Price, odlomci, citati, slobodne forme....

[ina]

Koliko god da u nešto (ili nekoga) uložimo ljubavi i sebe.. sve opet teče i vlastitim tokom.

To opet ne znači da bismo trebali odustati činiti uvijek najbolje što možemo i znamo.

[ina]

Prava snaga je u tome da te neko poznaje do srži, vidi tvoje najdublje mane a i vrline.. i da te i dalje voli.. Ne zato što mora, već zato što te u tvojoj nesavršenosti vidi jasnije nego iko drugi.

[ina]

Gotov svi su pecali žene ili muškarce, svejedno (iskrenošću, lažima, govoreći svakoj isto, patetikom, nježnošću, inteligencijom.
Kako bi ko i stig'o, ili kako je navikao.
Njega su zvali: Ribac.

A strasti mu uopšte nisu imale odjek te masovne veze spomenutih manija.
Nikad u životu nikoga nije jurio, ni žene ni muškarce, u bilo kakvom smislu.
Niti je nalazio tu neku satisfakciju čekanja i planiranog zajeba da vidi u mreži, ili na udici, nešto tako sitno upored samog sebe.

Vodio se nekim čvrstim univerzalnim zakonima. I nije ih kršio.. ne iz straha, nego prejake jačine hranjena integritetom.
Volio je i svoju barkicu i zvuk valova. Miris soli.
Odsjaj sunca i rasute boje tokom zalaska ili zore.
Ponekad je u barkici mogao na kratko i da zaspi (što mu se uvijek činilo puno) i da se trgne na zalutale kapljice valova.. znajući da je voda i mir a i konstantna nepredvidivost.
Pričao je i s pticama.. katkad na glas a češće u sebi. A svakako bi ga čule. I one vodene.
Pojedini ljudi su govorili i da se on uopšte ni ne druži s nekim.. ko nije od soli, vode ili krila.

Toliko i tako je većinom provodio svoje oaze tišina. I opet uvijek u svemu, i iz svega.. nalazio spontan sklad.

[ina]

Znam da dolazimo iz istog univerzuma
Razumijem to iz tvog načina postojanja
Kroz zvijezde...

[medvjed23]

Freni i Zui - Selindžer

[medvjed23]

[medvjed23]

[medvjed23]

LIAA705692839_n.jpg

[ina]

Ako je neko u tebi probudio svjetlost (tugu, bol ili ljutnju) to znači da je (su) već postojala(i) u tebi..

Ta osoba (ili događaj) je bila samo okidač, ali nije bila jedini izvor.

[Mon]

Ovaj Rumijev me rastavio na male djelice

IMG_0502.jpeg

[ina]

Ima ljudi čija je hladnoća samo zloba..
A i onih čija je hladnoća samo ožiljak koji su joj nanijela tuđa razočaranja i udarci.
"Zalede" se iznutra.. ne zato što žele povrijediti druge..

Te dvije hladnoće mogu izgledati zastrašujuće slično jer obje djeluju distancirano, odsutno i nedostupno. Zbog toga ih ljudi često miješaju, pa nevinog nositelja ožiljaka znaju optužiti za zlobu, ili pak u zlonamjernoj osobi traže "ranjivo dijete" koje zapravo ne postoji.

[Shadow]

[ina]

Posebnost noćnog kupanja u moru.. najviše je u tome što se voda percepira (a i vlastito tijelo) puno puno bliže.
Kao da je u momentu sva voda u tebi. A niko nikome nije uopšte težak.

Zbog "nemogućnosti" vida.. u daljinu.. ostala osjetila pridobiju više "moći"
Primjer.. zvuk valova osjeti se u svakom dijelu sebe..
Ne samo ušima.

[ironman]

...od ostalih osjetila pri nocnom kupanju a kao fetivi kontinentalac izdvojio bih osjetilo "sad ce me zgrabit za nogu i povuc dole" kao najizrazenije

[Nice]

Tačno, najizraženiji osjećaj

[ina]

Zezate se..
(me)..

i ne vjerujem vam..
Ili možda (svih ovih godina) i jedno i drugo.. poznajem nedovoljno..

Niste sami..
osim u vodi.. tog nekog momenta..
i nema tih nekih imaginarnih "čudovišta"..
osim prijatnog trenutka "udaljenosti i samoće"

Ostali su svakako u blizini..
negdje.. tu..

u vlastitom (ne) meraku..
Ugodnom, ili manje.

[ironman]

Iskreno rekoh gore
A momenat koji opisujes ja poznajem..jedino sto planina tj suma nikad ne cuti pa onda se mir mora pronac izmedju sustanja grana ,lisca na zemlji i zvukova znanih i neznaih kreatura sto im je noc zapravo dan..tu zacudo mogu sjedit na panju i nista ne osjecat..nema nelagode i nicega onog sto bi moglo u tamu dubine odvuc kao u moru...a more volim da ne kazem obozavam jer moze zvucati nekima pogresno..al eto

[Quds]

Ponekad želimo nešto toliko jako, da se baš zbog toga bojimo da do toga nikada nećemo stići. Ne zato što ne vjerujemo u to, nego zato što strahujemo da će se nešto ispriječiti. Da se okolnosti promijene, da vrijeme učini svoje, da se pojavi nešto što nismo mogli predvidjeti, da... Jer, dok god mislimo da imamo šta izgubiti, bojimo se. Slabi smo, po prirodi...

I, tek tako, nekad dođe neka spoznaja da, dok mi još uvijek strahujemo od svega što bi moglo poći po zlu, proces stizanja već bespovratno traje. Da je već počeo, negdje ispod površine, tiho i bez našeg znanja, i da ne postoji ništa što ga više može zaustaviti.

Kao da je stvar već prešla horizont događaja ogromne crne rupe, čija je gravitacija toliko snažna da iza te granice više nema povratka. Još uvijek je vidimo kao nešto daleko, nešto što tek treba da nam se dogodi, i tada samo ostaje brojati vrijeme jer ishod je neupitan.

A ako je tako, čega se onda više bojati?

Ako je povratak već nemoguć, onda više ne postoji ni mogućnost da nešto slučajno zaustavi ono što je već krenulo. Tada, ostaje samo čekanje, nikako više pitanje šta će se ili neće desiti... sam ishod je već postao dio nepovratne putanje. Neupitan. Apsolutno ništa više ne stoji između nas i našeg cilja... samo to vrijeme.

I u tome leži velika utjeha za one dovoljne sretne, koji to shvate. Zapravo, nije to više ni utjeha, tada je to već apsolutna sigurnost.

I osmijeh koji dolazi uz tu spoznaju - neprocjenjiv je.

[Nice]

Zezate se..
(me)..

i ne vjerujem vam..
Ili možda (svih ovih godina) i jedno i drugo.. poznajem nedovoljno..

Niste sami..
osim u vodi.. tog nekog momenta..
i nema tih nekih imaginarnih "čudovišta"..
osim prijatnog trenutka "udaljenosti i samoće"

Ostali su svakako u blizini..
negdje.. tu..

u vlastitom (ne) meraku..
Ugodnom, ili manje.

Možda je do toga, uvijek zamišljam da sam sama...

[ironman]

A ne znam da postoji jos neko mjesto koje izaziva to..mozda gore svemir..al gore medju zvijezde barem ja necu dok ne odapnem pa tako da ne mogu znati..osjecaj o kojemu pricamo,opisao bih ga sa dva slova brrrr