"DUŠA"

[Terasa svjesti]

Da li sam svuda gde su mi tragovi.

Da li sam svuda gde su mi tragovi
Ko zna s cim sam se spajao
a nisam ga ni takao
mozda sam boravio i u svom zivotu
mozda postoje izvesni znaci
ili kao da je neko stran.
Ali ipak uz mene se moze,
mada je neobicno.
Sa mnom je opasno ici,
ja se nikad ne umaram.
Valjda sam jedini covjek
koji sumnja u sebe
sve cesce mi se cini
da nisam nikakav oblik
vec da slobodno jedrim
kroz sopstveno pijanstvo
- prepusten suncevom vetru
odlivam se i dolivam.
Ali ipak uz mene se moze,
mada je neobicno,
sa mnom je opasno hteti,
ja nikad ne odustajem.
Neiskvaren iskustvom,
poseban slucaj samoce.
Ponekad izmislim sadasnjost,
da imam gde da prenocim.
I suvise sam video,
da bih smeo da tvrdim,
mnogo toga sam saznao,
da bih imao ijedan dokaz
ali ipak uz mene se moze,
mada je neobicno.
Sa mnom je opasno voleti,
ja nikad ne zaboravljam.
Pokusavam da shvatim ucenja
koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera
spremna da u mene veruje.
Tesko je biti okovan
u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom,
ne mogu da umirim mir.
Al ipak uz mene se moze,
mada je neobicno,
sa mnom je cudno cak i umreti...
jer ja se ne zavrsavam.

Miroslav Antić

[Terasa svjesti]

Spustio sam na tvoje lice par leptira
spustio sam na to lice dah mojih pobjeda
i prinasam tebi prirodu jos rajsko-golu
koju ne shvacas, jer ne radi se o bolu

Zasto bi bas htjela da te ljubim ja? Umjesto ovih leptira?
Zasto? ja to odbacujem, a kesica iz ducana s vjetrom se igra
dajem ti sto mogu i kako znam
a za ono nesto veliko sto si umislila trebat ce veca zrtva, hram!

Volim li te kao ljubavnik (jos mlad)? Volim li ja uopce tebe?
ili sam tek prosao... jer duso, onaj pravi kojeg iskreno volis,
tek sto nije dosao!
A srce.... puno moze biti i najsirom samocom! nije li tako?

Ja cu proci kao val
i nestati iz tebe kao pucina, ne ocajavaj
i blizi se dan, i blizi se mjesto... ne osjecas li vec malo, da je srcu tijesno?
leptire pusti, majka priroda ih ceka, a ti u sebi ces dobiti nova covjeka

[sann]

Budi muškarac, poštuj me kao iskrenu ženu
Bez lažnih komplimenata ne bacam na istinu sjenu
Srećo, ne mogu znati kako dišeš, kako muškarac je biti
Prisutna kad je teško, slušam i pokušavam razumijeti

Pačvorak sam skrojen, od vrlina i mana
Svetica i kurtizana, to sam što jesam, od Boga dana
Ne prevrćem prošlost, u sadašnjosti dječje talasam
Nesputana, čila, ko haremska plesačica maštu rasplamsam

Dašak topline u ljubavno gnijezdo, unosim jutrom snena
Plesnom kretnjom i na kuhinjskom podiju, bivam zanesena
Povjerenjem te svojim hranim, to snagu i sigurnost ti daje
Svojeglava, neuhvatljiva, prepuštena izvoru života dok traje

Budi muškarac, štiti me kao najslabiju prestrašenu ženu
Bez lažne skromnosti, život živim kao svetu opomenu
Srećo, znam srce si mi dao, to čini te čovjekom boljim
Žena sam Ljubav, spusti svoj štit i pusti da samo postojim...

[Terasa svjesti]

[ytube][/ytube]

[Veca]

...e jbg. Terasa!

