Moja priča

[Neyra]

On ju je pratio. Bila je užasnuta, vrištala je i bježala. Međutim niko je nije čuo. Doveo ju je ovdje u šumu, sa neskrivenim zadovoljstvom. Ali shvatila je šta je htio i pobjegla je. To ga je uzbuđivalo. Volio se igrati. To opako zadovoljstvo tjeralo ga je da se smije. Glasno se smijao dok je gledao kako ona bježi i zapinje od drveće u šumi i pada, ustaje i ponovo bježi. Mogao je da je dokrajći jednim skokom. Međutim to bi mu bilo dosadno. Ali igra je tek počela i čekao je taj tranutak kada će se ona umoriti od bježanja. Znao je da je čudovište, ali to ga nije brinulo. Volio je svoju moć, volio je to što može da radi ženama. Uživao je u njihovoj patnji. Njihova bol činila ga je sretnijim, jačim. Oči su mu svjetlile nekim čudnim sjajem. Mrak mu nije smetao. Puštao je tu ženu da mu odmakne i ponovo je stizao. Znao je da što duže čeka, to će mu biti zanimljivije. Čudovište u njemu je bilo zadovoljno. Bilo je mirno. Nije osječalo ni trunku saosječanja prema toj ženi, koju je jutros upoznao i naveo je da se zaljubi u njega. Doveo ju je u ovu šumu da uživa u njoj i da joj pije krv. Znao je da mu ne može pobjeći, a to ga je činilo još više uzbuđenijim. Nije mu se žurilo da joj prekrati muke. Naprotiv, bolesno je uživao u toj njenoj patnji. Znao je da će uskoro doći do vrhunca i uhvatiti je. Znao je da će je gledati kako se koprca u njegovom naručju. Znao je da bi je mogao odmah ubiti, ali neće. Prvo će se diviti njenom tijelu i uživati u njenoj patnji. Gledaće je sa veseljem, kao da je nagrada koju je osvojio na lutriji, kao da je skriveno blago koje pripada samo njemu. A onda ju je uhvatio kad je skoro izašla iz šume. Njen vrisak bio je muzika za njegove uši. To opasno zadovoljstvo ga je uzbuđivalo. Grubo je strgnuo njenu prljavu haljinu, a ona se otimala i vrištala. Gledao je njene gole grudi i sa užitkom ih stiskao. Nije mu mogla umaći. Njena plava kosa je bila uvaljana u blato, a on se smijao. Uživao je. Ljubio ju je po cijelom tijelu. Nije htio da još zada posljednji udarac. Mučio ju je. Već je bila umorna, ali je još pokazivala slabe znake otpora. Suze su joj se slivale niz lice i gadilo joj se čudovište koje je bilo na njoj, čudovište koje ju je uzelo. Bila je previše očajna, previše prestrašena. A onda je potekla krv. Ugrizao ju je za vrat i ona je jako vrisnula. On se na to nije obazirao i uživao je u svojoj večeri. Bila je tako ukusna. Pio je njenu krv polahko, a ona se još koprcala. Kad se napokon ponadala da će ostati živa, on je učinio posljednji korak. Blagim pokretom joj je okrenuo glavu i ona je bila mrtva. Njegovo uzbuđenje je bilo na vrhuncu, znao je da mu je ova noć dobro prošla.

[Maja]

nadam se da će ih biti još

[Neyra]

i ja
nemam u posljednje vrijeme nikako inspiracije

i hvala

[Maja]

haha jel ovo baš preokrenuta priča

[Neyra]

hahaha, extra je
bas se nasmijah

[carobnjak N]

Dobre obje price Zanimljivo da prozete sa SMRCU I SEXOM ,ali nista cudno jer to su najvece dvije stvari koje konstantno uzbudjuju ljude od pamtivjeka Samo nastavite

[carobnjak N]

