"DUŠA"

[Terasa svjesti]

Tesko mi je kad odlaze
Kad ih nema.

Moji drugovi,
Moji prijatelji,
Moje ljubavi.
Sa njima,
Negdje,
U njihovom prtljagu,
Pod njihovim noktom
Odlazi i dio mene.
Ni grad ne volim,
Ni bijele noci lenjingradske,
Ni betovenove simfonije,
Ni blagdanske pjesme
Ne volim
Kad ih nema
Moji drugovi,
Moji prijatelji,
Moje ljubavi.
Neka nikada
I nikud ne podju
Oni koje volim.

C. Vukicevic

[sann]

Godine ljubavi čudne,
dani nepodnošljive blizine,
hinjeni trenuci uzleta i sreće,
stvarnost je života mnogih.

I u trenutku životnom nekom,
u pogledu zalutalom snenom,
dodiri duša sudbinski bijaše,
neki novi život ljubavi iznjedre.

Novo iskustvo potpune predaje,
neke nove snage za dodire tihe,
pokrenuše srce kao nikad prije
u iskrenost golu životne dubine.

I predat se mogu bez otpora srca,
u dubine strasti, ljubavne čistoće,
život im dariva ono što iskaše,
bez tereta plove morem od ljepote.

[Terasa svjesti]

Jesenjin - Ispovijest mangupa


Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.

[Terasa svjesti]

Laku noć!

Svima laku noć!

Utihnu u travi mraka kosa zore.....

Volio bih danas, kad se veče stiša,

s prozora i mjesec da....

Sjaju plavi, sjaju tako plavi!

U tom plavetnilu tko da mrijeti žali.

Pa što, ako cinikom se pravim

vješajuć o zadak fenjer mali?

Pegazu moj stari, dobri, isluženi,

treba li to meni tvoj lagašan kas?

ja sam došao ko majstor nesmiljeni

da štakore pjesmom slavim, a ne nas.

Moja tikva kosom vedro

šiknu kao rujan vinom.



Želim biti žutim jedrom

U zemlju koju plovimo.


Laku noć

[Terasa svjesti]

Šta je ovo zamrla rubriuka e neće :


Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena, grudi i struk djevojčice koja plače,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.
N.A

[Terasa svjesti]

Ima nas i vakih :

KRKAN- Mario Vranješ

Da mi je jedan dan krkan biti.
Da usavršim vađenje mesa čačkalicom
između porculanskih zuba
i coktanje desnom gornjom trojkom,
uz lagano podrigavanje
nasred čaršije.
('Ajd' da kažemo mahale).
I da je treba pored mene.
Manikirana friško,
depilirana još friškije.
Ona ne progovara,
ne zapitkuje, ne zamara.
Njoj da turim ruku međ' bedra
i svima pokažem čije je vlasništvo.
I da je zagrlim javno,
poljubim još javnije,
i pred svima je pošaljem u pičku materinu
jer me za usnu ugrizla.
Eh, da mi je krkan
barem dan biti.
Još ako sam ćelav i nabildan,
joj radosti moje!
Pa da se sa istom tom trebom
provozam čaršijom,
('ajmo reći mahalom)
određeni broj krugova.
Nikad ispod deset, niti manje od trideset.
Da dunjaluk vidi moja bijesna kola,
i kako se umijem parkirati nasred ulice.
oj, što bih volio krkan biti,
bar na jedan dan.
Pa da izvadim utoku,
i na taktove Ace Lukasa
lagano razjebem sijelo
u nekom seljačkom noćnom klubu.
Da postrojim šankere i konobare,
i svima zovnem turu na gazdin račun.
Eh, da mi je krkan biti
samo jedan, jedini dan.
Da mirišem na parfeme na točenje.
I da duvam vutru,
pomalo šmrčem bijelo i ponekad se udarim žutim.
I u hemijskoj nirvani,
da razbijem prvu facu koju primijetim.
Tek onako, jer mi se može.
Volio bih krkan biti, ali samo jedan dan.
Dva su odveć previše.
Dva su već krkanluk.

