"DUŠA"

[sann]

Zavisnik od snova

Budim te
poslednji put
krilima nesposobnim za let
brojim ti poglede
tražim sebe
putnik prolaznik
među ljudima u suprotnom smeru,
slepac u tunelu
budim te s tim rečima
koji ne možeš izgovoriti.
tražim ti putokaz za
put do nigde.
Idem dalje od mene,
proganjana onim što je
zapisano u sudbini
poput dima iz cigarete
širim želju kao slabost
želju kao vrlinu
po nekom tudjem nebu
sa srcem, poput krhotine stakla
i ovim ludačkim sjajem u očima...

Budim te
i udišem tvoje godine
sputana životom
krilima od plašljivog perja
nemogućnosti odleteti dalje
preseliti se kao ptica
ne znam gde
pobeći od stvarnosti
tužno i ružno
promeniti kožu poput zmije
i biti kao ostali svet
ne umem ..
ja poslednji plivač nebeski
brodolomac na nebu.
ne znam da li sam anđeo
ili
demon
ili vila
ali znam milovati te
poput vetra
pustiti čaroliju
da udje na prstima
zbog tebe sam naučila
jezik monologa
zbog tebe sam naučila
snove bosi da hodaju
ali sada ...

Budim te
nemilosrdno spali
još jedan komadić moje duše
možda njene vatre
otope led i na tvome srcu
sutra ću opet biti tvoj plen
danas želim biti
tvoja prilaka nova
tvoj neizleičvi
zavisnik od snova
dotakla milion padova
da ti kažem
koliko je okucaja srcu
preostala pre zaustavljanja....

[Terasa svjesti]

TI SI MOJA IPAK

Ti si cesta slika moje zalosne ljubavi
Ti si moja samoca u kojoj smo prisutni oboje
Ti si moja Sinagoga ogradjena zicom
Ti si moja narocito u ovo doba pogotovu sada
Ti si moj razgovor koji se u pocetku odnosio
na nešto drugo
Ti si moj Pablo Pikaso i njegova ljubav prema
napojamnom
Ti si moja igra koja pocinje kamencicima
Ti si moja Sahara sa jednim cvijetom pa cak i
bez njega
Ti si moja djevojka o kojoj ti nisam govorio
Ti si moj plemic koji je nekada živio na
Kavkazu neki Vsvold
Ti si mojih nekoliko godina od one noci
Ti si moja žena - ponocni voz sa jednim
putnikom
Zeljezara u kamenom dobu - ti maja ruskaja
zemlja
Jedina žena koju mijenjam svakog dana
I pravi smisao toliko hvaljenih sloboda
Ti si moj heroj koji se postidio i ipak
pocinio izdajstvo
Ti si moja ljubav slavnih ljudi
Ti si moja junacka ljubav koju sam vec rekao
Ti si moja obecanja koja nikada nisu ništa
znacila
Ti si moja ljubav iako sam bez nje kao sto je
poznato
Ti si moja ipak
Tako je bilo oduvijek i uzalud sam se bunio i
sramotio oboje
Ti si jedna stvar koju je voljela jedna žena
Ti si jedna žena koliko i svaka druga
Ti si moja uprkos poznatim istinama
To su bijedni podaci kojima raspolazem
To su sva dijela moje izvitoperene ljubavi
To sam sve mogao ljepse reci ali nema razloga
Ionako samo nagadjam i pretpostavljam
Ti si moja bolest bolescu izlijecena
Ti si moje dijete ti ništa ne razumiješ
I ja doslovno moram reci da te volim...

[sann]

Vrijeme u vremenu...

Znam, vrijeme ne postoji
Samo tihi uzdasi tvoji
Daleko, svi su ljudi
Tu, sigurna, kraj mene budi

Mi pišemo priču toplinom
Krećemo zlatnom dolinom
I sam svemir je stao
Sve što je stvorio, nama je dao

Slutiš, kako napolju kiši
Na grudima mojim slobodno diši
Tu, ničega drugog nije
Nestaje poslije, nestaje prije

Ostaje samo vječno sada
Daleko od ovog prljavog grada
Mi oteli smo trenutak Bogu
Ni svršetci svijeta tu ništa ne mogu

Neka te ništa ne brine
Satkani smo od zvijezdane prašine
Mi pripadamo posebnom plemenu
Krademo vrijeme u vremenu..

[sann]

Ima li smisla čekati san
kada znaš da ti neće doći
može li iko usporiti vrijeme,
kada zna da će brzo proći
ima li smisla gajiti nade
kad nezahvalnost im dobro znaš
i pjevati sreći balade
kad do tebe joj nije stalo
I da li je smisao laž
što obavija sjene života
odsjaj zlatnog omota
sopstvenog očaja zabluda
I ima li smisao smisla?
I da li bi opasno bilo
bez utjeha životnih živjeti
što kriju životno sivilo
Prezrenih ljepota na hiljade
ti ludi svijete nudiš
ali sve su tamo zablude
jer upravo ti sudiš
ko na njih ima pravo
a za većinu ljudi one
ostaju samo san.
Ima li smisao smisla?

