Raspad Socijalističke Federativne Jugoslavije ili 'raspad SFRJ-a je ime za skup povijesnih događaja koje su započele tokom 1980-tih i koje su su dovele do prestanka pravnog postojanja SFRJ kao ustavotvorne države. Raspadom SFRJ-a nastalo je sedam novih država na području Jugoistočne Europe, a vrijeme njihovog nastanka obilježeno je ratnim sukobima i nasiljem, velikim materijalnim štetama, gubitcima u ljudskim životima i najvećem valu izbjeglica koji je nastao nakon Drugog svjetskog rata u Europi. Poslije smrti Edvarda Kardelja 1979. i Josipa Broza Tita 1980. godine, u SFRJ-u ubrzano se uvode izvanredne političke i ekonomske mjere. Teška ekonomska kriza obuhvatila je SFRJ početkom 1980-tih, devalvacija dinara i zabrane uvoza mnogih proizvoda široke potrošnje dovelo je do uzburkivanja socijalnih i etničkih problema osobito u ekonomski manje razvijenim područjima. Godine 1981. na Kosovu izbijaju nemiri i demonstracije koje su predvodili Albanci koji su zahtijevati status republike za Kosovo, na koje su federalne vlasti odgovorile nasilnim gušenjem demonstracija u kojima su poginuli desetci demonstranata. Nakon kosovskih nemira situacija u SFRJ se nimalo ne smiruje, 1982. godine na 19. plenumu CK SK Srbije proglašava se teritorijalno jedinstvo SR Srbije dok Federalna vlada uvodi dugoročni program ekonomske stabilizacije. Nedugo poslije, 1986. godine u javnost izlazi Memorandum SANU, i srbijanski se državni vrh radikalizira dolaskom Slobodana Miloševića na vlast 1987. godine. Nakon dolaska Miloševića na vlast nastaje čistka u srbijanskom političkom vrhu, a tijekom 1988./89 započeo je program mekog puča gdje se kroz iscenirane proteste u Vojvodini, Crnoj Gori i na Kosovu smjenjuju lokalna rukovodstva, a umjesto njih postavljene su osobe lojalne Miloševiću.. Tim potezom Milošević je zadobio kontrolu nad 4 od 8 glasova u predsjedništvu Jugoslavije. Osnažen ovim položajem na 14. izvanrednom sastanku CK SKJ 1990. godine srbijanski politički vrh je htio nametnuti svoju volju i program centralističke SFRJ sa SR Srbijom kao dominantnu članicu, dok su Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina htjele labavu konfederaciju kako bi mogle uživati u većoj autonomiji. Umjesto dogovora i kompromisa došlo je do raskola unutar CK SKJ kada nije postignut dogovor oko sastava federalne vlade. Delegati iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije napuštaju sjednicu. i raspisuju slobodne demokratske izbore. Hrvatska, Slovenija i Makedonija proglašavaju neovisnost 1991., a godinu poslije to će učiniti i Bosna i Hercegovina.
Paralelno kroz događaje u SFRJ, srbijanski vrh započeo je mjere preoblikovanja JNA u srpsku vojsku koja je kasnije stavljena u funkciju stvaranja Velike Srbije, u obliku centralizirane Jugoslavije, krnje Jugoslavije ili proširene Srbije. Srpski politički i vojni vrh (JNA) nastojao je savezne države zadržati silom u Jugoslaviji: ubrzo nakon proglašenja neovisnosti počeo je desetodnevni rat u Sloveniji, a zatim rat u Hrvatskoj (1991.-1995). Rat u Bosni i Hercegovini (1992.-1995.) je sukob Hrvata, Srba i Bošnjaka. Ipak, i Slovenija i Hrvatska i Bosna su stekle neovisnost i priznanje od međunarodne zajednice. Vojni vrh djelovao je u tim sukobima bez suglasnosti vrhovnog zapovjednika, predsjednika SFRJ, Stjepana Mesića: najkasnije 3. listopada 1991., nakon odlaska četvero od osam predstavnika predsjedništva SFRJ - Janez Drnovšek (Slovenija), Mesić (Hrvatska), Vasil Tupurkovski (Makedonija) i Bogić Bogićević (Bosna i Hercegovina) - krnje predsjedništvo, tzv. "srpski blok" - Borisav Jović (Srbija), Branko Kostić (Crna Gora), Jugoslav Kostić (Vojvodina) i Sejdo Bajramović (Kosovo) - pod de facto kontrolom Slobodana Miloševića, preuzelo je potpunu vojnu i financijsku kontrolu nad vojskom Jugoslavije
Potkraj sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća nastupili su golemi poremećaji u ekonomskom životu zemlje. Javnost je bila gotovo šokirana podacima da je trgovinski deficit 1979. dostigao 7.225 milijuna dolara, platni deficit 3.661 milijun dolara, a 1980. dugovi Jugoslavije popeli su se na oko 20 milijardi dolara. Istodobno je inflacija 1981. skočila na oko 45 %. S tržista je nestala mnoga uvozna roba, zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u procesu proizvodnje, počela se uvoditi racionirana opskrba deficitarnim proizvodima, nastupila je gospodarska kriza, koja će trajati do raspada Jugoslavije.