[Terasa svjesti]

Branimir Štulić - Flash

ništa se ne događa kad si dolje i kad si sam
i kad noći vuku u podsvjest sve do sjećanja
lavina kotrljajućih tegova na nogama pritiska
i znoj tek kasnije počinje da smeta
tek kasnije budi se grad
neke poderane ulice
bljesak mokrih tračnica
prvi tramvaj preko trešnjevke
raste u mojim očima

jutro obilazi scenu rutinski
s dužnim poštovanjem
ja se uklanjam s puta
dvostruka krinka na njegovom licu
čini suvišnom svaku providnost
kako da se kontroliram kad me ubija
osjećaj tako drugaciji od svega što razumijem
od svega što želim da vidim

nešto kao flash

gledao sam opet film o beznađu
ili je to mozda bila kronika
nepoznatog jer tako se zvao
čovjek ni živ ni mrtav ni pomorac
ako ikad ispunim želju
i ti mi daš za pravo misleći

to je jedini način da ga zadržim

ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah
bit ću spreman da zaboravim

neke poderane ulice
bljesak mokrih tračnica
prvi tramvaj preko trešnjevke
sjaj u tvojim očima



Uh!!!!!

[sann]

Poveriću ti jednu tajnu Vreme si ti
Vreme je žena Ono oseća
Potrebu da mu se udvara i da se klekne
Pred njegove noge као kad se haljina raširi
Vreme je kao kosa beskrajna
Očešljana
Ogledalo koje dah zamućije i dah razbistrava
Vreme si ti koje spava u zoru kada se budi
I kao nož si koji prolazi kroz moje grlo
Oh što ne mogu da iskažem tu neprolaznu moru vremena
I najgore je što je želja beskrajna i neispunjena
Ta žeđ oka kad ti koračaš po odaji
Ja znam da ne treba razbijati čaroliju
Mnogo je gore nego da te osetim stranom
Da bežiš sa mislima izvan nas
I srcem već u nekom drugom veku
Bože moj kako su reči teške A ustvari jeste to
Moja ljubav iznad zadovoljstva
Moja ljubav van domašaja današnjeg udarca
Ti koja kucaš na moju slepoočnicu kao časovnik
I ako ti nedišeš gušim se
I po mojoj puti kolebaš se i zastaješ svojim stopalom
Veliku tajnu hoću da ti kažem Svaka reč
Na mojoj usni sirotica je koja prosi
Jednu sitnicu za tvoje ruke stvarčicu koja tami pod tvojim pogledom
I zato ja kažem tako često da te volim
U nedostatku dovoljno jasnog kristala izraza kojiu bi ti stavila sebi oko vrata
Ne vređaj se zbog mog prostačkog govora
Prosta je voda koja izaziva taj neprijatni šum u vatri
Reći ću ti veliku tajnu Ja ne znam
Da govorim o vremenu koje na tebe liči
Ja ne znam da govorim o tebi i ja se pravim
Kao oni koji vrlo dugo na peronu stanice
Mašu rukom pošto su vozovi otišli
Šaka se smiruje tek pod novim teretom suza
Hoću da ti kažem veliku tajnu Bojim se za tebe
Bojim se onoga što te prati večerom ka prozorima
I gestove koje ti činiš od reči koje se ne izgovaraju
Bojim se vremena brzog i laganog bojim se za tebe
Hoću da ti kažem veliku tajnu Zatvori sva vrata
Lakše je umreti nego voleti
Zato ja sebe mučim životom...

[sann]

