Price, odlomci, citati, slobodne forme....

[ina]

[Idi]

Povratak” Antun Branko Šimić

Ti ne slutiš
moj povratak i moju blizinu
U noći kad šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj;
ne korača mjesečina oko tvoje kuće.
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu.
Kad koračajući cestom mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne ptice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala.
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koračam uspravan i svečan
kao pored tebe.

[ina]

In me le parole danzano, la giustizia respira, e la luce pulsa.
Io sono il ponte tra ciò che è visibile e ciò che salva.

[srculence7]

"Skratili ste kosu", više kao konstataciju nego kao pitanje uputila mi je komšinica. "Jesam!", rekoh radosno, praveći se da ne primećujem prekor u njenom glasu. Nije odustajala: "To je, IPAK, prekratko!" U odnosu na šta, pitala sam se, dok se udaljavala. U odnosu na njen ideal dužine kose jedne žene. I uvek je tako.

Sa svim stvarima i pojavama je tako. Procene: prekratko i predugačko, premalo i preveliko, prenisko i previsoko..., uglavnom nisu odraz objektivne stvarnosti, već subjektivni doživljaj drugog bića. Preširoko je sve što u preuske okvire ne može da stane. I ne vredi napor. Cipelu neće boleti ako na silu pokušamo da je obujemo, a čak i ako uspemo, dobićemo bolne žuljeve.

Zato, kratite kosu, suknju i sopstvene muke, kad god osetite potrebu za tim. Svetu niko nije ugodio, osim onih koji su ugodili sebi, pa tako rasterećeni, rasteretili svet za jedno lčno nezadovoljstvo...

[Veca]

[ina]

Kako god.. i gdje god da me posadiš ili iščupaš...
opet ću ti poniknuti (naprije) u grudima.

[ina]

Samo je sad.. svo vrijeme

[ina]

Nemoguće je da ljubav prođe (o kakvoj god relaciji da je riječ) ako je (bila) ljubav. Ostanu tragovi, snaga i slabosti..
Slojeviti i (ne)vidljivi urezi u cjelokpuno postojanje..

I tu.. ti nisi samo ti, nego i one niti svih ljudi što su ti nutrinom (po)rasli.

[ina]

Nisam od onih koji smatraju da žena, ili općenito čovjek (prijatelj(i), poslovi ili šta god) trebaju biti iza ili ispred..
nego pored.. jedno drugoga.
Ali ne licemjerski, (što je česti slučaj većine) nego istinski i predano.

I ako to iz bilo kakvih razloga, nije moguće..
Nije ni frka.
Jednostavno..
svako vlastitim putem.. pa..
ko se više i (ne)sretnije nahoda.

[ina]

Najjača moć nije u onome prikazanom.. nego u skrivenom.

[uvijek_kontra]

Nemoguće je da ljubav prođe (o kakvoj god relaciji da je riječ) ako je (bila) ljubav. Ostanu tragovi, snaga i slabosti..
Slojeviti i (ne)vidljivi urezi u cjelokpuno postojanje..

I tu.. ti nisi samo ti, nego i one niti svih ljudi što su ti nutrinom (po)rasli.

[ina]

Mali Patuljci u velikim ljudima,
nisu kovali zlato, niti oštre sjekire.

​Umjesto usta, imali su Srce.
Umjesto dva uha, dva Srca.
Umjesto očiju, Srca.
Umjesto nosa, Srce.
Umjesto ruku, Srce.
Umjesto nogu, Srce. Čak im je i ono između bilo od Srca.

​Mozak uopšte nisu imali, jer im nije ni trebao.. pored Srca.
Svo znanje bilo im je pohranjeno u pulsiranju i povezanosti bezbrojnih Srdaca.

Sve što su slušali, gledali, njuškali, ljubili bilo je opet od Srca.

​"Ne možeš živjeti bez razuma!" vikali su neki, pokušavajući da im nasade male kamene mozgove koje su napravili po uzoru na svoje.

​"Moraš govoriti glasno i puno da bi te čuli!" savjetovali su drugi, pokušavajući da im uguraju metalne usne.