OPROSTAJNO PISMO JEDNOG SNAJPERISTE
..Bilo nam je naredjeno da sprecimo dolazak civila po pitku vodu.Vecinom smo obarali jedno,dvoje za primer ostalima ili im busili kanistre tako da nisu smeli nekoliko dana da dolaze na taj bunar i vec par dana nije bilo nikog,ali bez obzira na to imao sam naredjenje da lezim u toj glupoj rupetini i osmatram....Tog jutra je granulo neko zubato sunce i magla se izvijala kao krpe iznad Miljacke,a taj bunar se je pusio i ja sam odjednom kroz optiku ugledao nekoliko njih kako stoje pored bunara."Ej,koji ludaci pomislih!" i poceh da ih posmatram . Mogao sam da im vidim lica,izgledali su tako nestvarni u toj magli,a neka zena je drzala za ruku dete.Bila je to devojcica kvrcave crne kose i ...ona se smejala!Smejala se,da! Vidio sam joj na ocima i na licu da se smeje kao da sav ovaj haos i hladnoca uopce ne postoje oko nje. Ona se smeje,a ja tu lezim danima u ovoj vukojebini.Odkud joj pravo da se smeje?!...Kaziprst mi odjednom poce da se steze oko obaraca.Mozak mi je urlao "ne!ne! Pa to je dete",ali prst me nije slusao i poceo je sve vise da se grci...Zazmurio sam kad sam cuo prasak.Ne znam koliko dugo sam zmurio,minutu,dve,a kad sam otvorio oci vidio sam lice te zene.Urlala je! Jasno sam vidio kako joj lice poprima taj oblik neverice i bola.Spustio sam pusku i zapalio cigaretu.
Nekoliko godina posle toga,vracao sam se navecer kuci sa gradskim busom.Stali smo na jednoj stanici i usla je neka zena,vodila je devojcicu za ruku.Sedose ispred mene i kad sam digao pogled videh da ona ima crnu,dugu,kvrcavu kosu...i smejala se!
O Boze pa to je ona,ziva je!Nisam je ubio!...Pruzih ruku i dotaknuh joj kosu,meka i leprsava decija kosa.Devojcica se okrenu i videh da nije ...ona.Ne,ona je imala crne,velike oci..u ove su plave. Ne,nije ona.Majka me zacudjeno pogleda.
Osetih uzasan strah i odlucih da smesta izadjem."Stani,stani!-vikao sam,a vozac me odmeri i otvori mi vrata. "Ludak"-cuo sam ga gde vice,ali nisam sam se obazirao i samo sam grabio brzo niz ulicu .Udjoh u svoj stan i zakljucah vrata"Dobro sam sad,sad sam dobro" samo sam ponavljao u sebi.Zapalio sam cigaretu i krenuo prema ormaru,kad sam otvorio jedno krilo ...video sam devojcicu kako stoji u mome ormaru i smeje se.
Od tada je vidim svaki dan,svugde,na ulici,na trznici ,u stanu,pored televizije,kreveta!Samo stoji tu i ...smeje se.Smeje se kao i onda,bezbrizno,veselo i sa rukom koja se drzi za majku,ali nju ne vidim,samo devojcicu.
Shvatio sam da ludim i u trenutku dok ovo pisem ,odlucio sam sebi oduzeti zivot.Molite se za moju dusu.
P.S. Neko noc sam gledao o ovom pismu na tv i jako me se dojmilo.Ja sam ga samo prepricao

[Maja]

hajde hajde šta ima veze

meni je gore danas bilo

da ispričam današnju četverosatnu šetnju iako upropaštavamo Nejrinu temu

čovječe kad sam se danas izvukla uvijek ću

ovako ti je to bilo (kunem se)

znači nakon što je kiša padala 10 dana jutros je osvanuo lijep dan, pa sam odlučila da malo hodam i slikam. najprije sam hodala po livadama i šumarcima a onda mi pade na pamet da odem do susjednog hrvatskog sela jer nisam bila nijednom poslije rata. morala sam se peti uz neku stranu a pošto je zemlja bila vlažna stalno su mi se klizale papuče tako da sam par metara puzala četveronoške, moleći boga da me niko ne vidi, dok nisam došla na stazicu. pošto nikad u životu nisam uživo vidjela svinju odlučim da odem do svinjca u tom selu al sam pazila da me niko ne vidi jer bi pomislili bog zna šta. već na pedesetak metara osjetila sam užasan smrad, smrad s kojim se do tada moj nos nije susretao...

kasnije su i rojevi muha počeli letjeti oko mene, a cijelo vrijeme su žirevi padali sa hrastova svud oko mene i na mene....

al nisam posustajala.... lagano sam se privukla svinjcu... četiri svinje su ležale i drijemale na toplom prijepodnevnom suncu. stala sam, namjestila aparat ali na zvuk iskakanja blica svinje su se trgnule i skočile. uspjela sam jednom uslikati kad su počele cičati i skakati aaaaaaaaa uši mi otpale. nisam vidjela jesu li baš bile zatvorene pa sam crkavajući od straha počela bježati, što zbog svinja, što zbog toga da me ne bi ko vidio. zamisli izađe gazda i vidi mene, personu X, kako slikam i uznemiravam njegove dragocjene ljubimce.

