Odlazak najboljih: Velikani Jugoslovenske scene

[Nole]

[quote="Julia-Klara"]Manda i Daca
voleo sam Mandu...ostali smo bez velikog umetnika u prvom redu za decu...

[Julia-Klara]

Manda i Jovana... slusajte ih,molim vas
http://www.youtube.com/watch?v=xLi0waxK1lA

[Nole]

Manda i Jovana... slusajte ih,molim vas
http://www.youtube.com/watch?v=xLi0waxK1lA

još sam u firmi...ovi moji galame i ne mogu čuti sve...uskoro pičim kući i gledam ovo... hvala ti JK što poštuješ jednog velikog čoveka

[Nole]

[Socrates]

Eto, prokletstvo je kad ljudi umru u 73-coj, 83-coj I 91-voj godini zivota.

Kako fuckin' neocekivano!!!!

[Nole]

Eto, prokletstvo je kad ljudi umru u 73-coj, 83-coj I 91-voj godini zivota.

Kako fuckin' neocekivano!!!!

Marinko Mačgalj je 1978 godište....

[Socrates]

Eto, prokletstvo je kad ljudi umru u 73-coj, 83-coj I 91-voj godini zivota.

Kako fuckin' neocekivano!!!!

Marinko Mačgalj je 1978 godište....

Pa dobro, on ti je 25% takozvanog prokletstva.

Ja sam 75% u pravu, sanse su ti 75% da pretjerujes.

[Maja]

Eto, prokletstvo je kad ljudi umru u 73-coj, 83-coj I 91-voj godini zivota.

Kako fuckin' neocekivano!!!!

Slažem se. Sita se naslušah komentara odoše svi najbolji, ode još jedan veliki.
Ona fotka s društvom za šankom je prvi put bila simpatična ali pretjeraše sad.
I jel moguće da u ovom periodu nijedna "velika" žena nije umrla.
Koji će se to film "gore" snimati bez ijedne žene

[Konsultant]

Radovan iz Mrtav ladan

https://youtu.be/sedRSaXo0Yo?t=55s

[Nole]

Tamo gde 'Danku' Toma peva,
U društvu Luisa, Ipčeta, Silvane,
Sve je slobodnih stolova manje,
Pod krovom zadimljene, nebeske kafane.
Tek što je par koraka odmak'o od praga,
Za njim teška, drvena zaškripaše vrata,
S osmehom na licu osvrnu se Gaga,
Kad vide da je stigao i Bata.
"Hajde, požuri druže stari,
Da popijemo koju o mome trošku,
Eno Riska, Gidra, Čkalja i Paja,
Čekaju već dole, za stolom u ćošku."
"Cigani tiho, tiho svirajte..."
Najednom utihnuše violine žice.
I pred stolom, kroz oblak dima ugledaše,
Mandino vedro, nasmejano lice.
"Šta tražiš ti ovde? Sutra ti je premijera,
Zašto nisi na sceni?!"
-"Od kad ste otišli, ta je scena prazna,
Pokraj vas ovde mesto je meni."
"Dodji, sedi za naš sto malo,
Popij s nama koju još noći ove.
Sutra nas već pozornica nebeska čeka,
I neke velike, uloge nove."
"I ovde su nas se mnogi uželeli,
Da se našim ulogama smeju i dive."
Legende ne odlaze, nikad ne umiru,
Delima svojim zauvek žive.
Svaki ce film bez njih prazan biti,
Zarobljen u njihovih uloga seni.
Pred boljom publikom sad oni igraju,
Daleko, gore, na drugoj sceni.

[Mohr]

Milorada Mandića Mandu ubila je egzistencijalna muka!

Slavni srpski glumac radio je čak pet poslova kako bi sakupio dovoljno novca da prehrani suprugu Anju i četvoro dece, i mesečno namiri ogromnu ratu za stambeni kredit u švajcarcima.

Da, Manda je bio jedan od 22.000 građana naše zemlje koji su pre 12 godina odlučili da podignu stambeni kredit u švajcarskim francima, a danas duguju više nego na dan kad su kredit podigli.

