"DUŠA"

[Biba]

... Ma imam ja zbirke pjesama...ali ne znam odabrati ovako dobre kao Terasa i sann..i ostali

[sann]

... Ma imam ja zbirke pjesama...ali ne znam odabrati ovako dobre kao Terasa i sann..i ostali

Bibo
" BUDI TU "
Tvoj mi je zagrljaj potreban
kao zemlji kiša, kao nebu
sunce, budi tu, kad me
tuga svlada i nemir u
meni vlada, budi tu,
i kad savršena nisam
kad mi suza klizne
sa lica....

Budi tu i kad gubi mi se
svaki trag, izgubim vjeru u
nadu, kad mi osmjeh sa lica
ukradu, budi tu, vrati mom oku
sjaj, samo budi tu uvijek i u mome
snu, i kad sunce sja i kad kiša lije
kad snijeg zavije, samo budi tu...

Tu blizu srca moga da čuješ
otkucaje moje, samo budi tu,
uvijek u svakom trenutku u mojoj
blizini, budi tu u mome zagrljaju,
u njemu se osječam smireno
a tako mi je potreban, to je ono
što mi treba, budi tu, uvijek
samo budi tu i čvrsto me zagrli....

Budi tu da mi osmjeh na lice
vratiš u moju dušu da svratiš
tada češ sve da shvatiš,
budi tu i vjeru u nadu ponovno da
steknem, samo budi tu i zagrli
me čvrsto i nepuštaj iz zagrljaja svoga...

[Terasa svjesti]

, mašala živno je evo kutak :


Često sam odlazio.. I okretao se, i kažu, tada poželiš da se nekad vratiš. I vraćao sam se.. Ništa nije bilo isto.. Ni pejzaži, ni ljudi, ni ja.. Shvatio sam.. Ne treba se vraćati.. Ono što je bilo lijepo, neka zauvijek ostane u snovima.. Vječno ce trajati.


NN

[Terasa svjesti]

"Žena mora svoje prijatelje i ljubavnike mudro birati, jer i oni mogu postati slični zloj maćehi i njezinim pokvarenim kćerima. Našim ljubavnicima ćesto dajemo moć velikog maga - velikog čarobnjaka. To je lako učiniti, jer ako se uistinu zbližimo, onda to postaje, ili nam se barem čini, nalik na otključavanje čarobnog staklenog atelijera. Ljubavnik može ugroziti i/ili uništiti čak i najtrajnije veze s našim vlastitim ciklusima i idejama. Razornog ljubavnika valja izbjegavati. Bolji je ljubavnik onaj koji je fino sazdan od snažnih psihičkih mišića, a nježna mesa. Divljoj ženi pomaže i kad je ljubavnik također pomalo vidovit, osoba kojoj pogled "prodire" u njezino srce.

Kada divlja žena ima ideju, prijatelj ili ljubavnik nikad neće reći: "Pa, ne znam... to mi zvuči zbilja blesavo (pretjerano, neizvedivo, skupo itd.)" Pravi prijatelj to nikada neće reći. Umjesto toga reći će... "Ne znam razumijem li. Reci mi kako ti to vidiš. Reci mi kako ćeš to izvesti."

..............................

"Pažljiv odabir prijatelja i ljubavnika, da ne spominjemo učitelje, ključan je zato da bismo ostali svjesni i intuitivni te da bismo imali kontrolu nad plamtećim svjetlom koje vidi i zna."



Clarissa Pinkola Estes "Žene koje trče s vukovima"

[sann]

Puštam tišinu da ti prenese skrivene poruke duše....
Govorim ti čežnjom..
Željom...
Nežnošću...
Nisi tu, a ja te osećam...
Osećam dodir tvoje ruke po kosi, koji me smiruje...
Vrhovima prstiju dodiruješ mi lice...
Kao da pišeš azbuku osećanja....
Pružam ruke .. Prste preplićem sa tvojima....
Spuštam poljubac na čelo....
Tako ljube andjeli,znam.....Ja to nisam....
Ja sam samo tišina koju čuješ kad zaklopiš oči...
Govorim nežnošću jer samo taj jezik razumem....
Znam da čuješ...

