što traju tek tren,
Gospod moj i vođa je smrt.

[Slučajni prolaznik]

I ti bi morao znati


Laura je sigurno znala
da mora postojati neko
ko će je voljeti ko Petrarka

I Francuska je morala znati
Da će se za nju boriti neko
Kao Ivana Orleanska
I Zemlja bi morala znati
Da će od sunca ugaslih
Do nje, kad-tad, stići poneki zraci

I svemir bi morao znati
Da ga jos vecim cine
Svaka mrva, senka i oblacak.

Tako bi i Ti morao znati
Da postoji ja
Da bih Te voljela
Sve dok me ima.

Makar se zauvijek sretali
Samo cudesnim putevima
Koje gradimo od zelja
Neostvarljivih..

[sann]

Nisi mi bio u planu,ali eto. Desio si se. Odjednom,na prepad. Mozda onda kada se sve lomilo oko mene? Mozda mi je samo trebao izlaz iz monotonije u koju sam upala? Tada nisam znala. Sada znam da sam,svesno,zastala i prihvatila taj teret nemoguce ljubavi.Da,ljubavi. Ljubavi koja se nastani u tebi,pa se svakim danom sve vise siri. Ljubavi koju ne prozivljavas sa onim koga volis,ali od nje zivis. Ljubavi koja postoji,ali ne umes da je objasnis,ni sebi,a tek drugima. I mozda sam pomislila da smo slucajni. Da smo nesto sto se pojavi,ali i odjuri tek tako. Ali sam se brzo razuverila. Jer,retki su oni koji znaju i mogu da vole onog ko nije tu. Retki su oni koji uspevaju da zadrze ljubav bez dodira,bez prisutnosti one druge osobe. Ne verujem da postoji neko ko,kao ja,zivi od iluzija i iste pokusava da prozivi u stvarnosti. Sam sa sobom. Da se nada,da veruje. Da boluje za nekim ko,prakticno,ne postoji nigde,sem u vama. U dusi. U mislima. Nekim,ko je odavno postao neciji. Nekim,ciji nikada necete biti. A to je najgore. Kada mu dusom pripadate,a niciji ste....

[Terasa svjesti]

PONOS


Odustao si od svega što si volio

od svega što ti je drago bilo

nisi želio zadržati

ona sjećanja

što su navirala –

u prah su se pretvorila.



jer oči si zaklopio

slijep si se pravio

a volio si, i voliš i dalje

i to nisi znao sakriti.

odao te pogled

taj nevini pogled,

ali u njemu si skrio

čežnju,

tugu

i bol

al nisi htio priznati.



ostao si zamišljen,

nijem,

da se ne povrijedi

tvoj ponos

ego tvoj

al znao si

duboko u sebi si patio

čeznuo za danima

koja si odlučio izbrisati

jednom zauvijek zaboraviti…



ali nisi uspio

probudit ćeš se ujutro

i dodirima ćeš tražiti

na jastuku trag,

barem te kose crne trag,

ali nećeš je naći

jer ona je nestala,

ne postoji…



i možda ćeš zaplakati,

možda ćeš zažaliti,

ali nećeš priznati,

i zaspat ćeš,

sa gorčinom u srcu,

ali osmijehom na licu.

[Terasa svjesti]

Pesma ženi

Ti si moj trenutak, i moja sen, i sjajna
moja reč u šumu; moj korak, i bludnja;
Samo si lepota koliko si tajna;
I samo istina koliko si žudnja.

Ostaj nedostižna, nema i daleka -
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna kao mladost; neka
tvoja sen i eho budi sve sto seća.

Srce ima povest u suzi sto leva;
U velikom bolu ljubav svoju metu;
Istina je samo što duša prosneva;
Poljubac je susret najveći na svetu.

Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj je plašt sunčani od mog sna ispreden;
Ti beše misao moja očarana;
Simbol svih taština porazan i leden.

