Post
by tovar » 15 Mar 2015, 06:47
Nekad radim u uniformi nekad u civilu, ovisno o potrebi službe, pa ja osobno nisam primjetio da lakše osvajam ženska srca u uniformi premda mi je poznat mit o tome kako žene vole uniformirane muškarce. Ali moram naglasiti i to da se drugačije ponašam dok sam u uniformi. Tada strogo kontroliram svoje ponašanje u svemu a posebno u tzv. neverbalnoj komunikaciji, pazim na položaj, stav i držanje tijela i prilikom kretanja i prilikom stajanja, sjedenja a posebno kad se bilo kome obraćam, strogo pazim npr. na pokrete ruku, pogled, izraz lica itd. jer kad nosim uniformu, već samim izgledom predstavljam ono zbog čega ju nosim pa se u skladu s takvim normama moram i ponašati pazeći na svaki detalj izgleda. Npr. ne smijem si dozvoliti niti učestalo i dugotrajno telefoniranje mobitelom na mjestima gdje sam izložen pogledima javnosti (na sladoled, kišobran i sl. ne smijem niti pomisliti). Osim toga, ja bih da me neka zavoli zbog mene samoga, onakvog kakav uistinu jesam a ne zbog onoga što predstavljam kad obučem uniformu, zbog toga niti ne pokušavam zavoditi ženska srca dok sam u uniformi pa možda zato nisam primjetio da bih u tom smislu imao nekog uspjeha kod žena kojeg inače ne bih imao a to mi i djeluje nekako nepošteno kad je zavođenje u pitanju. Ne znam, ne vidim se u tome jer kada bih i uspio neku zavesti samo radi uniforme ... pa kad-tad bi ju morao skinuti, jer smisao zavođenja je u skidanju svega na kraju. (mislim na ogoljavanje duše međusobnom povjeravanjem a ogoljavanje tijela u cilju vođenja ljubavi je usput dobrodošlo, barem meni). Htjedoh reći, šta mi vrijedi ako neku uspijem i zavesti nošenjem uniforme kad ju ionako moram skinuti da bih legao s njom u krevet osim što bih ju razočarao u svemu jer sam sasvim druga osoba bez uniforme. Eto, cure, ... zavolite me kao tovara ako ikako možete jer džaba vam ovo moje sedlo od lipicanera, svejedno će te jahati tovara ...
O, sudbo kleta...
vrati mi vjeru...u ljude, u ljubav, u bolje sutra;
za uzvrat ja ću moliti Boga
da ti oprosti za sva moja tužna jutra...