Većinu rata se nisam krio po rovovima, kako smo se znavali šaliti sa većinom običnih vojnika koji su cijeli rat držali stražu po linijama. Bio sam u diverzantima, interventnom vodu a kasnije izviđačima pa četvrtom manevarskom bataljonu. Te vojne formacije ne drže standardno liniju nego su praktično uvjek u žarištu borbe bilo da je u pitanju odbrana ili napad. Te jedinice su iznijele rat najvećim dijelom na svojim plećima jer su najviše ubijali ali i ginuli. Sjećam se da smo jedne prilike otišli u Dubravicu u punom sastavu, nas dvadeset pet a u kamionu se u kasarnu vratilo nas samo osam. Ali ako nema napada ni potrebe za odbranom mi smo dežurali u kasarnoj, koja je u stvari bila naša lokalna škola. Zbog tog dežurstva u školi imao sam priliku vidjeti i doživjeti kada je Alija Izetbegović nekada u ratu sletio helikopterom u blizini naše škole, tačno onde gdje se sada nalazi Bjelićova kuća. Od tog događaja zapamtio sam dvije stvari. Prva koju sam zapamtio su bile mehke ruke našeg predsjednika sa kojim sam se pozdravio. Da li su stvarno bile mekše nego u druge raje ili sam navikao da se pozdravljam sa borcima koji su bili u punoj snazi a Alija je bio strariji čovjek, pa su mu možda zbog starosti bile mehke ruke, ne znam. Uglavnom zapamtio sam da su mu ruke bile specifično mehke. Druga stvar koju sam zapamtio i zbog koje sam počeo cijeniti Aliju je četničko granatiranje koje je uslijedilo kada se Alija vraćao u helikopter. Mi smo četnike otjerali iz našeg mjesta odmah na početku rata kada su oni počeli zarobljavati civile i ubijati žene na Kučicama. Kako smo ih otjerali kod skole cijeli rat nisu padale granate osim tada kada je Alija tu došao. Nekako su znali da je on tu i haubičke granate su počele zviždati i padati. Na svaki zvižduk nove granate svi mi prisutni pa i alijini tjelohranitelji bi se bacali na zemlju ali sjećam se dobro, Alija je stajao na nogama i jednakim laganim korakom išao prema helikopteru. Lik se nije saginjao ni bojao granata kao što smo svi mi ostali. Tu sam ga počeo poštovati a zavolio sam ga kada sam poslije rata pročitao svih desetak njegovih knjiga i tako ga duboko upoznao. Tu sam takođe svatio da se većina raje "krila" u rovovima, nama iz ovih diverzantskih jedinica je povremeno gorjelo ispod nogu a Aliju su cijeli rat pratili i svaki dan i noć gledali da mu glavu skinu. On je bio meta i prije rata kada su ga trpali na robiju a dok smo se mi Bošnjaci ubijali alkoholom skupa sa kaurima glumeći bratstvo i jedinstvo a u ratu je postao glavna meta četnicima i ustašama. Gdje god bi makeo granate su oko njega padale a opet je pristao biti vođa narodu kojeg je cijeli svijet napustio i kojeg su svi ubijali. Koliko li bi lidera danas ostalo na tim pozicijama da znaju da će postati glavne mete? Vjerovatno nijedan! Trebao je stati pred narod kojem je prijetio nestanak i istrebljenje. Čak mislim da je pred sami rat među Bošnjacima bilo puno pametnijih ljudi od Alije ali niko od njih nije imao srce ni mu.a da stane ispred Karadžića i JNA i kaže da je lider golorukom narodu. Alija se nije bojao ni zatvora ni smrti ni gubitka porodice. Od svega mu je bila preča vjera, Bosna i Bošnjaci koji ovih dana nesebično zahvaljuju tako što na njega pljuju i lažu. Mislim, dok pijem ovaj jutarnji čaj, da to njemu ne bi ni palo tesko, koliko pada nama koji ga cijenimo i volimo. Njega su već ranije ti isti Bosnjaci hapsili, sudili i zatvarali dok se on za njih borio. Njega su Abdići ranije izdavali tako da je on navikao na izdajstvo i nezahvalnost. Najzad to ga je vjerovatno i učinilo tako velikim čovjekom jer je ogromnu patnju doživio od onih koji su ga trebali najviše voljeti. Da nas Allah sastavi sa njim u dženetu inšaallah, sve one koji ne varaju i ne zabadaju nož u leđa, sve koji volimo islam, muslimane, Bosnu i Bošnjake, amin.
FB_IMG_1764407199219.jpg
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.
Danas je zemlja ispod nas. Sutra već može biti iznad nas. Okreni se Allahu prije nego se vratiš Allahu.
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