[sann]

Trazili smo se po tudjim zalutalim osmesima
blesavo razvučenim i praznim...
Jurili po ranjivim slikama bledih uspomena,
otrovnom dahu sosptvene setve...
Upijali bezvezne reči u nemim odjecima
zamorno tupim i neprolaznim...
I snili uzdah zenice, oblik i miris kolena...
San koji uzleće iznad kletve...

Ne, nisi ti iluzija... Tako nešto ne postoji.
U iluziju veruju samo izgubljene duše.
U svakoj dozi nemira koja bojom telo žesti
oživljavaju dubine što te videše i čuše
kako izranjaš iz svemira
kroz paučinu svesti...

Izgubljeni trenuci slažu se u memljive kule
otežalih eona vremena...
Ustalasani se oblici stapaju s okolinom
i prelivaju poslednje kapi...
I one što su sve videle, i one što su čule
posrću pod teretom bremena...
Hoće li se bar jedna obojiti svojom silinom
pre no što se stopi, ishlapi...?

Ne, nije sve iluzija... Tako nesto ne postoji.
U iluziju veruju samo umorni i stari.
U svakoj senci trajanja nazirem nešto o tebi
što mi zenice boji i ćutanje osmehom zari
dok te u moru kajanja
nalazim negde u sebi...

[Terasa svjesti]

Ma neka ispadne da sam isuviše i naklonjen ali ovo je .

A evo i ovo je za sann :

[Biba]

Terasa, tebi ne mogu dati karmu..i tvoja je zadnja posebno lijepa...sann sam to vec napisala..samo ne voljim se ljubit ni nacrtano

[Terasa svjesti]

POSVETA

Posvecujem ti svoje oci,svoje usne,svoje zube.
Pjesme!Sta ces od mojih pjesama pisanih jer nisam znao cutati?
Sta ces od mojih pjesama koje ne mogu da se ljube?

Tako je dobro sto nismo ni ptice ni bogomoljci u predvecerju
i sto nemamo krila nego ruke.
Poslednje sto nas ceka ne moze biti nasa smrt,
jer zelje nase krvi negdje se moraju nastaviti.

Ti si zena,mala
Ti si zena,mala
i jedan besmrtni avgust donio te u moje balade.
Ostani s mojim Volim koje ce nadzivjeti sve moje
tuzaljke,sve moje promjene.

Kraj mojih ociju ostani.

Nadzivecemo sebe,ne samo u humci svojih grobova,
jer znali smo,znali smo,njezni i oholi,
bjezeci od nozeva i eganata ubiti u sebi andjele
i opet ostati andjeli.

Buduci,potrazite nas nekad u nekom crvenom traganju,
samo tjela nasa lezace pod nijemom zemljom,
ali gazite tiho,
da ne ranite nase usne.
I nase mrtve poglede da ne zgazite.

IZET SARAJLIC

[Terasa svjesti]

Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,
ima li veće nježnosti nego što je moja
dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?
Silazeći u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio:
perunija, azaleja, robinija hispida.
Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam
svoje ruke, rastužena i vječna,
sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.
Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim:
tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam,
i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.
Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku sto ne prestaje
i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.
Evo koliko te želim: kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi.
Ima li ljepše od tvoje kovine,
od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod
što tone i što se ljulja između tvojih obala.
Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći
ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.
Zagledan u beskrajne prostore otvaram
dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više
od mene u meni, jednako i jednako samo.
Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava
sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši,
i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.


Zvonimir Golob - Tijelo žene

[KOMESAR]

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.

Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi

I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,

I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.

I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.

Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,

Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

[sann]

Naš minut vječnosti...

Nekad, pod jednu zvijezdu smo stali
Pogledali se samo i odmah sve znali
Ukrali dugu kad god smo to htjeli
Kraj krhotina duša, mi bili smo cijeli

Nekad, ljubav je putovala s nama
Vitez bez mane i graciozna dama
Tad, magijom svojom dotakla je druge
Svijet, krasio se bojama s naše duge

Nekad, cijeli svemir u jedan sat je stao
Taj sat kad sam mu zakletvu dao
Kako minut je svaki jedan život za sebe
Rađanja vrijedan, jer ima tebe

Nekad, ostalo je negdje na rubu noći
Tad dolaziš mi opet, jer neću moći
Pogaziti sebe i krenut u daljine
Čekat ću naš minut dok vječnost ne mine...

[Terasa svjesti]

Hm dobra je ova gornja .


