Salahuddin wrote:Upravo zbog te vezanosti koja se stvori, ja nikada ne bih da imam nikakvog psa ili macku. Oni zive krace od nas i mene jos i danas-dan malo "strecne" kad procitam nesto ovako jer se uvijek sjetim dzukca kojeg je pogodio zalutali metak u ratu. Pogodjen je u stomak i mislio sam da ce prezivjeti jer je sa svjezom ranom hodao kao da se nista nije dogodilo. I tako je bilo oko 3 dana. Onda je poceo da odbija hranu, da lezi i negdje nakon 7- dana poceo je cviliti od bolova. Niko od mojid drugova to nije htio, pa sam morao sam da to uradim. Eto Majo, mozes zamisliti kako sam se ja osjecao. Presudila mu je moja ruka ali samo bi patio jos nekoliko dna ili cak sedmica. Bio je rat, veterinari su radili kao hirurzi, niko za psa ne bi ni cuo. Zao mi je zbog tvoga. Znam kako to zivince uraste u srce.Maja wrote:Ostali smo bez ćuke. Danas ujeo jednog malog (ovaj mu pružio ruku kroz žicu) i komšija ga dao nekome.
Kog vraga je taj mali morao prilazitiKo zna bi li ikad poslije to pokušao.
Kako mi je žao to se ne može opisati riječima. Cijeli dan samo na to mislim i ne mogu da zamislim da ga nema više ovdje.
Bili smo baš vezani za tu džukelu. Ne znam jesu li se morale baš tako drastične mjere poduzimati.
![]()
E jest neobična ova tišina. Bio je nedaleko od moje sobe i naveče kad bih legla čim mačka prođe on zalaje a sinoć tišina.
Najgore mi je bilo juče kad su pojedini likovali što je odveden jer eto "vije" dok je ezan. Posvađala sam se s komšinicom juče. Ono ne svađa nakon koje se ne priča ali i ova je za mene bila nešto novo jer se nikad ni s kim od komšija nisam svađala.
Kaže vijeeee....najavljuje pustinju... Mogo je ovo, mogo je ono. Eto o čemu oni razmišljaju, o tome šta je "mogo". Ma briši.
Navika maca je
Baksuz ali šta da se radi. Kad ostari smiriće se valjda


![Forum [Bot] Forum [Bot]](./images/ranks/s.png)





