"DUŠA"

[sann]

Samo zamisli...

Samo zamisli, samo zamisli kako si tamo
Na mjestu gdje sreću se snovi
Jedino ti i ja tu tajnu znamo
Zatvori oči, naše vrijeme dozovi

To nam nitko ne može krasti
Nema tu ljudi, zavisti, nit' bola
Tu nikada naša zvijezda neće pasti
Tu nam srca nisu presječena na pola

Samo zamisli, kada te sustignu sjete
Iza sklopljenih kapaka sanjaj na javi
Neka te pljuju, kažu kako si dijete
Oni su mrtvi, više ne slijede onaj put pravi

Gdje god bio, ja dušu ću ti čuti
Sklopiti oči i poletjet prema snima
Natjerat cijeli svemir neka zašuti
I ja prizvat ću snove, jer ti si u njima

Samo zamisli, povjeruj u čuda i priče
Svemir će čuti i povezati nam staze
Znaj, sve što je stvoreno prvo u srcu niče
One koji vjeruju, nebeske sile paze...

[Pasaga]

Ne, nemoj mi prici! Hocu izdaleka
da volim i zelim oka tvoja dva.
Jer sreca je lijepa samo dok se ceka,
dok od sebe samo nagovestaj da.

Ne, nemoj mi prici! Ima vise drazi
ova slatka strepnja, cekanje i stra'.
Sve je mnogo lijepse donde dok se trazi,
o cemu se samo tek po slutnji zna.

Ne, nemoj mi prici! Nasto to, i cemu?
Izdaleka samo sve k'o zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek' mi ne pridju oka tvoja dva.

[Veca]

O,NIKAD VISE

O,nikad vise,nikad moja ruka
Stisnuti nece tvoju ruku bijelu,-
Ko tuzni odjek tajanstvenog zvuka,Kidace jadi moju dusu cjelu.

Ko sjetna tica,sto u krugu tavnu
Ledenih zica zarobljena stoji,Snivacu i ja o blazenstvu davnu,O slatkom raju poljubaca tvoji.

Ja sam ko stablo,kome vjetar hudi,
Raznese lisce u daleke strane,Ko vjecni suzanj,koji zalud zudi
Osmejak mili one zore rane.

Po tavnoj noci,kad svestenim mirom
Preljece sanak necujno i blago,
Besvjesno lutam na grudima s lirom,
I zvjezdam sapcem tvoje ime drago...

Ja suzam kvasim tvoju sliku bajnu
I gledam osmjeh,sto s usana ljece,
Al zaman suze,nikad proslost sjajnu,
Nikad mi tebedarovati nece...

Oh,nikad vise,nikad moja ruka
Stisnuti nece tvoju ruku bjelu,-
Ko tuzni odjek tajanstvenog zvuka
Kidace boli moju dusu cjelu.

A.S.

[Terasa svjesti]

Možda imam snove, poput tebe,
Moj mrzitelju …
Možda se ja i zagledam u sunce, u suton,
U uzburkano more … pa poželim nešto lijepo svijetu …
Možda, kao i ti, plačem u zaključanoj sobi kada sam tužna/tužan …
Možda skačem od sreće pa zagrlim voljene kada imam milijun razloga za tu sreću …

[KOMESAR]

O,NIKAD VIŠE

O,nikad više,nikad moja ruka
Stisnuti neće tvoju ruku bijelu,-
Ko tužni odjek tajanstvenog zvuka,
Kidaće jadi moju dušu cijelu.

K'o sjetna tica,što u krugu tavnu
Ledenih žica zarobljena stoji,
Snivaću i ja o blaženstvu davnu,
O slatkom raju poljubaca tvoji'.

Ja sam ko stablo,kome vjetar hudi,
Raznese lišće u daleke strane,
Ko vječni sužanj,koji zalud žudi
Osmjehak mili one zore rane.

Po tavnoj noći,kad sveštenim mirom
Preljeće sanak nečujno i blago,
Besvjesno lutam na grudima s lirom,
I zvjezdam sapćem tvoje ime drago...

