HERCEGOVAC IZ DIJASPORE PROGOVORIO O SVOJOJ PORODICI: "Roditeljima ne smijem reći odakle mi je cura"
Jedan Hercegovac koji živi u Njemačkoj podijelio je na Redditu podužu i prilično otvorenu ispovijest o odnosima među Hercegovcima u dijaspori, vlastitoj obitelji, odrastanju u Mostaru, ali i mentalitetu koji ga, kako kaže, istodobno povezuje s rodnim krajem i udaljava od njega.
Njegova objava privukla je pažnju ponajprije zbog toga što bez mnogo uljepšavanja govori o vlastitom iskustvu odrastanja između Mostara i zapadne Hercegovine. Rođen je u Mostaru, dok su mu roditelji podrijetlom iz okolice Širokog Brijega.
Prisjetio se tako međusobnih stereotipa i animoziteta koji su, prema njegovu iskustvu, postojali između Mostaraca i ljudi iz zapadne Hercegovine. “Poznajem mentalitet ljudi iz Zapadne Hercegovine i Mostara. Između njih je uvijek bio neki animozitet. Oni su nas Mostarce nazivali ‘ciganima’ i govorili da smo lijeni. Mostarci ljudima preko Žovnice kažu ‘Škutori’, koji kradu i jedni druge samo ubacuju u firme, nepotizam. Te da su ljudi iz okolice donijeli seljakluk”, opisao je.
“To se oštro osuđuje”
Zanimljivo je, međutim, da su te lokalne podjele, barem prema njegovu iskustvu, postajale manje važne nakon odlaska u Njemačku. Tamo je radio upravo s ljudima iz Širokog Brijega, a kaže da su se, bez obzira na stare međusobne predrasude, držali zajedno. “Ostali su se izbjegavali”, opisao je.
Ipak, tvrdi da su se neke stvari iz rodnog kraja preselile zajedno s ljudima u dijasporu. Posebno izdvaja snažnu povezanost s Hercegovinom, ali i konzervativan odnos prema vezama ljudi različitih nacionalnosti i vjera. Upravo zbog toga, kaže, svojoj obitelji i ljudima iz tog kruga ne govori odakle mu je djevojka.
“Također se svaka veza između različitih religija i nacija oštro osuđuje. Ja ne smijem reći njima da mi je cura rodom iz Maroka. Ja sam nisam religiozan, ali se smatram Hrvatom. Moji su to bili generacijama, ikavicom su uvijek pričali, ali ja kroz odrastanje u Mostaru i školovanje nisam nikad”, opisao je.
“Nepotizam i pohlepa”
Takvu povezanost među ljudima opisuje kao nešto što može biti korisno, posebno kada se čovjek nađe daleko od kuće, ali smatra da ona ima i drugu stranu. “Koliko je koristan taj klanski mentalitet, toliko si i ograničen”, ističe.
Poseban dio njegove ispovijesti odnosi se na Grude, odakle potječe njegov djed. Govoreći o tom kraju, prisjetio se siromaštva koje je obilježilo život prethodnih generacija i obiteljske priče koja mu je očito ostala duboko urezana u sjećanje.
Naime, na groblju na kojem je pokopan njegov djed nalaze se, kaže, i neoznačeni grobovi djece koja su umrla u vrijeme velike oskudice. “Djed mi je iz Gruda i one su bile siromašne. U groblju gdje mi je djed ima groblje djece što su onda umrla kad su vremena bila teška. Sedam grobova male djece, neoznačeni su. Moj tata im je napravio nadgrobne spomenike, ne zna se tko gdje leži, samo smo stavili spomenike bez imena“, otkrio je.
Nastavio je opisom života svojih predaka, tvrdeći da se jelo praktički sve do čega se moglo doći, dok je njegovu obitelj kasnije prehranjivala trgovina duhanom. “Specijaliteti u Grudama bili puževi i jazavac, znači sve jeli jer nisu imali izbora. Poslije je bilo švercanje duhana, to je othranilo moju obitelj”, priznao je.
“Ali kao da je ta oskudnost regije, tog kraja, utjecala da ljudi budu spremni zabiti nož u leđa, nepotizam i pohlepa. Znam iz osobne obitelji, očeva strana obitelji je katastrofa i najviše zbog njih se ne bih vraćao, ne mogu ih gledati. Uništili su mi djetinjstvo”, navodi dalje.
Kaže kako slične obiteljske obrasce primjećuje i kod nekih svojih prijatelja. Dok jedni ostaju i šute, drugi se, poput njega, odlučuju odseliti. “Nisam jedini, sličan obrazac mi se pojavljuje kod nekih prijatelja. Neki gutaju knedle i šute, neki kao ja se odsele, drugi im je*u sve…”, piše.
Na kraju se osvrnuo i na odnos dijaspore prema rodnom kraju. Smeta mu, kaže, idealiziranje Hercegovine i očekivanje da svaki godišnji odmor mora značiti povratak u zavičaj. “Najviše što me živcira sad kod mojih Hercegovaca je dizanje Hercegovine kao svete zemlje i da ja svaki svoj odmor moram iskoristiti za hodočašće u taj kraj, i da nigdje nema života kao dole“, priznao je Hercegovac.
Istodobno priznaje da se situacija u Hercegovini promijenila i popravila, ali smatra da je daleko od idealne. Kao jednu od zanimljivijih promjena vidi dolazak stranih radnika u kraj iz kojeg su generacije ljudi upravo zbog posla i boljeg života odlazile u inozemstvo.
(Dnevno.hr)
