Meša Selimović

[KOMESAR]

"Ličila je na lijepu mladu nevjestu u nekom našem posavskom selu, i gledali smo za njom dok je zamicala za staju, za šašu, čvrsta, uspravna, ali nismo ništa govorili. Možda zbog djece. Ili zbog bajraktara Avdage, koji bi glavu otkinuo svakomu zbog ružne riječi o tuđoj ženi. Ili smo se još stidjeli jedan pred drugim.
Toga dana, kad se sve dogodilo, nije bilo bajraktara, otišao je nekim vojničkim poslom, a ja sam bio na straži. Sačekali su me namračeni, s nekakvom zluradom prijetnjom u očima. - Idi u staju - rekli su mi. I samo su to ponavljali, kao naređenje, požurujući me i ne odgovarajući na moja pitanja. Djeca su čučala kraj vrata kolibe.
Obišao sam kuću i stog šaše, ušao u staju. Na zemlji je ležala žena. Ibrahim Paro se otresao od slame i paučine, i pritegavši kaiš izašao, ne pogledavši me.
Žena je ležala mirno, golih butina, nije ni pokušala da se pokrije, čekala je da sve prođe. Kleknuo sam pored nje. Lice joj je blijedo, oči zatvorene, okrvavljene usne stisnute. Užas je prešao preko nje. Povukao sam bijelu rubinu i pokrio je, maramom pokušao da joj obrišem krv s lica. Tada je ona otvorila oči i pogledala me zaprepašteno. Nasmiješio sam se da je umirim: ne boj se, neću ti ništa. Ali kao da se još više zaprepastila zbog toga, u očima joj je sijevnula mržnja. Izvadio sam iz torbe peksimit, nisam ga pojeo na straži, i pružio ženi: uzmi, daj djeci. Odbacila je peksimit, jarosnom kretnjom, i pljunula mi u lice. A ja, ništa nisam učinio, nisam se ni pomaknuo, ni obrisao. Ukočila me njena muka. Jer, sve sam shvatio, u času. Da sam učinio nasilje nad njom savladanom, kao i ostali, podnijela bi stisnutih usana, i mrzila bi nas, pse, cijeloga života. A ljudski obraz i sažaljenje, nakon nasilja, što joj je izgledao kao potres, kuga, kob koju bog šalje i čemu lijeka nema, nenadano su probudili njeno dostojanstvo i pokazali joj mjeru poniženja. Od žrtve nedohvatne sudbine postala je žrtva surovosti.
Ja sam tu ženu najteže povrijedio, teže nego svi ostali. Ustala je i pošla prema vratima, pa se predomislila, uzela peksimit i izašla, oborene glave.
Ujutro smo sjedili pred stajom, natmureni, ozlojeđeni jedan na drugoga, ozlojeđeni na sebe i na cijeli svijet, zadavljeni barskom maglom a još teže maglom što se vukla po našim dušama. Žena je izvodila jedno po jedno dijete i umivala ih na pragu kolibe, a onda je ušla u staju, ne gledajući nas, dublje zabrađena, da sakrije krvave pečate, pomuzla kravu, i mlijeko odnijela u kuću.
Uzdišući, Paro je spominjao boga.
Ostali su sjedili ukočeni, bez riječi."

(Tvrđava)

[KOMESAR]

"Ona to ne zna, ona gleda mimo mene, nekud u daljinu gdje nisam ja, ni ova zemlja. Ni ova sigurnost. Ko bi znao zašto ona ne voli sigurnost. Zar čovjek nije stvoren za mir? A ovdje je mir. Sve što je izvan dohvata naše ruke, sve što nije potpuno naše, s čim nismo srasli tako da postane isto što i mi, to je tuđe, ničije, ne štiti. To je kao vjetar, ništa, nemaš na čemu da stojiš, nizašto se ne držiš, ništa te ne drži, oči su ti prazne, srce ti je pusto, ostaje samo nemir. Šteta što to ne znaš. A možda i znaš, ali nije dovoljno samo znati. Treba zavoljeti mir, a ti to ne možeš. Ti si kao i ostali svijet, ti si svijet, otkinula si se, ludost te uhvatila i baca te u naručje svakoj nevolji. Čak i kad znaš da je nevolja neizbježna. U tome je zlo, tvoje i svijeta kojem pripadaš."