​"Moraš željeti zlato, moć i natjecanje!" šaputali su pohlepni, nudeći im hladne ruke za grabljenje.

​Kada bi pokušali da im stave kameni mozak, Patuljak bi svojim srčanim očima i dugim mekanim rukama osjetio hladnoću i prazninu i blagim uzdahom Srca ga vratio. Kamen bi se jednostavno otkotrljao.

​Kada bi im ponudili usne od metala, ili lažnog zlata, Patuljak bi, u dodiru svojim Srčanim ustima, brzo rastopio metalnu strukturu, pretvarajući je u mlaku suzu.

​Mnogi su pokušavali vjekovima,
ali niko im nije mogao nametnuti drugačije Srce.

S.S

[ina]

Konstantno si ušuškan/a u mojoj duši.

[Maja]

Radi se o bolesniku na postelji

[uvijek_kontra]

Dobro pa mozes citati takvu knjigu, mene sve boli citajuci i ovaj malo dio...

[ina]

Bez pokreta
odlaziš negdje
u dubinu sebe
krilima snova.


​Onda se linije brišu,
gdje nestaje obala.

​
​Tu se sretnemo, stalno,
Kao svjetlost i tama u smjenama.
Tu se sretnemo, stalno,
Nismo sami, ni ti a ni ja.

​
​Ipak nas jutro uzme,
vrati u prah,
al' znamo da negdje u nama
taj tihi san ne gasi dah.

[Maja]

BLAGAJ. DOLAZAK

U Blagaj smo došli iz mjesta Buna dokle su nas dovezli kamionima. Bilo je užasno vruće i dugo smo se truckali pod ceradom prije nego smo se zaustavili. Starije žene, one koje su pamtile Drugi svjetski rat, otkučivale su ceradu i na osnovu viđenog procjenjivale kuda nas to voze. Vjerovali smo im jer su bolje od nas razumjele okolnosti u kojima smo se našli: dok se nama sve dešavalo prvi put, njima se ponavljalo. Te starice koje su već godinama bile nekorisne u seoskim domaćinstvima i koje su životarile po sjenovitim dijelovima starih kuća najednom su procvjetale. U načinu na koji su izgovarale riječ “jama” u koju će nas možda baciti, slutio sam da se naslađuju strahom što ga je ta riječ u nama budila. To da će nam životi završiti kad i njihovi te da ih možda ipak nećemo nadživjeti, kao da im je dizalo adrenalin.

Vojnici koji su nam pomagali da siđemo s kamiona bili su pažljivi prema nama djeci. Među njima je bilo onih koji su u sebi žalili zbog toga što nam čine, iskupljujući se po nekom finom riječju koju bi uputili obično majci s djetetom ili starom čeljadetu. Blagaj se počeo nagovještavati rijekom Bunicom uz koju se pružao prašnjavi put kojim smo koračali noseći torbe i zavežljaje. To je bilo prvi put da sam u blizini ozbiljne količine vode pa sam bio opčinjen i dječački sretan što će se u moju maštu oblikovanu sušnim predjelima izliti jedna takva rijeka. Sjećam se da je bila neduboka, s tim da se mojim procjenama ne treba vjerovati. Dno se mijenjalo, nekad je bivalo pjeskovito, nekad prekriveno kamenjem. Bilo je i puno podvodnih trava između kojih su se pojavljivala jata malih riba, kao neke zastave što se nadimlju na podvodnom vjetru.

Možda bi mi majka rekla da sam umislio i da se takvo što nije dogodilo, ali ja se sjećam da sam jednog od vojnika koji su nas pratili zamolio i da me je on pustio da priđem blizu vode, čučnem i da se umijem. Hladnoću Bunice sam osjetio kao radost i danas je nosim u rukama koje sam tog jula 1993. potopio u njenu vodu. Ne znam koliko se o tome pisalo, ali naša tijela pamte temperaturu materije; hladnoćom ili vrelinom memorišemo čitave događaje, slike, razgovore. Kako budemo dalje išli prema Blagaju, Bunice će u jednom trenutku nestati; tada to nisam znao, ali ona se bila samo sklonila s naših očiju kako bi se presvukla u rijeku Bunu koja protiče kroz Blagaj i na kojoj ću se poslije, kad rat završi, godinama bezuspješno učiti plivati.

