"DUŠA"

[KOMESAR]

Majka Fatu kroz tri gore viče:
"Jesi l' kćeri, ub'jelila platno?"
Fata joj se kroz sedam odziva:
"Nisam majko ni do vode stigla;
Dragi mi je vodu zamutio!
Kun' ga, majko, i ja ću ga kleti,
Samo stani, ja ću započeti:
Tamnica mu moja njedra bila,
Sindžir-halke - moje b'jele ruke,
Bukagije - moje belenzuke!"

[KOMESAR]

Kad budeš sama, rode,
sred vaseljene ledne
gdje se iz misli jedne
stotine tuga rode,

nek sjaj te iz dva lika
ko mene majčin, grije,
a tuđa sreća nikad
uvreda nek ti nije.

A kad muka te skoli
i nema utjehe, ili
kad te boli svit bili
(a on je tu da boli) –

pričekni da iz tmica
izgrije, iznad smetlja,
sunce koje sve svjetlja
ko kvake domaćica

i sred svjetskog leda
činiće ti se tada:
ljutić te ko brat gleda,
sestra je bela rada.

Život će, stvarno življen,
k otkriću te privesti
da jagode je divlje
ljepše brati no jesti:

beraču ćuh miriše
na jabuke iz slame
i grančicom mu piše
božje autograme.

Ovo ti neće majka
reći, moj lipi cvite –
ako je nešto bajka,
tu je da rasani te,

a zbir svjetova sviju
često, prije nego usnem,
bješe ko kad se smiju
raskrvavljene usne.

No kad proživiš život
nad nagradom i kaznom:
sve je sveto ko ćivot,
jer divno je prolazno

čak dok u tom lijevku
adskom sve moje trne
da se u ništa vrnem
kao u kolijevku

bez mira i bez rata,
bez ljeta i bez leda:
ljutić je mjesto brata,
bela te rada gleda.

[KOMESAR]

Ne treba biti naivan. Dva mrava su jedan
i još jedan mrav. Dva mrava kao dvije ruke.
Posustane li jedan - neće obadva.
Ode li u šumu mlađi, bit će u domu stariji.
I dozvat će se ako zatreba.
I s dviju strana će doći.

Ne treba biti naivan. Jedan mrav je jedan
i više nijedan mrav. Jedan mrav kao jedna vrata.
Zaspi li jedinac - zaspalo je sve.
Ode li u šumu izjutra, bit će u domu praznina.
I neće ga dozvat ako zatreba.
I s dviju strana neće doći.

Ne treba biti naivan. Treba naći ćetiri načina.
I više njih ako ustreba. Jednu tvar što počiva u brdima. Koja odnese dv’a mrava
kad zgrabe jednoga.
Treba misliti, kopati po suncu,
učiti od orla i od poskoka.

[sann]

Ne možeš skriti sjaj u oku
Plamen, što vječnošću gori
Tu vatru, do predaje visoku
Što naš je poljubac stvori

Bježiš, naučili su te tako
Rekli su da srce se slama
Kad sebe otvoriš lako
Predaš se cijela, bez srama

Sklopljenim kapcima želiš
Predah, put do slobode
Na dvije žene se dijeliš
No obje, u bezdane vode

Prva je oprezna dama
Hladna, dodiru daleka
Čak i u zagrljaju sama
Ona, koja zauvijek čeka

Druga je vrela kraljica čula
Erupcija želje kroz vulkan strasti
Boji se srušenih kula
Što u jednom dahu će pasti

Sva tvoja lica slutim
Svakom ću dušu ogoljeti
Znam da me čuju, iako šutim
Ne postoji ništa, osim voljeti

[Terasa svjesti]

Čemu šutnja

Doći ću sutra,
danas govori šutnja
umorile se riječi –
tišina poslije suza

Doći ću sutra,
hrapav je glas tvog jutra –
noć još uvijek se kupa
u tvojim mutnim očima

Sutra ću doći,
kad nestane trag od suza
kad ishlapi tuga,
kad izbrišem misli od jutra…

Možda ću doći sutra
ili ću proteći
ko’ rijeka pored tebe


Ona zna

[sann]

Voljeti nju, bilo je lako......