(Magla i mjesečina)

[KOMESAR]

Svi idemo od jedne obale do druge, po tankom konopu svoje životne staze, i svakome se zna kraj, razlike nema.

(Derviš i smrt)

[KOMESAR]

Otvorio sam knjigu nasumice i naišao na priču o Aleksandru Makedonskom. Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao.
“Zašto? Zar nije lijepo?” pitali su ga.
“Baš zato” odgovorio je on. “Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A s vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sada.”
Priča je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: čovjek treba da se odreče svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja.
Misao je surovo beznadna. Ne možemo uništiti sve što volimo, uvijek će ostati mogućnost da nam to unište drugi.

Meša Selimović

[navika]

Stajao sam mrtvo prisutan, muklo je tutnjalo u meni, kao u pustoj pecini, kad me davni djetinji korak doveo do zgarista gdje nije bilo uspomena. A kakve su i mogle biti? Zestoka a neodredjena ceznja nadvijena nad dragim, neljubaznim gradom. Djecija soba, naseljena vrelim slikama maste bez cilja i uporista. Otac, dakle kao mjesec, koji je cijelog zivota lakomisleno gubio sve sto bi stekao; majka, koja nije mislila ni na djecu ni na boga, vec na njega, oca, i koja je sigurno umrla od zalosti za njim, a ne od kuge; sestra, s kojom nisam znao razgovarati, jer je iz nekog drugog svijeta; tetka, dosadna sa svojom placnom ljubavlju i siktavim pricama o muzu, sto je, nezahvalnik, pobjegao nekud u svijet, cemu se nisam cudio. Gore, iznad izrasle haluge, bila je oceva soba, u nju sam smio uci samo dvaput godisnje, na dva Bajrama, da se poklonim i poljubim mu ruku, divnu, bijelu, neradnicku. Sad i to izgleda kao san.
Nista im ne zamjeram, pa ni to sto mi nisu uspjeli ostaviti cak ni uspomene. Zivjeli su kako su mogli, i sigurno nisu zeljeli da na ovom grobistu stojim prazan poslije njihove smrti.
Nikad to nikome nisam rekao (ima pravo Mula Ibrahim, najteze se govori o onome sto te se najvise tice), a ispricao sam, vec druge veceri, djevojci iz svog bivseg komsiluka, o kojoj ni trenutak prije susreta nisam mislio da li je ziva ili mrtva. Prve veceri govorio sam o vojni, toboze ne o sebi, a ispalo je sve o meni. O meni je rekla i ono: boze, kako su ljudi nesrecni. O meni i o svim ljudima. Da li i o sebi?
I samo je to rekla. Cutala je i slusala.
Vracajuci se niz kamene stepenice (nasmijala se kad je sahat otkucao ponoc), nisam se cudio, iako sam znao da je cudno sto sam gotovo nepoznatoj djevojci ispricao ono sto nisam nikome, sto sam tek pred njom slozio u rijeci. Govorio sam zato sto je bila mjesecina, sto u tim izgorjelim zidinama nije bilo mojih uspomena, sto su se dvije tanke bijele ruke njezno savijale po truloj ogradi, sto su zamisljeno a blago gledale crne djetinje oci zrele djevojke, sto me slusala kako me nikad niko u zivotu nije slusao. Nisam to sebi objasnjavao, nije bilo potrebno. Znao sam samo da sam se zaustavio. Uspostavile su se granice.
Nismo se dogovorili, a sutra uvece smo se opet nasli na ogradi izmedju dvije baste. I trece vece, i cetvrto, i ljeto se ohladilo, a mi smo se krili mrakom, ne zeleci da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. A svi su znali.
Sve vise sam s njom, i kad sam sam. Odnosim sa sobom njeno ime, i blistavu sjenku ispod drveta. I pun sam njenog dubokog glasa, ljepsi je od zubora vode.

[KOMESAR]

Tajna se duže pamti nego jasna istina.