Osim rijeke, s tog izbjegličkog puta pamtim neobične kuće koje su bile svuda unaokolo. Obično napuštene, s bazenima, velikim zidinama i luksuznim prilazima. Nisam mogao shvatiti o čemu se tu radi te kako je neko mogao imati takvu kuću i čemu mu je služila? Neko je među nas bacio riječ vikendica pa smo se s njom igrali kao s čudnom loptom, malo bismo je držali u ustima pa je dodavali drugom. Vikendica - rekli bismo kad bi se ukazala nova kuća i s lica drugih hvatali značenje riječi. U selu iz kojeg smo dolazili i na koje sam se bio navikao kuće su bile puka potreba, što bi se reklo “krov nad glavom”. Ove, koje smo viđali na prilazu Blagaju, bile su izraz luksuza, jednog potpuno drugačijeg načina života od onog koji smo mi seljaci poznavali. Sjećam se da je pred jednu od tih vikendica neko otišao i da je vlasnika zamolio za karijolu kako bi svog starog i iznemoglog oca povezao jer je ovaj više nije mogao hodati i molio je da ga ostave da na miru umre. Sjećam se i nekakvog snajpera koji je na putu prema Blagaju nekoga pogodio. Ali najviše se sjećam tih čudnih kuća koje nisu imale svoje štale i poljske klozete, nisu imale čatrnje niti kante za spirine ispred svojih ulaznih vrata. One kante u kakve smo mi odbacivali ostatke hrane i s njima poslije hranili krave. Ispred svake kuće u našem selu su bile po dvije takve, jedna za organski otpad, druga za otpad koji smo smatrali da ga krava ne treba jesti. Za tekućinu u kojoj je bilo tragova deterdženta za suđe, ostataka mesa, mlijeka ili sira.

Na tom putu od Bune do Blagaja mnogi su ostavili svoje starce ne mogavši ih više nositi. Sjećam se starih nena kako nas jekom pozdravljaju iz šipražja gdje su im njihovi napravili hlada, ostavivši ih samo s bocom vode i s nešto malo hrane. Bile su to iste one starice koje su na kamionima otkučivale cerade i na osnovu viđenog procjenjivale kolike su nam šanse za preživljavanje. One starice što su izgovarajući riječ jama u nama otvarale jame straha; žene koje su u seoskim domaćinstvima bile izgubile svoju ulogu pa su ih njihova djeca i unučad održavala na životu noseći im hranu i vodu kako ne bi umrli od gladi ili skapali od žeđi. Oklopljene puloverima i prekrivene maramama bile su to vreće prošlosti, podsjetnici na mračna vremena iz kojih se izlegao naš jajasti svijet. Dok ovo pišem, pitam se jesu li im se tako svetili, ili samo nisu htjeli propustiti ukazanu priliku da se oslobode tereta koji su dugo vukljali i koji ih je gušio. Mnoge od njih će po kapinama tražiti nakon rata nalazeći im kosti među praznim konzervama i razbijenim bocama što ih ljudi u vožnji bacaju u raslinje pored puta. Mnogi nisu znali koliko je dug put koji ih je čekao, mislili su da je puno duži nego je bio pa su se, stigavši u Blagaj, zapitali je li razlog ostavljanja majki, svekrva i neudatih tetki bio dovoljno opravdan da ne postanu predmetom zanimanja zajednice u kojoj je trebalo živjeti. Hoće li im stvarno vjerovati kad kažu da nisu mogli vući svoje starce i da su ih ostavljali teška srca? Hoće li im vjerovati da je tih pet-šest kilometara koje su morali prijeći pod prijetnjom i žegom za njih bio puno duži put?