uspjela sam samo jednu uslikati i to bezveznu

svinje.JPG

kad sam pobjegla od svinja došla sam na jedno uzvišenje, te sam htjela da uslikam panoramu, ali sa desne strane iza grma primjetih čovjeka koji psihički nije dobar (to je bila javna tajna) i to laštio je, ni manje ni više, već motornu pilu. odmah se sjetih onog filma teksaški masakr motornom pilom
tiho sam se povukla nazad da me ne vidi i nastavila dalje. onda sam naišla na neko eksplozivno sredstvo, piše 1952 godina čini mi se da je granata. to me nije ni najmanje uzurpiralo, al kontam zgodno je da ubacim u priču

2.JPG

nisam napravila ni 10 koraka kad se odnekud stvori crna krava.. ali kakva krava...sjajne dlake su bljeskale na suncu, a zvonce oko njenog vrata se tiho oglašavalo ...ding-dong :laugh
papci su joj bili neoštećeni, fino oblikovani, nozdrve okrugle i vlažne, a kitnjastim repom je tjerala obade od sebe. po prvi put u životu osjetih da mi oni koji opće sa životinjama i nisu toliko bolesni....

al nekako je čudno buljila u mene.. a na meni crvena majica (dokazano je da i na krave djeluje). i kad hoće da bude...počela je rikati i trčati prema meni ko luda.....ma umrla sam...što je edo maajka pjevao bježim ko da u guzici imam motor..trčala sam jedno pola kilometra okrećući se svako par sekundi ko Hugo kad pokupi zlatnu vrećicu, a sitni kamenčići su mi se zabadali u Fila papuče.

kad sam izgubila kravu iz vidokruga stala sam da se odmorim kontajući kako sam glupa jer nisam ponijela ništa za zaštitu. baš sinoć su me u 4 ujutro probudili neki krikovi, nešto između pričurine i psa pa sam proučivši Fatihu rekla sebi kako sutra moram ponijeti sa sobom nož kad budem išla u šetnju. al naravno, zaboravila sam ga.

i tako, neki sahatak vremena sam uživala u panorami i slikala dok me iz tog blaženstva nije trgao lavež lovačkih kerova. bili su zavezani, ali opasno su trzali lance, te sam požurila kući da se ne bi kojim slučajem oslobodili. i eto dođoh kući živa i zdrava hvala bogu. nisam bila povrijeđena u svemu tome osim par čičaka koji su mi se zaboli ispod trenerke

[Rum]

ahahahaahahahahaah al se ismija pa ti si cvakica prava ahahaahahaah svaka cast ,joj sta je njoj sve na um padalo ahahaahah.

[Neyra]

hahah Majo pukoh od smijeha
kraljica si

[Del Boy]

kad sam pobjegla od svinja došla sam na jedno uzvišenje, te sam htjela da uslikam panoramu, ali sa desne strane iza grma primjetih čovjeka koji psihički nije dobar (to je bila javna tajna) i to laštio je, ni manje ni više, već motornu pilu. odmah se sjetih onog filma teksaški masakr motornom pilom

HAHAHAHAHAHAHAH

[vučica]

NIKAD NEISPRIČANA PRIČA

Voljela sam ga,stvarno sam ga voljela cijelim bićem svojim.
Voljela sam te njegove oči,oči kao more poslije kiše,
voljela sam te oči lude koje mi čežnju bude.

Voljeli smo jedno drugo i zabavljali se ludo,ali sve što je lijepo kratko traje tako i ova naša romansa.Rastali smo se na neki neobičan način bez objašnjenja,igrom sudbine završili smo na različitim stranama i vapili jedno za drugim ali samo su se čuli glasovi iz daljine"Čekaj me......"
Obećanja,pusta obećanja......
Njegove zadnje riječi su bile:TI SI MOJA NEPREBOLJELA LJUBAV!
Te njegove riječi su je pogodile u srce kao strijela,pogledala ga je očima punim suza,suza tuge,boli i razočaranja,nježno ga je poljubila za rastanak,okrenula se i otišla u daljinu.
Nakon nekog vremena smo se sreli ali život nas je toliko razdvojio da se ni pozdravit nismo smjeli,ali pogledi su govorili više od riječi,pogledi puni čežnje i neizrečenih riječi........
I ZATO:

Ljubav počinje pogledom,
usavršava se poljubcem,
a završava suzama....
Ljubav nije zlato,ljubav nije sreća
već je ljubav ono što srce osjeća....
Kad ljubav umre tad sprovoda nema
a bolno sjećanje osta kao vječna uspomena!