O svom problemu i teškoćama koje su ga zadesile velikan srpskog glumišta pre godinu dana je progovorio za Kurir, apelujući na državu i nadležne da se ne dopusti takva pljačka, kako njega i njegove porodice, tako i ostalih zaduženih mučenika.


"Pre 10 godina sam podigao kredit od 79.000 evra, posle redovnog plaćanja, sada dugujem više od 85.000."





http://www.kurir.rs/zabava/pop-kultura/ ... ak-2312223

[greeneyes]

Misle ljudi da ovi naši glumci ubiše paru, a zapravo i oni životare.

[Julia-Klara]

Kod nas se financijski nista ne isplati osim lopovluka

[greeneyes]

Tako nekako.

[Mohr]

Man'te se tih malograđanskih eufemizama, nego lepo rec'te: Da, na sceni je brutalna pljačka i guljenje kože jadnicima (istinabog filistrima) koji se prave da je sve OK, uz svesrdnu podršku i asistenciju odgovornih, prevashodno domoljubnih iliti patriotskih, štaviše "nacionalističkih", lokalnih vlada...

[Konsultant]

[Rum]

"Bata i ja smo mogli boga popiti, dok je Ljubiša Samardžić bio drugačiji, popije dva deci vina i ode kući. Nikada neću zaboraviti kada smo snimali film "Bitka na Neretvi". Nas trojica smo bili zajedno u sobi. Samardžić i ja smo odmah nakon večere legli da spavamo jer smo sutradan morali da snimimo jednu veoma napornu scenu u kojoj se pod punom ratnom opremom penjemo uz most.

Bata je sutradan imao slobodan dan i otišao je da pije. Ali, valjda smo mu nedostajali, tek se u jednom trenutku pojavio u našoj sobi i ubedio nas da zbog rođendana jednog člana ekipe, radi reda, siđemo na po jednu, samo da se kucnemo. Eh, ta jedna. Kucali smo se sve do jutra. Galamili smo, pravili nered i budili ljude. Pred zoru smo onako pijani celu sobu demolirali, polomili smo i sto i ormare.

Reditelj Veljko Bulajić je poludeo kad nas je video. Sećam se, čovek ulazi u našu sobu, Ljubiša i ja ležimo, a Bata uzeo nogu od stola i kao svira violinu. Počeo je da viče na nas, da nas grdi. A Bata će njemu: "Šta se dereš?! Je l’ vidiš da sviram!" Sutradan nam se reditelj pošteno osvetio za sve. Terao nas je da se, onako mamurni, deset puta penjemo uz most, da bi nam tek na večeri otkrio da je prilikom trećeg ponavljanja scene sve bilo perfektno odrađeno."

FB_IMG_1661887815876.jpg

[Krokodil Behko]

Nema đe, ali eto, ovdje ćemo.
Lik je legenda, biografija fascinantna. Ionako vam je vani prevruće, spustite roletnu i čitajte

BIO JE NAŠ ODISEJ: Rukama je kršio čaše, krv je letjela po stolu. To ga je odvelo u Cannes (FOTO)

Kad je Saša Petrović na snimanju najslavnije scene "Skupljača perja" uzviknuo: "Rez" - cijeli set je zanijemio. Ekipa je bila u šoku.

Bekim Fehmiu je, naime, u ekstazi koju je proizvela sirenska pjesma Olivere Katarine golim rukama skršio čaše na kafanskom stolu. Stolnjak je zaprskala glumčeva krv. Prava, ali vrijedilo je. Scena je oboje lansirala na svjetsku scenu. Olivera Katarina (koja je u srijedu umrla) nakon "Skupljača perja" 72 dana zaredom je punila parišku Olimpiju, dok je Fehmiu u Cannesu imao susret koji će mu promijeniti cijeli život.

Oduševljen njegovom rolom Belog Bore, mišićavim, atletskim torzom i muževnom fizionomijom, slavni producent Dino De Laurentiis ponudio mu je ulogu Odiseja u najvećoj europskoj televizijskoj produkciji, prvoj TV koprodukciji Starog kontinenta snimanoj u koloru.