[Terasa svjesti]

Svako ide stazom vlastitog života. Čas je ravna i cvijećem obrasla, čas vijugava, čas trnoviti tjesnac, čas puteljak zarastao u korov i pelin. Niko ne zna kakva će dalje biti, hoće li se ponovo raširiti - i put i vidici, ili će naići na nove staze i ponore.

NN.

[sann]

Znam taj tvoj korak
Što sluti se iz daleka
Bez njega, okus je gorak
Odjek njegov u meni čeka

Onda prestane, utihne odjednom
Znam, stala si na rubu sudbine
Svi moramo poći jednom
Istražiti svoje neznane dubine

Prizivaju te puste daljine
I miris vjetra što miluje more
Ne zanimaju te dosadne tišine
Već munjama ispunjene zore

Tamo negdje, preko širina
Zove te glas neke obale druge
Meni ostaje beskraj tišina
I spreman čamac sazdan od tuge

Poći ću tragom koraka tvojih
Pa neka ih i skriju oluje
Na pučinu se od obale odvojih
Ne želim tišine, već moćne struje

Znam, ničeg neće biti na drugoj strani
Kad utihnu vjetrovi skitači
Kad umoriš se, na obalu stani
Od svih avantura, zov ljubavi je jači

Doći ću nošen anđela krilom
Što prati one koji istinu traže
Ne može se ljubav oteti silom
Čuvaju je srca i nebeske straže

Autor: Darko Balaš

[Terasa svjesti]

[Terasa svjesti]

GRAD

Stajali su tamo dječaci
Upoznavali algoritme grubosti.. i milosti
Letjele su iznad stakla ptice
Ogledale duše u oblacima male
Tekao je vazduh posve k’o zaboravljena datost
Izviđala su djeca linije na svojim dlanovima
Bila je obična sunčana nedjelja
Puna strahova i dobrote
Biti je mogao i mrak
Moglo je biti i šiblje i šilje ljudskoga nezadovoljstva
Zaista je moglo poći po zlu onako da upoznamo gospodina
Biti je moglo.., ali ptice lete
Nad rijekama koje trebaju transfuzije
Niz usamljene u prepunom gradu
Gdje malo majki hoće mnogo napuštene djece
Biti je mogao mrak.., ali život svjetlo je


Realno - NN

[sann]

POSLE GODINA

ako se ikada sretnemo
posle mnogo godina
prepoznaćeš me
po onom ludačkom sjaju u očima
kada si mi blizu
po ubrzanom disanju
i pobesnelim otkucajima pulsa
prepoznaćeš me
po ognjenoj boji obraza
i želji koja izvire iz svake pore
prepoznaćeš me bez obzira na bore
koje će ostaviti vreme
bez obzira na nesiguran korak
i neku čudnu boju u mojoj kosi
ako se ikada sretnemo
ne beži na drugu stranu ulice
ne sakrivaj pogled
potisni osećaj krivice
jer nisi bio kriv
nisi mogao zaustaviti vreme
i darivati mi godine koje
nisi imao više
ni julske kiše
od kojih rastu mladi suncokreti
u širokim poljima Vojvodine...
ako se ikada sretnemo
pogledaj me bez straha i srama
i ne iznenadi se što mi još uvek piseš u očima
jer nista lepše
zapisati nisam znala
sve ove godine
za kojih se nisam iz mesta makla
za hiljade dana
za koje ne znam
zašto mi još uvek stoje
u petama i struku
tamo gde me nikada
tvoja ruka nije
nije takla ....
Ako se ikada sretnemo
Neka te ne iznenadi što su moje oči
dobile boju tvojih očiju
I zašto mi prsti još uvek mirišu na tvoju kožu
koju nikada dodirnula nisam
neka te ne iznenadi
zašto nemam onaj osmeh
kao na fotografiji koju si nespretno krio
i koju su ti pronalazili deset puta
jer u tvojim godinama nemaš pravo
i ne smeš dopustiti sebi
da ti pogled odluta
sa strane
jer koga je briga za tvoje dane
i to kako se osećaš
neka te ne iznenadi sto moje usne
jos uvek imaju boju zrele višnje
kao u danima kada sam te želela
i to sto se nisam osetila ponižena
onda kada sam bila jedini krivac
kada sam se trebala postideti što te volim
a nisam i neću
jer znala sam
da je večno i sveto
to što imam u sebi...
ako se ikada sretnemo
pravi se da te nije briga
i ne pokazuj da ti je žao
za ono što nije bilo a moglo je
pusti me da verujem da ti nije stalo
lakse ću ubiti godine i dane
koje ostaju i ove tuge koje ne prestaju
ako se ikada sretnemo
ne pružaj mi ruku
ne grli me
može mi tvoj zagrljaj život produžiti
a ja odavno želim zaspati u miru
samo stani i pusti me
oči da ti vidim
da ih disem i upijem
za sve dane kada sam bez njih morala
kada sam bez njih ostala
a želela sam da se jutrom u njih ogledam
i zauvek ubijem
sve druge oči i poglede
ako se ikada sretnemo
videćeš
da nisi sreo prijatelja,ni sestru
ni ženu ,ni ljubavnicu
ako se ikada sretnemo
znaćeš da
sreo si samoga sebe ...

