Jedno vrijeme, kada sam išao na posao, parkirao sam nekoliko minuta dalje od firme, i onda uvijek istom stranom ulice prema poslu, na istom mjestu palio cigaru i uvijek se vraćao drugom stranom. I tako vjerovatno godinama.
U stvari nešto drugo sam htio da napišem, ne znam koliko spada u ovu temu, al' nema veze.
Prije nikad nisam imao običaj da kupujem više kutija cigara, nego uvijek samo jednu, svako jutro. Bila je jedna trafika u sklopu objekta gdje mi je tada bila firma, onako, samo prozorče i pult s novinama ispred njega, na ćošku te zgrade. A desetak metara ispred se nalazila prava klasična limena trafika. I ja sam uvijek kupovao u ovoj na ćošku. Kad sam promijenio vrstu cigara koje pušim, ne sjećam se koje su bile prije njih, al' tada sam bio prešao na West, ispostavilo se da ovi na ćošku ne drže te cigare uopšte.
E sad, nekad meni naumpadnu neke glupe šale koje nisu ni smiješne niti im se ja smijem. Tako sam ja nastavio mjesecima dolaziti prvo na tu trafiku na ćošku, tražiti West, onda bi oni rekli da nemaju i onda bi se ja vratio do one limene trafike i tamo kupio. I nakon nekoliko mjeseci ustaljenog hoda, dolazim ja pred onu trafiku na ćošku, (kada joj prilazim, ima jedan komad povelikog platoa, pa to prilaženje traje kojih 20-ak sekundi) i otvara se prozorčić i ruka izbacuje kutiju crvenog Westa napolje.

I tad sam se nasmijao.
Poslije toga, svako jutro, kad prilazim trafici, čeka me kutija cigara, ja samo dodam pare, klimnem glavom i produžim. Bez priče. A radili tu neka ženska i mladić, valjda u smjenama, uglavnom, oboje su se isto ponašali prema meni.