[Terasa svjesti]

polako veco :


Zbog ljubavi ( Paul Elurad)

Razmrsio sam sobu gdje spavam, gdje snivam
Razmrsio sam polje i grad gdje život provodim,
Gdje svjetlo se skuplja u mojim odsutnim očima,
Gdje sunce izlazi, gdje snivajuć bdim.
Svijet male sreće, bez površine i bez dna,
S odmah zaboravljenim čarima,
Rođenje i smrt zamršava njihove dodire
U neba i zemlje pomiješanim naborima.
Ništa ne odijelih, već udvostručih srce svoje.
Da bi se voljelo, sve stvorih: nestvarno i što je java;
Dadoh joj njen razum, njen oblik, njenu toplinu
I besmrtnu ulogu-njoj koja me obasjava.

[sann]

Ostali su engrami,
nisu
izblijedjeli,
nisu
obrisani, nisu
nestali,
ostali su tu u
duši ranjenoj.
Slike njene i
osmjeh
njen dolaze u
noćima u sitne
sate
kad ulice utihnu,
kad koraci i
smijeh zaljubljenih
ispod
neonskih svjetiljki
na kraju ulice
nestanu, a šapat
u poljupcima
razgolica dijalektiku
strasti i grijeh
oslobodi konvencija
etike i pjenušavim
nasladama
Shierling požude
transcendentira
svijest i svijet
oko nas.

U meni kamen
od ametista
tirkiznim bridom
para ispod
čela svojom
dijalektikom sve
ono što sam u
sebi čuvao o tebi.
Čujem kiše i kapi
kako u olucima
zvone, magle se
stakla na oknima
i suze se kotrljaju
niz obraz, a ja
se zaklinjem in
vita Minerva u
labirintu bez
svijetlosti i ove
noći jednako kao
i prije mnogo
ljeta da ću ti
bijelim ljiljanom
isplesti dijadem
i kruniti cvjetne
sjene u tvojim
ponoćnim očima.

Nestrpljive suze
moje i ove
noći orguljaju u
duši mojoj.
Dijalektikom sijete
odano glasom
dobrodušnog
žitnog klasja
zovem te sveta
ženo imenom
tvojim i pitam se
gdje si noćas i
na kojoj zvijezdi
listaš zbirku svih
mojih pjesama
koje sam tebi pisao
sve ove godine.

O ti ledirana dušo
moja, ranjena i
prorovana, ponižena
čekanjima, zakleta
antinomijom
konvencija sudbine,
izdana u svojim
nadama, Quousque
tandem? na rasteru
svoje autopoiese
galopirati u
zatvorenom krugu
svojih snova i
uvjeravati zdravu
pamet svoju u
transcendentalnost
ljubavi kojom si
ljubila tu otmjenu
i čarobnu ženu.

O ti blažena i
ponizna ljubavi
tvoj kanon je
besmrtan i vječan
i u ovoj tišini
noći i zvijezda,
jer osjećam da je
tu uz mene ona,
ona ista sveta i
čarobna žena,
žena premiljem
klasja žita oplemenita,
žena, koja je znala
pogledom svojim
da prođe kroz
mene kao harpun
svijetlosti i da me
opčara do vrtoglave
besvijesti svojim
poljupcima.
Vrijeme, godine
i univerzalni aksiomi
sjenokaza nikada
je neće izbrisati
iz srca moga, jer
sam je volio,
volio srcem svojim.

[Terasa svjesti]

Ljubim tvoje misli


Ti znaš smiriti moje nemire
dotaknuti skrivene dubine duše
najljepše osmjehe podariti
vidjeti kristalne tišine snova
obojiti tuge mjesečevim sjajem
da samo male prolazne kapi postanu

Ti vjeruješ u ono što jesam
zavoleo si sva moja lica, ljubiš
jednostavnu ja koja postoji
uz mene letiš vjetrovima sudbine
gradiš mostove da bi bio samnom
bez riječi sve razumiješ, dragi moj

Ljubim tvoje misli u kojima drhtim
dodirljivom snažnom željom u grudima
i kada osjetim neljude u ljudima
vitezu moj, hvala ti što postojiš
znam da imam voljenog tebe
u toplom srcu, zauvijek pored sebe.