Voljeti nju bilo je lako
Doplesala je zanesena
Nikad ne ćutah tako
Što znači jedina žena

Osmijeh je suncu krala
Mjesecu srebro u noći
Ključem svojim je znala
Kroz vrata duše proći

Taj ključ je tajna
Što oči su joj krile
Nebeska svjetlost sjajna
Ispod oblaka od svile

U ples je svjetlo splela
Čaroban, satkan od biti
I sunce i mjesec zavela
U bajku ih uspjela skriti

U toj bajci postojim
Znam da moram tako
Samo njom stranice krojim
Voljeti nju, bilo je lako...

[Terasa svjesti]

Imao sam puno takvih dana u životu i pamtim ih samo po tome što sam ih zaboravio. Oni su kao slike u dječijim farbankama koje ožive tek kad se oko njih potrudiš, i ja sam, kao i svi, preskočio mnogo stranica tragajući za slikama koje ću lakše obojiti..

[sann]

Vjeruj...

Vjeruj, kada svi drugi odustanu
Hodaj, kada svi drugi posustanu
Znaj, nagrada najupornije čeka
Kada se čini svjetovima daleka

Ne daj, da ti očajni duh slome
Svatko je svjetski prvak u tome
Ti nastavi dalje dignute glave
Znaj, da sve staze su prave

Dolinom il' brdom, potpuno svejedno
Ostavi za sobom sve što je bijedno
Jer put je ono što putnika kuje
Tko ne krene nikud, sve druge psuje

Vjeruj, kada svi drugi odustanu
Hodaj, kad svi drugi posustanu
I vidjet ćeš da je nagrada u tebi
Da nisi krenuo, nikad saznao ne bi

Otkrit ćeš da ljubav putnika prati
Otkrit ćeš da si uvijek trebao znati
Kako vrhunac nije cilj tvoga puta
Već voljeti sebe, da duša ne luta...

[Terasa svjesti]

Lično ne odustajem pa dok i mrdam malim prstom

[sann]

[Biba]

Lično ne odustajem pa dok i mrdam malim prstom

...znaci nikad te mora nije safatala...ondacse ni prst ne moze pomaknit..ma nije mene nikad.. ma nece mora u boeme ...ne ja boem, ti boem

[Terasa svjesti]

Svjestan sam ja Biba bolan

[KOMESAR]

Još si živa, ti, starice moja?
Živ sam i ja. Pozdravljam te, znaj!
Nek se zari kolibica tvoja
I nad njome neizrečni sjaj.


Meni pišu da, tajeći zebnju
Brižna tužiš za mnom svaki dan,
Da izlaziš na drum ko u šetnju
Uvijena u stari kaftan.

Da u plavom sutonu te muči
Često ista i slika i kut -
Tobož da me u kafanskoj tuči
Udario nož sred srca ljut.

Ništa, majko! Smiri se iz tija.
To je grozno bunilo, jad nijem.
Nisam tako očajna bekrija,
Da ne vidim tebe, a da mrem.

Kao nekad, ja sam i sad nježan
I jedino sanjam sve o tom,
da me prođe jad, crn, neizbježan,
I da što prije dođem domu svom.

Vratiću se, kad olista granje
Naše bašte, kada bukne sve.
Ne budi me ti tad u razdanje
Ko no osam ljeta što si pre.

O, ne budi odsanjani šumor,
Ne uzbuđuj to što se ne zbi -
Odveć rani gubitak i umor
Pruži meni život što ne bdi.

I ne uči da se molim. Brajko,
K starom nema povratka, pa kraj.
Ti jedina radost si mi, majko,
I jedini neizrečni sjaj.

Zaboravi ti na svoju zebnju,
I ne tuži za mnom svaki dan
Ne izlazi na drum ko u šetnju,
Uvijena u stari kaftan.

[KOMESAR]

Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

[sann]

Prolazi maštom, korakom lakim
Neovisna, svoja, s tragom tajne
Prošeta, podijeli čudo sa svakim
Ukrade vječnost sa zvijezde sjajne

Znam ja taj korak, zastane samo
Kad susretne moj, uz naklon glave
Zamrznut ehom: "Vaš sluga damo"
I očima čežnje što pokret joj slave

"Opet ste tu" već slutim joj riječi
Bliske, daleke, u istom tom trenu
Lagani smiješak svu prošlost liječi
Gospode, za mene stvori tu ženu

“Prolazim samo” lažem sam sebe
I kroz snove čekam kada će doći
Pogled me odaje: “Živim za tebe”
Neću ga skriti, znam, neću moći

Ona igra do kraja, čak i kad ode
Sluti kako stojim na raskrižju snova
Ostajem smrznut, bez slobode
Sutra, proći će opet, neponovljiva, nova..

[sann]

Za svojom zvijezdom lakom...