Ja suzam kvasim tvoju sliku bajnu
I gledam osmjeh,sto s usana ljeće,
Al zaman suze,nikad prošlost sjajnu,
Nikad mi tebe darovati neće...

Oh,nikad više,nikad moja ruka
Stisnuti neće tvoju ruku bijelu,-
Ko tužni odjek tajanstvenog zvuka
Kidaće boli moju dušu cijelu.

A.S.

Onaj tko vas nije držao, dovoljno jako, kao kap vode na dlanu, taj vam je učinio najveću uslugu na svijetu. Onaj tko vam se neiskreno davao, u rukavicama, nikada i nije bio vaš, već tuđi. Onaj tko vas nije spriječio da odete, tko s vama ne dijeli vreće pune sreće i najgore tuge, taj se boji sebe, ne vas. Pustite ga. On i ne želi ništa drugo, nego biti pušten.

[Terasa svjesti]

ZA ŽENU

Ne plači…

Dao bih, kad bi moglo, svaki svoj damar
Da gazi ti noga b’jel svilenkast oblak.
I bisera bijelih pun jedan samar,
Da provedu te u bijelom niz sokak.

Mogao bih bdjeti nad svakim ti dahom,
Imati spreman osmijeh jedan u kutu,
Al’ golemo bi bilo nadanje. Mahom.

Već ćeš u mojoj kući od sanja
Pronaći sreću u spokoju;
Na pretek mira, vedrih svitanja,
I šoljicu kahve, samo tvoju.

Progutati nekuhan zalogaj
Teretli mi neće biti;
Toliko se mogu potruditi.

Ne plači,

Svijetu već odavno radost biva
Od drugog sreću danima da skriva
Ali ti ni za što nisi kriva.



Jasmin Jusufovič

[Terasa svjesti]

Vjetar je noćas svojim pipcima
kucao po mome prozoru
Pustio sam ga unutra
Simfonijom koju je svirao
u duetu sa škripavim vratima
Dao je savršenu podlogu
jezivim kricima tišine u
Besanoj sobi sjećanja
Sjećanja i želja...
I tko zna koliko bi se razvukla
Ta bezlično dosadna kompozicija
Da ju nije prekinuo zvuk koji je podsjećao
Na najljepšu ljubavnu šansonu
Bio je to zvuk zvona na vratima
Pred kojima su stajali neki dragi ljudi
Ljudi koji su mi pomogli da ne mislim na nju
Ljudi koji su ustvari
I oduvijek bili tu
Možda ne uvijek preda mnom,
Na zaslonu monitora, s druge strane bakrene žice...
Ali bili su uvijek u mome srcu
A ja u njihovim mislima i molitvama
Oprostite što to ranije ne svatih
Znam, bio sam budala
No sada vam nazdravljam čašom prijateljstva
Dragi ljudi, na svemu vam hvala

P.S. Brainsucker,

[KOMESAR]

U tvojoj je duši životna sila, taj život potraži.
U planini tvoga tijela je dragulj, taj rudnik potraži.
Putniče, ako tragaš za Time ne gledaj oko sebe,
pogledaj u sebe i potraži To

Ova samoća vrijednija je od tisuću života.
Ova sloboda vrijednija je od svih zemalja svijeta.
Makar na trenutak biti Jedno s Istinom,
vrijedi više od svijeta i života samoga.

Na kraju se pokazalo
da su planine moje mašte obična kućica.
A taj moj veličanstveni život samo izgovor.
Cijeloga života strpljivo slušate moju priču.
Sad čujte ovo: sve je to samo bajka.

Najdublje što mogu gledam u sebe.
Ne trebaju mi oči, sve mogu jasno vidjeti.
Zašto bih uopće otvarao svoje,
sad kada svijet gledam kroz oči Njegove?

U ljubavi, dok piješ vino bezvremenosti, ničeg drugog nema.
Nema razloga za življenje osim davanja vlastitog života.
Rekoh: "Prvo te spoznah, a zatim umrijeh."
On reče: "Za one koji Mene spoznaju, umiranja nema."

Koliko ćeš još razmišljati o svom bolnom životu?
Koliko ćeš još razmišljati o krivnji svijeta?
Jedino što ti svijet može oduzeti je tvoje tijelo.
Prestani lupetati gluposti i prestani razmišljati.