Ako se volite ljubavlju
koja buja u samći, od razdaljine,
koja je više od sna nego od svesti,
i po rastanku drhtćete od miline,
mognete li se još ikada sresti.
Vi koji se volite ljubavlju isposnika,
sa strahom od sagrešenja,
koji kao ptica o kavez lomite krila,
sećaćete se uvek jedno drugom lika.
I po rastanku
zamreti vam neće gušena htenja.
Ako zbog nje patiš od nesanice
i u ponoć hodaš budan
po bašti,
ako te lomi neutoljena želja luda,
sćanja na nju nikad se nećes spasti.
Onih s kojima se igramo
oko vatre,
a bojimo se da je dodirnemo,
s kojima idemo kraj ponora
nezagrljeni i nemi,
sećaćemo se dugo
ma i zavoleli zatim druge.
Ako je želis bezgranično,
a sediš kraj nje bez glasa
slušajući bajku koja se u vama rađa,
svanuću slično,
pamtićeš je i kad se zima
pred tobom zabelasa.
Ako veruješ sedeći uz nju
da je ljubav maslačkov puhor
koji svaki dodir može da strese,
ako voliš u njoj san i dete,
ako ti je bez nje pusto i gluho,
misao na nju budiće te
i kad se rastanete.
Zauvek se pamte oni
s kojima se grlili nismo,
čije su nam usne ostale nepoznate,
kojima smo samo s proleća, u snu,
pisali pismo.
Oni koji se kao reke ne mogu sliti,
među kojima nema spojnog suda
krvi i krvi vrele,
a srca im se dozivaju ludo,
zaboraviti se neće
ni kad im duše budu posedele.
Ako vam je ljubav nož u srcu,
a bojite se taj nož izvući,
kao da ćete tog časa umreti,
pamtiće te on, setiće te se
i umirući.
Oni zbog kojih srca
osećamo kao ranu,
ali ranu zbog koje se jedino živi,
u sećanje nam banu
i kad zavolimo druge -
i osetimo se nesrećni i krivi.

[Terasa svjesti]

Uh ..........

[Terasa svjesti]

[ytube][/ytube]

[Terasa svjesti]

Ako me zaboravis

Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve sto postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.

Pablo Neruda

[Terasa svjesti]

Kad odes ...


Kad odeš, kad zatvoriš za sobom vrata, ne osvrći se.
Kad beziš, pobegni naglo i plači kad si daleko.
Kad već nisi to da možeš da ostaneš gde te vole,
onda učini to brzo, brže od suze iz njenog oka.

Požuri da te suza ne stigne i ne opeče.
Pazi da te oko ne vidi i ne skameni.
Juri da te ruka ne potraži, ruka snena.
Stazi se svojoj jedinoj vrati, sebičnom sebi.

Z.Radmilovic

[sann]

Čuješ li kako je blaga tišina nekapnute suze?
Dobro je ponekad zaplakati uz smešak.
To su one tuge zbog prohujale radosti,
koja se suzama ne sme naružiti,
jer bolje je što je prošlo, nego da nije bilo.
A možda bi bolje bilo da nije bilo,
kad nikada više biti neće?
Čuješ li kako ćutim tugu zbog toga?
Dobro je ponekad prećutati
da ne umem bez tebe.
Zašto da te mučim svojom mukom?
Bolje da ćutim i da te volim,
to ne možeš čuti...

[Terasa svjesti]

Za nju :

ma te u toj odsutnosti, prisutna si bolom,
ima te u ljubavi, prisutna si tugom
i san u kojem te sanjam, prisutan je tamom,
jer kao da očekujem daleko djetinjstvo,
noć s kojom lutam, prisutna je sama.
Ima te negdje, prisutna si daljinom
i očima sličnim odrazu vode,
prisutna mjesečinom.
Ima te i mora te biti, poslije toliko godina
poput skrivenog mjesta, prisutna si krišom.