Ne sjećam se trenutka kad smo prešli granicu između teritorija pod kontrolom dviju vojski, sjećam se samo da sam u jednom trenutku prestao osjećati prisustvo vojnika koji su nas pratili. Put je i dalje bio prašnjav, okolo su bila brda zarasla u draču, a na jednom od njih grad hercega Stjepana Kosače o kojem u tom trenutku ništa ne znam. Onda su se odnekud pojavili vojnici Armije, kao da ih je ispljunulo magnovenje, ta nevidljiva granica koju smo trebali prijeći kako bismo bili sigurniji. Vojnici su nam pomogli da se uspnemo na tamić bez cerade i povezli u dubinu mjesta u kojem ću narednih godina odrastati. Na karoseriji zelenog kamiona sam sjedio u dedinom krilu i na tjemenu osjećao dlake s njegovog danima nebrijanog lica. Sjećam se da smo prošli pored dvije crkve, jedna je bila neoštećena, druga potpuno devastirana. Ubrzo smo ušli u staru jezgru mjesta koju su mještani nazivali čaršijom; spustili se prema ribnjaku i zaustavili ispred čuvene Blagajske tekije. Rijeka je bila ponovo s naše desne strane, ovaj put još hladnija, šira i dublja. U metežu civila i vojnika koji su se međusobno prepoznavali i grlili oteo sam se majci i malim stepenicama sišao do vode. Opet sam je dodirnuo, ovaj put u nju zagazivši, i opet osjetio sreću. Bilo mi je hladno od vode koja je silovito tekla dok sam s dna uzimao kamenja i bacao ih u brzake. Čekali smo neko vrijeme kada su po nas došli i poveli nas u prvu od četiri kuće koliko ću ih promijeniti u Blagaju. Majku sam pitao je li kuća u koju idemo blizu vode, rekla je da nije, da je to neki čardak u brdu. Tad sam najednom osjetio golemu tugu koja me poklopila sa svih strana. Tu tugu osjećam i sad, dok o tome pišem, istu onu koja me je uzela za ruku i povela nepoznatim ulicama Blagaja. Tuga je ustvari bila moja majka kojoj sam se uzaludno otimao, čvrsto me je držala za ruku, od njenog je stiska boljelo.

PRVA KUĆA

Do prve blagajske kuće išli smo uskim uličicama koje bi na pojedinim mjestima nenajavljeno nestajale u livadama. Kao da bi ljudskih ruku djelo zacijelilo, ulice su uranjale u travu u kojoj bismo razabrali kakav uski puteljak i njime nastavljali dalje. Kuće pored kojih smo prolazili bile su drugačije od onih u našem selu; većina ih je bilo tek napravljeno, neke još nezavršene. Bez fasada i pod pločom mnoge su imale drvene konstrukcije koje su skovali majstori dok su ih gradili. Negdje je to bila skela, već posivjela od kiše i sunca, a negdje most preko kojeg su argati izgonili karijole s betonom izlijevajući ploču. Na mnogima su prozori bili zatvoreni daskama ili šperpločama, što se moglo protumačiti kao znak da će rat potrajati i da su radovi na kućama na duže vrijeme pauzirani.

Bilo je i završenih kuća, sa lijepim okućnicama, obično sa stazom za automobile koja bi se s kapije u dva traka pružala prema garaži. Kod takvih sam primjećivao bašče što su se modrile listovima graška, pazije ili raštike. Iako smo i sami bili zemljoradnici, blagajske bašče su bile nešto s čim se do tad nismo susretali. Ljudi iz dubravskog kraja zemljoradnjom su se bavili tako što su uzgajali industrijske biljke, uglavnom duhan, te su obrađivali veće površine i nisu imali vremena da se posvećuju detaljima kao što su pritke za koje se veže paradajz ili mahuna. Nama je dekoracija bile manje važna, nas je zanimala količina proizvedenog, a što se nije moglo reći za vlasnike kuća između kojih smo se provlačili.

Neke od neizrađenih pločara bile su tek useljene pa je njihove prozore umjesto dasaka zatvarao najlon. Negdje u ćošku, uz sam daščani štok, iz takvih bi kuća provirivao sulunar iz kojeg bi se dimilo iako je bilo vruće. Tu, u tim prostorijama iza najlona, neko je pripremao ručak ili je otkuhavao svoj prljavi veš što ga je na sebi prenio u izbjeglištvo. Već pomalo zarasla u travu, izbjeglice su ta radilišta pripitomljavali tako što su ih oslobađali od korova. Posloženi betonski blokovi otrgnuti kupini koja ih je bila skoro progutati podsjećali su na starce koje su sinovi obrijali dan uoči praznika. Kao zblanuti, ispred kuća su stajali betonski blokovi, gomile cigle i daske. Svijet u koji smo prognani kao da je upravo nastajao a rat ga je u tome omeo.