Dotad nepoznatom glumcu s Balkana za glavnu ulogu u prestižnom projektu ponudio je golemi honorar, ali ga je Fehmiu - odbio. Zatražio je više!




Talijan je bio zaprepašten, Bekimov agent sleđen, ali glumac je dobio koliko je zatražio. Nije bio skroman, premda nije znao ni talijanski ni engleski, no imao je samopouzdanje i talent za učenje jezika. Kako je to išlo, ispričala je nedavno Branka Petrić, njegova supruga i doživotna ljubav, inače rodom sa Sušaka, piše 24sata.

- Ja sam mu, kao kolegica, ne sluteći što će biti između nas, često pomagala oko jezika. Bekim je u Zagrebu snimao 'Odiseju', a mi se još nismo vjenčali. Bilo je to poslije velikog uspjeha filma 'Skupljači perja'. Cannes, Shirley MacLaine, ma čudo. Rad na 'Odiseji' bio je prava utrka, tekstove je u početku dobivao i na engleskom, pa je morao prevoditi. Ja sam mu pomagala, prevodili smo zajedno. Brzo je morao savladati engleski i talijanski kako bi uopće mogao komunicirati. Devet mjeseci kasnije rodio se Uliks. Eto, takva je bila sreća tog mojeg posjeta Zagrebu. I tako je dobio ime, na engleskom Ulysses, kod nas Uliks, a Grci kažu Odiseo - prisjetila se Branka Petrić.

Bekimov i Brankin sin, Uliks Fehmiu, danas je cijenjeni glumac - nastupao je i u našim serijama - a otac je kao Odisej ostao nezaboravan, neki kažu, možda i najbolji koji se ikad okušao u toj ulozi, a okušalo ih se puno, i to su uvijek bile zvijezde, od Ralpha Fiennesa do Matta Damona.

Bekim Fehmiu imao je sve - čvrst izgled, jak karakter, glumački talent. Imao je i hrabrosti odbiti prvu ponudu, i smjelosti primiti ulogu na jeziku koji ne zna ni beknuti, uz to glavnu i veliku, zahtjevnu. Serija ima osam epizoda. No uspio je iznad svih očekivanja. Kritičar talijanskog lista Corriere della Sera napisao je nakon gledanja serije kako je "...Fehmiu Odisej kojega smo čekali stoljećima. Njegova muškost nije napadna, ona je dostojanstvena i arhaična. On ne glumi mit, on ga živi". Fehmiu je preko noći stekao golemu popularnost u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj. Italija ga je doslovno obožavala, a serija se i danas smatra klasikom talijanske televizije. Kritičari su isticali njegovu specifičnu "unutrašnju vatru" i "asketski izgled koji je savršeno odgovarao Homerovu lutalici".

- Čarobna Irena Papas, također Albanka, samo iz Grčke, i Fehmiu djeluju superiorno u odnosu na Matta Damona i Anne Hathaway" - piše talijanski magazin Libero.

U svom je kulturnom pregledu njihov novinar zaključio kako moderni, digitalni specijalni efekti ne mogu zamijeniti ljudsku ekspresiju.

- Ovo remek-djelo talijanske i jugoslavenske kinematografije s Bekimom i Irene i nakon više od pola stoljeća fantastično drži korak s modernim holivudskim blockbusterima upravo zbog snage emocije svojih glumaca - zaključio je novinar Libera.



- Sve u 'Odiseji' je genijalno, cijela ekipa sjajna - rekla je Branka Petrić i dodala: "Ali nikad nisam imala dojam da je to njemu bitno. Nije se ponašao kao zvijezda, nikad. Ako je smatrao da treba odigrati zvijezdu, onda bi to odglumio, i to baš autentično. Njih dvoje, Bekim i Irene Papas, kad se nađu u kadru, za mene su bili simbol ljepote Balkana".