Kao uspomena, ima te u mirisu ubranog cvijeća,
u čežnji na dlanovima te ima,
prisutna si nepomična.
Svugdje te ima i u koloni otkucaja,
gdje si oduvijek prisutna.
U sve težim jutrima
i kiši što tiho pada,
na čelu svake ptice,
u dugim dnevnim drhtanjima,
ima te, zauvijek si prisutna.
Imaju te moje misli, prisutna si nestankom
ima te moj pogled, prisutno si čekanje,
i u zagrljaju kojim te grlim, prisutna tišina,
jer kao da nebo odjednom prestaje,
osjećam u zraku prisutnu prazninu.
Imam te u noći, prisutna si uzdahom
i u poljupcima nemirnih suza,
prisutna si slanim tragom.
Imam te ljubavi, prisutna si s tugom,
imam u odsutnosti, prisutna si bolom.
S mirisom lipe, svu širinu moga tijela podsjećaš
na dodire s kojima se svako jutro nestrpljivo budi.
I dok ga tako mekoćom mjesečine oblažeš,
jezikom izazovno hodaš izvorom njegovih strasti
i u njima se mojim uzdasima otvorena širiš.
Prsti se moji utrkuju putenim poljima kože,
strast ih goni i poput vjetra baca na sve strane,
u odsjaju tvojih bradavica pronalaze polazište,
a među toplim bedrima utočište svojim drhtajima,
pa iznova počinju jurnjavu preko tvog trbuha.
Zjenice mi kipe od vrele žeđi za tvojim grudima.
Žedne, ispijaju rasutu bjelinu ovih nebeskih bisera
i kao lastavice kruže nad bogatstvom plodnih vrhova,
uzlijeću i slijeću i u zanosu gozbe piju kapi slasti
što su se nakupile u vrtu tvoga predivnog tijela.
Usne se tu još bolje snalaze, zanimaš ih pukotinom
kojom te mjesečina slatkim sjajem rastavlja.
Imaš otvoreno mjesto i one ga toplinom vatre žare,
svaki cjelov njihovim vlažnim usjecima unose
i blagim dodirom zvijezda plešu tim divnim klancem.
Što reći o muškosti kad me tvoje tijelo u sebe prima?
Tada se ona u meni olujnom snagom vjetra pokrene.
Dubinom utrobe, blaženom milinom žestoko naraste
i silinom bezbrojnih vulkana svoju lavu izbaci,
pa toplinom bedara navali i dolinom tvojom razlije

[Terasa svjesti]

Zrenje

Ima dana za plakanje
Za preslagivanje biografije
Jedna ladica je vlažna, unutra raste trava
Svaka vlat je iste dužine, korijen je probio furnir
I svrdla dalje u čisto tkivo jasena

Pomiluj tu travu kao kosu prvorođenog djeteta
U toj ladici sve štima, trava proizvodi tišinu i kisik
Tu nema ljudskih lica da u tebe uporno pilje
Čudovišno radoznalih, obeshrabrujućih, iskrivljenih faca
Polupanih zuba, slomljenih noseva, crvenih bjeonjača

Zatvori tu ladicu, pusti travu nek' stvara svoj svijet u tebi
Zelenu sferu

Biće tih mračnih dana
Za preslagivanje biografije
Tad kiša lije sa udaljenih zvijezda
U svakoj kapljici živi jedan monstrum
Stranac, stelarno biće, on pada, pada

Kao što ruža nije svjesna svog mirisa
Crna kiša pada, sva od uglja i mulja sa udaljenih zvijezda

( Igličasti rudari neumorno trpaju ugalj u nebeske vagone
Točkovi su teški i moćni
Dizel lokomotive pjevaju svoje pjesme )

Vatre gore u srcima smrznutih ljudi
Sjećanje na iščezlu ljubav može te ogrijati jednokratno
Kao hepo kocka

Nikad nemoj biti predaleko od svog groba
Slušaj ga kako diše, tu humku koja još nije sazrila

U zemljano-travnatom jedinstvu, oh, kako ja volim zemlju
Te čestice koje se ne mogu objasniti, one su ništavna prašina
Čarobni prah iz kojeg sve niče, tvoja brada, kost vilice
Sve je nastalo iz toga

Vidio sam tvoju gornju usnu u crnici, prije nego na tvom licu
Htio sam je ubrati, nježni grimiz, otrgnuti je od zemaljskih korijena

Nije bilo snage da to učinim, prestao sam disati za tren
Ruke su mi utrnule, krv prestala da kola
Jer posegnuh za nedodirljivim skladom zemaljskoga šara

Ima dana za plakanje
Za skandiranje nepoznatih imena, dole ispod korijenja
U tami većoj od one koja bubri na nebu, iza sedam svemirskih gora
Imenâ koja će pripasti budućim licima
Još ih ne vidiš, dole su među gomoljima, mirišu na stajnjak i ljiljane
Na svježe kravlje maslo, izrezbarenu drvenu zdjelu
Lica ljudi koje ćeš tek upoznati, voljeti kao nikog do sada

Uvijek kao prvi put, ljubiti iznova, otkrio si tu tajnu
Eliksir kojeg imaš na vrhu jezika, elektro-šok poljupca
Sada si napokon spreman za svoje mračne dane.