I ti ne postojiš nit' si postojala;
Rođena u mojoj tišini i čami,
na suncu mog srca ti si samo sjala;
Jer sve što ljubimo stvorili smo sami.

Dučić

[sann]

Ja bit ću tu...

Kad sve drugo pođe po zlu
Ne brini, spavaj, ja bit ću tu
Kad u maglama nestanu svi
U tami, na svjetlu, trajemo mi

Kada te putevi odvedu daleko
Spokojna budi, jer čeka te neko
Ako nas razdvoje pustinje tame
Sigurna budi, samo pomisli na me

Ja čut ću ti dušu duboko unutra
Ne brini, spavaj, mirno do jutra
Ratnik se svjetla ne predaje lako
Ja živim ljubav, jer moram tako

U besmislu zlobe ja imam tebe
Bez ljubavi neznam, predajem sebe
Čuvam tu iskru što duše spaja
Ne dam je nikom do samog kraja

Kada nestanu anđeli čuvari
Ja čuvam osmijeh, onaj tvoj stari
Kada te nevolje pritisnu k dnu
Ne brini, spavaj, ja bit ću tu...

[Terasa svjesti]

Nevidljiva svjetlost - M.B.Romanov
i da znas
niko ti nikad vise nece pisati pisma
puna secera
i ustajale usirene krvi
u maju kada slavuji zvizducu Malu nocnu muziku
pracenu zabljim horom

i niko se nikad vise nece
pred tvojim pogledom
da onako topi i mrvi
i niko te nikad vise nece nazvati
luckastom nocnom morom

budi mi nocas tajna
i ne daj da se u nama
ovakvim
samo nesrecni rastanci legu
u predvecerja sto zlatom boje
u oku
majusne kaskade

i ne zali
jer ja sam samo jedan od onih rijetkih ludaka
sto ce krvlju
na posljednjem snijegu
da nasvrlja ime tvoje
slovima bolesljive nade

i da znas
meni je Gospod na ledja natovario samare
od cvijeca
i od korala
pa te u dugim vecernjim molitvama nazivam
i Princezom
i Pepequljom
jednom si kao Manjaca velika
drugi put kao Suturlija mala
jednom te zovem vjecnom i jedinom
drugi put samo drugom

i tako to kroz mene prodje
i otkravi
i raskrvari
nesto sto se pravi da ne zivi
nesto
sto samo s tobom
nevidljivu svjetlost daje
dovoljno je da se nasmijes
i kazes
oboje smo krivi
da se u meni bijela zastava
podigne u znak predaje.

[Veca]

[Terasa svjesti]

Bez svega mogu - Vitomir Vito Nikolić
Bez svega mogu

- bez ruku,
bez nogu,
bez glave se
čak osjećam
mnogo komotnije,
ali bez srca ne mogu,
tog malenog srca

- bez srca ne mogu
tog malenog srca
svojeg i svačijeg.

[sann]

Nevidljiva svjetlost - M.B.Romanov
i da znas
niko ti nikad vise nece pisati pisma
puna secera
i ustajale usirene krvi
u maju kada slavuji zvizducu Malu nocnu muziku
pracenu zabljim horom

i niko se nikad vise nece
pred tvojim pogledom
da onako topi i mrvi
i niko te nikad vise nece nazvati
luckastom nocnom morom

budi mi nocas tajna
i ne daj da se u nama
ovakvim
samo nesrecni rastanci legu
u predvecerja sto zlatom boje
u oku
majusne kaskade

i ne zali
jer ja sam samo jedan od onih rijetkih ludaka
sto ce krvlju
na posljednjem snijegu
da nasvrlja ime tvoje
slovima bolesljive nade

i da znas
meni je Gospod na ledja natovario samare
od cvijeca
i od korala
pa te u dugim vecernjim molitvama nazivam
i Princezom
i Pepequljom
jednom si kao Manjaca velika
drugi put kao Suturlija mala
jednom te zovem vjecnom i jedinom
drugi put samo drugom

i tako to kroz mene prodje
i otkravi
i raskrvari
nesto sto se pravi da ne zivi
nesto
sto samo s tobom
nevidljivu svjetlost daje
dovoljno je da se nasmijes
i kazes
oboje smo krivi
da se u meni bijela zastava
podigne u znak predaje.

