Yuval Noah Harari je izraelski historičar, filozof i svjetski poznati autor bestselera Sapiens: Kratka historija čovječanstva, te Neksus: Kratka historija informacijskih mreža od kamenog doba do umjetne inteligencije. Ova svjetska intelektualna zvijezda je početkom juna gostovala u live izdanju podcasta UnHoly kojeg vode istaknuta izraelska novinarka Yonit Levi (Channel 12) i njen britanski kolega Jonathan Freedman (The Guardian). Donosimo najzanimljivije detalje ovog razgovora.
FREEDLAND: Mi se uglavnom bavimo onim što se dešava sada, a ono što ti radiš i što te je učinilo cijenjenim u cijelom svijetu jeste ta šira slika, široki pogled na historiju. Gdje se u njoj nalaze događaji od 7. oktobra 2023. do danas? Da li su oni fusnota ili poglavlje, gdje je njihovo mjesto u ukupnoj jevrejskoj historiji?
HARARI: Mislim da bi to mogla biti jedna od najvećih prekretnica u jevrejskoj historiji, možda čak i najveća nakon uništenja Hrama 70. godine naše ere. Judaizam je preživio i postao nenadmašan u preživljavanju katastrofa, ali se još nije susreo sa katastrofom kakvu vidimo sada i koja predstavlja duhovnu katastrofu za sam judaizam. Ono što se trenutno dešava u Izraelu bi, po mom mišljenju, moglo uništiti i izbrisati dvije hiljade jevrejskog postojanja, razmišljanja i kulture.
Najgori scenario sa kojim se suočavamo u ovom trenutku i kojeg još uvijek možemo spriječiti jeste kampanja potpunog etničkog čišćenja u Gazi i na Zapadnoj Obali uz protjerivanje dva miliona Palestinaca i stvaranje nekog velikog Izraela, te razgradnja izraelske demokratije i uspostava jednog novog Izraela zasnovanog na ideologiji jevrejskog supremacionizma i slavljenja vrijednosti koje su u posljednja dva milenijuma bile u potpunosti anti-jevrejske. Govorim o državi zasnovanoj na veličanju moći i nasilja koja bi vojno bila jaka, koja bi opstala, koja bi imala jake saveznike u „nasilnicima“ širom svijeta, koja bi bila i ekonomski održiva, ali u duhovnom smislu bi to bila prava katastrofa.
Jer, to bi bio „novi judaizam“ koji bi pao na teret svim Jevrejima širom svijeta. Jevreji su pokazali da se jako dobro nose sa katastrofama, od dolaska Rimljana pa do holokausta. Ali ovo neće biti katastrofa u vojnom smislu, naprotiv – država će biti uspješna u vojnom i ekonomskom smislu, zbog čega će sve biti još teže. Nijedan Jevrej u Londonu, New Yorku ili bilo gdje drugo neće moći reći „to nije pravi judaizam“. To vam je kao da ste, naprimjer, komunista u pedesetim godinama prošlog vijeka i da govorite „ma ne, ono u Sovjetskom Savezu nije pravi komunizam“.
Ovo će biti novi i možda jedini judaizam.
LEVI: Pitam se da li se takav razvoj događaja može promijeniti? Jer ako pogledate političku situaciju, ekstremni dio izraelskog društva je ustvari u manjini.
HARARI: Historiju kreira manjina. Većina ljudi sjedi kući dok im historiju stvara pet ili deset posto ukupne populacije. To je uvijek bilo tako. Ono čega se ja bojim jeste da kad je u pitanju ono što sam maloprije spomenuo u Izraelu mi ne govorimo o pet ili deset posto stanovništva. Nije me iznenadilo, ali me svejedno jeste šokiralo kad je ono predsjednik [Donald] Trump iznenada izišao sa idejom „da možda Palestince iselimo iz Gaze“ i kada su mnogi ljudi u Izraelu – uključujući i ljude koje ja poznajem i koji su uvijek bili stava da se to jednostavno ne može reći i da to nema smisla – čim je takvo nešto izišlo iz usta američkog predsjednika i sami skočili i rekli „da, mogli bismo tako“. Tu ne govorimo o pet ili deset posto populacije Izraela. Ne mogu reći tačan broj, ali podrška ovakvim stvarima možda prelazi i pedeset posto.
LEVI: Ali kada bi bilo drugačije? Kada bismo postavili pitanje koje bi uključivalo palestinsku državu i normalizaciju odnosa sa Saudijskom Arabijom? Mislite li da bi podrška bila veća?
Moguće, ali sve se svodi na pitanje šta će se dešavati od danas pa nadalje. Ponoviću, mogućnost etničkog čišćenja i nedemokratski Izrael zasnovan na ideologiji jevrejske nadmoći postaju nova realnost. To nije proročanstvo nego mogućnost koja bi se mogla ostvariti i koju moramo shvatiti ozbiljno. Glavno pitanje koje bih ja postavio jeste – šta su tu vrijednosti? Koji su to ideali iza kojih Izrael još uvijek stoji? Za koje se to pozitivne ideale još uvijek zalaže?
Postoji priča iz jevrejske historije iz vremena od prije dvije hiljade godina kada su Rimljani došli, srušili Hram i uništili Jeruzalem. Tada je rabin Yohan ben Zakkai od cara Vespazijana zatražio samo jednu želju – da mu ostavi grad Yavneh da u njemu napravi školu. Vespazijan je pristao, ispunio mu tu želju i rabin ben Zakkai je tamo uspostavio centar jevrejskog učenja.
Tu se javlja prekretnica i tu vidimo razliku između biblijskog judaizma i judaizma drugog hrama. Do tada smo imali nasilnu plemensku vjeru čiji su središnji obredi u to vrijeme bili krvavi obredi u hramu. Bila je to jako krvava religija. Ali, u tom momentu ben Zakkai i njegovi sljedbenici u potpunosti mijenjaju smisao judaizma i pretvaraju ga u religiju učenja.
Na prvo mjesto među vrijednostima judaizma došli su učenje, nauka, diskusija i skupljanje mudrosti. Jevreji su sjedili u Yavnehu i učili, zatim išli u Bagdad ili u Kairo i opet učili. Pa su došli u Golders Green (predgrađe Londona sa značajnom jevrejskom zajednicom, op. prir.), u Brooklyn, pa su i tu učili. To je ono što smo činili dvije hiljade godina – radili i učili! I onda, nakon dvije hiljade godina, Jevreji iz svih krajeva svijeta se vraćaju u Jeruzalem kako bi sve to što su učili i naučili u te dvije hiljade godina pretvorili u praksu.
Kad sad pogledam Izrael zapitam se – šta su naučili u dvije hiljade godina? Šta su, dovraga, naučili? Naučili su izgraditi jaku armiju – definitivno. Naučili su se hrabro boriti – definitivno. Ali, neki su naučili da uživaju gazeći slabiji narod. To su naučili, a sve to su i Rimljani znali prije dvije hiljade godina! Po tome je onda ben Zakkai imao pogrešnu želju. Umjesto da izgubimo dvije hiljade godina na učenje, mogli smo samo pitati Vespazijana: „Reci nam, vojskovođo, kako se pravi jaka vojska, recite nam ti i tvoji legionari kako se stekne hrabrost da se ide u rat, i recite nam kakav je to užitak gaziti slabiji narod pod nogama.“
U čemu je smisao učenja od dvije hiljade godina ako je sve što smo za to vrijeme naučili bilo ono što su Rimljani već znali? To je bilo gubljenje vremena.
Niko da napravi par koraka nazad i zatrazi neke opstije odgovornosti. 