Nakon snimanja "Odiseje", Fehmiu je otišao na Kosovo te od honorara zbrinuo majku i dio porodice. Nije škrtario niti mu je novac bio presudan. Uspjeh "Odiseje" osigurao mu je i prvu veliku holivudsku ulogu, u filmu "Avanturisti", snimanu po bestseleru Harolda Robinsa. Bio je prvi glumac iz Istočnog bloka koji je potpisao ugovor za veliku hollywoodsku produkciju tokom Hladnog rata, no uloga Porfirija Rubirose, najslavnijeg latino ljubavnika 20. vijeka, nije bila uspješna poput Odiseja. To je usporilo njegov uspon u sam vrh Hollywooda, no i dalje je dobivao velike uloge. Nastupio je u nizu filmova: u vesternu "Dezerter" (1971.) igrao je glavnu ulogu, potom je nastupio u "Posljednjim snjegovima proljeća" (L'ultima neve di primavera, 1973.), velikom talijanskom hitu u kojem je igrao emotivnu ulogu oca. Slijedila je "Dozvola za ubistvo" (Permission to Kill, 1975.) s Avom Gardner i Dirkom Bogardeom, pa "Salon Kitty" (1976.) Tinta Brassa, a zatim "Crna nedjelja" (Black Sunday, 1977.), akcijski triler Johna Frankenheimera, u kojem je tumačio lik palestinskog terorista. Bekim Fehmiu bio je na korak od dobivanja uloge i u kultnom "Kumu". Trebao je glumiti Michaele Corleonea (ulogu je dobio Al Pacino), dok je don Vita trebao glumiti Jovan Janićijević "Janaćko", poznatiji kao Burduš.

- Divni glumac Jovan Janićijević, nezaboravni Burduš iz serije 'Muzikanti', bio je u Los Angelesu mjesec dana. Čak su i novine pisale o tome kako je bio gost Johna Waynea,. Ponuđena mu je glavna uloga don Corleonea u filmu 'Kum' pod uvjetom da nauči jezik. Mene su već odredili za ulogu Michaela, njegova mlađeg sina. Janićijević se više nikad nije vratio u Los Angeles - napisao je Fehmiu u memoarima objavljenima pod naslovom "Blistavo i strašno".

Prisjetio se da je u Rimu 1971. posjetio Dina De Laurentiisa i njegovu suprugu, kad je u jednom trenutku čuveni producent upitao: "Zašto se onaj tvoj kolega nije vratio u Los Angeles da nauči engleski za ulogu u filmu 'Kum'?. Ali sad su odlučili, nažalost, da svi glumci budu Amerikanci".

Janićijević je u Jugoslaviji skrivio prometnu nesreću pa su producenti odustali od naših glumaca i odlučili se za domaće. Da je odigrao Michaela Corleonea, Fehmiu bi zacementirao svjetsku slavu, ali i ovako ulazi u glumački Panteon. Ni šest decenija kasnije njegova homerska slava nije zamrla, on je postao neka vrsta Charltona Hestona s Balkana. Serija se i danas prikazuje na televizijama, a možete je, s prijevodom, pogledati i na YouTubeu. U jednoj od savremenih najava TV serije na talijanskoj televiziji čitamo kako je nakon njegove role nakon gledanja serije nemoguće zamisliti homerskog heroja s licem i građom drugačijom od njegove.

- Dino De Laurentis je povukao genijalan potez s castingom. Odisej u interpretaciji Fehmiua, koji je eksplodirao u filmu 'Skupljači perja', donosi portret koji je bliži psihološkom filmu krize identiteta nego klasičnom akcijskom junaku. S antičkim licem Irene Papas, to je intelektualni kolos - piše Cinematografo.it.

- Zvali su ga 'Balkanski Valentino' - rekla je Branka Petrić u jednom intervjuu i dodala: "Gdje god bismo se pojavili u Italiji ili Francuskoj, žene su vrištale. Ja sam se samo smješkala jer sam znala da on pripada samo meni i svojoj umjetnosti. On nije bio čovjek od afera, bio je čovjek od principa".

S Avom Gardner je u "Dozvoli za ubistvo" imao nevjerovatnu hemiju. Mediji su brujali o tome kako ga je Ava opsjedala, no on je ostao profesionalan do kraja.

Samosvjestan, svoj, Bekim Fehmiu krajem osamdesetih sve se teže nosio s nadirućim srpskim nacionalizmom. Zapao je u depresiju, povukao se u sebe. Godine 1987. demonstrativno je napustio predstavu "Gospođa ministarka" u beogradskom pozorištu i više se nikad nije vratio na daske.

