SAHRANIO DVIJE KĆERKE I SVAKE SUBOTE IM DOLAZIO NA GROB, A ONDA GA JE PROSJAKINJA ŠOKIRALA: "One žive u mojoj ulici"
Svake subote ujutro, dok se sunce dizalo iznad crvenog pijeska i vedrog neba Phoenixa, Michael Rowan prolazio je kroz kapije groblja Greenwood Hill s buketom bijelih ljiljana. Činio je to tačno dvije godine, 730 dana, ponavljajući iste korake, iste molitve, postavljajući ista pitanja na koja nikada nije dobio odgovor.
Nekada je bio jedan od najenergičnijih poduzetnika u Arizoni, vlasnik lanca skladišta Rowan Supplies koji se protezao od Phoenixa do Tucsona. Sada se kretao poput čovjeka dvostruko starijeg od sebe, pogrbljenih leđa, teških ramena, očiju otupjelih od boli koja nikada nije nestajala.
Uvijek bi se zaustavio na istom mjestu. Dva identična mramorna nadgrobna spomenika sa zlatnim slovima: Ava Rowan i Lily Rowan. Voljene kćeri. Izgubio je obje nasljednice kada su imale po šest godina. Michael bi kleknuo, obrisao mramor istom krpom koju je uvijek nosio sa sobom, pažljivo složio ljiljane, a zatim sjeo na kamenu klupu pokraj njihovih grobova. "Zdravo, djevojčice moje", šapnuo bi svaki put. "Tata je ovdje."
Razgovorom protiv tuge
Govorio im je o svemu, o vremenu, o uspomenama koje je svakodnevno ponavljao u glavi, o stvarima koje je želio promijeniti. Razgovor je bio jedini način da se nosi s tugom koja ga je sve više gušila.
Prije tragedije, Michaelov život bio je bučan, živahan i pun planova. Njegove kćeri bile su jednojajčane blizanke s kovrčavom kestenjastom kosom i toplim, medeno smeđim očima. One su bile vatra u njegovim prsima, razlog zbog kojeg je toliko naporno radio.
Njegov brak s Hannah Mercer postupno se raspadao, svađe, udaljenost, različiti prioriteti. Nakon razvoda, ona je uzela djevojčice i naglo se preselila iz njihove udobne kuće u Scottsdaleu u trošnu unajmljenu kuću na rubu Albuquerquea u Novom Meksiku. Rekla je da želi "mirniji život".
Michael je sumnjao u to, ali dokle god je mogao viđati kćeri četiri dana u sedmici, nije inzistirao. A onda je jednog utorka u 3:14 ujutro zazvonio njegov telefon. Policijski službenik iz Novog Meksika prijavio je tešku saobraćajnu nesreću na autoputu. Automobil se nekoliko puta prevrnuo, zapalio se, a identifikacija je odgovarala Hanni i dvoje djece.
Michael je vozio ne sjećajući se puta. Na postaji su mu rekli isto, tijela nisu mogla biti vizualno identificirana, samo "osobne stvari" i "dokumenti". Bio je previše šokiran da bi se raspravljao. Organizirao je sprovod koji je djelovao nestvarno.
Bijeli lijesovi bili su premali. Cvijeća je bilo posvuda, ljudi su plakali. I pokopao je svoje kćeri, vjerujući da više nikada neće čuti njihove glasove, piše Kurir.
Dvije godine kasnije, jedne mirne subote poput svake druge, Michael je brisao prašinu s nadgrobnih spomenika kada je začuo plašljiv glas iza sebe. "Gospodine… oprostite… gospodine?"
Naglo se okrenuo, iznerviran prekidom. Sitna djevojčica stajala je pred njim, mršava, u izblijedjeloj odjeći, s raspadajućim cipelama, nervozno prekriženih ruku.