U ljudskom srcu je svijeća koja čeka na plamen.
Razdvojenost od Prijatelja je rana koja čeka na šivanje.
O, vi koji ne poznajete ustrajnost i žar ljubavne vatre...
Ljubav dolazi sama, nema škole u kojoj se može naučiti.

Sve dok ne upoznaš bol, ni lijek nećeš naći
Sve dok ne odustaneš od života,
nećeš se sjediniti s vrhovnom dušom
Sve dok u sebi ne otkriješ vatru, kao Prijatelj,
izvor života dotaknuti nećeš, kao prorok Khezr.

Uzdigla se svaka duša koja se napila nektara tvoje strasti.
Ta voda života stvara zanos.
Smrt mi je prišla, omirisala me i osjetila tvoj miomiris.
Od tog trenutka izgubila je svaku nadu da će me dobiti.

Od tvoje ljubavi nastaje vatra mladosti.
U grudima nastaju vizije duše.
Ako ćeš me ubiti, ubij me, to je u redu.
Kada Prijatelj ubije nastaje novi život.

Svaki život koji prođe bez susreta s Gospodarom
ili je prerušena smrt, ili dubok san.
Voda koja te truje je otrov;
otrov koji te pere je voda.

Ja sam svetogrđe i sveto, čisto i nečisto;
Staro, mlado i novorođenče.
Ako umrem, ne pričaj da sam umro.
Reci da sam bio mrtav, da sam oživio,
i da me Ljubljeni odnio.

U vodama čistoće istopih se kao sol.
Ne ostade ni svetogrđe, ni vjera, ni sigurnost, ni sumnja.
U središtu moga srca pojavila se zvijezda
i svih sedam nebesa utonulo je u nju.

Pokažeš li strpljenje, oslobodit ću te te vrline.
Ako zaspiš, istrljat ću san iz tvojih očiju.
Postaneš li planinom, rastopit ću te vatrom.
A ako postaneš oceanom, svu tvoju vodu ću popiti.

Ti utjelovljuješ riječ Božju.
Ti si odraz lica Kraljevog.
Ne postoji u svemiru ono što ti nisi,
Sve što želiš potraži u sebi...
jer ti si To.

╰★╮Dzelaludin Mevlana Rumi ╰★╮

[sann]

Iznutra zvijeri, izvana ljudi
Svatko bez dokaza sudi
Prijetvorni, tuđe nesreće gladni
U biti, svi zajedno jadni

Zašto se nismo nikamo makli?
Zašto si nismo srca dotakli?
Zašto robujemo vijesnicima straha?
Zašto smo hipnotizirani, bez daha?

Kamo su nestale lijepe riječi?
Kakva to sila dobrotu priječi?
Postali smo taoci vlastitog ega
U tmini se skrivamo, od bilo čega

Brodovi duhova što lutaju sami
Ne naziremo put u vlastitoj tami
S navučenom zavjesom od zlobe
Radi, spavaj i kupuj Robe!

A možemo toliko toga
Stvoreni svi s tragom Boga
S moći kreiranja svemira ljepote
Stanimo, udahnimo, spasimo živote

Pružimo ruke, zagrlimo jadne
Ispunimo duše ljubavi gladne
Dovoljno je samo zrno vjere
Kako možemo davati bez mjere

Nikakva sila nije ukrala dobrotu
Sami smo zaboravili ljepotu
Pronađimo ju i pronaći ćemo sebe
Recimo strancu: "Ja volim tebe"!

Autor: Darko Balaš

[Terasa svjesti]

Biti srećan - Herman Hesse

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti srećan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
retko činimo jedno drugoga srećnim,
jer i sebe time ne činimo srećnima.
Ako čovek može biti dobar,
može to samo onda
kada je srećan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.

[sann]

Poslednja greska...
Jedna mala zvezdica
sa neba se smeska,
radoznalo pita
u cemu je greska,
gde je osmeh nestao
da to nije sala,
zasto mi je suzica
sad iz oka pala.