Bekim Fehmiu okončao je život 2010. godine u svojem stanu u Beogradu. Prema njegovoj vlastitoj želji, tijelo mu je kremirano, a pepeo prosut u rijeku Bistricu u njegovu rodnom Prizrenu, na Kosovu.

[Krokodil Behko]

Još nije preboljela gubitak muža, a za njegove avanture doznala je u autobiografskoj knjizi

lumica Branka Petrić (83) provodi već deseto ljeto u Novom Vinodolskom bez svojeg životnog suputnika Bekima Fehmiua, prve međunarodne filmske zvijezde s ovih prostora. Njihova ljubav rođena je početkom 60-ih, na terasi Brankine kuće u Novom, u koji su poslije stalno dolazili sa sinovima Uliksom (52) i Hedonom (45), pa svaka šetnja rodnim gradom glumici priziva sjećanja na događaje koji su joj obilježili život.

Karijeru je ostvarila u Beogradu, gdje i 15 godina nakon odlaska u mirovinu nastupa u sedam predstava, u svojem matičnom Jugoslovenskom dramskom pozorištu te u Narodnom pozorištu i Zvezdara teatru, ali čim u zraku osjeti miris ljeta, u nju se, kaže, uvlači nemir i želja za odlaskom u Novi Vinodolski.

Na svijet je došla u jednoj od najljepših gradskih vila, koju je austrijski general zamislio kao trokatni obiteljski ljetnikovac, no sluteći raspad carstva, 1917. preko noći ju je prodao Brankinom djedu Franu Petriću, veleposjedniku šuma i trgovcu drvenom građom. A Brankini roditelji Vinko i Radmila Petrić poslije su sobe iznajmljivali umjetnicima, poput operne dive Zinke Kunc, baletana Oskara Harmoša, primabalerine Ane Roje...

Danas Branka ljetuje u mnogo skromnijoj katnici na početku korza, na čijoj je terasi jedne zvjezdane noći u kolovozu 1963. planula ljubav između nje i Bekima, koji si je 2010. oduzeo život. Branka vjeruje da je ljubav najjača sila, koja ne gasne niti nakon odlaska voljene osobe s ovoga svijeta, jer suprug joj je u oproštajnom pismu napisao da je još uvijek - puno voli.

Ovog ljeta Brankino je društvo snaha Snežana Bogdanović (59), glumica koja sa suprugom Uliksom Fehmiuom živi u New Yorku. Dok Uliks trenutačno u Beogradu snima TV serijal “Crna svadba”, u kojem tumači glavni lik, policijskog inspektora, njih dvije se pripremaju se za odlazak na 65. kazališni festival Sterijino pozorje u Novom Sadu, koji će, ako epidemiološke prilike to dopuste, 26. rujna svečano otvoriti upravo Branka Petrić.

- Na stotinu sam muka jer moram napisati govor, a još se ne zna hoće li se festival, na kojem sam prvi put nastupila kao studentica, uopće održati - govori Branka Petrić dok nam pokazuje vitrinu sa suprugovim fotografijama, šalicu iz koje je pio kavu te izreske iz novina koji dokumentiraju najsjajnije trenutke njihovih glumačkih karijera.

- I ja sam imala svoj trenutak slave na crvenom tepihu. Crna komedija Bate Čengića “Uloga moje obitelji u svjetskoj revoluciji”, u kojoj glumim s Milenom Dravić, Draganom Nikolićem i Batom Stojkovićem, bila je 1971. u konkurenciji za Zlatnog lava na venecijanskoj Mostri. Dok smo se mi provodili, Bekim je kod kuće čuvao našeg trogodišnjeg Uliksa - smije se Branka Petrić.

A u kazališne je anale upisana kao članica ansambla jedne od najdugovječnijih predstava - “Buba u uhu”, s kojom je redatelj Ljubiša Ristić diplomirao 1971. i koja je do 2014. izvedena 1680 puta pred više od milijun gledatelja. Branka je u njoj glumila zavodnicu u štiklama.

