"DUŠA"

[Terasa svjesti]

"On nije savršen. Nisi ni ti, i vas dvoje nikada nećete biti savršeni. Ali ako te može nasmijati bar jednom, natjerati te da razmisliš dvaput, ako priznaje da je čovjek i griješi, ostani uz njega i daj mu najviše što možeš." - Bob Marley

[titicha]

Zabranjeno je plakati bez pouke, probuditi se, a ne znati što sa sobom, bojati se osobnih uspomena. Zabranjeno je ne boriti se za ono što želiš, odustati od svega zbog straha, snove ne pretvoriti u stvarnost. Zabranjeno je ostaviti svoje prijatelje, ne pokušavati sačuvati zajedničke uspomene i zvati ih samo onda kada su ti potrebni. Zabranjeno je ne biti svoj pred drugima, pretvarati se pred ljudima do kojih ti je stalo, izigravati drugu osobu da bi te pamtili, zaboraviti na one kojima je zaista stalo do tebe. Zabranjeno je ne stvarati vlastitu priču, ne imati vremena za ljude kojima si potreban, ne razumjeti da ono što ti život daje, to i uzima. Zabranjeno je otjerati nekog s kim se nisi pomirio, zaboraviti njegove oči i osmijeh. Zabranjeno je zaboraviti njegovu prošlost i zamijeniti je njegovom sadašnjošću. Zabranjeno je ne pokušavati shvatiti druge, misliti da je njihov život vrijedniji od tvojeg, ne spoznati da svatko ima svoj put i sreću. Zabranjeno je ne činiti stvari za samog sebe, bojati se života i obaveza, ne živjeti svaki dan kao da ti je posljednji. Zabranjeno je ne tražiti sreću, ne živjeti život s pozitivnim stavom, ne misliti da uvijek možemo biti bolji. Zabranjeno je ne znati da bez tebe ovaj svijet ne bi bio isti!

LIJEPO

[sann]

Kraj je važniji od početka

Milujem ti lice,
Začetak bora koje ga šaraju,
Nekako, svaka dodirnuta kao da nestaje,
Kao da te milovanje podmlađuje,
Oči ti sijaju
Kosa cveta,
Usne pucaju od zrelog...

„Nemoj“...

Znaš,
Nekad i ne znaš
Da telo odgovara drugačije
Od tvojih reči...

„Kada bi mi bar jednom dozovlio da završim“.

Hajde.

„... da staješ“.

[sann]

Gledam u noći zvijezde
što sjaje... Osluškujem
tišinu, al kao da nešto
je remeti, a to su
moje misli što lutaju...

Negdje u jedan pogled
jedne oći što me nježnim
pogledom gledaju i šire
svoj najljepši sjaj....

Tiha je ova noć prepuna
zvijezda i mjesec obasjava
misli moje, što putuju
daleko u jednom smjeru....

Na jedno mjesto
gdje su se sreli
naši pogledi tu su
i ostali na tom divnom
mjestu, jer moje misli
tamo putuju često....

[Terasa svjesti]

Dvojnik


On nema oči – al me vavek gleda.
Ima za mene uvek reč nemuštu.
On prvi šane onu miso suštu
Od koje bežim ko od vatre, leda.

Kad pođem za njim – osvanem sred blata.
Strašno me drži, a neima šake.
Ili me pušta nebu pod oblake,
A kada padam – on me ne prihvata.

Zbog njega ćutim danima ko mutav
I nosim suvu stenu iznad vode
(A sam se pravim – prazan, lak i plutav).

Kad reč zaustim – ja umesto eha
Naježen čekam da me sveg izbode
Slomljeno staklo njegovoga smeha.

Stevan Raičković

[sann]

Ne postoji ništa osim voljeti.....