U cudu me gleda
i nije joj jasno,
zasto sada placem
ali tako glasno,
sa suzom u oku
lagano je pratim,
kako da joj kazem
zbog ljubavi patim.

Ljubav ti je bolest
a lek ne postoji,
za suzu u oku
razlozi su moji,
ona me sad gleda
jos u vecem cudu,
kao da u meni
vidi neku ludu.

Ta zvezdica mala
sigurno ne gresi,
problem je u meni
mora da se resi,
sad ja u nju gledam
i smeskam se glupo,
mozak mi je ovaj
nacisto prolupo.

Pa zvezdici velim
hvala ti na smesku,
ispravicu brzo
tu na licu gresku,
pa razvukoh osmeh
al sto mogu vise
i popravih gresku
sto na licu pise. ..........toliko od mene na ovoj temi!

[KOMESAR]

KAD MORIJA MOSTAR MORIJAŠE

Kad morija Mostar morijaše,
sve pomori i staro i mlado,
i umori majci Ibrahima.
Žao joj ga u groblje kopati.
Već ga kopa u zelenu bašću.
Svako ga je jutro ob’lazila,
Jedno ga je jutro dozivala:
“Je l' ti tvrdo, Ibro, bez dušeka?
Je l' ti nisko bez brusa-jastuka,
je l' ti zima bez kumaš-jorgana,
jesu l' teske tahte lavorove?”
Iz mezara nešto progovara:
“Nije, majko, tvrdo bez dušeka,
nije nisko bez brusa-jastuka,
nije zima bez kumaš-jorgana,
nit’ su teške tahte javorove,
već su meni guje dodijale:
oči piju, u percin se kriju!
Kun’, majko, Omera berbera
Koji mi je percin ostavio!
Kaži, majko, mojim jaranima,
što gledaju, nek’ ne varaju,
jer su teške djevojačke kletve!”

[Terasa svjesti]

Poslednja greska...
Jedna mala zvezdica
sa neba se smeska,
radoznalo pita
u cemu je greska,
gde je osmeh nestao
da to nije sala,
zasto mi je suzica
sad iz oka pala.

U cudu me gleda
i nije joj jasno,
zasto sada placem
ali tako glasno,
sa suzom u oku
lagano je pratim,
kako da joj kazem
zbog ljubavi patim.

Ljubav ti je bolest
a lek ne postoji,
za suzu u oku
razlozi su moji,
ona me sad gleda
jos u vecem cudu,
kao da u meni
vidi neku ludu.

Ta zvezdica mala
sigurno ne gresi,
problem je u meni
mora da se resi,
sad ja u nju gledam
i smeskam se glupo,
mozak mi je ovaj
nacisto prolupo.

Pa zvezdici velim
hvala ti na smesku,
ispravicu brzo
tu na licu gresku,
pa razvukoh osmeh
al sto mogu vise
i popravih gresku
sto na licu pise. ..........toliko od mene na ovoj temi!

[Terasa svjesti]

Bog mi je svedok
Koračala si za
mojim stopama u
snegu
tražeći smrznutim rukama
toplotu
u mojim prstima.
Vetar je zaneo
tragove
neistine i laži.
Bog mi je svedok.

Sve je ovo, gospodo,
lažna priča,
rekla si
bez trunka griže
savesti.
Bol odzvanja
očajem.
Bog mi je svedok.

Sumoran trg.
Krupne pahuljice
u tvojim očima.
Poneki usnuli
prolaznik.
Stih umrlog
pesnika
ispisan na spomeniku
poginulog komarca
dok eho moje
istine
razdire ponoć.
Bog mi je svedok.

Grad bez sladoleda,
taksista bez
taksimetra,
vino bez mirisa
kupinovog vina.
Gde si zalutala
ljubavi?
A ja,
ja sam ostao
tu negde, isti.
Bog mi je svedok.

Voleo sam te u
ponoć
dok si spavala
sneguljičinim snom,
gledao i milovao
do jutra.
Bog mi je svedok.

Izmicali su pejzaži
detinjstva,
prve mladosti
opaćene
zatrovanim meduzama.
I jednom,
i ponovo
oni su govorili,
treća je sreća
poverovao sam.
Bog mi je svedok.