- Glumu sam zavoljela prerušavajući se za maškare - prisjeća se te ističe da joj je prva dramska pedagoginja bila glumačka legenda Marija Crnobori, koja je u njezinoj osnovnoj školi na riječkom Sušaku vodila dramsku sekciju i naučila je recitirati čakavsku pjesmu “Dvi daske”. Stihovi istarskog akademika Mate Balote bili su njezin adut na prijamnom ispitu za studij glume u Beogradu, koji je položila otprve.

- Zahvaljujući Balotinim “dvima daskama” popela sam se na daske koje život znače. Da nisam uspjela, studirala bih jezike, kemiju ili nešto treće - govori glumica, čiji je roditeljski dom bio na Sušaku, ali je obitelj vikende i ljeta provodila u Novom. Imali su kuću i u Bukovcu, kod Mrkoplja u Gorskom kotaru, gdje su se nalazile obiteljske šume i pilane, no u Drugom svjetskom ratu spalili su je talijanski okupatori.

Baka je sa svojom sestrom gledala kako kuća gori jer su joj Talijani unaprijed najavili što se sprema.
- U njoj je bilo i pet ćilima koje je moja mama kao miraz donijela sa Sandžaka, gdje je rođena. No baba nije pustila ni suzu, a od tada je stalno ponavljala da se za izgubljenim gradom ne plače - prisjeća se Branka.

Njihov je ljetnikovac tijekom rata prenamijenjen u vojnu bolnicu, a njezin otac, ekonomist s diplomom sveučilišta u St. Gallenu u Švicarskoj, osuđen je na zatvorsku kaznu od 20 godina. Pušten je poslije kapitulacije Italije, a nakon uspostave socijalističke države sa suprugom i kćerima preselio se u Zemun. Brankina majka ondje je radila kao profesorica književnosti i ruskog jezika, a očevo prvo zanimanje na novoj adresi 1948. bilo je - zemljoradnik u seoskoj zadruzi.

- To je bio veliki šok, meni je do zemunske gimnazije trebalo sat vremena pješice jer smo živjeli na selu, a prijevoza nije bilo. Mama me tada naučila da mogu živjeti skromno i istodobno se osjećati poput kraljice - govori Branka, koja je budućeg supruga upoznala na studiju glume, a na satovima baleta bili su plesni par. I prije nego što su postali par u stvarnom životu, bili su kazališni supružnici u predstavi “Jaje” redatelja Bojana Stupice 1959., a posebno su se zbližili razmjenjujući pisma za Bekimova služenja vojnog roka u Šibeniku.

- Spojio nas je nevjerojatan splet okolnosti. Austrijski književnik Jakov Lind, kojeg sam upoznala u Londonu, poslao mi je scenarij za film koji se snimao u Opatiji, a od mene, glavne glumice, tražio je da si odaberem četvoricu kolega - prisjeća se Branka.




Njihove su prve zajedničke godine, kaže, bile vrlo turbulentne; razilazili su se, mirili i ponovno sastajali, a zauvijek ih je vezao događaj kakav bi mnoge veze - razorio.

Na kazališnom gostovanju u Sovjetskom Savezu 1965. u središtu pozornosti svih muških članova ansambla bila je njihova ruska domaćica, plavokosa ljepotica Ljudmila, za kojom su svi uzdisali i udvarali joj se.

- Bekim se držao nezainteresirano, a nju je, čini se, baš to privuklo pa se dvije noći nije pojavio u hotelu. I još ga je došla ispratiti na željezničku stanicu. Oni se ljube, vlak kreće, on uskače, ona mu maše i nestaje u oblaku pare... kao da zamišljate prizor iz Ane Karenjine.



Pa sam otvorila vrata njegova kupea, pozdravila ga na ruskom i obraćajući mu se s “vi” upitala: “A što vi to čitate?” Odgovorio mi je naznakom smiješka u kutu usana, i to je bilo to, tada smo shvatili da smo suđeni jedno drugome - priča Branka i dodaje da je Bekima proslavila uloga Belog Bore u filmu “Skupljači perja”, koji je na Filmskom festivalu u Cannesu 1967. osvojio Veliku nagradu kritike.