Ne možeš skriti sjaj u oku
Plamen, što vječnošću gori
Tu vatru, do predaje visoku
Što naš je poljubac stvori

Bježiš, naučili su te tako
Rekli su da srce se slama
Kad sebe otvoriš lako
Predaš se cijela, bez srama

Sklopljenim kapcima želiš
Predah, put do slobode
Na dvije žene se dijeliš
No obje, u bezdane vode

Prva je oprezna dama
Hladna, dodiru daleka
Čak i u zagrljaju sama
Ona, koja zauvijek čeka

Druga je robinja čula
Erupcija želje kroz vulkan strasti
Boji se srušenih kula
Što u vrelom dahu će pasti

Sve tvoje bezdane slutim
Svakom ću dušu ogoljeti
Znam da me čuju, iako šutim
Ne postoji ništa, osim voljeti..

[sann]

Nikad više cijeli....

Još sve buktinje samo tobom gore
Još me sjećanja čežnjama more
Zapalila si vatru što srcem mi plamti
Još atom svaki samo tvoj dodir pamti

U noćima mi jastuk tvoje ime šaputa
Bez tebe ni u snu ne vidim kraj puta
Još oganj vreline svaku zvjezdu pali
Poput vilenjaka iz bajke, čaroliju smo znali

Gorjeli smo plamom sunca vrelog ljeta
Što od noći do dana nad sudbinama šeta
Mi oteli smo svjetlo, ukrotili ga sebi
Do vječnosti kraja nikad vratili ga ne bi

Samo da si ostala tu, samo dušom znala
Da zvijezda je zbog nas sa nebesa pala
Još bi nam sjaj vatre blistao kroz tame
Ovako, sagorio je komet što ga svemir stvori za me

Bojimo se bljeska koji stvara uzdah vreli
Bez njega smo pola, nikad više cijeli

[Terasa svjesti]

Povratak


Ko zna (ah niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
ili ne želim.


U moru života, što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.


Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna u plavom,
Ne sluteći, da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!


Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve, što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti, koliko nas vežu
Neki stari lanci.


No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono, što je bilo;
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _


Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
Ili ne želim.

[sann]

Samo ti dobro znaš
Na ljuljačci od snova
Zapaliti taj plamen naš
Ispod zvjezdanog krova

Samo ti možeš poći
Putem srca do kraja
U svaki dah doći
I trajati do beskraja

Samo ti očajem boliš
Kad te na jastuku nema
Znam, potajno voliš
Kad oluja se sprema

Samo ti vjetrove dižeš
Što me po želji raznesu
Zajedno s plamenom stižeš
U divljem, čarobnom plesu

Samo ti dušu mi poznaš
Kad ti se u noćima preda
Osmijehom, sve doznaš
Onim, što usnut mi neda

Samo ti, igraš se vješto
Lagano, pogledom jednim
U meni probudiš nešto
I svemir učiniš vrijednim

[Terasa svjesti]

Koliko je već godina prošlo
otkad na ljetovanju viđam tu ženu?
Kad sam je prvi put vidio
moja žena i ja bili smo mladi par
koji je tek pronašao tu plažu.
U međuvremenu preživjeli smo nekoliko odurnih poslova,
preljuba i smrti, ali svakog ljeta na toj plaži sreo bih ženu
o kojoj ništa ne znam,
osim da je iz Češke, i da me gleda,
kad joj se muž okrene.
Kao i ja nju.
Nikada nismo razgovarali,
nikad ništa pokušali,
samo smo ležali jedno pokraj drugog,
ona s mužem i djecom,
ja sa ženom i sinom.

Gledam je i ovog ljeta.
I ona mene.
Gledam njena bedra koja su prošarana venama i celulitom,
njene grudi, još uvijek bez grudnjaka, ali malo opuštenije nego prije.
Pogledam i njenu curicu koja je sad odrasla, zavodljiva djevojka,
a onda sretnem njene oči
koje traže moje.
Fotografiram preko ramena svog sina,
koji prstima razvlači usta u osmijeh i plazi jezik,
a ona se namješta
za mene.