[Terasa svjesti]

Poetika žudnje

Pobacaj noćas sve svoje hartije
odloži pero
pusti da ti prsti pišu po mom telu,
neka je prazna stranica,
neka je reč,
jedna rečenica,
napiši pesmu.
Ako mi tvoja gramatika povredi kožu,
ako uzdahnem, ako jauknem,
neka ti zagrljaj bude još jači,
i ako tvoji prsti stanu da mucaju
umoči ih u noć
i počni iznova.
Popuni moje margine,
uguši me jezičkim pravilima,
ispravi slovne greške ovog ludila
koje stvaraš,
usnama izbriši sve čemu tu nije mesto.
Pod tvojim prstima nastaje
štivo koje me čita,
napisano ima uvid
u stranice mog života
oživele
tvojim dodirom
ove noći.

Rina Sing




Sonet o ljubavi



Gladan sam tvojih usta, glasa i tvoje kose
i ulicama hodam ne hraneći se, tih,
kruh mi ne daje snage i zbunjuje me zora,
tražim tekući zvuk tvojih koraka u danu.


Izgladnjeo sam za tvojim smijehom što klizi,
za tvojim rukama boje bijesne žitnice,
gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju,
želim ti jesti kožo od netaknutih badema.


Želim jesti munju izgorjelu u tvojoj ljepoti,
nos koji vlada na tvome oholom licu,
želim jesti nestalu sjenu tvojih trepavica.


i gladan idem i vračam se njušeći sumrak
tražeći te, tražeći tvoje toplo srce
kao neka puma u samoći Quitratue.

Pablo Neruda

[Veca]

DUŠU MI POKLONI

Dušu mi pokloni,
meni je malo taj trenutak zaborava,
to nestrpljivo krvi htenje,
dušu mi pokloni,
od iskoni u meni spava,
čežnja plamena za večnim
za ljubavi trajanjem
i uznesenjem.

Ja sam žena i ne čeznem samo,
za vrelim ljubavničkim bdenjem
posle kojeg duša pada,
htela bih u zagrljaju
da doživim svetle snove,
i pijanstvo onog mutnog sklada
što ljubav se zove .

Htela bih da se ne izgubi
nijedan naš trenutak,
da svaka naša milošta se stvori,
u kakav život, pa malen bio
kao grumen večitog zlata,
da mi duša blista posle zagljaja
kao julska nebesa zvezdama krcata.

Dušu mi pokloni,
pričaj mi svoje snove u tami,
pričaj mi detinjstva, sećanja,
želi i ti da budeš uza me
do poslednjeg dana.
Dušu mi pokloni i zadnju joj
česticu svaku
i najlakši dašak svaki
njenog bezdana.

O, daj mi svojih suza,
noćnih nejasnih muka,
pričaj šta srce ti najčešće sanja,
drhti od iznenadnog zvuka,
moga koraka i glasa,
Želi i ti u mom zagljaju
da i posle smrti časa
ostanu ti na mene sećanja.

[Terasa svjesti]

Hm ima jedna stara koju sam napisao na početku ove teme . Duša nije na prodaju .

[Terasa svjesti]

Uspinjem se tvojim tijelom i ti ne dvojiš,
među grudima gdje me pogledom smještaš,
otkrivaš razlog svih mojih uzdaha i čežnji.
U zvjezdanom obrisu tvoje kose zastajem,
a ti vrelinom usana smiruješ moje molitve,
premještaš otkucaje u bedra i sazrijevaš.
Plamtim silinom dok se oko struka izvijaš.
Među nogama pratim sve tvoje pokrete
i kao mjesečina razvlačim prstima dodire.
Vlažnom dolinom rajskih mirisa prilazim
i savijen u želju tiho promatram usjeke,
kojima se plodovi nižu u probirljive strasti.
Ljubim po trbuhu odsjaj zvjezdanih noći
i jezikom klizim prozirnim kapima požude,
pa me u zanosu dočekuješ, opijaš i sladiš.
Nježnim milovanjima zatvaraš moje pore,
u beskrajnu dubinu blaženstva me uvlačiš
i oko sebe tople privijaš, osjećaš i čuvaš.
Preko vrhova tvoga tijela gledaš kako stižem
i kako se dolinom puti nezaustavljivo širim,
pružaš ruke i u njima moj osmjeh odmaraš.
Ljubavnice, kad me tako mekom kožom maziš,
a bezbrojnim uzdisajima dojiš i stalno primaš,
tad u beskonačnom snu moje tijelo držiš.