Meša Selimović

[navika]

Uzaludno je bilo govoriti razumno, njeni ozivjeli strahovi su jaci od razuma. Smirivao sam je njeznoscu, jedinim lijekom koji joj je mogao pomoci. Govorio sam najsmjesnije rijeci, tetosio je, cuvao od napora, radio i sto sam umio i sto nisam umio, pretvarajuci se u dadilju najboljih namjera i najnespretnijih pokreta. Ganuto je plakala zbog moje paznje, smijala se zbog moje nespretnosti, ali se polako smirivala, jer vise nije mislila da je napustena.
Izvodio sam je uvece u setnju, po danu nije htjela da izadje, bila je uvjerena kako se vec vidi da je unakazena trudnocom. Ucinilo mi se da je po mraku radije izlazila zato sto se mogla slobodno naslanjati na moju ruku, po danu bi se stidjela. Tako se osjecala sigurnija u mraku i u prostoru koji nije njen.
- Ti si najbolji covjek na svijetu - govorila je njezno, pokrenuta bogzna kakvim osjecanjem.
- Neki dan sam bio najgori.
- Sad si najbolji.
Mahmut mi je obazrivo rekao da grijesim. Tijana je divna zena, ali opet, ne treba pretjerivati ni u cemu. Ako je sad naviknem na toliku paznju, sta cu poslije? Sve bi se u zivotu moglo izdrzati za kratko, i da budes dobar, i hrabar, i pazljiv, ali zivot ne traje kratko, a nista ti ne moze postati tesko kao obaveza koju sam sebi nametnes u jednom casu slabosti ili odusevljenja. Stid te da odustanes, muka da istrajes, a nemas koga da psujes, jer si sam sebe natovario. A onda, davno je receno, sto bolest ne umori, to pokvari. Trudnoca nije bolest, ali ja svoju zenu mazim kao da je na samrti, boze oprosti. Osvetice mi se to, daj boze da on nema pravo, zajahace me zestoko, pa ce mi dusa na nos izaci. A zene vole da vladaju, iz ljubavi ili bez ljubavi, svejedno. Ne kazem, muz treba da bude dobar prema zeni, ako neces ti hoce drugi, a ako i nece, bolje je ljudski nego paski. Ali, malo strogosti nikad ne skodi. Kome to uspije, naravno. Jer, nekom ne uspije, i on govori onako, uopste, kako bi bilo bolje a ne kako jest. A koliko on vidi i zna, kod mene ce ovako ostati zauvijek, a to, bogami, nije lako izdrzati.

[greeneyes]

"Možda je potrebno vratiti se na sam početak. Čuti prvobitnu riječ - LJUBAV, doživjeti je ponovo, istinski. Shvatiti je kao glavnog pokretača svijeta. Da nam LJUBAV bude put i da se više nikada ne izgubimo!"

[navika]

Cudno, uvijek sam volio Mesu citati, ali, kao da sa nekim drugim ocima citam stvari koje sam vec citao. Necu pretjerati kada kazem, da mi je ovo najdraza tema na forumu. Ne pisem ali uvijek cekam kad ce Komesar stagod postaviti. Evo, sad i navika. Nastavite samo. Bio je zaista veliki pisac. Gromada i jos malo vise.

Da znas da se mozes sebi zahvaliti zbog mene. Kako, pitas se! Eto negdje si napisao da zelis opet citati sve njegove knjige i u meni se rodila ideja da uradim isto. Trebalo mi je da skrenem misli s necega