Drago Glamzina

[sann]

''Hteo bih samo da se skrijem
i odem daleko, lakim hodom,
u tanku nit bilja da se svijem,
i budem ništa pod plavim svodom.
Da svoj mali vek odćutim
i ne povredim ni jednu vlat,
pa kada u oku sunca požutim
da odem u nebni nepovrat.
Dao bih srce za tanki struk,
dao bih reč za tihi san.
Utopio bih se u zrak i zvuk,
i bio zauvek slobodan.'' .....

[sann]

Nek čekanja ne bude više....

Možda sam kriv sam il' Božje je čudo
Što te zavoljeh tako, beskrajno, ludo
A ti, ne kažeš ni riječ, ali duboko znaš
Kratak pogled i osmijeh, krišom mi daš

Ne znaš kako dušom šibaju kiše
Kad svako jutro jeca: "Ne mogu više"
I kako su dani bez tebe prokleto prazni
Kad ulicama sivim lutaš, kao po kazni

I čekaš, čekaš tvoj osmijeh kao svitanje
Kad svaki je monolog sa sobom pitanje
Hoću li te napokon negdje ponovno sresti
Za ruku te uhvatit nježno, na klupicu sjesti

I šaptati riječi što čuvam ih samo za tebe:
"Jedina, ja ti darujem cijeloga sebe
I kad svemir stane ja voljet ću dalje
Poklanjam ljubav što sam Bog nam je šalje"

I čekam, čekam dok godine uzalud lete
Dok drugi su odrasli svi, ja ostadoh dijete
Možda i meni jednom sanje postanu jave
Zaustavim čekanja, tebe i nađem riječi prave

Dok sve što jesam samo za taj tren diše
Bože, snage mi daj, nek čekanja ne bude više..

[sann]

Taj deo grada u kom si živeo
Za mene više ne postoji
Kad prolazim
Kroz Partizanske avijacije
Žmurim
Okrećem glavu
Odbijam da vidim sve što je mrtvo
I da kopam po ostacima u sebi
Taj deo grada u kom si živeo
Spaljen je i srušen kraj u mom srcu
Jer Partizanske avijacije
Uvek podsećaju
Na supermarket i prodavnicu brze hrane u koju bismo išli
I na autobusku stanicu gde smo sreli onu simpatičnu baku
Koja je rekla da si ti zaljubljeniji
Jer sam ja lepša
Ali najviše podseća
Na ulicu u koju bih tu negde skrenula
I došla do tebe
Noćnom linijom
Da te molim da ostaneš
Još samo jednu noć
Još samo jedno svitanje
Još samo jedan doručak
Da vodimo ljubav do jutra
I da u sedam
Dok ti mažem Nutelu kao detetu
I pravim mleko sa Neskvikom
Vičem na tebe da promeniš kanal
A ti se smeješ živo kao da je podne
I kao da nismo celu noć ostali budni
Taj deo grada u kom si živeo
Za mene više nije deo Beograda
Tu sam izgubljena
Idem napred-nazad
Nije ni čudno, jer tu
Kada smo se rastajali
Rastajali smo se na životnoj raskrsnici
Ti si krenuo unazad
Ja sam krenula napred.
I tu sam povukla liniju
Koja deli ''moj grad'' od ''tvog grada''
Kao deca kada u svađi dele školski sto
Ili list papira
Jedna duša otišla je iz Beograda
Zanemarljivo za veliki grad
Udarno za jedno srce
Taj deo grada u kom si živeo
Taj stan u kom smo proveli prvu zajedničku noć
Taj čovek koji me je ovde voleo
Ta realnost nekog prošlog života
Za mene više ne postoje.