"Što je?" upitao je oštrije nego što je namjeravao. Trgnula se, ali nije pobjegla. "Moram vam nešto reći. Radi se o… tim djevojčicama." Michael se namrštio, zbunjen i ljutit. "Što s njima?"
'Žive u mojoj ulici'
Djevojčica je progutala knedlu. "One nisu… nisu ovdje. Žive u mojoj ulici." "Što si upravo rekla?" upitao je drhtavim glasom dok mu se čeljust tresla. "Znam im imena. Čujem ženu kako ih doziva. Dvije djevojčice, liče jedna na drugu, kovrčava kosa, otprilike ove visine. Žive u plavoj kući u mom bloku."
Michaelovo srce počelo je snažno udarati. "Šališ li se sa mnom?" povikao je. "Ne, gospodine", oči su joj se napunile suzama. "Moja mama je bolesna. Ne treba mi novac. Kunem se da ne lažem. To stalno viđam."
Htio je pobjeći, uvjeriti se da laže, ali njezine oči, postojane, uplašene i iskrene, to mu nisu dopustile. Izvadio je novčanik. "Koliko?"
"Dvadeset dolara", šapnula je. "Za mamine lijekove." Dao joj je sto. "Ako me odvedeš k njima i govoriš istinu, dobit ćeš još tisuću." "Ne lažem", promrmljala je. "Vidjet ćete."
Vodila ga je kroz grad, dajući mu upute sa stražnjeg sjedala njegova crnog terenca. Što su bili bliže, to mu je bilo teže disati. Evo je. Mala, ispucala kuća s oljuštenom plavom bojom, iskrivljenom ogradom i dvorištem punim korova i starih plastičnih igračaka. Odjeća je visjela na užetu. Netko je ondje živio.
Koljena su mu drhtala dok se penjao stepenicama. Pokucao je i začuli su se koraci. Vrata su se blago otvorila, osigurana lancem. Iza njih je stajala Hannah, njegova bivša supruga, blijeda, drhtava, živa.
Michaelu je nestalo daha. Gurnuo je vrata. Hannah je uzmaknula. U mračnoj dnevnoj sobi dvije su djevojčice sjedile na izlizanoj sofi, stisnute jedna uz drugu, širom otvorenih, preplašenih očiju.
Michael je pao na koljena kad ih je ugledao. Zvuk koji mu je izašao iz grudi nije bio ljudski, napola plač, napola smijeh, napola nešto slomljeno što se prebrzo pokušavalo sastaviti.
"Tata?" šapnula je Ava. Ali nisu mu prišle. "Što si učinila?" upitao je Hannah kada je napokon progovorio. Drhtala je, nesposobna pogledati ga u oči. Njezino objašnjenje dolazilo je u fragmentima, obiteljski dugovi, opasni ljudi, prijetnje od kojih nije znala pobjeći. Netko joj je ponudio pomoć da nestane. Netko s vezama u sistemu.
"To je bio jedini način da ih zaštitim", jecala je. "Nisam znala što drugo učiniti." "Inscenirala si lažnu nesreću?" prošaptao je Michael. "Lažnu dokumentaciju? Pustila si me da dvije godine zakapam prazne lijesove i razgovaram s mramorom?"
Hannah je prekrila lice rukama. "Mislila sam da ih tako spašavam." Michael je pokazao prema prestravljenim blizankama. "Ovo nije spašavanje. Ovo je uništenje." Djevojčice su tiho plakale. Nije to mogao podnijeti. Okrenuo se i izašao na ulicu, teško dišući.
Djevojčica Maddie čekala je kraj ograde, čvrsto držeći novac koji joj je dao. "Nisi lagala", rekao je promuklim glasom. Izvukao je sav novac koji je imao, pet tisuća dolara, i dao joj ga, piše Kurir.
"Sve si promijenila", rekao je tiho. "Hvala ti." Michael se vratio unutra, smiren, ali odlučan. "Odlazimo", rekao je. "Djevojčice danas idu sa mnom."