Covjek zeli moc (rekao je, gledajuci u Mula Ibrahima, koji je pazljivo slusao). Zato sto zivi, sto se krece, sto se sudara s ljudima. A zeli da nesto ostavi iza sebe, da nesto stvori, da ne bi samo bitisao, kao drvo. I izgleda mu da je nesto postigao, da je snazan i vazan, da moze mnogo. Ali bog ucini da odjednom progleda i vidi, ne ovim ocima, vec onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevazan koliko i mrav u mravinjaku. Da li mravi zele moc? Zele li da budu snazniji i znacajniji od drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanica, ocajanja? Ne znamo, i ne tice nas se, suvise su sitni za nas. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veci i od nas, kome su beznacajne nase brige i nevolje? Mi ga ne vidimo, jer je neuhvatljiv za nasu misao, osjetimo ga samo kad nam se u necemu pokaze njegova volja. Ni, mrav ne vidi covjeka cijelog, zbog svoje velicine covjek i ne postoji za mrava, vidjece samo prst, ili grancicu, ako mu preprijecimo put,osjetice potres ako rasturimo mravinjak. A covjek prema vasioni sitniji je nego mrav. I zasto bi postojao samo covjek i njegov nacin misljenja? Svijet je postojao i prije nas, postoji i mimo nas, postojace i bez nas. Hoce li svega nestati ako svi ljudi pomru? Nece. Sve ce ostati, i ono sto znamo i sto ne znamo, samo nas nece biti. Mnogo je tajni kojima se ne mozemo ni pribliziti, a kamoli ih razjasniti. A mozda je najveca tajna smrt, tajna i uzas. I kad ne mislimo na nju, ona misli na nas. Sacekuje nas na nekom cosku, uvijek nespremne, i sve sto je bilo, vise nije. Uzalud smo prosli ovim zemaljskim putem, uzalud se nadali, uzalud tugovali zbog gubitaka, uzalud se radovali zbog uspjeha, sve uzalud. Smrt cini besmislenim i zivot i ono sto se u zivotu stvara. A iza te strasne kobi, nepoznata tama. Znas kraj, a ne znas nista o njemu. Pomiriti se s njim ne mozes, a nista ne mozes izmijeniti. Po nasoj volji to se ne desava, jer bi malo ko htio da umre, vec po nekoj svemocnoj volji o kojoj nista ne znamo, osim da je neumoljiva i do kraja dosljedna, mozda je neki sveopsti duh, nimalo slican nasem, a nesaznatljiv, jer je van naseg iskustva. Ako ga ne mozemo saznati, ne znaci da ga nema. On ga ne zamislja po ljudskoj slici, vec kao nadnaravnu snagu, i nadnaravni um, koji hladno ravna vidljivim i nevidljivim svijetom. Uzaludno ga je moliti, uzaludno preklinjati, jer njegove mjere i razlozi nisu ljudski, a kakvi su, ne mozemo cak ni naslutiti. Eto, i sam kaze: on i njegov, jer ne znamo sta je, niti je nas jezik sposoban da izrazi ono sto nasa misao ne moze dokuciti. A ako je tako, a sigurno jest, nemoguce je zamisliti da taj svemirski duh igra nedostojnu igru s ljudima, pustajuci ih da protrce kroz zivot, dolazeci iz nicega i nepovratno odlazeci u nista. Bilo bi to besmisleno tracenje tolike snage. Mnogo je vjerovatnije, i logicnije, i manje uvredljivo, da je tijelo smrtno a dusa besmrtna, dusa je djelic sveopste svemirske energije, poklonjen nam, privremeno ustupljen, na rodjenju, koja ce zivjeti svojim nepoznatim zivotom i poslije smrti tijela, ili ce se useliti u novorodjence, da nastavi svoje vjecno kretanje. Ni kap vode se ne gubi, samo se mijenja, kako se moze izgubiti sve covjekovo? Mora biti da zivot postoji po nekom visem nacelu, a ne samo po besmislu, po zlu, po ludilu!

[KOMESAR]

"...Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, s čuđenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjećao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvijetljen? Znanjem?. Višom poukom? Čistim srcem? Pravim putem? Nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek.

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta sto nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe..."

(Derviš i smrt)

[KOMESAR]

"Pretvorio sam se u čoveka koji moli,
a to je poslednje biće na zemlji.
Ispod toga nema ništa."

Meša Selimović

[KOMESAR]

"Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je da ne postoji, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života."

Meša Selimović

[Nela]

Najdrazi

Necu ti dozvoliti da me progonis kao avet. Uvijek stojis izmedju ovih brda, kao mjesec, kao rijeka, kao alem na munari, kao svijetla prikaza, ispunila si ovaj prostor sobom kao ogledalo, natopila ga mirisom kao postelju. Otici cu u svijet, tamo te nema, u tom drugom kraju, ni tvoje slike nece biti u meni. Otici cu rekao sam, zatvorio oci, spustio kapke kao vizir, kao kapiju, da utamnicim njenu nestalu sliku... Otici cu da te ne gledam, otici cu da ne mislim na izdaju. Otici cu da te ne mrzim, da mi postane svejedno. Rasuo sam tvoj lik po dalekim putevima, raznijet ce ga vjetrovi i sprati kise. Nadam se...