[sann]

Osvojio je bez ostatka,
ostavio bez
ravnoteže, daha
i smisla.
Oživeo samo da bi
zagospodario.
Sada izmedju
dve noći
ispunjene crnilom
na suvo se skida
sa njegove ljubavi...
Prokleto blagoslovena,
njegovo mnogo,
njeno nedovoljno.
Ljubav ostavljena
na čistini,
postala lak plen. ...

[sann]

Do samog neba...i dalje

Još naša zvijezda sja, neugasla, na čarobnoj granici dana i noći
U njoj sam tebe skrila ljubavi moja, tragom sudbe opet ću poći
Neće mi umor slomiti korak, neće daljine zamaglit joj sjaja
Krenut ću žustro, ljubavlju brodim, do samog obzora kraja

Ne možeš vjetre skršit mi jedra, duša mi je satkana od čuda
Zalud oluje i daleka obala sjetna, zvijezda moja pjevat će kuda
I u beskraju noći pjesmu joj čujem, to srce kliče iznutra
A odjek tog glasa kroz maglu ga vodi, do nekog sretnijeg sutra

Ovaj stih ti šaljem, u suzi sročen , skovan od same biti
Neka ti zakletvu obećanja nosi, tamo u dušu, gdje stanuješ i ti
Predaje nema, ljubavi moja, čak i da zvijezdu zlobom mi skriju
Nema tih ljudi, nema tog Boga, koji iz mene otet te smiju

Još naša zvijezda sja, neugasla, tvoj osmijeh kroz srebro mi šalje
Ja pratim joj stazu, ja slijedit ću ljubav, do samog neba... i dalje

[Terasa svjesti]

Ovdje je mnogo nabijenih emocija. Ova pjesma zaslužuje mjesto u temi :

[ytube][/ytube]

[KOMESAR]

Čujem da se na put spremaš – nemoj!
Drugog voliš, drugi ti je srcu mio – nemoj!
Ne znaš kako je odvojen biti i šta znači stranstvovati
S čijim srcem sad se kaniš poigrati?
Nemoj!
Od mene se ne otuđi, ne odlazi neznanima
Kradomice na drugog pogleduješ – nemoj!
O mjeseče zbog kojeg i nebesa zbunjena su
ti nas rušiš i činiš nas smetenima – nemoj!
Gdje su silna obećanja o sastanku, o viđenju?
Zar ćeš sada riječ što dade pogaziti?
Nemoj!
Šta sve nisi prisezala, šta sve nisi obećala...
Od zavjeta vlastitoga sada bježiš – nemoj!

[Veca]

[sann]

Ukradeni snovi...

Samo ti znaš
Ukrasti snove
Jedan pogled daš
Što vile dozove

I to je sve
Što poželim
Ostvarim sne
Čaroliju dijelim

Sigurnost je laž
Ptica bez krila
U igri je draž
Uvijek je bila

Maštanje na javi
Srce na dlanu
Jedan pogled pravi
Daje svrhu danu

Drhtim poput pruta
Otrgnut sa grane
I tako svakog puta
Srce na tren stane

Možda si moja
Možda i ne
Ta dva oka tvoja
Kradu mi sne...