Gospodarska se kriza začela i razvijala u situaciji raspadanja Jugoslavije. Od smjene dijela rukovodećih elita u republikama od 1971. do 1973., moć i vlast saveznoga državno-političkog vrha rapidno je slabila, čemu je najvise pridonijela duboka Titova starost i Kardeljeva bolest. U prazninu, koja je stvarana raspadanjem saveznoga političkog centra ubacile su se republike sa svojim ambicijama ubrzanog razvitka. Nakon što su one, u duhu reforme federacije, dobile prava podizanja međunarodnih zajmova, sredinom 1970-ih krenuo je najveći investicijski val u povijesti Jugoslavije. Taj val, koji je presao sve granice ekonomskog razuma, dijelom je izazvan kriznom političkom situacijom 1971.-1972. Naime, nove političke strukture koje su došle na vlast nakon sloma tzv. liberala u Srbiji i Sloveniji i "nacionalista" u Hrvatskoj, željele su dokazati da će ostvariti i više od onoga što su smijenjeni lideri obećavali, za ostvarenje njihove ambicije utroseno je oko 45 milijardi USD.
Taj golemi novac dijelom je utrošen u investicije; "Jugoslavija je bila najveće gradilište u Europi", hvalili su se vlastodršci, a dijelom i u standard, koji se bio približio onome na Zapadu. Jugoslavija je tako postala "Potemkinova" zemlja, koja je živjela znatno iznad svojih mogućnosti. Izgledalo je da su vladajuće strukture zaista dokazale narodu da su učinile više od obećanja lidera smijenjenih od 1971. do 1973. Glad za stranim kapitalom, ali i balkanski prevarantski i mafijaški mentalitet, sve je to vodilo u golema zaduženja. Akteri te operacije zaduživanja upali su u klopku dramatičnih promjena na svjetskom tržistu kapitala.
Naime, na početku velikoga zaduženja Jugoslavije cijena kapitala bila je veoma povoljna. Na svjetskomu tržištu novca kamatna se stopa kretala: 1975. - 5,8%, 1976. - 5,1%, 1977. - 5,5%. Dotad su dugovi Jugoslavije narasli na devet i pol milijardi dolara. Kapital se nudio u neslućenim razmjerima koji su i iskorišteni. Potkraj 1978. zbio se radikalni preokret na trzistu novca i kapitala. Vlada SAD-a promijenila je monetarnu politiku zadržavsi i dalje kontrolu nad emisijom novca, a ispustivši kontrolu nad kamatama koje su u 1978. skočile na 8,8%, u 1979. na 12,1%, u 1980. na 14,2%, a u 1981. na 16,8%. Cijena se kapitala povećala gotovo trostruko. Bio je to znak za uzbunu, znak da se prekine daljnje uzimanje kredita. Rukovodstva su postupila suprotno. Dugovi su rasli: 1977. - 9,540 milijardi dolara, 1978. - 11,833 milijardi, 1979. - 14,952 milijardi, 1980. - 18,395 milijardi, 1981. - 20,804 milijardi dolara. U godinama vrtoglavoga skoka kamata dug se povećavao za više nego dvostruko. Trgovinski deficit ubrzano je rastao: 1977. iznosio je 4.376 milijuna dolara, 1978. 4.315 milijuna, 1979. 7.225 milijuna, pokrivenost pak uvoza izvozom padala je: sa 66,2% u 1976. na 54,6% u 1977. i na 48,5% u 1979.
Potkraj 1979., uoči izbijanja krize, savezna vlada je odlučila devalvirati dinar za oko 30 % kako bi stimulirala izvoz, a poskupila uvoz kao odgovor na katastrofalni trgovinski deficit i goleme otplate dugova. Tito uoči smrtne bolesti nije odobrio devalvaciju jer nije podnosio da pada međunarodni ugled zemlje, rekavši delegaciji savezne vlade i: "... lako je vama devalvirati. To se može i s pola mozga, a gdje vam je bila pamet da ste dopustili da do toga uopće dođe." Mjesec dana nakon Titove smrti, savezna vlada je devalvirala dinar za 30 %, a zatim će se devalvacije redati jedna za drugom sve do raspada Jugoslavije. U duhu poratne socijalističke tradicije reakcija na krizu bila je panična: u nekim općinama uvedeni su bonovi za kavu, ulje, šećer, deterdžente itd., zabranjena daljnja gradnja vikendica, počela je kampanja protiv privatnoga vlasništva. Počela je i hajka na republike kao krivce, koji su spriječili planiranje na saveznoj razini itd. Uveden je režim stalnih cijena gotovo svoj robi.