[navika]

Srce me zaboljelo od zalosti. Ovo vise nije moj Mahmut. Onaj moj bio je lazljivac-pjesnik, ovaj je sitni racundzija. Moj Mahmut je lovio oblake, ovaj lovi miseve. Moj Mahmut je bio sasav i drag, ovaj je dosadan i mrzak.
Kako se ovolika promjena mogla desiti za tako kratko vrijeme? Onda i nije bio sanjar o nemogucem, vec varalica koji je samo cekao priliku da postane ono sto jest.
Mozda nije pravo sto ovako mislim, jer je, nesrecnik, dobio ono o cemu je sanjao, malo manje, malo prizemnije, ali se smirio. Zasto sam ga zamisljao kao mastala koji i ne zeli nista da ostvari? Ovako je prirodnije. Ali je u zivotu jedan zanimljiv covjek manje, a to je nenadoknadiv gubitak. Nije steta ako nestane jedan od jednakih, to list ljudski opada. Ali ako umre onaj ko se izdvojio svjezinom, ostaje zastrasujuca praznina. Sto je vise sivih ljudi u sivom zivotu, sve je sivlje, sve tuznije zivjeti.
Umro je pjesnik, svejedno kakav, rodio se jos jedan trgovac.
Mozda nije ni postojao, mozda sam ga izmislio, mozda sam ga izdvojio bez njegove zasluge i krivice. A opet sam ja izgubio najvise. Njegova vjecna ceznja o sreci, mozda i zamisljena, bila je san koji se nece nikad ostvariti, i zato lijepa. Njegova rasutost, njegova rasivenost, njegova vedra bespomocnost, njegova naivna laz, njegova nedosljednost, njegov strah i nesigurnost, njegovo smuseno brbljanje, sve je to bilo ljudsko. Ovo je suvise obicno. S ovim covjekom necu imati sta da razgovaram. I odvojicemo se, na njegovu radost. Ja, ovakav, njemu ovakvom, nisam vise potreban. Ni on meni.
I dok sam s nesto ogorcenja i mnogo tuge, sahranjivao jednog covjeka, koga vise nema, a s ovim ne mislim sklapati prijateljstvo, razmisljao sam kako da odem, da ne uvrijedim onog bivseg, jer me se ovaj ne tice.

[navika]