Ondje ga je zapazila Silvana Mangano, talijanska glumica i supruga slavnog producenta Dine De Laurentiisa, kojoj je intuicija govorila da bi Bekim bio sjajan u naslovnoj ulozi Odiseja u serijalu koji su pripremali. Potom je dobio i ulogu legendarnog zavodnika Porfirija Rubirose u holivudskom filmu “Avanturisti”, što mu je otvorilo vrata engleskih produkcija.

- Dino De Laurentiis je po Bekima u Beograd poslao privatni avion, kojim je stigao u Rim, gdje je smješten u luksuznom hotelu Parco dei Principi, a dnevnica mu je bila veća od mjesečne plaće - govori Branka Petrić, koja je punu istinu o suprugovim aferama s holivudskim ljepoticama doznala tek iz njegove autobiografije.





Nisam ga sputavala ljubomorom, nego sam ga puštala da punim plućima uživa u svojoj slavi.
A nije se sviđao samo ženama, nego i muškarcima, pa je tako za dizajnera Johna Galliana početkom 70-ih bio ideal muške ljepote.

- Bekim je imao potrebu da mi se povjeri, makar i u knjizi, a znao je da ću ja sve, kao i uvijek, prihvatiti prijateljski. U šali sam mu govorila da bih se ja na njegovom mjestu ponijela još i gore - govori Branka, koju je Fehmiu u knjizi opisao kao Amazonku, dok ju je s obale promatrao u moru sa sinovima Uliksom i Hedonom. Uliks je ime dobio po očevoj seriji, a Hedon je varijanta imena Bekimove majke Hediye.

- Bekimov odlazak ne mogu preboljeti, ali njegov postupak, koji ničim nije navijestio, mogu razumjeti. Duboko je patio zbog bujica mržnje koje su izazvale stradanja širom naše bivše zemlje - od Vukovara, Dubrovnika i Sarajeva do Kosova i Beograda. Vjerovao je u plemenitu misiju umjetnosti, no osjećajući da se to urušava, povukao se iz javnosti te u naponu snage prestao prihvaćati uloge - kaže Branka Petrić te dodaje kako si je njezin suprug život oduzeo metkom iz pištolja koji mu je darovao američki scenarist Clair Huffaker.

Nakon dvadeset takvih godina život je za njega izgubio smisao...
Nakon pokolja koji je počinio Charles Manson svi su u Hollywoodu počeli nositi oružje, a njih dvojica su se upoznali 1970. na snimanju vesterna “Dezerter”.

Dio suprugova pepela Branka je u pratnji sinova prosula u rijeku Bistricu u Prizrenu, a dio će, kaže, sinovi i unuka Nika (25), koja se u Americi bavi filmskom režijom, prosuti u novljansko more - kad za to dođe vrijeme.

- Nikamo mi se ne žuri, a zdravlje me, premda sam pušačica, dobro služi. Kaže se da je čovjek star koliko je bora na njegovu licu, a mlad koliko mu je neispunjenih želja u srcu. Ako je tako, ja sam još u cvijetu mladosti jer je još toliko mjesta koja želim vidjeti i prijateljica koje želim posjetiti. Sve su one u predivnim mjestima na Jadranu, no ja zbog želje da u Novom provedem što više vremena to stalno odgađam - priča Branka Petrić, koja se nije zasitila ni kazališta.

Bekim je imao potrebu da mi se povjeri, pa makar i u knjizi. Znao je da ću ja sve njegove avanture prihvatiti prijateljski, kaže njegova udovica.
Nastupat će, kaže, dokle god bude u stanju izići na pozornicu, a uoči svakog nastupa i danas osjeća uzbuđenje i tremu kakvi su je pratili i prvi put. Jer glumica sve do izlaska na scenu nije sigurna u kakvom će raspoloženju zateći svoju publiku, baš kao što zaljubljena žena sve do prvog pogleda ne zna kakav dojam ostavlja na čovjeka za kojeg se s toliko pozornosti uređivala.

[Zanki]

Zanimljivo
Nisan znala ništa ovo o njoj
Prekrasan par