Objašnjenje takve politike veoma je složeno. Osim niske stručna razine centralnih privredno-političkih rukovodstava i njihove želje da ubrzanim razvojem postignu što veći legitimitet i podrsku što šire javnosti, djelovali su i drugi činitelji. Svatko je težio uvozu sredstava akumulacije nadajući se da će ih vratiti netko drugi. To je uzelo maha da je čak postojao međurepubliči dogovor da se uvoz kapitala nastavi i za razdoblje plana 1981.-1985. Zakoni su osigurali da ne samo banke nego i svi osnivači banaka, dakle i privredne organizacije i društveno-političke zajednice, dakle država, solidarno i neograničeno jamce kreditorima za sve obveze, a nije riješeno tko će vraćati dugove. Uz to, vođena je takva precijenjena politika tečaja dinara da privredni subjekti nisu bili svjesni stvarne cijene kapitala. Uz veoma slabu i netočnu evidenciju, dugovi su još bili obavijeni velom takve tajnosti da čak i politička rukovodstva i najviši organi samoupravljanja federacije i republika nisu bili informirani o stanju stvari sve dok nije nastupila kriza i zemlja se našla pred prijetećom nelikvidnošću.
Gospodarska kriza je otkrila svu bijedu i poraz sustava i politike razvitka gospodarstva. Indikator vrlo niske izvozne snage privede jest podatak da je krajem 1970-ih, točnije 1978., izvoz po glavi stanovnika bio svega 259 USD, dok je u Grčkoj bio 362, u Španjolskoj 358, Italiji 987, Austriji 1.628 itd. Svjetska energetska kriza i svjetske strukturalne promjene sredinom sedamdesetih pokazale su da su profitirale zemlje s visokom tehnologijom: zemlje zapadne Europe, Japan, SAD itd., zemlje izvoznice nafte (OPEC) i zemlje s jakom agrarnom proizvodnjom. Vladajuće elite Jugoslavije opterećene dogmatizmom ranoga socijalizma, nisu iskoristile strane zajmove za uvoz visoke tehnologije za sirovinske grane i za poljoprivredu. Jugoslavija se nije upravljala po kriteriju da proizvede ono što će iznijeti na svjetsko tržište, već je trajno vodila autarkičnu politiku. Za jadransku orijentaciju i turizam ostale republike, a posebno savezna uprava, nisu nikada imali "otvorene uši". Umjesto očekivanoga gospodarskog buma, najveći investicijski val u povijesti SFRJ završio je gospodarskom krizom.
Glavna je prepreka bio strah od kapitalizma, jer "sitna robna proizvodnja rada kapitalizam svakoga dana i svakoga sata, i to u masovnim razmjerima", kako je to govorio Lenjin. Nastali su neki novi otpori na koje se nije računalo. Radilo se o rastućem otporu istorodnih proizvođača društvenoga sektora. To se moglo i ocekivati jer lako je zamisliti da bi veliku tvornicu namještaja moglo ugroziti 5-6 poduzetnih stolara, s po 5-6 najamnih radnika koliko ih dopušta zakon. Nije isključeno da bi jaki "farmeri" mogli ugroziti slabije organizirana poljoprivredna dobra itd. itd. Po mentalitetu, zaposleni u socijalističkom sektoru smatraju da ih njihova država mora zaštiti od privatne konkurencije, osobito u situaciji nezaposlenosti i recesije što ih je izazvala kriza.
Na kraju, u privatnom se sektoru mora mnogo, mnogo više raditi nego u društvenom. Vise desetaka nezaposlenih mladića na pitanje zašto se nisu zaposlili kod privatnika, odgovaraju : "Kod privatnika se mora raditi, ondje se ne moze zabušavati". Zato nije ni čudno što je u Jugoslaviji u prosjeku uz vlasnika bilo manje od jednoga najamnog radnika (0,8 radnika), a zakon dopušta 5 radnika. Sve u svemu, svi sintetički pokazatelji govore o neuspjehu svladavanja gospodarske krize, a to potvrđuje i golema inflacija. Umjesto planiranoga smanjenja inflacije na 10 % u 1985. godini, ona je stalno rasla i početkom 1985. dostigla je oko 70%, dok su sve europske zemlje (osim Islanda) smanjile inflaciju ispod 10 %. Inflacija u Jugoslaviji rasla je ovim tempom: 1980. - 30%, 1981. - 46%, 1984. - 53%. Standard je pao (1979. - .1984) 34 %, a mirovine čak 40 %, investicije su smanjene s 34% društvenog proizvoda u 1980. na 29,6 % u 1981, na 27,2 % u 1982, na 23,2 % u 1983. i na oko 19,5 % u 1984. i početkom 1985.
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
, a odličan post 