[sann]

Pusti da trajem kao zrno pijeska
Nanesena vjetrom u pješčanu dinu
Natopljena vodom pustinjske oaze…

Pusti da trajem kao zvuk tišine
Spuštena jekom u prostranstva sebe
u bezdanu gdje glas svoj mogu čuti

Pusti da trajem kao kap u oceanu
Nošena valovima na pučinu snova
Vraćena obali kao morska pjena

Pusti da trajem kao neuhvatljiva sjena
Nevidljiva…tajanstvena…bezimena…
Tvoja….. a ničija žena…

[sann]

U dvije riječi stanem
Znaš, teško ih je reći
Kišom iz očiju kanem
Što ne prestaje teći

Te dvije riječi teku
Iz duše do suze
Kaplju na postelju meku
Tu, ispod tvoje bluze

Šutim, a one postoje
Slutiš, čuješ im note
Našu sudbinu kroje
Mijenjaju živote

Jer jedino one vrijede
Njih samo srce čeka
Anđela pjesmu slijede
Što dolazi izdaleka

Život ih ispisa davno
Otkad ljubav postoji
U njih utka glavno
Što dva bića spoji

Zato ih predajem suzom
Usnama neće poteći
Na oltaru, pod tvojom sjenom
"cekam te.. one će reć

[sann]

Danas opet izvlačim slamke
moja je najkraća
kao i svakog puta do sad

bacam šibice
ne bih li srcem
zapalila vatru

ponovo mi je pijesak bačen u oči
samo da okrenem glavu
i ne vidim

jama je iskopana
ali nitko u nju neće pasti
samo će je prekrit
talog vremena

još posljednji put trčim
ovaj put idem do kraja
nije važan tron
nego osjećaj da je trka istrčana

vrijeme je
da obučem kaput
i odem u noć
tkati snove zvijedanim koncem...

[Terasa svjesti]

ČEZNEM

Čeznem da ti kažem najdublje riječi
koje ti imam reći; ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem
tajnu svoju šali.
Olako uzimam bol svoj,
strahujući da bi ti to mogla učiniti.

Čeznem da ti kažem najvjernije riječi
koje ti imam reći; ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačim u neistinu,
i govorim suprotno onome što mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup,
strahujući da bi ti to mogla učiniti.

Čeznem da upotrijebim najdragocjenije riječi
što imam za te; ali se ne usuđujem,
strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.
Zato dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se
da nećeš nikada saznati što je bol.

Čeznem da sjedim mirno pored tebe;
ali se ne usuđujem; jer bi mi inače
srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako,
i zatrpavam svoje srce riječima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući
da bi ti to mogla učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvijek;
ali se ne usuđujem, strahujući da bi
mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosno dižem glavu
i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne strijele iz tvojih očiju
čine da je bol vječno svjež.

Tagore
(iz zbirke Vrtlar)


(Nekad sam ih i izgovarao ali je izazvalo suprotan efekat ,nailazio sma na strah i zid )

[Veca]

...jbg. da si ih meni izgovarao,drugacije bi bilo!

[Terasa svjesti]

Pod kožom...


Primaknem se,
priljubim polako,
pritisnem tako jako
da ti pod kožu uđem ...

... i površina sam
i dubina
i slabost i silina,
rika i milina vrela.
Grč.
Ludosti prepun vrč.
Vapaj žednoga tijela.

I pigment sam tvojih želja.

Zalutam među kišne tuge
i pijana ti veselja,
krčim džunglu nerava napetih,
oslobađam duhove želja sapetih
raciom.

Nošena često
podivljalom rijekom
tamne kraljevske krvi,
paorski žedne moje,
da je ljubavlju mrvi.

Čuvarica
od Sunca
kad koža ožednjela puca,
čvrsta brana
od zime,
od oseke i od plime,
od vjetrova
od smetova,
od zakasnjelih letova.

Među čulima skrivena,
željom ti rosnom umivena,
ćutim tako,
dišem polako,
sretna zbog mjesta pod kožom tvojom,
gdje zovem se najviše svojom.

text: Jelena M. Ćirić,


( Gadno je kada ti se neko uvuče pod kožu )

[Veca]

ufffffffffffffff,ova mi je prava!