N.A.

[sann]

SLIJEDIM PUT

Šuteći u mojim mislima odem pa se vratim
između sjenki prošlosti i mašti izmaglica
i nepozvana od Tebe, tek tada shvatim
što bi me zvao, slijedim put duše i srca.

Slijedit ću kako duša i srce zapovijeda
u izmaglici da me ne vide, nemam što izgubiti
orjentacijom što vodi, Tvoje ljubavi izgleda
na putu i bez pomaka, itekako te slijediti.

Što prije bi htjela, onako te željna stići
sam-samog na putu poslanom sresti
kako duša i srce naredi, sa strane prići
bacit se u zagrljaj i Ti me možeš odvesti.

Nakon vođenja ljubavi, na onaj drugi put
odakle se nikad odlaskom vratio nije niko
k'o žena voljena u rukama zadrtim k'o prut
noseći u vječnost ljubavi, što trebam onoliko.

[sann]

Traženje.
Moje te oči traže
u očima tvojim
i pogledu nježnom,
u dubinama snenim,
blagosti razlivenoj,
u osmjehu lica.

U iskrici zjenice,
izgubljenosti daljine,
u dodiru nježnom.

Traže te lutajući,
po poljanama sjećanja,
uspomenama skrivenim,
sutonima ljetne noći.

Po licima nepoznatim,
i očima drugim,
u osmjehu nekom,
što izmamih ti,
što zavolih ga
lutajući....

[Terasa svjesti]

Ne pristaju mi godine

ne pristaju mi godine
lice govori da jos mlado je
i ljute se kosti kad ih zaboli bol
tijelo je ovo bilo nekad gozba za tvoj stol

ne pristaju mi godine
oci jos smijese se
nestasne su kao i misli neodgovorne
ljubav ce traziti ako vrijeme dopusti ciljeve

cesto u krug vrte se
sve moje mane tako prgave
ko karavane s kraja svijeta sto nestaje
negdje nestaje, a jutrom budi se

i onda svaka nova bora sjeti me
da rane ove nitko ne voli i zavolio nije
pa sto onda prolaznici u mom zivotu traze
kad strepe od patnje koju im nudim

ne pristaju mi godine
i kao sidro su me za veliko nista vezale
i jos bi me stezale
da nije ove radoznale ideje

i tako prolaze godine
i opet mi ne pristaju
jer htjele bi da blistaju
kao osuncani cisti prozori

i to sidro ne pusta me
ja iz revolta sve vise putujem
stazama kojima nitko prije mene krocio nije
jednostavno, ne pristaju mi godine

[Terasa svjesti]

Došao sam tebi kao što reka ide moru
Žrtvovao sam jednim potezom i svoj tok i svoje planine
Napustio sam zbog tebe svoje prijatelje i svoje detinjstvo
Svaka kap vode moga života upila je so tvoje neizmernosti
Tvoje sunce uništilo je moju prošlost pretke
Ti vladaš nad mojom krvlju nad mojim snovima nad mojim ludilom
Dao sam ti sve svoje secanje kao jednu kovrdžu moje kose
Spavam samo u tvojim snegovima
Razvalio sam svoju postelju rasterao svoje dobre vile
Odrekao sam se vec davno svojih legendi
U kojima su Rembo Kras i Dikas
I Valmor koja place u ponoci
Konopac Nervalov prekinuo se
I metak koji je ubio Ljermontova prošao je kroz moje srce
Podeljeno tvojim koracima
Razvejano tvojim pokretima
Ko zaljubljeni vetar neke šume
Ja idem za prašinom koja se jutrom goni iz kuce
I koja se strpljivo vraca neprimetno u toku citavog dana
Bršljan koji raste a da niko ne primecuje
Dok ga ne sakate u njegovoj vernosti
Ja sam izlizani kamen silom tvoga stalnog šetanja
Stolica koja te ceka na tvome uobicajenom mestu
Okno sa koga tvoje celo gori gledajuci u prazno
Petparacki roman koji govori samo o tebi
Otvoreno pismo zaboravljeno pre no što je procitano
Prekinuta recenica na koju vracati se nema znacaja
Trepatanje soba kroz koje se prošlo
Parfem koji ostavljaš za sobom
A kad izadeš nesrecan sam kao i tvoje ogledalo

[sann]

KIŠNE KAPI
Nakon kišne neprospavane noći
otvaram širom prozor svoj nebi li
još ugledala koju kap da padne
izbriše taj nemir u mome srcu...