Volim te za sve žene koje nisam upoznao
Volim te za sva vremena u kojima nisam živio
Zbog mirisa velike pučine i mirisa topla kruha
Zbog snijega što se topi i prvih cvjetova
Zbog plahih životinja kojih se čovjek ne plaši
Volim te zbog voljenja

Pablo Neruda

[Terasa svjesti]

Uznemiri me da se opet tresem od sna
Uznemiri me da opet budem plameni sjaj
da osjetim kako dodirujem vrh
pa padam do dna
Budi opet zao,gledaj me baš tako
da znam da bi da uđeš
da prodreš u mene
I zapali me,stegni me,uzmi me jako
Zastruji mi tim nemirom
tom strašću kroz vene
dok smo jedno "ah" i jedno "oh"
u ovoj mukloj noći
Gledaj me dok nas ponoć
u erupciji žudnje skriva...

[drugrankovic]

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.

Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi

I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,

I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.

I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.

Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,

Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

[sann]

Ključ...

Postoji čarolija na rubu svemira
Zagonetka, u kolijevci od nemira
Taj mozaik žudnje u tvom oku
Poziv u tajnu, svjetove duboku

Neistraženu, samo rijetkima znanu
Što srce topi kao pahulju na dlanu
Čeka, osmijehom slatko skrivena
Šapuće: "Otkrij, što znači biti žena"

Postoji čovjek koji svjesno će poći
Tragom te tajne do beskraja doći
Srušiti kule na vječnoj straži
Bez riječi ga pozovi, samo zatraži

Jer on je vitez što dane tobom broji
Još ima snage, pred tajnom stoji
I nosi mač što ljubav se zove
Ključ za sve tajne, ključ za sve snove...

[KOMESAR]

Vrba

O, Vrbo, srećno, drago selo moje,
Očeva kućo, moj damaći kute!
Da zbog nauke, otrovnice ljute,
Ne pođoh dalje od baštine tvoje!

Ja ne bih znao das u želje koje
u srcu niču, otrovom zasute;
i ne bi vetri koji dušu mute
veru i nade ugasili moje.

Tu verno sunce i ruke od rada -
miraz kog nema ni milionarka –
pružila bi mi verenica mlada.
I mirno moja plovila bi barka;
a dom od vatre i žito od grada
čuvo bi sused – Crkva Svetog
Marka.

[Terasa svjesti]

Dok more tiho spava,

Dok val ljubi obalu,

Dok mjesec zvijezdu grli,

Zašto nisi tu?



Nebo je večeras poput mojih očiju plavo,

Noć tamna kao tvoja duša,

Kiša poput mojih suza

A nestala ljubav kao trnje.



Zašto me nisi zvao,

Zašto zavlada nenadana suša,

Zašto rajom zavlada pakao,

O zašto i ti grijeha kuša?!



Vrati mi moje zore uz plavo more!

Dok sunce ljubi stijenu,

Dok ruža pupoljke pruža,

Zašto nisi tu?

[sann]

Noćas, opet molim nebesa
Neka te stvore od bilo kuda
Spase me kletve Božjeg bijesa
Još te u meni ima posvuda

Još jesen na tebe miriše
Na najljepši plod samoga neba
Bez njega ni mene nema više
Bože, koliko mi tvoj osmijeh treba

Zraka sunca u tmurnome danu
Moj osobni komadić raja
Pustila si srećo neka vatre planu
I gore životom, do samoga kraja

Mislio sam, odnijet će te kiše
Sprati tvoj miris sa duše
Svakim danom, ja... trebam te više
Kroz beznađa, divlji vjetar puše

Kamo su te odvele staze sudbine
Možda negdje gdje anđeli lete
Ja, pratit ću trag zvjezdane prašine
Već noćas krećem, put tvoje planete...

[Pasaga]

Noćas, opet molim nebesa
Neka te stvore od bilo kuda
Spase me kletve Božjeg bijesa
Još te u meni ima posvuda

Još jesen na tebe miriše
Na najljepši plod samoga neba
Bez njega ni mene nema više
Bože, koliko mi tvoj osmijeh treba

Zraka sunca u tmurnome danu
Moj osobni komadić raja
Pustila si srećo neka vatre planu
I gore životom, do samoga kraja

Mislio sam, odnijet će te kiše
Sprati tvoj miris sa duše
Svakim danom, ja... trebam te više
Kroz beznađa, divlji vjetar puše

Kamo su te odvele staze sudbine
Možda negdje gdje anđeli lete
Ja, pratit ću trag zvjezdane prašine
Već noćas krećem, put tvoje planete...

[sann]

Noćas, opet molim nebesa
Neka te stvore od bilo kuda
Spase me kletve Božjeg bijesa
Još te u meni ima posvuda

Još jesen na tebe miriše
Na najljepši plod samoga neba
Bez njega ni mene nema više
Bože, koliko mi tvoj osmijeh treba

Zraka sunca u tmurnome danu
Moj osobni komadić raja
Pustila si srećo neka vatre planu
I gore životom, do samoga kraja

Mislio sam, odnijet će te kiše

Sprati tvoj miris sa duše
Svakim danom, ja... trebam te više
Kroz beznađa, divlji vjetar puše

Kamo su te odvele staze sudbine
Možda negdje gdje anđeli lete
Ja, pratit ću trag zvjezdane prašine
Već noćas krećem, put tvoje planete...