[Amazonka]

* K L J U Č *


Jednom davno sam pronašla ključ na dnu svoga srca.
Bio je to jedan od onih velikih, starih ključeva, koji izgledaju kao da mogu otvoriti sva vrata ovoga svijeta. Naizgled jednolik, ali sa tananim, skrivenim zupcima na kraju. I neobičnim rezom na dršci. Meni nepoznat simbol probudio je znatiželju i ja sam poželjela da otkrijem koju odaju otvara ovaj ključ.


Počela sam prvo da istražujem preostale komore moga srca.
Prvi pokušaj je bio bezuspješan. Okrenula sam se na drugu stranu i ponovo pokušala. Ključ je ušao sa lakoćom i vrata su se sama otvorila. Provirila sam unutra i naišla na stari raspored. Sve složeno i na svom mjestu. Ništa naročito što bi privuklo posebnu pažnju.
Zamislila sam se.
Zašto bih trebala ključ da otvorim svoje srce, kada već znam šta je u njemu?


Danima se ovo pitanje vrtilo u mojoj glavi i na sve naćine sam pokušavala da odgonetnem zagonetku. Ipak, odgovor nije dolazio. Pitala sam slučajne prolaznike, čitala znakove pored puta, tumačila objašnjenja u starim, prašnjavim knjigama...
Sve dok mi jednog dana nije sinulo. Kockice su se složile same od sebe i odjednom sam shvatila da možda postoji još jedna slična ključaonica za koju će ovaj ključ da bude savršen.
Ali gdje je naći? I odakle početi?


Lutala sam godinama. Tražila. Zagledala svaku bravu sa ključaonicom. Od jednog srca do drugog. Od jednih vrata do drugih. Svako je bilo dosta slično. Neko je imalo iste boje, neko isti oblik. Čak su i ključaonice izgledale skoro identično, ali kada bih pokušala da ih otključam, nailazila sam na neuspjeh. Svaka je imala po jedan ili dva ista dijela, ali potpuna jednolikost se činila nemogućom.
Ipak, nisam odustajala.


Upravo ta komplikovanost je bila čar cijele situacije i neprekidno sam pothranjivala svoju radoznalost sa njom. Traganje je i dalje trajalo.
Ponekad, ali samo na tren, bih se zaustavila i osjetila trag umora na duši. Bili su to oni momenti slabosti, kada bih iscrpljena poželjela samo kratke trenutke odmora i pitala se do kada će to traganje da traje. Ipak, moja volja nikada nije splasnula. Jer, u dubini duše, znala sam da me na kraju puta čeka uspjeh. Da sve u životu ima svoju svrhu i da se sve dešava sa razlogom.


Tumarajući tako prašnjavom stazom, ugledah nedaleko zid. Visok, taman, prekriven bršljenom.
Iako se iznenada stvorio ispred mene, sada se pružao, činilo se, u beskonačnost. Osjetila sam lagano uzbuđenje, osjećajući da taj zid nije nešto sasvim obično i da za toliku visinu i nedostupnost mora da postoji razlog.


Potražila sam vrata.
Uzalud.


Podigla sam svaki list, svaku grančicu. Opipavala svaki centimetar naizgled hladnog kamena.
Ništa. Ali upravo ta neizvjesnost i neobičnost je bila ono što je podstaklo još veću radoznalost i motivisalo me da budem upornija. Šta li se to nalazilo iza tog zida što je trebalo biti toliko skriveno?
Nakon još jedne dugotrajne potrage, kada sam već i sama mislila da mi je duša uspavana, uspjela sam da nabasam na nešto što je ličilo na mali otvor. Približila sam se i uskliknula od uzbuđenja!


Na vratima sam ugledala onaj isti, već pomenuti simbol. Srce mi je igralo dok sam se polako približavala sa ključicem u ruci. Polako sam ga, zatvorenih očiju, stavila u otvor na bravi i duboko udahnula.
Savršena harmonija.
I zastadoh. Šta sad?
Stajala sam pred njima, dvoumeći se.