Plavo nebo sa obasjavanjem sunca
odnese u nepovrat te tuge i nemir
a poslje kiše da nastane duga
peljepa i prospe se po mislima
mojim da u sječanju ostane samo
ono nabolje najljepše....

Kišne če kapi oprati sve te boli
i jecaj u srcu što bez suza moje
oći plaču, kiša če umjesto mene
isprati moje umorne oći....

[Terasa svjesti]

Kradljivci snova

I ponovno...

Ne pitajte kako je
svitanjem se osvrnuti,
praznih pretinaca srca,
pa lutati
labirintima nadanja i
tražiti krhotine
otuđenih,
raznobojnih
pjesama...?
(...nekoć otpjevanih po
poljima suncokreta -
zasijanih notama Anđela...)

Kradljivci snova,
bez skrupula,
okićeni
krilima mojih maštanja,
utaženih nevinošću
djevojčice,
sačuvane u majčinoj
molitvi.

Dolazite po neznanom
mi rasporedu,
ostavljajući me
u nevjerici,
osupnutu surovošću
vašeg pohoda,
kojeg podvigom nazivate.

Kradljivci snova,
ne pitajte
kako je
padati i ustajati
nebrojeno puta...?
(...ravnoteža postoji, znam,
ali ipak?...)

Ne pitate kako je
svitanja se bojati,
ponovno....


MM.

[Terasa svjesti]

Ne prodajem emocije

Moja suza se ne može kupiti,jer neću da plačem za tebe
Ona je samo moj talas,moj znak da imam srce,
Uvijek je spremna da mi pokloni kap sebe
I kad god je pozovem obriše mi lice.

Sreću moju ne možeš kupiti,jer neću da budem sretan za tebe
Ona je samo moja,skromna i lagana kao proljetni vjetar,
Ona je proizvod sitnih stvari,a te stvri su dio mene
I nemoj da se nerviraš kad sam bez razloga sretan.

Ni osmjeh nije na prodaju,ne želim da se smijem za tebe
On je moje oružije i stalno je pri ruci,
Baš kao suza i sreća,i on je dio mene
Potegnem za njim i u najvećoj muci.

Ništa od ovog nije na prodaju,jer previše vrijedi
Kad si emocionalno siromašan,srce brzo blijedi.

I možeš imati sve al opet ćeš da me gledaš
Jer ja,ipak,imam nešto što ti nemaš a trebaš.

[Terasa svjesti]

Zidam ga
cigla uz ciglu tu
Svaka cigla
svoju pricu zna da isprica
...obojena i isklesana kroz sebe u tebi
Moguce li je,da ga za sebe zidam?
Cigla i krik
dusa i vik
Svaki korak dalje
jedan korak nazad
...na pocetku
Koji su temelji ti?
Nasi belezi
kao temelj svetilista toga
Ah da,htela bi ti
mene da zagrlis kada places
...ne osecam,imam ja svoje jedne takve iste
Visine zidova nasih,milo moje,jesu samo strah kada volimo!
Zidam i ne prestajem
uz zudnju za krov njeni kao moj lik
Spoljasnost tako lepa
unutrasnjost jos nije gotova
...poljubi me ovako prasnjavog i znojavog
Sad ce ikonostas znas da ce lep biti,jel de?
Gledaj fasadu
da bi sebi uzdah dozivela
uzivaj u lepoj formi dusa nasih...spoljasnjih
Ikone
kao nasa bica...crtacemo zajedno
Vodicemo ljubav
ispod oltara luzna nasih
...pa nek je blud
Neka je tisina
kada toliko toga zelis reci
U tisini svetilista tog
imas sebe...i ono malo mene