Hannah se srušila na pod. "Michael, molim te…" "Ne. Izgubila si pravo odlučivati o bilo čemu." Ava i Lily držale su se za ruke dok im je pomagao spakirati oskudnu odjeću. Nisu se opirale, ali nisu ni potrčale prema njemu.
Odvezao ih je kući u sjeverni Phoenix, u vilu koja je bila prazna dvije godine. Kada su blizanke ušle unutra, kuća je ponovno oživjela, kao da su zidovi odahnuli nakon duge tišine. Pokazao im je njihovu staru sobu, sačuvanu tačno onakvu kakva je bila.
Dva mala kreveta. Ogromni plišani medvjed. Polica za knjige puna priča koje im je nekad čitao naglas. Ava je dotaknula jastuk kao da sanja. "Sjećam se ovoga", šapnula je.
Iste večeri Michael je nazvao svog brata Daniela. Odmah je došao, zatečen, uplakan, preplavljen radošću i nevjericom. Zajedno su naručili pizzu i pokušali kuću ponovno učiniti "normalnom". Sljedećeg jutra Michael je kontaktirao jednu od vodećih dječjih psihologinja u državi, dr. Harper Linford, smirenu i pronicljivu ženu koja se s djevojčicama sastajala tri puta sedmice.
"Bit će sporo", upozorila ga je. "Učili su ih da te se boje. Odrasle su vjerujući da te više nema. Trebat će ti strpljenje, više nego što misliš." Klimnuo je glavom. "Učinit ću sve."
Prvi mjeseci bili su ispunjeni neuspjesima, noćnim morama, suzama, bijesom i zbunjenošću. Ponekad bi se Lily budila vrišteći za majkom. Ponekad bi Ava optuživala Michaela da ih "razdvaja".
Nikada nije povisio glas. Polako su se zidovi među njima počeli rušiti. Michael je angažirao odvjetnika Daltona Halea da vodi pravnu bitku. Dalton je otkrio sve, isplate, lažirane zapise, unutarnju korupciju. Michael je mogao poslati Hannah u zatvor na godine.
Ali kada je došao taj trenutak, oklijevao je. "Što će to učiniti mojim kćerima?" tiho je upitao. Dalton je razumio. Dogovorili su se. Hannah se trajno odrekla skrbništva i svih roditeljskih prava. Zauzvrat, Michael nije podnio tužbu. Drhtavim rukama potpisala je dokumente.
Djevojčice su se vratile u školu, stekle prijatelje i ponovno otkrile svoje djetinjstvo. Michael je prilagodio radni raspored kako bi bio kod kuće svako jutro i svako poslijepodne. Daniel je postao stalna prisutnost, "zabavni ujak" s nježnim srcem i stalnim zalihama grickalica.
Michael se također pobrinuo da Maddie i njezina bolesna majka dobiju pomoć, plaćene medicinske troškove, siguran smještaj i školovanje. Dugovao im je sve, svoj novi život, sreću, apsolutno sve.
Prošla je jedna godina. Zatim još jedna. Ava se pridružila odbojkaškom timu. Lily se upisala na sate crtanja. Navečer su ponovno tražile da im čita prije spavanja, baš kao prije nego što se sve raspalo. Jedne večeri, dok ih je pokrivao, Ava ga je pogledala.
"Tata, hvala ti što nikada nisi odustao. Da si prestao ići na groblje… Maddie te ne bi vidjela." Michael je progutao knedlu. "Nikada ne bih mogao odustati od vas", šapnuo je.
Djevojčice su ga zagrlile, obje istovremeno. Godinama kasnije, jedne mirne subote, Michael je gledao kako se Ava i Lily prskaju u bazenu u dvorištu, smiju se, žive i zdrave. Shvatio je da se groblja više ne sjeća onako kako se nekoć sjećao. Ljiljani, mramorni nadgrobni spomenici, tišina, sve je to izgledalo kao uspomena iz nekog drugog života.