Što je to čovjek na put kad krene
Rođen za zvijezde al' bačen u blato
Ne, nećete nikada dobiti mene
Ja svoj pravim korak i ništa za to

Gdje su nestale bajke, obećane, dane
Kad govorili su svi: "Mali, svijet je pred tobom"
Zašto nikako ta nova zora ne svane
Zašto me žele načiniti robom

Kako da mislim i što da radim
Tisuće pravila i tisuće otrežnjenja
Ne dam, ja se još čarolijom bavim
Sam svoju stazu tražim, do konačnog ispunjenja

I pružit ću ruku putniku svakom
Tko izgubljen luta između sna i jave
Ja sam još uvijek za svojom zvijezdom lakom
Neka se drugi u močvari odrastanja dave

I ne, nisam onaj što čvrsto na zemlji stoji
Glumi sigurnost i slijedi pravila igre
Ja sam onaj koji još uvijek oblake broji
Ne zanima me ozbiljnost i pravi pedigre...

[Terasa svjesti]

Za tvoje oci, nekad bi zivot dao
slava mrtvima, al ja jos nisam pao
jos uvijek vjerujem, da ljubav postoji

uvijek sam gubio, kada sam ljubio
i ti si dio tog, bozanskog grijeha
uvijek ces ostati, bez duse lijepa

A sada skini se, i zavedi me
jos jednom usnama
svojim povrijedi me
do kraja slomi me, bez duse lijepa.

[Terasa svjesti]

BOL


Noge su joj postajale sve teze i teze...
No i dalje je trcala...
Bosi tabani sve su jace udarali o mokri plocnik...
Kisa je i dalje padala...
Nije znala zasto,nije znala kuda,nije znala cemu...
No znala je da mora.

Izgubila je pojmove o vremenu...
Izgubila je pojam o prostoru...
Isla je sve dalje i dalje...
Ulica kao da nije imala kraja...
Nocne svjetiljke bacale su tek toliku svjetlost...
Dovoljnu da joj osvjetle put...
Put u nepoznato...

Odjednom sve je postalo crno...
Zasla je duboko u sumu...
Zacula je sustanje trulog lisca pod nogama...
Stabla su se nadvijala nad njom...
Vjetar je puhao sve jace...
No njoj je bilo svejedno...
Nije vise imala sta da izgubi...

Mrak je bio svuda...
Grabila je sve dublje i dublje...
Rukama nastojala odmaci grane pred sobom...
Trnje urezano duboko pod kozom nije ni osjecala...
Fizicka bol nije je mogla ubiti.

Najednom je zastala...
Mjesec se oslikao na povrsini jezera...
Zvijezde su se cinile daljim nego jucer...
Zakoracila je...
Jos jednom...
I jos jednom...
Udahnula je duboko...
Uspravila se...

Obris mjeseca se uzgubio...
Glasni krik proparao je noc...

U zraku je ostao samo jecaj.

[Biba]

Sad cu ja ko Terasa...al malo drukcije..ono iznad ... ma nije mi sumnjivo al podsjeca me na pisanje inasab...malo...ko ce ga znat

[sann]

Znam sad, zašto lutao sam snima
Izazvao demone samoće, hrvao se s njima
Krišom gledao zaljubljene kako grle se u noći
Sebi zakletvu dao: "Jednom, sve ovo će proći"

I nastavljao dalje, nijemo, stazama bez cilja
Slutio duboko, kako postoji i neka druga zbilja
Mjesto, gdje skinut ću s leđa sve tuge svijeta
Čekao tebe, dolazak tvoj s nekog drugog planeta

Padao i dizao se, uvijek zakinut za duše dio
Onaj najvažniji, onaj što tobom je ispunjen biti htio
Posustao ponekad, u prolaznoj luci od sjena
I svaki put tonuo dublje, znajući: "To nije prava žena!"

Znam sad, kako svaka staza završiti mora
Zatvoriti krug lutanja prije nego rodi se zora
Jer, bez svojih demona, nikada ne bi znao
Kako anđeo si, samo za me sa zvijezda pao

Donijela si svjetlost tamo gdje vladala je tama
Sad, cijeli se svemir zrcali životom, ogleda u nama
Napokon, više ne nestajem u maglama, bez riječi
Samo trag tvog čarobnog osmijeha, sve prošlosti liječi

Jest, iz oceana potrošenih suza, ljubav se rodila
No, one nisu bile zalud, već rijeka koja k tebi me vodila..