Treci dan poslije onog mucnog razgovora, serdar Avdaga je iza jacije ubijen kod Darive. Pricalo se da ga je sacekao razbojnik Becir Toska, kad se Avdaga vracao od dizdara kroz mracnu klisuru, i ubio iz puske.
Doznao sam ujutro, od pekarskih radnika i, zaboravivsi i hljeb da kupim, pozurio do Mahmuta.
Docekao me uzbudjeno veseo, gotovo slomljen od srece.
- Istina je, istina! - ushiceno je odgovorio na moje pitanje. - Jutros idem ovamo, i mislim, hoce li serdar i danas doci, kad Abaz, stolar, preda me: - Jesi li cuo, veli, da je serdar Avdaga ubijen? Mene nesto presjece, hocu da upitam, da kazem sta bilo, da se zacudim, a ne mogu, samo krkljam. A Abaz prica: ubijen je kod Darive, iz puske, ubio ga je, kazu, Becir Toska, i onda se mirno vratio u planinu. Dizdar je cuo konjski kas bas u to doba. Tako Abaz, a ja slusam, dolazim sebi, hocu da se nasmijem, hocu da ga zagrlim, nisam se toliko obradovao ni kad mi se sin rodio. Pa pozurim u magazu, zatvorim se i pocnem hodati izmedju vreca zita i bala vune. Smijem se, govorim: - Nema ga vise! Samo to: - Nema ga vise! Kao da sam pobenavio od srece. Pa se sjetim, kleknem ovdje na seciju i zahvalim bogu: - O, boze milostivi, hvala ti sto dokusuri onog necovjeka! Odavno mi nisi pao na um, oprosti za to ali ti nisi na kraj srca, kao neki neljudi, vidio si koliko me krvnik muci, i priskocio si mi u pomoc bas kad je trebalo. Dosta si se i skanjivao! A da si zakasinio samo malo, ne bi mi vise nicija pomoc bila potrebna, pa ni tvoja. Dzaba je, ima pravde na svijetu, moj Ahmete!
- Cujem u pekari, i ne mogu sebi da dodjem.
- Bas sam mislio da dodjem tebi, na mustuluk, a ti na vrata. E pa, neka je srecno!
- A odakle Becir Toska tako blizu grada? I to bas kad naidje serdar Avdaga!
- Ne tice me se, niti je vazno. Vazno je, najvaznije od svega na svijetu, da vise necu gledati u vrata i umirati kad neko uhvati za kvaku. Sad neka ulazi ko hoce! Ulazite, ljudi! Danas sam se ponovo rodio!
Dok sam smuseno mislio kako je cudan ovaj svijet u kojem jedan covjek likuje zbog smrti drugoga, oslobodjen njome, u radnju je usao Osman Vuk. Izgledao je ozbiljan.
- Jeste li culi za serdara Avdagu? - upitao nas je obojicu.
- Jesmo, hvala bogu! - odgovorio je Mahmut radosno.
- Nije lijepo da se radujes tudjoj simrti - prekorio ga je Osman. - Ma kakav da je bio za zivota, sad je mrtav, i treba samo reci: rahmet mu dusi!
- Radujem se sto mogu reci: rahmet mu dusi! Maloprije Ahmet pita: ko ga ubi? A ja velim: bozija milost. Dotuzio je i bogu i ljudima.
- Kazu da ga je ubio Becir Toska. Kako da Becir naidje bas u to vrijeme?
Osman me pogledao kratko, oci su mu sive i hladne. Rekao je kao da izgovara prijetnju a ne rijeci pokornosti:
- Bog je tako htio. Ili Avdagina nesreca.
I tada, u tom trenutku, bio sam siguran da je on ubio Avdagu. Dotle sam se pitao, tada sam sigurno znao. Zbog rijeci koje su obicne, ali nisu njegove, zbog prijetece opomene koju sam osjetio u njegovu glasu, zbog hladnog bljeska suzenih zjenica, zbog misli koja se u meni javila bez truna sumnje. Kao da su se susrele dvije zrake iz mog i njegovog mozga, ukrstivsi se kad smo mislili o jednom. Medju nama vise nije bilo tajne.
I odmah poslije toga, rekao je Mahmutu da ce danas doci jos nekoliko tovara vune, i da treba pripremiti sargiju i konope.
Gledao sam za njim, da vidim kako izgleda ubica u miru (u ratu smo ih nazivali junacima). I ne vidim nista osobito: lijep, miran, obican, poslovan, zauzet brigama od danas, juce ga se ne tice. Ne znam kako mu je u dusi, ali ne bih rekao da je uznemiren, ili da misli o ubijenom. Ako i misli, zadovoljan je: svrsio je vazan posao, otklonio ozbiljnu smetnju, nad glavom mu vise ne visi opasnost.
Kad bi se udruzilo deset ovakvih bezobzirnih ljudi, zavladali bi svijetom. Ogromna vecina su slabici, kao ja. Sta bismo im mogli?

[Mohr]

A i taj Osman Vuk nije vuk, već (pravi) arslan!

[storm]

A i taj Osman Vuk nije vuk, već (pravi) arslan!

Opasan lik... Danas bi bio pravi tranzicijski maher

Nije bezveze ona... Meša za sva vremena

[Mohr]

Pa dobro, za Osmana se manje-više znalo da je egzekutor međutim, Mahmut je najmutniji

[navika]

Pa dobro, za Osmana se manje-više znalo da je egzekutor međutim, Mahmut je najmutniji

Neka me bog spase susreta s ovim Skakavcima na usku putu u gustoj sumi. Ne bi bilo potrebno da izvuku nozeve, umro bih od straha, izboden njihovim strasnim ocima.
S kakvim se gadnim ljudima Osman morao udruziti, da bi spasao dobrog covjeka!
Zar bez nasilja nema ni dobra?
Aratos vas bilo, sanjacu vas kao strasila! Hvala bogu sto nemam nikakvih vaznih poslova, pa ne moram da se vidjam ni s ovim ni s drugim Skakavcima.
Neka mi samo pozivi moj jadni dobri Mahmut koga se ni macka ne boji.

[KOMESAR]

Ljubav koju podariš nekoj osobi daje toj osobi moć da te slomi…

Meša Selimović