Htela si da ti budem
ljubavnik,
prokleti nogoljubac
za trenutke
razonode.
Pristao sam i na to.
Bog mi je svedok.

Gurnula si me
nogom,
kao pseto lutalicu
što gladno skapava
ispred tuđeg
praga.
Bog mi je svedok.

A ja,
ja sam te
voleo
detinje, iskreno.
Voleo sam te
najsrećnije, nežno.
Danas,
danas te volim
najnesrećnije, tužno.
Bog mi je svedok.



Romuldo Mirales

[KOMESAR]

Svi moji porazi...

Svi moji porazi
Noćas peku
Tvoj lik dolazi
Teče niz rijeku

Plovi kroz dane
Peče u tami
Tad vrijeme stane
Šutimo sami

Htio sam svemir
Dobio ranu
Beskrajni nemir
Suza sama kanu

Svi moji porazi
Tvoje su riječi
Rana ne prolazi
Vrijeme ne liječi

Još čujem jeku:
"Dolaze kiše"
Gledam niz rijeku
Nema te više

[Terasa svjesti]

Karl Sandberg - Poslednji Odgovori

Napisah pjesmu o magli
I jedna zena me upita sta sam tim htio da kazem.
Dotle sam mislio samo o ljepoti magle, o tome
kako se njena biserna i siva boja mjesaju
i kovitlaju,
I kako uvece pretvaraju bezbrojne brvnare
osvetljene lampama u tajanstvene tacke
sto sarenkasto trepte.

Odgovorih joj:

Nekada davno citav je svjet bio samo magla i opet
ce se jednoga dana vratiti u maglu,
U nasoj lobanji i plucima ima vise vode no kostiju
i mesa,
I svi pjesnici vole prah i maglu jer svi posljednji
odgovori
Zure da se sto prije vrate u prah i maglu.

[Terasa svjesti]

Ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom,
ima te u ljubavi, prisutna si tugom
i san u kojem te sanjam, prisutan je tamom,
jer kao da očekujem daleko djetinjstvo,
noć s kojom lutam, prisutna je sama.
Ima te negdje, prisutna si daljinom
i očima sličnim odrazu vode,
prisutna mjesečinom.
Ima te i mora te biti, poslije toliko godina
poput skrivenog mjesta, prisutna si krišom.

Kao uspomena, ima te u mirisu ubranog cvijeća,
u čežnji na dlanovima te ima,
prisutna si nepomična.
Svugdje te ima i u koloni otkucaja,
gdje si oduvijek prisutna.
U sve težim jutrima
i kiši što tiho pada,
na čelu svake ptice,
u dugim dnevnim drhtanjima,
ima te, zauvijek si prisutna.
Imaju te moje misli, prisutna si nestankom
ima te moj pogled, prisutno si čekanje,
i u zagrljaju kojim te grlim, prisutna tišina,
jer kao da nebo odjednom prestaje,
osjećam u zraku prisutnu prazninu.
Imam te u noći, prisutna si uzdahom
i u poljupcima nemirnih suza,
prisutna si slanim tragom.
Imam te ljubavi, prisutna si s tugom,
imam u odsutnosti, prisutna si bolom.
S mirisom lipe, svu širinu moga tijela podsjećaš
na dodire s kojima se svako jutro nestrpljivo budi.
I dok ga tako mekoćom mjesečine oblažeš,
jezikom izazovno hodaš izvorom njegovih strasti
i u njima se mojim uzdasima otvorena širiš.
Prsti se moji utrkuju putenim poljima kože,
strast ih goni i poput vjetra baca na sve strane,
u odsjaju tvojih bradavica pronalaze polazište,
a među toplim bedrima utočište svojim drhtajima,
pa iznova počinju jurnjavu preko tvog trbuha.
Zjenice mi kipe od vrele žeđi za tvojim grudima.
Žedne, ispijaju rasutu bjelinu ovih nebeskih bisera
i kao lastavice kruže nad bogatstvom plodnih vrhova,
uzlijeću i slijeću i u zanosu gozbe piju kapi slasti
što su se nakupile u vrtu tvoga predivnog tijela.
Usne se tu još bolje snalaze, zanimaš ih pukotinom
kojom te mjesečina slatkim sjajem rastavlja.
Imaš otvoreno mjesto i one ga toplinom vatre žare,
svaki cjelov njihovim vlažnim usjecima unose
i blagim dodirom zvijezda plešu tim divnim klancem.
Što reći o muškosti kad me tvoje tijelo u sebe prima?
Tada se ona u meni olujnom snagom vjetra pokrene.
Dubinom utrobe, blaženom milinom žestoko naraste
i silinom bezbrojnih vulkana svoju lavu izbaci,
pa toplinom bedara navali i dolinom tvojom razlije