Osjetila sam odjednom nevjerovatnu energiju i milion pitanja je odjednom zaposjelo svaku ćeliju moga uma: Da li ću tu naći ono što sam tražila? Da li će se čitav trud isplatiti? Šta ako se pokajem? Šta onda činiti i kuda dalje?...
Podigoh pogled i iznad vrata ugledah čudan rukopis. Skinula sam prašinu i pročitala:
„Odgovor ćeš naći samo ako u potpunosti otvoriš i onu posljednju odaju svoga srca ovim ključem”.
Da li sam drhtala od straha ili je to bilo samo uzbuđenje pred nepoznatim?


Jedna strana mene je toliko željela da se prepusti, da se bez razmišljala izgubi u vrtlogu želja, nadanja i snova, ali ponovo sam osjetila još veći strah. Nesigurnost.
Šta ako se razočaram?

Dugo sam, ukočena, gledala ispred sebe, ne usuđujući se da pogledam pravo, no pažnju mi je privukla šarena tačkica koja je skakutala u mom vidokrugu. Krajičkom oka, spazila sam i svjetlost koja se tankom linijom prikazivala kroz odskrinuta vrata. Još uvijek se premišljajuci, počela sam polako da dižem glavu. Kao da me je neka nevidljiva sila vukla prema čitavoj slici, osjetila sam lagano kako se i posljednji komadić ledene neodlučnosti topi i u potpunosti predaje.
Gurnula sam vrata i napravila prvi korak.
U tom momentu ugledala sam oči. Tamne i duboke. Prišla sam bliže, da otkrijem šta se to krije u sjajnoj tačkici njegovih zjenica.
I osjetih toplinu. Osjetih razumijevanje i sreću. Osjetih strast, ljubav i ispunjenost.
Trenutak vrijedan čitavog traganja i razlog za život.
Potpuna spokojnost.
Potpuni mir....


P.S. Nadam se da će vam se dopasti

[Rum]

Super SamoMoja

[Amazonka]

Hvala Rum

[Maja]

sad mi je palo nešto na pamet

šta mislite da otvorimo novu temu u dijelu književnost i da svake sedmice damo temu tj 5 riječi npr mržnja, kuća, svijet, drvo, bol i da na osnovu tih riječi napišemo priče al da ih ne stavljamo dok svi ne završimo da ne bi krali ideje jedni od drugih

priče mogu biti i smiješne i ozbiljne

ne mora biti nešto aman. bitno je da nas učestvuje što više

ovo ću kopirati na temu poruka forumašu

[Neyra]

Majo super je ideja
mogli bi napraviti i takmicenje
pa cija prica najljepse ispadne
dobije nesto

[Maja]

JEDNA PRIČA SA SMAJLIJIMA

POŠTO JE OGRANIČENO 15 SMAJLIJA PO POSTU PODIJELIT ĆU JE NA 3 DIJELA



bio jedan par...

Indir




i Hidajeta

:mig


upoznali su se na koncertu jer je Indir bio

:bubnjar

a hidajeta je voljela...




na prvi pogled ostali su



indir je od ushićenja pao na



a hidajeta se



indir je dao hidajeti



sa brojem telefona, pa su se dogovorili da se nađu na



indir je na sastanak došao sa



i na tom sastanku su samo produbili svoje osjećaje



međutim indiru je proradio grah od ručka pa je počeo nekontrolisano da

:skace

na što su mu se djeca za obližnjim stolom



i

e

[Maja]

otrčao je u wc da se olakša a zatim je od bruke počeo da



međutim hidajeta je imala razumijevanja pa je počela da ga



planula je



otišli su u indirov stan i pao je prvi



nakon čega su zagrljeni



odlučili su da se vjenčaju i da hidajetu indir zaprosi od roditelja. tata ga je primio srdačno



mama ga je odmah



jer joj je donio

:cvijet

poslužili su ih



indir se prepao, nikako da kaže razlog zašto je došao. počeo je pričati o stanju u



na što mu je hidajeta viknula



indir je molećivo pogledao u hidajetu i rekao



ali je progutao knedlu i pitao roditelje za ruku njihove kćerke. otac je otišao u sobu i vratio se sa

uske

majka je uzela



u indiru je umrlo govno pa im je rekao da se

[Maja]

ali je otac ipak



došla je

:drot

odveli su indira



a hidajeta je stajala na kućnom pragu i

:smrc

međutim, poslije par dana hidajeta je počela da



roditelji su bili



shvatili su im je kćerka trudna i da zeta moraju



hidajeta je rodila malog



a punac i zet su zarakijali




na kraju su svi živjeli u