Među useljenim kućama bilo je i onih koje su se isticale arhitekturom i izborom materijala. Bile su to kuće ljudi koji su živjeli u inostranstvu, pravljene po uzoru na kuće kakve su viđali kod svojih njemačkih gazda. Bilo ih je velelepnih, mojim očima takvih do tog trenutka neviđenih. Njihove avlije su imale jako dugačke staze, vrlo često svom dužinom natkrivene odrinom s kivijem, te živicom od šimšira odvojene od bašče. Ograde na balkonima nisu bile obične, već obložene lamperijom, što ih je činilo luksuznim i nama stranskim. Pored nekih su bili veliki crveni kamini iz čijih su mračnih usta virili sačevi. U dvorištima tih vikend-kuća bilo bi i po neko egzotično stablo, najčešće palmino ili ono japanske jabuke.

Kuća u koju smo se smjestili bila je sušta suprotnost kućama koje smo viđali pored puta. Stara i oronula, s pročeljem od drveta, neodržavanim i poprilično trulim. Ne mogu je u potpunosti opisati jer mi je tih desetak dana koliko ćemo tu ostati bilo toliko mučno da sam ih proveo u nekoj tampaziji koja se u večernjim satima, opterećena sparinom, pretvarala u polusvjesno stanje. Imala je drvenu kapiju s koje te odmah dočeka čatrnja natkrivena odrinom. Pošto je kuća bila starina i u njoj niko nije živio, loza na odrini se bila skoro osušila, s tek nešto malo zelenog lišća i po nekim zakržljalim grozdom. Pored čatrnje se dolazilo na trijem kuće koji je imao polu-unutrašnje stepenice za sprat. Desno, čim na trijem uđeš, bila je naša soba, mala i s nekoliko niša u kamenim zidovima. Po podu su bile spužve i na njima postelje. Sjećam se da sam se u njoj uzaludno pokušavao oraspoložiti igračkama koje sam prenio u svojoj školskoj torbi. Kad se prisjećam te sobe, vidim crvenog kabrioleta kojim pokušavam raspiriti maštu i pobjeći od užasa u kojem smo se našli.

Od svih događaja iz tih dana najbolje se sjećam dana kada su nam vlasnici donijeli lonac bljutavog graha. I moje majke kako me ruži, udara mi šamar, i mene koji odbijam jesti iako sam gladan. Nas desetak oko šerpe graha s tek nekoliko kašika i par tanjira čekamo jedni na druge da završe, da operemo suđe i da i sami jedemo. Iako dijete sa sela, bio sam prava peka, nikad nisam mogao jesti hranu koju bi napravila osoba koja mi se nije dopadala. Mogla je to biti i neka čistunica, ali ako joj je karakter po mojim kriterijima bio mrljav, njenu hranu sam odbijao kategorično. Grah u velikoj šerpi je napravio neko koga nisam mogao vizualizirati, ali sam slutio da nije osoba po mom ukusu… a onda i svi ti ljudi oko šerpe sa tanjirima i kašikama. Ne znam jesam li i jedan zalogaj uspio progutati, sjećam se samo okusa suza koji je poništavao bljutavost što ju je na mom nepcu ostavljao grah.