Zal Kopp

[KOMESAR]

SLOBODA JE MOJA

Sloboda je moja otišla sa Juga
Sjeverom hladnim gdje vjetrovi pušu
ostala mi pjesma, i za Tobom tuga
da me tješi, liječi bolnu dušu.

Duša boli, pjesmom ti govori
svakim slovom pjeva ti note
kako te zavoli, i srce otvori
i slobodno uđi, ljubavi živote.

Život je tkan od surove niti
znaš To dobro, k'o što znam
krene za života jamu kopati
nije me strah, i da upadam.

Upadnem li, i niko ne čuje
ne čuješ me, hladnim Sjeverom
poslušaj srce, što pjesme naređuje
i tragom duše, naći me smjerom.

Smjer i putokazi Tebi su znani
nećeš vjeruj mi, nećeš pogriješiti
ugledam i zapjevam k'o ptica na grani
SLOBODU SVUDA I LJUBAV ŠIRITI.

[sann]

SLOBODA JE MOJA

Sloboda je moja otišla sa Juga
Sjeverom hladnim gdje vjetrovi pušu
ostala mi pjesma, i za Tobom tuga
da me tješi, liječi bolnu dušu.

Duša boli, pjesmom ti govori
svakim slovom pjeva ti note
kako te zavoli, i srce otvori
i slobodno uđi, ljubavi živote.

Život je tkan od surove niti
znaš To dobro, k'o što znam
krene za života jamu kopati
nije me strah, i da upadam.

Upadnem li, i niko ne čuje
ne čuješ me, hladnim Sjeverom
poslušaj srce, što pjesme naređuje
i tragom duše, naći me smjerom.

Smjer i putokazi Tebi su znani
nećeš vjeruj mi, nećeš pogriješiti
ugledam i zapjevam k'o ptica na grani
SLOBODU SVUDA I LJUBAV ŠIRITI.

[Terasa svjesti]

Mojoj miloj

Prije par trenutaka me sravnilo nebo sa zemljom kad sam pokušao dosegnuti tebe, sravnila me zemlja s nebom kad sam pokušao odem.
Bespomoćno i psihodelično stanje uma zaglavi me u sekvenci gdje kreiram scenarije i smišljam duge rečenice sa previše epiteta, ne zbog toga da bih zvučo ljepše, nego da bih pričao duže. Ali ti ideš dalje, praviš onu najljepšu ljutu facu i gledaš svoj odraz u prozoru, treptajima zaustavljaš neki čudan saobraćaj, duša ti se niz lice topi i prepričavaš sve faze koje su te dovele do mene. Oči su mi sinoć trebale nešto tako lijepo poput tvoje kose, umalo da sravnim jedan mali svijet za veliki osmijeh i pogled tvoj. Jučer je bio taj umobolni dan, a već danas osjećam mirise jabuke i cimeta na svakom ćošku, jer ne može ovo moje ludilo da bude potpuno bez tvog prisustva. Odgurnuo me vjetar kada sam pokušao naći načina da izbjegnem neizbježno.
Da pobjegnem prije nego osjetim nešto. Ti si jedino biće koje me ne podjseća na sve inijanse crne, sivilo, beznađe i mrak. Sa sobom donosiš mir i osmijeh. Gdje da ti pobjegnem? Zašto da ti pobjegnem? Zakoči mi vilica svaki put kad pokušam da izgovorim gotovo je Ti ne razmičeš oblake, ali razmičeš tamu. Valjda je to dovoljno mila

NN.