[Terasa svjesti]

POLJUBAC ZA BITANGU










Izvini,
za svaku suzu sto sam stvorio,
izvini,
sto se nikad nisam borio,
oprosti,
ali kraj mene nema radosti,
ne brini,
nistak bicu sve do starosti.

Izvini,
ovo srce nezna voljeti,
izvini,
ljubav nekad umije boljeti,
oprosti,
kreni dalje,sunce opet sja,
ne brini,
necu reci nikom nikada.

Na rastanku,jedan poljubac,
za bitangu ovu matoru,
sto pije,
i kad za pice vrijeme nije.

Na rastanku,jedan poljubac,
odglumi,ko na sastanku,
i idi,
tebi ovdje mjesto nije.


(Vrijeme je da se krene) NN.

[Terasa svjesti]

DRUGI CE UMjETI BOLJE








Mozda su ruke,bas ove ruke,
previse trazile,
mozda su oci,bas ove oci,
suvise mastale,
a mozda sam ja u nekom snu,
pa kao hodam,a kao nisam tu.

Mozda si ti,bas ti,
sve tako zeljela,
ako si i zeljela,veruj,dobro si sakrila,
i mozda je ovo tvoj standardni hir,
al' zasto ja,a sto bas ja,
da te zagrlim.

Drugi ce umjeti bolje,
drugi ce vise da ti da,
ja nemam snage ni volje,
da se sa tobom raspravljam.

Drugi ce umjeti vise,
mozda i ljepse lagati,
al' kao ja moja tugo,
niko te nece voljeti.



Život piše priče . NN

[Biba]

Terasa i san..gdje ih samo nalazite...zanimljive su..

[Terasa svjesti]

Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
šutim i ne žalim se, već promatram
drhtanje zvijezda kako se razmiče.
Ne vidim tvoje razmažene obline,
samo slutim tajnu tvog odlaska
i jednostavno šutim u našoj postelji.
Odsutna si i što da kažem na to?
Da plačem? Da se plačem branim?
Ne, kroz portret našeg vremena
u kojem su naši koraci bojali ulice,
napuštam vjetrove i sazviježđa,
i udišem mirise nevidljivih zanosa.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
grlim te u svom bolnom čekanju,
a svoje ruke kupam u tvom obrisu,
jer dok radosno zalaziš u moje pore
slušam tvoje bijelo tijelo u sebi.
Ne molim ga tugom, već kličem
i svu noć uzvikujem njegov dolazak.
Tako slažem i uzdahe u osmjeh,
a poljupce što te traže i tebe hoće,
uvjeravam kako zaista postojiš.
Znam, pronaći će latice cvijeća
i na gnijezdima ptica usne sviti.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni
pokušavam dokučiti svježinu polja,
to vječno proljeće u mojim zjenicama,
jer bez njih kao da ti se ne divim,
tebi koja si u njihove brazde zasjela!
Ta ista polja na kojima duša plamti,
navikla na suncokrete tvoga pogleda,
drijemaju ispod neba naših milovanja.
Pružam se po njihovoj toploj mekoći
i kao tvoj ljubavnik, odsutna moja,
bez obzira što te nema, ne plačem,
jer zašto da se plačem branim?

Kad tišina neba tiho zajeca u meni
u dubokoj noći otvaraš moje srce,
i odjednom kao bistri korak srne
rastrčavaš ruke mojim bunilom.
Neprestano žuboriš i prstima ječiš,
a tvoj dah s lakoćom preskače kožu.
Sva ta svila što me tišinom slatko dira,
dašće u plavim kapima moga znoja,
i obliven tvojim vrućim stenjanjem,
uspinjem se sretan među tvoje grudi,
i pomiješan s oblacima toplog neba,
podižem grane jablana nad posteljom.

Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
cijelu noć sam žedan tvoga tijela,
cijelim tijelom sam kroz noć žedan.
I dok te ispijam golu nasred mjesečine
opijam se tvojim slatkim mirisom.
A kad s glasom jutra osvanu nemiri,
ponovno složim čežnju u tvoje kose
i zašutim, jer si u stvari odsutna.
Što da kažem na to? Da plačem?
Da se plačem protiv toga branim?
Ne! Sa suncem te i dalje sanjam!
Doduše strepim, ali nikako ne spavam.


Zall Kop