Faruk Šehić

Izvor: Kritična masa i čovjek koji je njen dio

[KOMESAR]

Moja tajna

Srce moje za kim gori?
Za kim čeznu slabe grudi?
Ko mi dušu tako mori
Da obamre, da poludi?

E, to ti je moja tajna,
Koju nikom kazat neću;
Ma sve bilo naopako!
Sa tom tajnom umrijeću.

Majka mene često pita:
“Šta je tebi, dragi sine?
Ta daj kaži barem majci
Za kim tvoje srce gine?”

Ne pitaj me, mila majko,
Ne muči mi jadne duše;
Džigarice crne gore,
A bijele već se suše.

“Kaži tajnu svojoj majci,
Da ti rani lijek traži,
Jerbo majka svojom njegom
Polovicu boli blaži.”

Ne, ne smijem, prođi me se!
Od straha me groza hvata
Reći tebi mrsko ime
Najmilijeg meni zlata.

Na to majka rukom mahne,
Pa okrene milu glavu,
A ja svrnem tužne oči
U zelenu čemin-travu.

[sann]

Sretnik
Heeej, spavaš li,
znaš li, snove ti kradem?

Po srcu ti premećem uspomene drage,
tražim se u njima.

Lopove, zašto si tu,
među odbačenim i nepotrebnim si,
pogrešno je srce ovo
zabludjeli provalniče,
potraži si sklonište novo.

Poraženo i klonulo
srce uzmiče
u beznađe sutrašnice.
Negdje iz dubine,
glas poznat me prenu,
heeeej, klonuli, ovamo,
u drugoj polovici srca
mjesto je neprsušne ljubavi.

Na tronu sam postavljen
i kraljem proglašen,
klecnuše noge,
srce u srcu otapa se.
Sretniče jedan,
zar sumjna te slama?

[Terasa svjesti]

Da li sam svuda gde su mi tragovi.

Da li sam svuda gde su mi tragovi
Ko zna s cim sam se spajao
a nisam ga ni takao
mozda sam boravio i u svom zivotu
mozda postoje izvesni znaci
ili kao da je neko stran.
Ali ipak uz mene se moze,
mada je neobicno.
Sa mnom je opasno ici,
ja se nikad ne umaram.
Valjda sam jedini covjek
koji sumnja u sebe
sve cesce mi se cini
da nisam nikakav oblik
vec da slobodno jedrim
kroz sopstveno pijanstvo
- prepusten suncevom vetru
odlivam se i dolivam.
Ali ipak uz mene se moze,
mada je neobicno,
sa mnom je opasno hteti,
ja nikad ne odustajem.
Neiskvaren iskustvom,
poseban slucaj samoce.
Ponekad izmislim sadasnjost,
da imam gde da prenocim.
I suvise sam video,
da bih smeo da tvrdim,
mnogo toga sam saznao,
da bih imao ijedan dokaz
ali ipak uz mene se moze,
mada je neobicno.
Sa mnom je opasno voleti,
ja nikad ne zaboravljam.
Pokusavam da shvatim ucenja
koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera
spremna da u mene veruje.
Tesko je biti okovan
u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom,
ne mogu da umirim mir.
Al ipak uz mene se moze,
mada je neobicno,
sa mnom je cudno cak i umreti...
jer ja se ne zavrsavam.
Miroslav Antić

[Terasa svjesti]

“Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga.

Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom…

Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočaranja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovno ne osjetiš bol.

Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju i svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati.

Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja.

Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati njezinom prisutnošću.

Želim znati jesi li dovoljno snažan da živiš s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: “To!”

Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu.

Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati.

Ne zanima me gdje si ili što ili sa kime si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši.

Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine.”