[sann]

Znam da se pitas kako tako "lako" mogu da odustanem,a do juce sam te volela? Istina je da te jos uvek volim i da,uopste,nije lako. Teze je nego sto sam mislila. I boli jace. I nedostaje previse. Ali,sam se ja mesecima unazad navikavala na tu bol,zato je tako dobro i nosim sa sobom. Navikao si me i na bol i na suze. I na nedostajanje koje stipa do koske. Koje kida deo po deo. Navikao si me da vristim bez glasa,onako u sebi,najjace sto mogu. Naucio si me da volim kao da sutra ne postoji i da skupo placam tu ljubav. Znala sam ja sve to,zato te sada i ne krivim. Ne zameram ti nista. Ni tvoju nesigurnost,niti kalkulisanje. Morao si,znam. Nisi umeo da se nosis sa svim onim sto sam ti pruzala. A i kako bi mogao? Previse je to za nekoga ko se ne usudjuje na rizik,za nekoga ko se povlaci bez borbe i bez da ista kaze. Za onoga koji me je ostavljao da cekam,bolje vreme,pravi trenutak,ne sluteci da je pravi bio svaki onaj kada sam rekla da hocu....Sve.Bez obzira na posledice,na prepreke. Pravi je bio onaj cim smo se pronasli. Pravi je bio svaki u kom smo se,tako dobro,nemali,a zeleli najjace. U kom su zapele sve reci i obecanja,tamo neka,data pa pogazena. Meni je pravo bilo sa tobom sve. Tebi je falilo....I truda i volje i upornosti. I pomalo ludosti.Izgubili smo se na tom nekom putu izmedju nametnutog i ocekivanog. Sada falimo jedno drugom. I falicemo dok smo zivi,znam....

[Terasa svjesti]

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.



Vesna Parun

[Jaca]

Pesma ženi

Ti si moj trenutak, i moja sen, i sjajna
moja reč u šumu; moj korak, i bludnja;
Samo si lepota koliko si tajna;
I samo istina koliko si žudnja.

Ostaj nedostižna, nema i daleka -
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna kao mladost; neka
tvoja sen i eho budi sve sto seća.

Srce ima povest u suzi sto leva;
U velikom bolu ljubav svoju metu;
Istina je samo što duša prosneva;
Poljubac je susret najveći na svetu.

Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj je plašt sunčani od mog sna ispreden;
Ti beše misao moja očarana;
Simbol svih taština porazan i leden.

I ti ne postojiš nit' si postojala;
Rođena u mojoj tišini i čami,
na suncu mog srca ti si samo sjala;
Jer sve što ljubimo stvorili smo sami.

Dučić

[carobnjak N]

duša je svijest, svijesnost ...zato se kaže da kad spavaš duša nije više tu , nisi svijestan ničeg oko sebe
djeca se zovu "čiste duše" jer su tabula rasa - čista ploča
sve ove pjesničke interpretacije su obično samo emotivno neko polje u nama, psiha .... nisu nikakva duša

[Biba]

[ytube][/ytube]

[sann]

ZABLUDE

Danas opet izvlačim slamke
moja je najkraća
kao i svakog puta do sad

bacam šibice
ne bih li srcem
zapalila vatru

ponovo mi je pijesak bačen u oči
samo da okrenem glavu
i ne vidim

jama je iskopana
ali nitko u nju neće pasti
samo će je prekrit
talog vremena

još posljednji put trčim
ovaj put idem do kraja
nije važan tron
nego osjećaj da je trka istrčana

vrijeme je
da obučem kaput
i odem u noć
tkati snove zvijedanim koncem...