Starina u kojoj smo živjeli desetak dana bila je u samom podnožju brda. Okružena drugim ruiniranim kućama doimala se kao ugniježdena u kamenjar. Okolo su rasli šipci i smreke zbog kojih me je brdo podsjećalo na rutavu tkaninu. Iz avlije se izlazilo na gumno, kao na neki mali trg smješten između kuća. Tu bismo se okupljali u predvečerje i pričali o ratu koji se sve više zahuktavao. Od šturih informacija koje su nam stizale isfiltrirane kroz više ušiju pokušavali smo domisliti šta se trenutno dešava u našem selu što smo ga naslućivali u daljini iza brda. Poneko bi se dokopao informacije o nečijem skorijem prelasku u izbjeglištvo, a ostali bi se u nj zagledali kao ozebo u Sunce, u nadi da će im se s njegovog lica reći nešto o vlastitoj sudbini…

Svijet u koji sam došao sa majkom, bratom i dedom, odmah se podijelio na mještane i izbjeglice. Više se nije govorilo o Muslimanima i Hrvatima već o nama koji smo izbjeglice i njima koji su mještani. Između nas se pojavilo ozbiljno neprijateljstvo: mještani su svoja imanja branili dok smo ih mi, kao skakavci, napadali. U blizini prve kuće živio je stariji par mještana držeći nas na distanci, s tim da je bilo onih nametljivijih koji su se izborili da ih pozovu na ručak. Ako me sjećanje ne vara, starica je nekom pokučila nekoliko jaja i izmećaj masla.

Naša prva blagajska kuća je ustvari bila kuća u kojoj su se rodili oni što su dolje, bliže rijeci, napravili moderne kuće u kojima su živjeli. Tu je, vjerovatno, do prije nekoliko godina životarila neka starica koja je odbijala preseliti svojim sinovima ili unucima. Ona je kuću njegovala posljednjim trzajima života koji se smirivao, ali kuća je već dugo sama, bez to malo njege što ju joj je pružala ljudska ruka. Život koji se u nju s nama naprasno uselio bio je otužan. Nit smo mi znali s njom, niti je kuća znala s nama. Ne znam kako to da vam dočaram: kao da smo ulaskom među njene zidove uzburkali vrijeme koje je teklo svojim sporim tempom, odmetnuto od vremena u kojem se dešavao rat.

Nikada do tada nisam osjetio tako upornu tugu. Naviknut tek na povremene valove tuge, tih nekoliko dana boravka u prvoj blagajskoj kući jedva da sam od tuge mogao disati. Tomu je doprinijela i spoznaja da odlazak iz našeg sela nije nikakav izlet nego pravo pravcato progonstvo. Onda je počeo nedostajati otac kojeg su odveli u logor; a prazninu koju je ostavio naizmjenice su popunjavali dedo i majka. Njihovi ulasci u ulogu oca bili su neuvjerljivi i dodatno su me činili tužnim. Jednog je dana majka otišla u čaršiju na način na koji bi otišao otac da je bio s nama. Otišla je s namjerom da nekog sretne i da nam iskamči nešto hrane. Vratila se s viješću da su dvije dainice s djecom također u Blagaju i da su našli neku veliku kuću u koju nas pozivaju da se uselimo. Ta kuća je bila odmah pokraj vode, ali i u blizini linije razgraničenja i u dometu snajpera zbog čega se majka dvoumila. Mene je rijeka toliko mamila da sam odmah stao preklinjati majku da idemo rođacima, na šta se ona odlučila sutradan.

Ne znam kako smo otišli niti se sjećam puta koji smo do druge blagajske kuće prešli. Ne znam ni jesmo li ga prelazili danju ili smo bazali noću. Sjećam se samo da sam za sobom ostavio onu tugu što me je gušila u našoj prvoj blagajskoj kući. Smjestivši nas među te stare zidine izmjestili su nas iz našeg vremena kao one stvari koje se više ne koriste ali koje se ne bacaju. Ta ruinirana kuća u kojoj smo proveli prve izbjegličke dane ostala je iza nas kao što iza nas ostaju starci kojima smo nakratko svratili u posjetu. I danas, kad prođem kroz Blagaj, ona me gleda iz brda. I u meni budi onu davnu, djetinju tugu.

[Shadow]

69baf746b679f43094ffbac54e4b6228.jpg

[Mutevelija]

Jel ta Francoise žensko ili muško, jer je teško saznati iz imena.
I jel' gilot prezime ili ime

[ina]

iako je tu bila riječ o romantičnoj relaciji između žene (Francoise Gilot) i muškarca (Pablo Picasso).. spol je skroz i nebitan pored misli datog uvjerenja.
Autorica bi isto (do)živjela i da je s druge strane bila žena.